M. P. Thompson kao moderni Matoš ili Šimić
Petra Jurčević: 'Dok je srca, bit će i Croatije!'
Pala noć pred ulazak samostalne i neovisne Hrvatske u EU. Nebo vedro, zvjezdice sjaje, a pod njima se splitskim ulicama ogromne rijeke ljudi slijevaju prema Poljudu. Automobili iz kojih se vijore hrvatski barjaci, a na kojima su registracije ZG, PU, RI, ŠI, ZD iostale iz HR, kao i one iz Bosne i Hercegovine, zaustavljaju se kako bi propustili stare i mlade Hrvate i Hrvatice ogrnute crven-bijel-plav zastavama.
Atmosfera je i više nego pozitivna, svi se tapšu po ramenima, grle i smješkaju. Posvuda majice s hrvatskom šahovnicom, majice pripadnika hrvatskih brigada, majice pripadnika braniteljskih udruga, majice s Thompsonovim likom i sloganima poput “Ponosan sam što sam Hrvat!”. Tu su i majice s natpisom “U ime obitelji”, koja želi ustavom zaštititi brak isključivo kao zajednicu muškarca i žene.
Publika je najvažnija, jer sve je ovo zbog publike-Hrvata i Hrvatica
Ulazi se na stadion. Tribine su pune već oko 21 sat. Zapad, istok, sjever: cijele obitelji, od baka i djedova do najmlađih unuka sjede na stolicama na kojima se nalazi pripremljena koreografija-crveni, bijeli i plavi papiri koji su podignuti tijekom izvođenja pjesme “Bog i Hrvati”. Jer, publika je dio svega, dio koncerta, publika je najvažnija, a publika su Hrvati i Hrvatice. Oni Hrvati i Hrvatice koji u srcu nose Boga, obitelj i domovinu-temeljne hrvatske vrijednosti, zbog kojih smo kao narod i opstali na ovim prostorima od stoljeća sedmog.
Travnjak, koji je za ovu prigodu prekriven velikim pločama, vrvi od emocijama “nabijene mladosti”, koja često započinje pjesmu, koju prihvaća cijeli stadion. “Zovi, samo zovi, svi će sokolovi, za te život dati…”
I Europska unija prepoznaje Marka Perkovića Thompsona!
U svečanoj loži sjedi bračni par Julienne i Zvonko Bušić, najveći i najpoznatiji hrvatski romantičar, koji je zbog ideala o slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj odrobijao u inozemnom zatvoru 30-ak godina, a nakon što se vratio kući, novinari poput Pavičića, Tomića, Dežulovića, Jergovića i ostalih prozvali su ga najpoznatijim hrvatskim teroristom. Što reći? E, moj, narode…U prvom redu svečane lože splitsko-dalmatinski župan Zlatko Ževrnja, pokraj njega biskup Ivas i msgn Barišić i ostali kao Mate Bulić, Ljubo Ćesić Rojs…Inače, iste večeri je na splitskoj rivi organizirana i svečanost ulaska Hrvatske u EU…
Koncert kasni, ljudi postaju nestrpljivi…pjeva se, incidenata nema. Napokon na pozornicu dolazi najavljivač, koji pozdravlja nazočne pristigle iz svih krajeva Hrvatske i BiH i inozemstva, te dobiva veliki pljesak nakon rečenice:“I Europska unija prepoznaje Marka PerkovićaThompsona! Njegov posljednji album nalazi se među deset, odnosno među pet najprodavanijih albuma u Njemačkoj i Švicarskoj.”
“Hvaljen Isus i Marija!”
Svjetla se gase. Pozornica se zamračuje. Unatoč očekivanju 70 tisuća okupljenih na splitskom Poljudu, koncert ne započinje standardnim uvodom iz pjesme “Čavoglave” i “Čavoglavama”, nego pjesmom “Sokolov krik” puštenom s razglasa i stihovima “Mi smo ljudi kršćani i nemojmo se mrijet, samo ljubav može spasit ovaj svijet”. Publika s pozornošću sluša i govor prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana o raznobojnim vragovima i Judinim škudama.
Nakon što Thompson stupi na pozornicu ukrašenu zastavama, šahovnicom i naslovnicom novog albuma, u publici nastupa oduševljenje, cijeli stadion je na nogama i pjeva s Thompsonom “Dobrodošli”. Nakon nekoliko otpjevanih pjesama s novog albuma “Ora et labora”, Thompson publiku pozdravlja s “Hvaljen Isus i Marija! Kako vas je lipo vidit!” Prepune tribine i travnjak odgovaraju s “Vazda Isus i Marija!” Srca su puna, duše u potpunosti ispunjene. To smo mi, iskonski Hrvati, predziđe kršćanstva…
Ne okuplja nas Thompsonova glazba, nego zajedničke vrijednosti!
“Ovakvu atmosferu nikad nisan ima, pa ni na prošlon koncertu u Poljudu. Nadiru sjećanja…Ali moran vam reć šta je bitno. Bitno je to da se ovde nismo okupili radi Marka Perkovića Thompsona, nego radi svega onoga šta nam je svima zajedničko, okupili smo se radi onoga šta svih nas povezuje. Ne okuplja nas glazba, nego zajedničke vrijednosti i zajednički svjetonazor. Nas je okupila ljubav prema Bogu, obitelji, domovinu, narodu, čovjeku…”
Sve ruke su u zraku, svi plješću, potvrđuju kako je to, u stvari, to…Thompson je sve pogodija, sve on razumi, zašto smo svi mi večeras tu…Istina, došli smo radi Thompsona, njegove glazbe, nejgovih tekstova, ali ovaj njegov koncert nije samo običan koncert. Ovo je nešto puno više. Došli smo pokazati da nas i danas još ima, a Bože, hvala ti, ima nas itekako…I da naša srca kucaju samo za Nju, Našu Voljenu…
Hrvatska u EU ulazi zajedno s nama, s narodom!
“Hrvatska ulazi u Europsku uniju…”, nastavlja Thompson svoj govor, a riječi nailaze na otpor. Zvižduci sa svih strana.
“Ne moramo se bojat!”, kaže Marko, te nastavlja: “Hrvatska ulazi u EU. Ali, ne ulazi Hrvatska sama. I mi ulazimo s njom. Jer, Hrvatska, to smo mi…A sve dok nas povezuju zajedničke vrijednosti i sve dok radimo na očuvanju naše tradicije i identiteta, sve dok njegujemo ljubav prema Bogu, obitelji i domovini, ne će mo propasti, n će Hrvatska propasti. Nema straha!”, završava Thompson svoj kratki govor, dok mu je lice puno emocija.
Svi su u transu, stari, mladi, viču, ljube se, grle se, optimizam je tu, sve će biti u redu…Koncert se nastavlja s pjesmom “Geni kameni”. Atmosfera je neopisiva, oduševljenje sa svih strana, djeca u čudu gledaju bake, djedove i roditelje koji ih ljube i grle, dok u isto vrijeme skaču po tribinama, držeći ih u naručju.
“Geni, geni, kameni, takvi smo mi rođeni…uzmi ili ostavi…..” Da, da, to smo mi…Hrvati.
I Zlatko Vitez, kojega je Thompson najavio kao legendu hrvatskog glumišta dobiva veliki pljesak sedamdeset tisuća okupljenih, nakon što tijekom koncerta pročita pjesmu napisanu od strane šibenskog biskupa Ante Ivasa.
Thompson ipak pjeva “Čavoglave”. Euforija se nastavlja, tribune se tresu, cijeli Poljud odjekuje, pjesma se čuje daleko, daleko...do splitske rive sigurno…možda čak i do Zagreba…
Uživanje je neopisivo, iako je primjetno kako publika u manjoj mjeri poznaje tekstove s najnovijeg Thompsonovog albuma. A tekstovi su izvrsni…o Bogu, obitelji, domovini, o Bosni, za koju je Thompson rekao kako je Hrvati ne smiju zaboraviti, niti nju, niti narod koji tamo živi.
M. P. Thompson je današnji A.G. Matoš
Ono što do sada nije javno rečeno, a nemoguće je kako to nitko od novinara poput Pavičića, Tomića, Dežulovića, Jergovića i ostalih koji Thompsonovu publiku nazivaju “ognjištarcima, primitivcima, nacionalistima, klerofašistima itd.” nije primijetio, jest činjenica kako je Thompson danas ono što su nekada davno bili domoljubni pjesnici poput A. G. Matoša, A. B. Šimića i ostalih.
Ali, nije ni čudo što to ovakvi poput gore navedenih nisu primijetili, jer njima i odgovara da se to u javnosti ne primijeti. Naravno, bitno je javnosti pokušati nametnuti razmišljanje o Thompsonu o kao pastirsko-čobanskom glazbeniku, koji sklada pjesme s bezvrijednim tekstovima i glazbu za primitivce, poput ovih 70 tisuća okupljenih na Poljudu, pristiglih iz svih krajeve Lijepe Naše, BiH i inozemstva.
Znaju oni itekako dobro da Hrvate, koji slušaju Marka, u dušu diraju i ravno u srce pogađaju Thompsonovi tekstovi, a glazba ide onako, uz tekstove.
Samo vi nas žalite, mi znamo tko smo i što smo! A što znate Vi?
Izjavio je Jurica Pavičić u svojoj posljednjoj kolumni objavljenoj u Jutarnjem listu kako “žali onih 50 000 ljudi, okupljenih na Thompsonovom koncertu, jer oni žive u devedesetima i za njih nema budućnosti” .
Samo vi nas žalite, dragi Pavičiću, ali vi i vaši pajdaši (koji pišete za čudne novine koje izlaze u Hrvatskoj, pa se, u skladu s gramatičkim pravilima i nazivaju hrvatskim novinama ili hrvatskim tiskom), i predobro znate kako se na svim organiziranim proslavama povodom ulaska Hrvatske u EU širom Hrvatske nije sakupila tolika masa Hrvata, kao na Thompsonovom koncertu.
I zato vam samo onako uljuđeno, možemo reći, samo vi nas žalite, ali, dragi Pavičiću, Thompson je zajedno s nama ovom prilikom pokazao svima vama da nas ima, i što je još važnije, koliko nas ima. Kažete i kako za nas, okupljene oko vrijednosti kao što su Bog, obitelj i domovina nema budućnosti? E, baš naprotiv! Za nas okupljene oko Thompsona, za sve generacije Hrvata koje su te večeri zajedno zagrljene pjevale na Poljudu, ima budućnosti.
Jer mi se samo vraćamo u Europu, u kojoj nam i jest mjesto, a iz koje su nas ljudi koje Vi simpatizirate, slični Vama (op.a. koji su bili uzvanici na glavnoj svečanoj proslavi, a došli su iz nekadašnjih bratskih zemalja, koje su našu Hrvatsku željele nazvati nekim novim čudnim imenom) i ne baš tako davno odveli u čudnu tvorevinu zvanu Jugoslavija, bilo to prva, druga ili treća.
I neka vam je nešto jasno. Nisu Hrvati okupljeni na Thompsonovom koncertu protiv Eu, nego “i na hladno pušu”, nakon što se prisjete slavlja i euforičnih ulazaka u bivše tvorevine, pout Jugoslavije. A svi i predobro znamo kako je to završilo!
Ora et labora i “Dok je srca, bit će i Croatije!”
Ima za Hrvate budućnosti, jer smo i ovom prilikom pokazali kako naša srca kucaju samo za Nju, Našu Voljenu. I, kao što jednom reče A.G.Matoš, a što je ponovio i Zlatko Vitez, recitirajući stihove biskupa Ivasa na splitskom Poljudu, u nedjelju, 30. lipnja 2013, u noći ulaska samostalne i suverene Hrvatske u EU: “I DOK JE SRCA, BIT ĆE I CROATIJE!”
Dragi Pavičiću i slična ekipo! Mi smo, svi zajedno pjevajući pet minuta prije ponoći “Lijepa li si”, svima pokazali kako srca imamo, a što ste pokazali te noći vi, tzv. uljuđeni građani, koji se sramite naglas reći da ste Hrvati? Da dobro znate klečati i ljubiti ruke svakome tko poželi?
A mi Hrvati, primitivci, ognjištarci, okupljeni na Thompsonovom koncertu te povijesne nedjeljne noći, 30. lipnja 2013. će mo ubuduće, baš kao i od stoljeća sedmog, “Ora et labora”, i za nas nema straha.
Nakon otpjevane “Lijepa li si”, pozornica se zamračila, Thompson se otišao nekoliko minuta odmoriti…Nakon što su satovi otkucali nekoliko sekunda, a zatim i minuta nakon ponoći, pozornica je osvijetljena, Thompson i ekipa su se vratili, nastavljeno je s pjesmom…uživanje je nastavljeno do ponoć i pol. Neki kažu kako je koncert prekratko trajao, jer je takvu atmosferu jednostavno bilo teško prekinuti. Automobili i organizirano pristigli autobusi parkirani u okolnim ulicama oko Poljuda stajali su u mjestu skoro do dva i pol sata, dok se ceste nisu raščistile.
Naš M. P. Thompson – “da ga nema, tribalo bi ga izmislit!”
Vjerujem kako su Vam, kao novinaru koji često piše o Thompsonu (op.a. možda ste čak vi njegov najveći obožavatelj, ali to ne smijete urednicima priznati, jer ćete ostati bez škuda!) poznati njegovi stihovi: “Nije nas ostavio Bog!”
Naime, svima nama te večeri okupljenima pod vedrim hrvatskim nebom prepunim zvijezda te su riječi bile i više nego jasne i u srce nam se vratio optimizam.
Eto, upravo zato je dragi Bog za nas Hrvate stvorio Thompsona. Jer, znate kako se kaže u Dalmaciji, “da ga nema, tribalo bi ga izmislit!” Pa, eto, Bog ga je i stvorija i izmislija.
Petra Jurčević
Primjedbe