Biskup Bogović preuzeo na sebe veliku obvezu


VICE VUKOJEVIĆ:

A da je posljednje izvješće Komisije iz rujna 1999. godine kojim slučajem bilo prihvaćeno - u kojemu je Josip Broz Tito bio proglašen ratnim zločincem a zatražena je i lustracija u Republici Hrvatskoj - da je za to bilo društvene i političke mudrosti i odvažnosti, mnoge bi se stvari u ovoj našoj zemlji odvijale daleko drukčije, znatno jasnije i plodonosnije, i to na svim područjima – od objektivnijeg tumačenja povijesnih činjenica do svakodnevnice u kojoj neokomunističke, zastarjele i neuspješne strukture još uvijek imaju nezasluženu i opasnu moć i dominaciju.


BISKUP BOGOVIĆ PREUZEO NA SEBE VELIKU OBVEZU

U Zagrebu su prije nekoliko dana, 7. veljače, predstavnici udruga Počasni bleiburški vod iz Klagenfurta i Hrvatski križni put iz Zagreba, Gordana Turić, Vice Vukojević, Bruna Esih i Bože Vukušić predali predsjedniku Komisije za hrvatski martirologij Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, biskupu Mili Bogoviću, materijale nekadašnje državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Točnije, predani su DVD (s uputama) na kojem je pohranjena cjelokupna radna baza podataka o ratnim i poratnim žrtava Drugog svjetskog rata nastala tijekom rada Komisije od početka 1992. do kraja 1999. godine te glavno završno izvješće i tri sekundarna završna izvješća Komisije - u digitalnom obliku - o njenom radu od osnivanja početkom 1992. do rujna 1999. godine.

U bazi se nalazi nešto više od 260.000 imena, a podatke je moguće pretraživati prema svim uključenim kriterijima - prema imenu, prezimenu i nadimku žrtve, imenu oca i imenu majke, danu, mjesecu i godini rođenja, mjestu, općini i državi rođenja, nacionalnosti, bračnom statusu, spolu, danu, mjesecu i godini smrti, pripadnosti oružanim jedinicama, počiniteljima, uzroku smrti, vjeri, zanimanju, broju djece, jesu li pronađeni ostaci ili ne, izvoru podataka itd. Međutim, naglašeno je, s obzirom da je posrijedi nedovršena radna baza, da je podatke nužno uskladiti te ih provjeriti i nadopuniti, koristeći u prvom redu matice rođenih/krštenih i umrlih po župama te knjige rođenih i umrlih u matičnim uredima.

Prilikom primopredaje uz biskupa Milu Bogovića bili su nazočni članovi Komisije za hrvatski martirologij, ugledni hrvatski povjesničari i istraživači Jure Krišto, Mato Rupić, Mario Jareb, Stjepan Razum te Ante Beljo.

Potaknuvši osnivanje Komisije za hrvatski martirologij Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i došavši na njeno čelo, gospićko-senjski biskup Mile Bogović - nakon izgradnje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini - preuzeo je na sebe još jednu veliku zadaću i obvezu. Cilj ove Komisije je, među ostalim, popisati sve hrvatske ratne i poratne žrtve Drugog svjetskog rata.

Biskup Mile Bogović u međuvremenu je osobno posjetio Hrvatski državni arhiv i izvršio uvid u građu bivše državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koja je tamo pohranjena, a još cjelovitiji uvid u rad i rezultate Komisije mogao je steći nakon izlaganja Gordane Turić, Bože Vukušića i moga osobnoga prilikom spomenute primopredaje.

Istoga dana uvečer predstavljena je u Domu hrvatske vojske, Staničićeva 4 u Zagrebu, izuzetno vrijedna knjiga Ivana Kozlice „Krvava Cetina“, u kojoj su opisani ratni i poratni zločini u Cetinskoj krajini i poimenično navedene sve ratne i poratne žrtve iz tog kraja. Knjigu su predstavili upravo biskup Mile Bogović te prof. dr. Zvonimir Šeparović i poznati hrvatski povjesničari Anđelko Mijatović i Vladimir Geiger. Tijekom svoga izlaganja biskup Bogović smatrao je potrebnim istaknuti zasluge bivše državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava na istraživanju te problematike te njene rezultate koji su omogućili da se, i nakon što je ukinuta, ta istraživanja nastave, pa će biti vrlo korisni i u radu Komisije za hrvatski martirologij. Nazočni su, njih preko pet stotina, predvođeni prof. dr. Zvonimirom Šeparovićem, gromkim pljeskom pozdravili ovo javno odavanje priznanja bivšoj državnoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, njenim dužnosnicima i službenicima koji su često, u ne tako davnoj prošlosti, doživljavali omalovažavanja i neosnovane klevete.

Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava

Prvi višestranački izbori u Hrvatskoj u svibnju 1990. donijeli su sa sobom dašak slobode i demokracije. Mnoge zabranjene teme iz razdoblja komunističke Jugoslavije postale su predmet javne rasprave. Jedna od najznačajnijih među njima svakako je bila tema ratnih i poratnih žrtava drugog svjetskog rata. Jugoslavenski režim, s jedne strane, desetljećima je manipulirao brojem tih žrtava u političke svrhe. S druge strane, postojale su žrtve o kojima se nije smjelo govoriti, niti o okolnostima njihova stradanja, niti o mjestu počivanja njihovih zemaljskih ostataka. Malo je obitelji bilo u Hrvatskoj koje nisu bile pogođene tim problemom.

Potreba provedbe sustavnih istraživanja i utvrđivanju objektivnog i stvarnog broja žrtava rata i poraća koji neće podlijegati političkim, ideološkim ili nacionalnim okvirima pojedinaca, pojavila se kao jedan od prioriteta već sa samim naznakama državne samosvojnosti 1990. godine a dobila je načelni poticaj i potvrdu najširih slojeva hrvatskoga društva.

U svom govoru još na I. Općem saboru HDZ-a u dvorani Lisinski, 25. veljače 1990., osobno sam među ostalim naglasio: ‘’Moramo napokon javno progovoriti i o pokolju Hrvata kod Bleiburga, a i prije. (...) Ogriješili bismo se kada ne bismo upozorili na tragične sudbine hrvatskih političkih emigranata pobijenih i pokopanih širom svijeta. Simbolom je svih tih sudbina usud Ante Bruna Bušića.(...) Sav ovaj govor o mrtvima izrečen je ne kao poziv za odmazdu, nego kao poziv na uspostavu hrvatske slobode i obranu nepovredivosti svakog ljudskog života’’.

Gospođa Gordana Turić, na predizbornom skupu HDZ-a, na Cvjetnu nedjelju 8. travnja 1990., istaknula je za ovu temu najvažnije: ‘’Povijest otvara kovčeg mračnih tajni koje su držale u okovima zatočeno hrvatsko biće, pa danas ide u susret slobodi najavljenoj s horizonata svjetske savjesti.(...) Nek se zna da su Hrvati davali krv za ljubav. Nek se zna da su ovdje zabranjeni grobovi. Nek se zna da će se sve znati! (...) Zna se da ćemo obnoviti spomenike i upoznati grobove! Zna se da ćemo sve tajne prenijeti djeci, da saznaju što je to mrak!’’

Snažan val demokracije i otvorena mogućnost javnoga govora o malformacijama povijesnih događaja, njenih tumačenja i rezultata, nametnule su logičan slijed događaja. Potreba za osnivanjem središnjeg državnog tijela koje bi se napokon na objektivan i ideološki neopterećen način suočilo s problematikom istraživanja žrtava rata, dobila je i snažnu potporu u različitim političkim i građanskim inicijativama. Uslijedilo je donošenje odgovarajućeg zakona.

Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II svjetskog rata prihvaćen je u Hrvatskom  Saboru 8. listopada 1991., a istoga je dana proglašen u Narodnim novinama br. 53/A/91. Važno je napomenuti da se to dogodilo na izvanrednoj sjednica Hrvatskog Sabora koja se nije održala u njegovim prostorijama na Markovom trgu, nego u podrumskim prostorijama INA-e u Šubićevoj ulici u Zagrebu, nakon granatiranja Banskih dvora i pokušaja ubojstva predsjednika države dr. Franje Tuđmana. Na istoj sjednici Hrvatskog Sabora, pod prvom točkom dnevnog reda, donesena je odluka o „razdruživanju“ RH od ostalih republika SFRJ. To govori o važnosti koju je tadašnji državni vrh, pa i ukupna hrvatska politika, davala problematici koju je regulirao Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava, odnosno nacionalnoj i državnoj potrebi da se ona na zakonski i pravedan način uredi kako bi se stvorili nužni preduvjeti za svehrvatsko pomirenje i opći otpor veliko srpskoj agresiji. 

Točno mjesec dana kasnije, 8. studenoga 1991. na temelju tog Zakona imenovani su predsjednik, tri potpredsjednika i članovi Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Tom odlukom predsjednikom je imenovan Vice Vukojević, a za potpredsjednike mr. Gordana Turić, Kazimir Sviben i mr. Ivan Matija te 65 članova Komisije iz redova Saborskih zastupnika i iz redova povjesničara, pravnika, liječnika i drugih znanstvenih, stručnih i javnih radnika, predstavnika svih važnijih društveno-političkih i građanskih opcija.

Sve do 'zamrzavanja' rada Komisije nakon promjene vlasti 2000. godine, Komisija je ostvarivala zavidne rezultate. Oni su prikazani u Izvješću o radu Komisije od osnutka 11. veljače 1992. do rujna 1999. godine. Komisija je obrađujući sve dostupne izvore evidentirala 153.700 ratnih i poratnih žrtava na području Republike Hrvatske. Također je poimenično utvrdila 99. 228 žrtava s područja Bosne i Hercegovine, te oko 8. 487 žrtava s područja drugih država. Dakle, Komisija je tijekom svog postojanja evidentirala sveukupno 261.415 žrtava drugog svjetskog rata i poraća. Naravno, potrebno je naglasiti da zbog naprasnog prekida rada Komisija nije mogla utvrditi konačan broj ratnih i poratnih žrtava te da dovršenje tog posla tek predstoji.

Najveći dio svoga rada Komisija je posvetila otkrivanju i utvrđivanju masovnih grobova i grobišta. Komisija je došla do podataka da na području Republike Hrvatske postoji oko sedam stotina lokacija s masovnim grobištima iz Drugog svjetskog rata i poraća. Za područje Bosne i Hercegovine Komisija je prikupila saznanja o postojanju oko 90 masovnih grobišta u kojima su likvidirani hrvatski vojnici i civili, kao i da se na području Republike Slovenije nalazi oko dvije stotine takvih masovnih grobišta.

Komisija je na velikom broju masovnih grobišta uspjela provesti i antropološka istraživanja, primjerice u slučajevima Maceljske gore, Velikog Trgovišća, Slatinskoga Drenovca, Gračišća kod Patina, Jazovke, Šume lug kod Bjelovara, jame Podi kod Trilja, i drugima.  Važno je napomenuti, da su postupak iskapanja, istražnih radnji, pohrane kostiju i upisnika grobišta rađeni potpuno u skladu s tadašnjim zakonskim odredbama (Zakon o kaznenom postupku, Zakon o sanitarnoj inspekciji itd.), pod nadzorom policije, državnog odvjetništva i istražnih odjela mjerodavnih sudova, a sama iskapanja i tretman pronađenih kostiju prema pravilima i propisima iz djelokruga rada Odjela patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. U tom dijelu ingerencije Komisije odnosile su se, a sukladno samom Zakonu o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava, samo na koordinaciju između policijsko-pravosudnih tijela i ostalih državnih institucija i javnih poduzeća u cilju osiguranja potrebnih organizacijskih, logističkih i financijskih preduvjeta za uspješan rad.

Također, Komisija je tijekom svog postojanja, u suradnji s lokalnim vlastima, udrugama građana i rodbinom žrtava podigla više spomenika i spomen-obilježja žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća. U suradnji s udrugom Hrvatski domobran, na oko 100 mjesta stradalih hrvatskih vojnika i civila postavljena su spomen-obilježja u znaku križa.
           
Komisija je tijekom svih godina, uz udrugu Počasni bleiburški vod iz Austrije, bila organizator obilježavanja obljetnica Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta, a u tu svrhu od 1995. godine osnivan je Odbor za obilježavanje obljetnice Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta. Članstvo u takvom Odboru podrazumijevalo je sve članove Komisije, brojne zastupnike u Hrvatskom Saboru iz redova većine parlamentarnih političkih stranaka, ministre državnih ministarstava, župane i druge predstavnike tijela državnih vlasti, predstavnike svećenstva, predstavnike društva političkih zatvorenika i drugih sličnih udruga, predstavnike javnih medija radi praćenja prigodnih manifestacija i predstavnike nekih većih poduzeća radi mogućeg sponzorstva. Predstavnici svećenstva predloženi su zbog pretpostavke da su povijesno i moralno vezani za patnje i stradanja svoga naroda.

Komisija je, nadalje, bila organizator brojnih znanstvenih skupova o Bleiburškoj tragediji kao i izvor spoznaja za mnogo publikacija koje su na temu Bleiburga u idućim godinama objavljene. Također, sva istraživanja koja su se i nakon ukidanja Komisije poduzimala, kako malobrojna antropološka tako i brojnija historiografska, odvijala su se upravo na temelju rada i spoznaja Komisije, iako se ta činjenica nerijetko prešućivala, pa i tako i nedavno prilikom iskapanja nekoliko grobnica od strane Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata poraća, a koji je također vrlo brzo, na specifičan način zaustavljen u radu 'utapanjem'  u rad Ministarstva branitelja RH.


Komisija je od svojeg je osnutka radila na uspostavljanju međudržavne suradnje s Njemačkom, Austrijom, Italijom te Slovenijom, u smislu postojanja zajedničkog interesa onih država koje su bile uključene u ratne događaje da se utvrdi povijesna istina te da se riješi pitanje ratnih grobova, neovisno o čijem se državnom teritoriju radilo. Vodstvo Njemačkog narodnog saveza za skrb o ratnim grobovima prigodom pojedinih antropoloških istraživanja u kojima su pronađeni posmrtni ostatci njemačkih vojnika izrazili su zadovoljstvo radom hrvatskih institucija te je već 9. 12. 1996. godine između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemačke potpisan Ugovor o njemačkim ratnim grobovima u RH. U isto vrijeme Komisija je uspostavila i dobre odnose i suradnju s austrijskom udrugom Crni križ (Schwartze Kreuz) koja je bila (i još uvijek jest) zadužena za brigu o austrijskim vojnim grobljima. Sve uvjete za suradnju Komisija je postigla i s predstavnicima Talijanske Republike i Republike Slovenije.

Neprijatelji Komisije

Uskraćivanje financijskih sredstava neophodnih za istraživanja i otkapanja masovnih grobišta, još na samim početcima rada Komisije, bio je tek jedan od udaraca koji će Komisiji jasno dati do znanja da je dirnula u još vrlo živo i aktivno ‘osinje gnijezdo’. Udarci Komisiji i upućivani su s raznih strana, od različitih ljudi i s različitim opravdanjem, no s istim motivom – prikrivanjem tragova zločina i zadržavanjem vlastitih pozicija po njemu osiguranih, te s krajnjim ciljem – skretanjem tek stvorene države s puta samosvojnosti i svakog budućeg samoodređenja.
             
Razumijevanje navedenog, odnosno razumijevanje problematike statusa žrtava u RH iznimno je bitno. Ono osigurava jasan i neprijeporan uvid u tijek određenih zbivanja, koji je radi vremenskog odmaka te uplitanja različitih političkih interesa (državnih, naddržavnih, međudržavnih, stranačkih, grupnih i pojedinačnih) često puta zamagljen, najčešće s jasnom manipulativnom namjerom. Međutim, dok su izazivanje problema i opstrukcija rada Komisije od pojedinaca i određenih političkih opcija bili logični i očekivani, najneugodniji udarci dolazili su neočekivano, od pojedinaca koji su se predstavljali kao hrvatski domoljubi i zagovaratelji otkrivanja potpune povijesne istine.

Tako je s pogledom na rad Komisije nemoguće ne osvrnuti se i na pojedince, sudionike vremena i događaja, a njih možemo svrstati u nekoliko kategorija. Jedni su oni koji su zaslužni -  začetnici i motivatori, te sudionici istraživanja od prvog dana do danas. Drugi su oni koji su prvima to osporavali, potaknuti različitim željama i motivima - smatrajući istraživanja žrtava rata i poraća nepotrebnim, ili (po sebe, svoje partnere i ideologiju) čak opasnim. Treći su se nametali povremeno, u skladu s političkim ozračjem i sitnim osobnim interesima ili, pak, koji su kasno shvatili ovu problematiku važnom, kako u nacionalnom tako i u međunarodnim okvirima, moguće tek potaknuti Rezolucijom Vijeća sigurnosti o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih sustava iz 2006. No, posljedice za ukupnu problematiku istraživanja ratnih i poratnih žrtava u Republici Hrvatskoj kao i njihovog komemoriranja još uvijek su prisutne a šteta na planu konačnog političkog sazrijevanja i konsolidacije - nesaglediva je.

Komisija, dakle, nije doživljavala samo napade izvan svojih redova. Zapravo, najpodmukliji su bili oni iz redova članova Komisije. Nakon sjednice predsjedništva Komisije 11. listopada 1999., kada je usvojeno najnovije izvješće Komisije, član Komisije Slavko Goldštajn napisao je 'izdvojeno mišljenje' te predložio Hrvatskom saboru da ne prihvati izvješće Komisije. Zanimljivo je napomenuti da je Goldštajnov zahtjev podržala i Đurđa Adlešić, tadašnja dopredsjednica Komisije, koja do tada nije iznijela nijednu pritužbu na rad Komisije, nego je štoviše u njemu sudjelovala. Ona je, u ime Kluba zastupnika Hrvatske socijalno liberalne stranke, 12. studenoga 1999. zatražila raspuštanje Komisije. U tom posljednjim Izvješću o radu Komisije, među ostalim bilo je predloženo Hrvatskom Saboru proglašenje Josipa Broza Tita ratnim zločincem i provođenje lustracije u Republici Hrvatskoj. Tadašnja saborska većina, HDZ-ova na žalost, odlučila je poslati Izvješće na „doradu“, ali do njega naravno nikada nije došlo - nova ''trećejanuarska'' garnitura neposredno nakon preuzimanja vlasti početkom siječnja 2000. godine 'zamrznula' je rad Komisije, a novoizabrano predsjedništvo Hrvatskog sabora zapečatilo je prostorije Komisije s pismohranom. Početkom veljače 2001. godine saborski zastupnik Socijal-demokratske partije (SDP) Nenad Stazić podnio je prijedlog Hrvatskom saboru za konačno ukidanje Komisije, a 22. svibnja 2002. zastupnici Hrvatskog Sabora predvođeni SDP-ovcima udovoljili su Stazićevom zahtjevu i izglasali ukidanje Komisije.

A da je posljednje izvješće Komisije iz rujna 1999. godine kojim slučajem bilo prihvaćeno - u kojemu je Josip Broz Tito bio proglašen ratnim zločincem a zatražena je i lustracija u Republici Hrvatskoj - da je za to bilo društvene i političke mudrosti i odvažnosti, mnoge bi se stvari u ovoj našoj zemlji odvijale daleko drukčije, znatno jasnije i plodonosnije, i to na svim područjima – od objektivnijeg tumačenja povijesnih činjenica do svakodnevnice u kojoj neokomunističke, zastarjele i neuspješne strukture još uvijek imaju nezasluženu i opasnu moć i dominaciju. 
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE