Kristina Ćurković: Vukovar kao opomena


Vukovar kao opomena

Nakon svih medijskih izvješća o prosvjedu protiv ćirilice u Vukovaru koji se održao 2. veljače 2013. godine s početkom u 12.05 sati, evo da i ja dam svoje, na svoj način i vrlo kratko.
Bila sam u Vukovaru taj dan i to mi je bio prvi put u životu da sam došla u taj grad. Nisam imala priliku otići prije. Zaljubila sam se na prvi pogled u taj predivni grad koji ipak živi usprkos ranama koje još nisu zacijelile, a neki ih žele ponovno raskrvariti. Ono što sam prvo ugledala bio je spomenik žrtvama na Ovčari, gdje sam se pomolila. To je mjesto na kojem se dogodio veliki zločin i pokolj 21. studenog 1991. kojeg su počinili pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi nakon okupacije Vukovara. Na tom mjestu je stradalo oko 260 većinom Hrvata (ali među žrtvama je bilo i Srba koji su branili grad, Bošnjaka, Mađara, jedan Francuz i Nijemac), što civila, što vojnika, većinom pacijenata deportiranih iz vukovarske bolnice. Na Ovčari je od te agresorske ruke stradao i naš voljeni Siniša Glavašević. Ovčara je srpski logor. Srbi u njime upravljali. Srbi. Tamo sada stoji spomenik, golubica koja kao da stoji između mramornih ploča zarobljena s jednim slomljenim krilom i usprkos tomu se želi vinuti u visinu. Nakon toga sam posjetila Memorijalno groblje, gdje se nalazi i 938 bijelih mramornih križeva koji odgovaraju broju ekshumiranih žrtava iz masovne grobnice. Ne moram spominjati da su te pronađene žrtve stradale od ruke srpske sile. Ali ima još mnogo nestalih, njihov grob je još nepoznat.
Nakon Memorijalnog groblja stigli smo u Vukovar, koji je bio pun ljudi iz raznih krajeva Hrvatske. Mnogi su došli jer su imali priliku i prijevoz, ali još više ih nije došlo, jer braniteljske udruge nemaju toliko sredstava, kao npr. razne udruge istospolaca i sličnih koji godišnje dobivaju milijune, da unajme bus za taj dan, pa su došli samo oni koji su prije osigurali mjesto. Ali znam da je Hrvatska bila sa nama! Čitav grad je vrvio hrvatskim zastavama, jer smo ipak u hrvatskom gradu, i bilo je mnogo naših postrojbi iz Domovinskog obrambenog rata koji su se borili protiv velikosrpske agresije. Hvala im. Prije samog početka smo se družili, našli se sa prijateljima iz čitave Hrvatske, negodovali zbog vlasti koja provodi antidržavnu politiku. Kad je počeo skup, otišla sam na rub i odlučila napraviti što je moguće više slika koje bi svjedočile tome događaju. Skupilo se preko 20 000 ljudi, a mnogi su i pristizali. Sve je počelo molitvom, a nakon toga su organizatori i pozvani govornici govorili o tome bolnom udarcu kojeg vlast prisilno uvodi. Pustili su i snimke izvješća Siniše Glavaševića, dok je iznad nas u daljini stajao vodotoranj kojeg srpski okupatori nisu uspjeli srušiti. On stoji u onakvom stanju u kakvom je bio tad, kao opomena. Opomena. Ta riječ ima svoje značenje, koje uključuje i prisjećanje na nešto. Ovo je opomena što su Srbi učinili Vukovaru. Tako i mnoge kuće imaju na sebi rupe od metaka, ti meci su bili namijenjeni za nekoga. Znam da bi i mene pogodili da sam bila tamo. Mnoge zgrade i kuće su obnovljene, za razliku od onoga što su mu učinili srpski agresori kad su grad doslovno sravnili sa zemljom. Kuća se može obnoviti, ali zemaljski život je jedan. I to je najveća žrtva u Vukovaru. Srbi su radili genocid nad hrvatskim stanovništvom, ito ne prvi put u povijesti. Kroz čitavu povijest srpski narod ima pretenzije na hrvatsku zemlju, pa tako i danas (što svjedoči samo njihovo ponašanje, te kad su nedavno slavili Božić, pa su imali srpske zastave na kojima je srpskom ćirilicom napisano ime „Vukovar“). Stvarno mogu reći da oni spomenici i opomene ipak nešto znače, i nisu tamo bez razloga. Sad da se vratim opet na prosvjed protiv ćirilice, raduje me jedna stvar. Bilo je mnogo mladeži. I drago mi je što se na prosvjedu nije dogodio niti jedan incident, iako ga je jedna osoba pokušala proizvesti. Na kraju prosvjeda je nepoznata osoba donijela srpsku zastavu i planirala ju razviti na bini i pobjeći. U tom naumu je spriječena, jer su momci koji su bili tamo brzo reagirali i uklonili ju bez mnogo vike. Ta osoba je pobjegla, a da je uspjela u naumu to bi izazvalo opravdanu ljutnju kod mnogih prisutnih, kao odgovor na namjernu provokaciju. Drago mi je što se niti jedan incident nije dogodio na prosvjedu, jer bi mediji prenijeli krivu sliku o nama svima. Čudi me kako mnogobrojni policajci nisu uspjeli reagirati na to, možda su držali oči na krivim ljudima. A da spomenem i medije, ne znam jeste li pažljivo pratili, ali oni govore da je prosvjed bio protiv dvojezičnosti i za izuzimanje prava nekih manjinskih naroda u Hrvatskoj. To je podvala, jer skup je bio izričito protiv uvođenja ćirilice i srpskog jezika u Vukovar. Mediji očito žele poslati sliku da mi Hrvati ne toleriramo druge narode. Što je laž, ali treba sagledati još jednu činjenicu. Ne samo da smo sa Srbima kroz prošlost imali sukobe jer su željeli prisvojiti našu zemlju i nas pobiti, nego smo u nedavnom našem obrambenom ratu tome svjedočili. 
Ne zavaravajte se ako mislite da je rat bio pa prošao. Jer i ovaj nedavni rat ima svoje početke u prošlosti, a kojih se oni nisu i neće odreći, a to je da je naša zemlja njihova. To prenose s koljena na koljeno, svojim pričama, pjesmama… I znajući sve to, mi kao narod se imamo pravo zaštititi i spriječiti to. Pogotovo iz poštovanja prema žrtvama koje su stradale kad su Srbi uvodili svoj jezik devedesetih. Ondašnje uvođenje ćirilice i srpskog jezika je ostavilo brojne rane u Vukovaru i čitavoj Hrvatskoj. Mnogi su tad ostali bez svojih voljenih (sad mi je došla misao, da što bih da su mi Srbi onda ubili moga tatu, mamu ili sestru!), a mnoge od njih i danas nisu pronašli. Nisam za mržnju, niti ikoga mrzim. Ali sam za istinu i pravdu. Istina nije mržnja. Za nju se trebamo zalagati. Istina je da su Srbi nedavno (i ja se sjećam toga vremena) učinili genocid nad mojim hrvatskim narodom. Genocid nije mala riječ, to je djelo kojim se želi uništiti jedan narod. Ovako, velikosrpskom agresijom se željelo istrijebiti Hrvate i zauzeti hrvatski teritorij. To nisu uspjeli zahvaljujući Bogu i našim braniteljima. Kao što sam ja dijete hrvatskog branitelja, tako postoje mnoga djeca srpskih agresora koja su odgajana s tim idejama kakve im roditelji imaju. Ta djeca će odrasti. Mislim da je krajnje vrijeme da svratimo pogled na masovne grobnice koje se nisu same punile, i na zločine za koje agresori nisu odgovarali (ubojstva, silovanja, pljačkanja, genocid…) niti se pokajali. Naglašavam da zbilja ne mrzim niti jedan narod, ali jedno zahtijevam: cijelu istinu. Ćirilica u Vukovaru neće pridonijeti miru, nego će učiniti upravo suprotno. Ćirilica nikad ne smije u Vukovar! Na dan prosvjeda niti jedan kafić kojemu je vlasnik Srbin nije radio. I još, na povratku sa prosvjeda, skupina hrvatskih branitelja je išla u Borovo Selo posjetiti spomenik i dati počast ubijenim hrvatskim redarstvenicima. Napala ih je skupina pijanih Srba. Inače, taj spomenik je više puta devastiran, jer Srbima očito smeta. Čini mi se da tu vlada netolerancija prema većinskom hrvatskom narodu čija je to zemlja. E, kad se agresor pokloni žrtvi, prizna zločin, pokaje i iskreno se ima volju iskupiti , onda možemo govoriti o miru.
Podsjetimo se uvođenja ćirilice i srpskog u čitavu Hrvatsku devedesetih.
Svima želim istinski mir koji se gradi samo na jednoj istini, jer istina je jedina garancija pravog mira.
Kristina Ćurković/hu-benedikt.hr
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE