Uz pomoć pape udri po Crkvi

Papa Franjo na Veliki četvrtak služio misu u maloljetničkom zatvoru, oprao noge pritvorenicima! Što je tu baš tako spektakularno novo? Možda tek zaborav i kratko pamćenje. Ograničimo se samo na novije pape: isto je učinio i Ivan XXIII, zatvore je posjećivao i Benedikt XVI., Ivan Pavao II. i svoje zatvorene, nesuđene ubojice…

Papa Franjo ima željezni križ, kakva simbolika i poruka “ostalima”! Hm, svakako lijepa gesta i poruka, no prošle godine Benedikt XVI. podijelio je nakon Sinode svima također željezne biskupske križeve, kao i našem kardinalu Bozaniću, koji ga je nosio i prije “revolucionarne” geste novog pape Franje, no, eto, sada su mediji skrenuli pozornost na fenomen “željeznih križeva” i postali stručnjaci za (ne)plemenite kovine. Da se razumijemo, mercedesi i raskošne palače, moćna ili raskalašena Crkva svakako nisu nešto što treba pozdraviti ili braniti. Štoviše.

Ima biskupa koji nose – drvene križeve
No na ovo medijsko “natjecanje” u skromnosti i (de)simbolizaciji, rekao bih da sam vidio na svoje oči u raznim prigodama desetke biskupa koji nose – drvene križeve. Treba to hitno javiti BBC-ju, RTL-u, HRT-u… da ima netko još “radikalniji” od Franje. Na sljedećim konklavama stoga plediram za papu s križem od novinskog papira, po mogućnosti od Jutarnjeg lista, sa škaniclom na glavi. To bi bio papa kakvog treba Crkva i novo vrijeme, a zvao bi se Franjo Hardcore I. Šalu na stranu. Izbor pape Franje, već od simbolike njegova imena pa do prvih gesta, Božji je dar Katoličkoj crkvi bremenitoj problemima, od (zlo)uporabe moći do seksualnih skandala. Crkvi treba obnova, a svaki pontifikat s više ili manje uspješnosti to je i pokušavao te, premda to nije dostatno medijski rastrubljeno, svaki je papa imao svoje “željezne križeve” i “pranja nogu”, pri čemu sama papina osobnost i stil nisu dostatni za uspješno upravljanje Crkvom u svakom pogledu, što je posebno vidljivo kod medijski potentnog Ivana Pavla II, kojemu u prvim gestama i medijskoj prijemčivosti najviše sliči papa Franjo. Dvije stvari, što se medijske “objave” pape Franje tiče, posebno bodu oči.

Prvo, što se tiče pojma (medijske) novosti. Papa Franjo stalno se prikazuje kao diskontinuitet s papama prije njega, sa željeznim križevima, posjetima i misama u zatvoru, što naprosto nije točno. Svaka osobnost donosi nešto “novo” samom činjenicom različitosti svake ljudske jedinke i kulture iz koje dolazi, no papinstvo je prije svega služba, a ne “personaliti” kao Obama ili Severina iz svijeta medijskog spektakla. Tako “analitičari”, od Špičkovine do Vukovine, kako bi rekao naš premijer, već detektiraju “novost” pape Franje u obnašanju papinske službe pa kažu kako će u socijalnom smislu biti revolucionaran, a na doktrinalnom konzervativan. Ajoj, pa ta “novost” je već viđena kod Ivana Pavla II., da ne spominjemo neke još ranije pape koje nema smisla spominjati da se ne kvari “novost” i čudo neviđeno.

Koje je crkve “proizvod” jednostavni papa Franjo
Drugo, što se tiče kritike Katoličke crkve, imamo jedan novi fenomen: Hvali papu, pljuj po Crkvi! Papa da, Crkva ne, kao loša kopija one već ofucane: Isus da, Crkva ne, i to od osoba i (medijskih i religijskih) institucija koje ne pripadaju Katoličkoj crkvi, a koje su, zamislite, gorljivo zabrinute za moralno i ino stanje u njoj. Na ovu zeloznost i logički harakiri postavljam samo jedno pitanje: Koje je crkve “proizvod” skromni i jednostavni papa Franjo? O ozbiljnijoj analizi novog pape i pontifikata, drugom prilikom…

Ivica Šola/glas-slavonije.hr