Razgovor s prof. Mladenom Ančićom


Hrvatski list
 

Dr. Mladen Ančić: BiH se ne bi održala bez Franje Tuđmana

Razgovor s dr. Mladenom Ančićem

Dr. Mladen Ančić istaknuti je sveučilišni profesor, povjesničar na zadarskom sveučilištu. Tijekom ratnih godina doselio je iz Sarajeva i dobro su mu poznate ratne prilike u susjednoj BiH, politički odnosi među tamošnjim narodima i problemi s kojima se susreće ta država kao i brojne javne osobe koje svakodnevno daju svoje opise situacije u BiH.
Dr. Ančić pojavio se i kao svjedok ekspert na haaškom suđenju generalu Pralju i ostalima iz skupine optuženih BiH Hrvata kojima se prvostupanjska presuda ancicočekuje u ožujku ove godine. U ovom intervjuu s dr. Ančićem razgovaramo o mogućem ishodu ovog maratonskog haaškog suđenja i implikacijama toga ishoda na Hrvatsku, odnose između Hrvatske i BiH, kao i na odnose unutar BiH.
U ožujku se očekuje izricanje prvostupanjske presude Praljku i ostalima iz šesteročlane skupine BiH Hrvata kojima sudi Haaški sud. Prvo, prošlo je neobično dugo, gotovo dvije godine od završne riječi. Zašto toliko dugo i je li to neki znak da je možda sud oklijevao jer i nema nekih dokaza?
Odluke se u Haagu u načelu čekaju dosta dugo, no u ovome slučaju riječ je o tomu da je predmet podrazumijevao jako mnogo predočenoga dokaznog materijala, poglavito onoga koji je predložila obrana, i to obrana generala Praljka. Tijekom suđenja mnogi od dokaza koje je predlagao general Praljak nisu ni prihvaćeni, a on i njegov tim zapravo su priredili tisuće i tisuće dokaza – oni koje to zanima, dio toga dokaznog materijala, uglavnom onoga što na sudu nije prihvaćeno, mogu naći u knjigama (njih ukupno sedamnaest, ako se ne varam) što ih je general pod svojim imenom objavio otkako je počelo suđenje.
Uz dokaze koje je predložilo tužiteljstvo, to je doista golema masa materijala koji su članovi sudbenoga vijeća morali pomno pregledati. Što je tko od trojice sudaca smatrao valjanim dokazima, u ovome je trenutku krajnje nezahvalno čak i pretpostavljati.
Nadalje, koje će biti značenje te presude, kakva god bila, za Hrvatsku, a kakva za Bosnu i Hercegovinu?
PraljakAko presuda Praljku i ostalima potvrdi teze tužiteljstva, stigma sudjelovanja u „zločinačkom pothvatu" pala na tadašnje hrvatsko političko vodstvo. Osuđujuća bi presuda bila trijumf za političko Sarajevo, veliki udarac za politički Mostar, a u političkoj Banjoj Luci izazvala bi barem tiho odobravanje.Za Hrvatsku eventualna presuda o krivnji šestorice i njihovu udruživanju u tzv. „zločinački pothvat" imat će gotovo isti učinak kakav bi imala presuda o bih-setorka.clanak„zločinačkom pothvatu" u Oluji. Naime, onako kako je formulirana teza tužiteljstva, glavni inspiratori, ako ne i protagonisti tzv. „zločinačkog pothvata", praktično su bili u Zagrebu. I ovdje je bio optužen državni vrh Republike Hrvatske iz prve polovice 90-ih godina, pa bi u slučaju presude koja bi potvrdila teze tužiteljstva stigma sudjelovanja u „zločinačkom pothvatu" pala na tadašnje hrvatsko političko vodstvo.
Što se tiče BiH, kao ni u bilo čemu drugom kad se govori o ovoj državi, ne može se govoriti o nekom jedinstvenom „značenju". Osuđujuća bi presuda tako, primjerice, bila trijumf za političko Sarajevo, veliki udarac za politički Mostar (hrvatske se političke snage u toj zemlji više ne stide govoriti o tomu kako je Mostar „stolni hrvatski grad" u toj državi), a u političkoj Banjoj Luci izazvala bi barem tiho odobravanje, jer bi pokazala da srpska strana nije jedina koja snosi krivnju za ono što se u BiH događalo od 1991. do 1995. Svaki bi eventualni otklon od glavnih teza tužiteljstva u presudi onda imao proporcionalni učinak u pojedinim nacionalnim sredinama.

Optužbe su pravno neodržive

Može li nedavna oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, kojom je odbačena teza o tzv. zločinačkom udruženom pothvatu, imati pozitivan utjecaj na ishod i u procesu Praljku i skupini koji su također optuženi za udruženi zločinački pothvat s ciljem „aneksije" dijela BiH Hrvatskoj?
Krajnje je nezahvalno prosuđivati kakav će učinak imati nedavna konačna presuda generalima Gotovini i Markaču iz jednog jednostavnog razloga – u postupcima instanci haaškoga tribunala, kako tužiteljstva tako i samoga suda, nema baš neke razumljive logike, odnosno ona postoji, ali nije očekivana pravna logika.
Bezbroj je puta ponovljeno iz vrlo različitih izvora i na vrlo različite načine, ali se u hrvatskoj javnosti ili jednom njezinu dijelu to nikako ne prihvaća, da je to u prvome redu politički sud. Doda li se tomu da je na tome političkom sudu napravljen oštar zaokret u smjeru suprotnom od pravne logike svojedobnim dovođenjem Carle Del Ponte na mjesto glavne tužiteljice, postaje jasno zašto je krajnje nezahvalno bilo kakvo predviđanje. Ako bih, pak, morao izreći neke vrsti osobnoga očekivanja, onda bi to bila poprilična skepsa glede mogućnosti da presuda Gotovini i Markaču može utjecati na odluku sudbenog vijeća u slučaju „šestorice".
Hoće li se suci u predmetu Praljak i ostali poslužiti već izrečenom presudom protiv generala Blaškića u kojoj je bivše hrvatsko vodstvo optuženo za miješanje u unutarnje stvari BiH? Kako se Praljkova obrana može obraniti od te teze u eventualnom žalbenom postupku?
BlaškićU slučajevima Blaškić te Naletilić-Martinović dokazana je umiješanost Hrvatske u rat u BiH. Tada se nije dokazivalo postojanje plana koji podrazumijeva „zločinačku organizaciju", a to su, čak i u Haagu, vrlo različite stvari.U slučajevima Blaškić te Naletilić-Martinović, a to su oni za koje to znam, dokazana je umiješanost Hrvatske u rat u BiH. Ta je činjenica dokazivana kako bi se kod donošenja121presude moglo govoriti o „međunarodnom sukobu", a ne „nutarnjem sukobu u jednoj zemlji". Logika je tada bila da „međunarodni sukob" nosi teže posljedice za kršenje konvencija, ali se tada nije dokazivalo postojanje plana koji podrazumijeva „zločinačku organizaciju", a to su, čak i u Haagu, vrlo različite stvari.
Suci u ovome postupku imaju vrlo tešku zadaću precizno definirati što bi to trebala biti „zločinačka organizacija" u političkoj sferi (u slučaju Miloševićeve „zločinačke organizacije" stvar je bila puno jednostavnija – oni su postavili teritorijalne zahtjeve, pa kad ih nisu ostvarili pokrenuli su rat), pa sam jedino posve siguran da će se taj teški zadatak protegnuti (opet u dugom roku) i na žalbeni postupak.
Nastupili ste u tom procesu u Haagu kao svjedok ekspert. Smatrate li da su takve optužbe protiv Praljka i ostalih pravno i logički utemeljene te ako nisu, što ih uvjerljivo ruši?
Takve optužbe, kakve je konstruiralo tužiteljstvo u Haagu, neodržive su po pravnoj logici, ali 568416savršeno korespondiraju s logikom koje se drži jedan segment tzv. „međunarodne zajednice". Riječ je o onima koji drže da je propast Jugoslavije bila štetna stvar, da su oni koji su sudjelovali u pothvatu dokidanja te države zapravo zločinci (kao da se najveći dio stanovnika onih dijelova bivše Jugoslavije koji su se iz nje susljedno izdvajali nije jasno odredio o tomu da tu i takvu državu više ne želi) te da pravoga „pomirenja" ne će biti dok se „pravedno" ne razdijeli krivnja za ratna stradanja.
Zastupnici takvih stajališta imaju disproporcionalno veliki utjecaj na rad tribunala u Haagu (to je, recimo, bila pozadina prvostupanjske osude Gotovine i Markača) pa stoga tamo nikad nisu podignute optužnice protiv dužnosnika ondašnje JNA, na kojima stoji najveća odgovornost za razbuktavanje nekontroliranoga nasilja još od 1991. godine. S obzirom na to, nikakav argument pravne logike ne može srušiti navode iz optužnice jer protagonisti rata koji nisu htjeli održati Jugoslaviju već samim time snose odgovornost i sudjeluju u „zločinačkom pothvatu".
Tko je i kada prvi tezi o udruženom zločinačkom pothvatu prema BiH dao „pravo postojanja", dakle uveo ju u optjecaj u Hrvatskoj i u Haagu?
FavoriziranjeDanas se jasno pokazuje da je bošnjačka strana bila favorizirana. U takvim okolnostima bilo je nemoguće očuvati HR Herceg-Bosnu i istodobno dobiti američku potporu za okončanje rata u Hrvatskoj.U hrvatskoj javnosti pitanje odnosa spram haaškoga tribunala još uvijek nije zrelo pretreseno. Prva stvar koju tu treba osvijestiti jest spoznaja da je gotovo od samoga početka hrvatska politička elita (a time želim reći da se u tome smislu ne razlikuju „lijevi" i „desni") bila spremna unutarnje probleme države, odnosno unutarnje političke odnose u Hrvatskoj, rješavati uz pomoć vanjskih čimbenika, zapravo pokušati eliminirati političke suparnike većim ili manjim osloncem na institucije poput tribunala.
S druge strane, ni kod nas, ali ni vani, nije dovoljno jasno i razgovijetno rečeno da su se instance i institucije izgrađene za rješavanje problema ratova za naslijeđe 1 52455Jugoslavije (takve su institucije, primjerice, međunarodni predstavnik u BiH i tribunal u Haagu) jednostavno rečeno „odmetnule". Nad tim institucijama nitko nema punu kontrolu, a njihova je odgovornost krajnje voluntaristički postavljena – međunarodni predstavnik odgovara nekom čudnom „upravnom odboru" u kojem članovi nisu Hrvatska i Srbija, iako su potpisnice mirovnoga sporazuma i imaju stanovite obveze u njegovu punom provođenju; iz haaškoga tribunala dolaze izvješća Vijeću Sigurnosti UN-a i to je jedini formalni oblik kontrole i nadzora.
U takvoj je situaciji, primjerice, posve normalno da su u postupcima tribunala sudjelovali suci koji prije dolaska u Haag nisu imali na dana sudbene prakse, a o „lokalnom znanju" potrebnom da bi se razumjelo što se to u bivšoj Jugoslaviji događalo početkom 90-ih godina da i ne govorimo. Kad se stvari počnu sagledavati iz ovakve perspektive, onda će postati jasno kome su trebale i kome su koristile teze o raznim „zločinačkim pothvatima" i zašto nikad nije bilo riječi o eventualnom „zločinačkom pothvatu" bošnjačke strane u BiH.

Ništa nalik Srebrenici nisu počinili Hrvati i Bošnjaci

Tužiteljstvo je za Praljka zatražilo drakonsku osudu od 40 godina zatvora, kao uostalom i za ostalu petoricu. Jesu li vas iznenadili tako drastični prijedlozi tužitelja?
KontaktiDolazio sam u kontakt s Jergovićem, Kusturicom, Topićem i drugima u Sarajevu, ali naši se svjetovi nisu preklapali. Od svih njih najbolje poznajem Franju Topića, ali nikad se nisam slagao s njegovim tumačenjem toga što znači biti Hrvat i kako iz toga tumačenja izvući zaključke o praktičnom ponašanju. Što se tiče Jergovića i Kusturice, oni su dio šoubiznisa (hrvatski bi se to moglo nazvati „revijalnim svijetom") i moraju, po logici svoga posla, biti pod svjetlom reflektora ili ne postoje. Oni malo govore o stvarnosti, a mnogo više o sebi samima, a priznajem da me to baš i ne zanima.Zahtjev za osudom na 40 godina zatvora mene nije iznenadio – bio bih iznenađen da on nije postavljen. Taj zahtjev treba dati ozbiljnost (inače pred pravnom logikom praljak2neodrživim) tezama optužnice – ne možete nekoga optužiti za kreiranje i sudjelovanje u „zločinačkom pothvatu" pa onda tražiti simboličnu kaznu.
Što bi se moglo događati na relaciji Hrvatska – BiH ako ovi Hrvati u konačnici budu pravomoćno osuđeni?
S obzirom na svu složenost BiH kao države, odnosno na znatno veću složenost neriješenih pitanja u toj državi, a u prvome redu na bošnjačko odbijanje da se „nacionalno pitanje" postavi kao ključni politički problem, nemoguće je govoriti o odnosima Hrvatska – BiH na način na koji se govori o odnosima s drugim državama.
Danas, recimo, Hrvatska ima jako dobre odnose s političkim Mostarom i Banjom Lukom, a prilično hladne sa Sarajevom. Ako se poprave odnosi sa Sarajevom, veliki su izgledi da će se pokvariti odnosi s Mostarom i Banjom Lukom. U tome smislu presuda, kakva god ona bila, ne će igrati tako važnu ulogu kakvu ima presuda Gotovini i Markaču za odnose Hrvatske i Srbije.
Na prostoru bivše Herceg-Bosne nema ni jedne masovne grobnice. Nije li pomalo neobično da se sudi čelnicima te zajednice, a ne i čelnicima drugih dviju gdje je tih masovnih grobnica, na žalost, napretek?
Pitanje zločina počinjenih u BiH tijekom rata od 1991. do 1995. nije teško načelno postaviti na pravi kolosijek – zločina je bilo na svim trima stranama i za njih se mora odgovarati. No nitko pri zdravoj pameti ne može staviti u istu ravan zločine koji su posljedica nepoštivanja određenih konvencija (a to se podjednako odnosi na hrvatsku i bošnjačku stranu) i hladno i osmišljeno masovno ubojstvo (tri dana nakon završetka vojnih operacija) tisuća ljudi u Srebrenici.
Nisam baš posve siguran da je u sklopu suđenja za Srebrenicu trebalo mijenjati dotadašnje kriterije o tomu što je „genocid", ali i to je već pravomoćno, a kako cijeli sustav međunarodnoga prava počiva na presedanima, onda možemo govoriti o tomu kao „genocidu". Ništa čak ni nalik na to nije počinjeno s hrvatske ili bošnjačke strane, i to bi moralo biti vidljivo u postupcima tribunala, a na žalost nije!

Pitanje je jesu li pregovori dobro vođeni

Je li ukidanje Herceg-Bosne jedna od najvećih pogrešaka hrvatske politike prema BiH s obzirom na kasniji slijed događaja koji ne ide u prilog Hrvatima u BiH?
Iz kuta Hrvata u BiH nije teško braniti takav zaključak. Ali uvid koji danas imamo u mirovni proces što ga je vodila administracija tadašnjega američkog predsjednika Billa 8372.20080907081933Flag of Herceg-Bosna5b15dClintona (a mnogo je toga danas dostupno što nije bilo dostupno čak ni prije par godina) jasno pokazuje da je bošnjačka strana bila favorizirana i da je u takvim okolnostima bilo nemoguće očuvati HR HB i istodobno dobiti američku podršku za okončanje rata u Hrvatskoj. To je odgovor na razini strategije.
Ono o čemu se može, a ubrzo će se valjda i morati raspravljati, jest pitanje jesu li pregovori taktički dobro vođeni, odnosno je li se moglo dobiti više kontrolnih mehanizama kojima se moglo spriječiti zloporabe kakvima se prije nekoliko godina „proslavila" bošnjačka strana (u tome smislu tamo nema razlike između „lijevih" i „desnih"). Osobno sam uvjeren da su hrvatski pregovarači loše obavili svoj posao, da za to nisu snosili nikakvu odgovornost, a da račun danas dolazi na naplatu onim Hrvatima koji ustrajavaju na ostanku u BiH.
Mnogi poznati stanovnici Sarajeva napustili su taj grad i danas svjedoče različito o BiH. Primjerice, Miljenko Jergović, književnik, danas s neskrivenom mržnjom piše o Hrvatskoj, različito piše o BiH i Sarajevu danas i prije 20-ak godina. Emir Kusturica ima svoj pogled koji odgovara Srbiji i Miloševićevoj politici, vi ste u Zadru i znanstvenik ste pa to možda i određuje Vaš pogled... Predsjednik HKD Napredak Franjo Topić negira probleme Hrvata s čime se ni u kom slučaju na slaže tamošnja Crkva... Kako komentirate te ljude i različite priče o istom?
Po shvaćanjima koja su vrijedila u nekadašnjoj Jugoslaviji, a održala su se u glavama onih koji ga danas doživljavaju kao „glavni grad", Sarajevo je bilo i „veliki grad" – po 1 Sarajevo-bird viewnormalnim mjerilima to je, pak, bio tek „grad". No i kao takav, grad je imao razuđen društveni život, s oblikovanim društvenim skupinama određenim svjetonazorskim, poslovnim i inim kriterijima te ste mogli provesti život, a da nikad ne stupite u kontakt s određenim tipom ljudi, čak i ako su se u tome borgesovskom „vrtu sa stazama što se račvaju" vaše staze prepletale po jednom od kriterija.
Sa svima koje ste spomenuli dolazio sam u kontakt, ali naši se svjetovi nisu preklapali – od svih njih najbolje poznajem Franju Topića, ali nikad se nisam slagao s njegovim tumačenjem toga što znači biti Hrvat i kako iz toga tumačenja izvući zaključke o praktičnom ponašanju, pa su se naše „staze" i razišle poglavito na tome pitanju. Što se tiče Jergovića i Kusturice, činjenica da oni znaju manje ili više dobro raditi to što rade (pisati priče i praviti filmove) ne znači da njihova stajališta imaju društvenu težinu – oni su dio šoubiznisa (hrvatski bi se to moglo nazvati „revijalnim svijetom") i moraju, po logici svoga posla, biti pod svjetlom reflektora ili ne postoje.
Njihovi su javni istupi u tome smislu usmjereni na privlačenje pozornosti pa susljedno tome malo govore o stvarnosti, a mnogo više o sebi samima, a priznajem da me to baš i ne zanima.
Mislite li da je Hrvatska spasila BiH, odnosno da BiH ne bi bilo bez Hrvatske i njezina vodstva na čelu s Tuđmanom? Ako je tako, zašto postoji evidentna nezahvalnost u bošnjačkoj javnosti prema Hrvatskoj, koja je i skrbila o pola milijuna njezinih izbjeglica, a naoružavala ju? Stječe se ponekad dojam da bošnjačka javnost podjednako neprijateljski doživljava Hrvatsku i Srbiju?
Siguran sam da se BiH ne bi održala bez Franje Tuđmana, i to ne stoga što ju je on volio nego stoga što je bio realističan političar koji je dobro prosuđivao što je realno ostvarivo, a što ne. Bez Tuđmanova „kočenja" Hrvati iz BiH već bi 1991. pokušali provesti prisajedinjenje dijelova BiH Hrvatskoj, a znam da se iz „političke sjene" (ili kako bi 95-Franjo-Tudmanse drukčije reklo, „ispod diplomatskoga stola") davalo podršku takvim nastojanjima.
Tuđman je, po mome sudu, dobro prosuđivao da to, ma kako čudno izgledalo na prvi pogled, vodi obnovi Jugoslavije i to bez Slovenije, pa se toga jako čuvao. Odnos, pak, bošnjačke društvene elite, a samo o tomu i možemo govoriti, spram Hrvatske definiran je strahom od mogućnosti da se, uslijed uskih i prisnih veza, „bošnjaštvo" ne istopi, a „Bošnjaci" ne pretvore u Hrvate islamske vjere, što bi za njih značilo gubitak stečenih društvenih pozicija.
O tomu jasno govori koncept koji je, čak i u prvim danima rata, sa svim užasima koje je izazivalo etničko čišćenje teritorija koje su zaposjele srpske snage, uporno i javno zastupao Alija Izetbegović, koncept „ekvidistance" koju (tada još) Muslimani moraju zauzeti spram Hrvata i Srba. Iz toga je proizašla i njegova odluka o prihvaćanju nacionalnog imena „Bošnjaci" iz 1993. godine (kada je tu nacionalnu oznaku predlagao Zulfikarpašić 1991. godine, Izetbegović je to odlučno odbio, razmišljajući još uvijek o vjerskoj odrednici za sve muslimane u bivšoj Jugoslaviji).
Pojednostavljeno rečeno, bošnjačka je nacija zapravo u onoj kritičnoj fazi integracije (a kao povjesničar mogu reći da su njezini učinci nepovratni) u kojoj je od ključne važnosti impostirati i učiniti društveno relevantnom razliku u odnosu na „druge", što u ovome slučaju onda dobiva tu formu koja se može tumačiti kao „nezahvalnost".

Kad 300 tisuća Bošnjaka glasuje tako da našteti Hrvatima, onda je to zabrinjavajuće!

DominacijaNajveća nesreća Hrvata (ali, da se ne zavaravamo, i Srba i Bošnjaka) u BiH nemoć je tamošnje političke elite da prepozna realne društvene probleme. Najveći politički problem BiH nacionalno je pitanje, odnosno mogućnost za bošnjačku, ali i srpsku političku elitu da pod paravanom ostvarivanja dominacije nad drugima vara svoju političku i biračku bazu. Riječ je o stvaranju osjećaja dominacije nad drugima, što vuče korijen iz samoupravnog socijalizma, pa i ranije tradicije.Što je najveća nesreća Hrvata u BiH i tko joj je najviše doprinosio ili doprinosi?
Najveća nesreća Hrvata (ali, da se ne zavaravamo, i Srba i Bošnjaka) u BiH nemoć je tamošnje političke elite da prepozna realne društvene probleme. Najveći politički problem BiH nacionalno je pitanje, odnosno mogućnost za bošnjačku, ali i srpsku političku elitu da pod paravanom ostvarivanja dominacije nad drugima vara svoju političku i biračku bazu.
Riječ je o stvaranju osjećaja dominacije nad drugima, što vuče korijen iz samoupravnog socijalizma, pa i ranije tradicije. Kolika je privlačna moć toga koncepta, pokazuje ZeljkoKomsic 200607 HP Včinjenica da se prije dvije godine čak 300 000 Bošnjaka odlučilo glasovati za hrvatskoga člana Predsjedništva kako bi ostvarili ono što bi se pučki jednostavno reklo: „nek' susjedu crkne krava" – nitko se još među Bošnjacima nije zamislio nad tim problemom.
Izravna posljedica toga snažna je struja u javnom govoru koja negira cijeli sklop kolektivnih prava, ponajprije onih hrvatskih, koja osiguravaju pojedincu normalno društveno funkcioniranje (od pitanja biranja političkih predstavnika koji će donositi odluke o trošenju proračuna do pitanja mogućnosti osiguranja institucionalnih okvira održanja i reprodukcije nacionalne kulture).
Hrvatska politička elita, čak i kad bi znala što i kako treba učiniti da se stvari promjene, to jednostavno ne može – s političkom i biračkom bazom od svega 15 posto nitko ne može mijenjati stvari i ozbiljno utjecati na to da do promjena dođe. Na drugoj strani, iluziju da uz pomoć svoga političkog vodstva Hrvatima „kroje kapu" Bošnjaci plaćaju gospodarskom i društvenom katastrofom koja se pretvorila u začarani krug neznanja, nesposobnosti i korupcije, kao temeljnih značajki javne sfere, odnosno reprodukcije cjelokupnoga društvenog sustava.
Svega toga doduše ima, negdje više negdje manje, u svim državama nastalim iz bivše Jugoslavije (to je u stvari realno naslijeđe „samoupravnog socijalizma"), ali u bošnjačkim sredinama u tome je smislu stanje najgore – ako vam je tako kod susjeda, ni kod vas ne će baš biti mnogo bolje jer će se problemi vječiti prelijevati u vaše dvorište.

Ništa više u Sarajevu ne mogu nazvati svojim, ja sam tamo"stranac"

Napustili ste Sarajevo tijekom ratnih godina. Što danas osjećate prema tom gradu, kako se osjećate kad ga posjetite i što mislite o njegovu poslijeratnom putu?
Sarajevo u kakvom sam ja živio do početka rata i današnje Sarajevo dvije su posve različite stvari. Na osobnoj razini gradovi su samo kulise kojima život daju ljudi s kojima Sarajevo-bosniaživite i komunicirate – ja danas u Sarajevu nemam gotovo nikoga tko je definirao u tome smislu moj život do početka rata. Od prije godinu dana ja tamo više nemam nikoga od rodbine, nijednoga od mojih prijatelja tamo već odavno nema (tek pokoji poznanik, dakle osoba s kojom me spajaju vrlo tanke niti sjećanja nedovoljne čak i za „popiti kavu"), ostala je samo još rodbina sa ženine strane.
U tome osobnom smislu odlazak u Sarajevo posjet je kulisama moje mladosti, ali su se čak i te kulise stubokom izmijenile pa više ništa tamo ne mogu nazvati „svojim". U tom gradu danas žive neki drugi ljudi, s potpuno drukčijim shvaćanjima i običajima, a ja sam „stranac" – to, pak, sviđaju li se meni ti ljudi i njihovi običaji, stvar je potpuno irelevantna za bilo koga drugog osim za mene samog.
Kao i svako drugo društvo, i to ima puno pravo samo sebi određivati parametre svoga života, ali ih nema pravo nametati drugima, a toga tamo itekako ima – mentalni obrazac o „glavnom gradu" tamo je itekako živ, ali u državi kakva je BiH danas postoje tri „glavna grada".
Ivica Marijačić
Hrvatki list
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE