Vlada spremna za otvoreni rat protiv katoličke većine u Hrvatskoj
Josip Jović: Odgoj janjičara za liberalno carstvo
Agencijska vijest uoči Božića glasila je ovako: Predsjednik Ivo Josipović priznao je postojanje Boga! Sada se može očekivati razmjena diplomatskih nota između Neba i Pantovčaka te obostrani posjeti. I doista, Josipović i Milanović u pratnji svojih vjernih supruga usudili su se prekoračiti prag katedrale i sići među vjernike, da bi sa zadivljujućom izdržljivošću u miljeu koji, kako reče predsjednik, nije njihov, otrpjeli kardinalove kritike na račun “zdravstvenog odgoja” koji se uvodi u škole.
Nakon izlaska iz katedrale, Josipović nije rekao ništa, dok je Milanović skrušeno kazao kako su njihove, tj. Vladine namjere, bile dobre, iako su možda učinjene poneke pogreške. Da bi se ublažio ovaj mali incident i neutralizirala akcija Crkve, u medijima su angažirane jake specijalne intelektualne snage, poput nezaobilaznog Žarka Puhovskog, Ivice Maštruka i Ivana Grubišića. Tako je Maštruko, u određenim krugovima poznat kao “Katolik”, govorio o nevjerojatnoj agresivnosti Kaptola, dok je don Ivan, uz ogorčenje karakteristično za disidente, spomenuo “talibanski duh” Crkve, njezin život u prošlosti i napad na državni suverenitet.
Stepinac i Blažević
Iz malog je prsta isisao podatak o 83 posto građana koji se ne slažu s biskupima. Stanovita Građanska akcija poručila je premijeru sljedeće: “Pojavljivanjem u crkvi prevršili ste svaku mjeru!”
Ministar Željko Jovanović je informacije Crkve poslane putem letka Tajništva HBK nazvao lažima, koje su, zaprijetio je, kažnjive. Na trenutak zaboravivši na vrijeme u kojemu živimo, pobojali smo se da bi Josip Bozanić mogao doživjeti sudbinu Alojzija Stepinca jer je Jovanović ljutitim tonom, stavom i držanjem neodoljivo podsjetio na mladog Jakova Blaževića u ulozi državnog tužitelja. Jovanović je, što je zgodno za razumijevanje ministrova duhovnog profila, kako svjedoči njegov školski kolega (Dnevno.hr), početkom osamdesetih kao učenik tražio da se jedan njihov kolega izbaci iz škole zato što je s Crkvom putovao na susret katoličke mladeži u Pariz.
U raspravama o spolnom odgoju u pozadini je ostao sadržaj rasprave, a na površinu je izbila neka rudimentarna mržnja na sve što je vezano uz Katoličku crkvu i što iz nje dolazi, mržnja koja najčešće svoj izraz ima u racionaliziranom stavu kako se Crkva nema što miješati u svjetovna pitanja kao što je obrazovanje. No, isti ti koji zamjeraju Crkvi miješanje u ovo pitanje, zamjeraju joj što se ne miješa u probleme siromaštva, nezaposlenosti itd., što su također svjetovna pitanja. Kao argumenti protiv crkvenog stajališta, iako ono nipošto nije samo crkveno ni samo katoličko, branitelji zamišljenog spolnog odgoja pozivaju se na znanost i modernost.
Znanstveni princip, kao, isključuje vjeru i roditelje, pa što se ima pitati puk o tome okreće li se zemlja oko sunca. Ali, ostaje nepoznato koja to znanost može dijeliti spol i rod i kojom je znanstvenom analizom dokazano da je homoseksualna obitelj dobra za odgoj djece. O da, i ono Crkva nas vraća u srednji vijek, a mi smo, je li, u 21. stoljeću, kao da je u moralnom smislu čovječanstvo išta napredovalo svih ovih stoljeća. I dalje se ljudi kolju, varaju, kradu i lažu, i dalje su sebični i bezdušni, a da nije crkava, bilo bi još gore.
Dijelovi literature citirani u letku u kojima nastrani starci maloj djeci na afirmativan način govore o pornografiji, homoseksualnosti, masturbaciji, pobačajima itd. toliko su sablažnjivi da su se od njih morali ograditi i sam ministar Jovanović te ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje Vinko Filipović, uz objašnjenje kako literatura nije namijenjena djeci, nego nastavnicima! Čemu onda ta literatura ako ona nije izvor za pisanje nastavnog programa i za pripremanje nastave?
U raspravama o spolnom odgoju u pozadini je ostao sadržaj rasprave, a na površinu je izbila neka rudimentarna mržnja na sve što je vezano uz Katoličku crkvu i što iz nje dolazi, mržnja koja najčešće svoj izraz ima u racionaliziranom stavu kako se Crkva nema što miješati u svjetovna pitanja kao što je obrazovanje. No, isti ti koji zamjeraju Crkvi miješanje u ovo pitanje, zamjeraju joj što se ne miješa u probleme siromaštva, nezaposlenosti itd., što su također svjetovna pitanja. Kao argumenti protiv crkvenog stajališta, iako ono nipošto nije samo crkveno ni samo katoličko, branitelji zamišljenog spolnog odgoja pozivaju se na znanost i modernost.
Znanstveni princip, kao, isključuje vjeru i roditelje, pa što se ima pitati puk o tome okreće li se zemlja oko sunca. Ali, ostaje nepoznato koja to znanost može dijeliti spol i rod i kojom je znanstvenom analizom dokazano da je homoseksualna obitelj dobra za odgoj djece. O da, i ono Crkva nas vraća u srednji vijek, a mi smo, je li, u 21. stoljeću, kao da je u moralnom smislu čovječanstvo išta napredovalo svih ovih stoljeća. I dalje se ljudi kolju, varaju, kradu i lažu, i dalje su sebični i bezdušni, a da nije crkava, bilo bi još gore.
Dijelovi literature citirani u letku u kojima nastrani starci maloj djeci na afirmativan način govore o pornografiji, homoseksualnosti, masturbaciji, pobačajima itd. toliko su sablažnjivi da su se od njih morali ograditi i sam ministar Jovanović te ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje Vinko Filipović, uz objašnjenje kako literatura nije namijenjena djeci, nego nastavnicima! Čemu onda ta literatura ako ona nije izvor za pisanje nastavnog programa i za pripremanje nastave?
Industrija pornografije
I zar ne bi bilo logično i pomirujuće povući spornu građu. Ali ne, ministar ide dalje nespreman na kompromis. Ispada da literatura služi za seksualno obrazovanje nastavnika, za koje je to ipak malo prekasno, ili za njihovu zabavu.
Stvar, međutim, i jest u tome da to nisu nikakvi slučajni, sporadični citati, već oni predstavljaju samu bit tzv. zdravstvenog odgoja. Bez tih dijelova, ovaj novi zdravstveni odgoj ne bi ni trebalo uvoditi, jer se sve ostalo, manje-više, obrađivalo, ili se može obrađivati u postojećim predmetima. Možda program spolnog odgoja pomalo, za sada, pati od nedorečenosti. Ovako kako je predstavljen manjkav je, za sada, za teme, dakako s pozitivnim pristupom, iz zoofilije (u Njemačkoj je zooerastija dozvoljena), pedofilije (u Nizozemskoj je legalizirana stranka naročitih ljubitelja djece), dok bi se o incestu moglo govoriti kao o zastarjelim srednjovjekovnim predrasudama.
U povijesti je poznato jedno, i ne samo jedno, carstvo koje je odvajalo djecu od roditelja da bi ih odgajalo po svojoj mjeri i za svoje potrebe. Ta su se djeca u tom carstvu zvala janjičarima i postajali su ponajboljim vojnicima. Današnje liberalno carstvo, carstvo novca i slobodnog tržišta, traži svoje janjičare po mjeri silne industrije viagri, pornografije, kontracepcija i pobačaja. Djecu se, doduše, silom ne odvodi iz obitelji, ali zato su tu paralelni mehanizmi preodgajanja. A kakve tek sjajne mogućnosti pruža plansko stvaranje djece bez roditelja, što je bio zamislio i veliki Adolf, samo što medicina još nije bila na potrebnoj razini, a ni Adolf nije dugo trajao!
Stvar, međutim, i jest u tome da to nisu nikakvi slučajni, sporadični citati, već oni predstavljaju samu bit tzv. zdravstvenog odgoja. Bez tih dijelova, ovaj novi zdravstveni odgoj ne bi ni trebalo uvoditi, jer se sve ostalo, manje-više, obrađivalo, ili se može obrađivati u postojećim predmetima. Možda program spolnog odgoja pomalo, za sada, pati od nedorečenosti. Ovako kako je predstavljen manjkav je, za sada, za teme, dakako s pozitivnim pristupom, iz zoofilije (u Njemačkoj je zooerastija dozvoljena), pedofilije (u Nizozemskoj je legalizirana stranka naročitih ljubitelja djece), dok bi se o incestu moglo govoriti kao o zastarjelim srednjovjekovnim predrasudama.
U povijesti je poznato jedno, i ne samo jedno, carstvo koje je odvajalo djecu od roditelja da bi ih odgajalo po svojoj mjeri i za svoje potrebe. Ta su se djeca u tom carstvu zvala janjičarima i postajali su ponajboljim vojnicima. Današnje liberalno carstvo, carstvo novca i slobodnog tržišta, traži svoje janjičare po mjeri silne industrije viagri, pornografije, kontracepcija i pobačaja. Djecu se, doduše, silom ne odvodi iz obitelji, ali zato su tu paralelni mehanizmi preodgajanja. A kakve tek sjajne mogućnosti pruža plansko stvaranje djece bez roditelja, što je bio zamislio i veliki Adolf, samo što medicina još nije bila na potrebnoj razini, a ni Adolf nije dugo trajao!
Josip Jović / Slobodna Dalmacija
Primjedbe