Kakva je budućnost proizvođača opreme za solarne elektrane?

Zagreb, 26. kolovoza 2013. - Samo tijekom 2012. 50-ak velikih svjetskih proizvođača opreme za solarne elektrane bankrotiralo je ili preuzeto od strane vjerovnika...
Ako postoji događaj koji simbolizira situaciju u kojoj se nalazi hrvatska industrija opreme namijenjene proizvodnji energije iz obnovljivih izvora, onda je to nedavno zatvaranje pogona novigradske tvrtke Solaris. Tek prije dvije godine Solaris – proizvođač solarnih fotonaponskih panela – je bio gazela domaće ekonomije, jedna od najbrže rastućih tvrtki s više od pola milijarde kuna prihoda – gotovo u potpunosti u izvozu. Danas, prema neslužbenim informacijama, 90 posto radnika je otpušteno, a preostalih dvadesetak radi na demontaži proizvodnih linija koje su navodno prodane varaždinskoj tvrtki Solvis – trenutno jedinom preostalom proizvođaču solarnih panela u Hrvatskoj. Doduše, niti Solvis nije izbjegao udar krize koja je pogodila globalno tržište ove energetske opreme – prihodi su mu pali sa 90-tak milijuna kuna 2011. na 42 milijuna prošle godine – no čini se kako planira povećanje proizvodnje.

Treći domaći proizvođač – tvrtka Solarne Ćelije Split – već godinama tavori u gubicima i s pozamašnim poreznim dugom, pa će se rijetki sjetiti da je taj pogon svojedobno – kao dio Končar elektroindustrije – bio prvo postrojenje za izradu solarnih ćelija u ovom dijelu Europe. Sve u svemu, hrvaska industrija solarne fotovoltične opremen krahirala je i prije nego što je u punoj mjeri zaživjela, a iako će mnogi za tu činjenicu okriviti nedovoljna ulaganja Hrvatske u razvoj te energetske grane, ovakav scenarij u suštini je posljedica puno šire krize kroz koju prolazi industrija na globalnoj razini.

Dapače, samo tijekom 2012. 50-ak velikih svjetskih proizvođača opreme za solarne elektrane bankrotiralo je ili preuzeto od strane vjerovnika. Među ostalima, iz biznisa su izašli i neki od svjetskih industrijskih divova poput Siemensa i Boscha, dok su neki kao što je japanski Sharp znatno smanjili svoj proizvodni program.

U široj javnosti ta se činjenica tumačila velikom količinom jeftinih kineskih panela koji su preplavili tržište, no to objašnjenje bavi se tek jednim od simptoma, a ne uzrokom krize. A ti uzroci mogu se naći u golemom porastu instalirane snage solarnih panela u svijetu – naročito Europi – u proteklom desetljeću. Kako je interes za solarnom energijom - pod utjecajem bogatih subvencija – rastao, tako se događao i transfer tehnologija diljem svijeta.

To inicijalno izmještanje proizvodnje u Aziju nije bilo uzrokovano isključivo tamošnjom niskom cijenom rada, već i niskim ekološkim standardima.

Iako je to u široj javnosti slabo poznato, proizvodnja solarnih ćelija rafinacijom silicija industrijski je kompliciran postupak, koji uključuje korištenje znatnih količina toksičnih i kancerogenih spojeva, rezultira znatnom količinom otpada, a često je bez adekvatne kontrole. Takve informacije nisu novost.

Još 2008. godine ugledni američki list Washington Post objavio je članak o tvornici fotonaponskih ćelija u kineskoj pokrajini Henan koja redovito u okoliš odbacuje goleme količine otpadnog silicijeva tetraklorida. Radi se o spoju koji je glavni nusproizvod procesa pročišćavanja i prerade silicijeve rudače u polikristalne strukture kakve su temelj fotovoltične opreme. Silicijev tetraklorid iznimno je toksičan spoj koji izaziva teške iritacija i opeklina na živom tkivu, a nepropisno zbrinut, izaziva povećanje kiselosti tla do te razine da ono postaje potpuno neupotrebljivo za uzgoj bilo kakvih biljaka ili drugih živih organizama.

Dakako, opasnosti silicij-tetraklorida i ostalih otrovnih spojeva koji se koriste u industriji solarnih ćelija u stručnoj javnosti poznate su već dugo, a zapadni proizvođači razvili su efikasne sustave njihova prikupljanja i zbrinjavanja.

Takve mjere dakako koštaju, a kako su u brzorastućim azijskim zemljama ekološke norme niže, prmještanje proizvodnje tamo značilo je i znatne uštede. Na tom valu outsourcinga kineska industrija fotovoltične opreme tijekom proteklog desetljeća rasla je golemom brzinom, a tamošnji proizvođači danas zauzimaju oko 70 posto svjetskog tržišta. Taj je rast imao tri bitne posljedice. Prva je ta da, zbog slabe zakonske regulative za zaštitu okoliša, razvoj sustava zaštite okoliša nije pratio rast proizvodnje, što rezultira čestim ekološkim incidentima. Drugi je taj da su, zahvaljujući tim nižim ulaganjima u zaštitu okoliša, azijski proizvođači dugoročno mogli postići nižu cijenu proizvoda te oduzeti tržišni udjel zapadnim proizvođačima.

Treći je, pak, bila bespoštedna tržišna konkurencija zbog koje je cijena watta instalirane snage solarnih fotovoltičnih panela u zadnjih nekoliko godina prepolovljena, a taj ritam nisu mogle izdržati niti neke kineske kompanije – primjerice najveći tamošnji proizvođač Suntech Wuxi prije nekoliko je mjeseci bankrotirao. Dodatni je problem to što je pad cijena pratio i pad kvalitete, pa se sada na globalnoj razini cijela industrija bori s golemim povećanjem kvarova i pada efikasnosti panela. Kao dodatak na tu situaciju stigla je i kriza u Europi, koja je mnoge države nagnala da redefiniraju svoje – nekoć vrlo bogate – subvencije za solarnu energiju.

Neke od njih, poput Španjolske, u prošlosti su značajno predimenzionirale takve poticaje, pa sad izmau ozbiljnih problema s pokrivanjem deficita. Primjerice, samo Španjolska temeljem neekonomski visoke cijene solarne energije danas ima deficit od 34 milijarde eura. Taj novac će morati biti namaknut, a jedna od posljedica svakako će biti usporavanje novih ulaganja u razvoj solarnih energetskih objekata. Jesu li hrvatski proizvođači uopće imali šanse u tako kompleksnim tržišnim okolnostima? Zapravo, baš i ne. Solaris je uglavnom bio vezan na velike developere solarnih elektrana iz Italije i Njemačke. Kad je njihova potražanja pala, tvrtka se našla bez posla. U korist im nije išla niti činjencia da Hrvatska nije bila članica EU, pa je korištenje Solarisovih panela u mnogim državama EU značilo i manju otkupnu cijenu, s obzirom da nisu proizvedeni u EU. S druge strane, s godišnjim proizvodnim kapacitetom od 90 megavata tvrtka je sama mogla zadovoljiti potražnju domaćeg tržišta, no ono je proteklih godina bilo vrlo malo.

Kad je prošle godina krenuo jači razvoj, tržište se segmentiralo. Male elektrane na krovovima kuća građani su uglavnom kupovali po principu ključ u ruke gdje su izvođači uvozili jeftinu opremu iz Kine, dok su veći investitori u pravilu kupovali od velikih svjetskih dobavljača računajući kako su njihova jamstva čvršća. Ipak, i takvih je projekata bilo malo nakon što je bivši ministar gospodarstva promjenama tarifnog sustava uništio isplativost gradnje velikih solarnih elektrana.

Solvis je kao znatno manja tvrtka imao i nešto veću fleksibilnost jer je i sam radio na razvoju projekata, no u suštini slične probleme. Ukratko, i veći igrači takve tržišne okolnosti teško bi preživjeli. Utoliko, može se zaključiti kako je domaća industrija solarne fotovoltike krahirala i prije nego što je zaživjela. Kako je Hrvatska još uvijek poprilično daleko od ostvarenja strategije EU da 20 posto energije dobiva iz obnovljivih izvora, evidentno je kako će ulaganj u solarnu energetiku morati biti. Pitanje je samo koliko je treba biti? Primjere Solarisa pokazuje kako je teško ostvariti i očuvati industrijsku konkurentnost u tom sektoru. [Večernji.hr - ENERGOTesla]

Autor: © Portal croenergo.eu (T.M.) / ENERGO MEDIA SERVIS
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE