IDEMO GRADITI BOLJU HRVATSKU ZA SVE
BEZ PARDONA
Političku odgovornost za sve oko generala snose Mesić i Sanader
Sto i više tisuća ljudi na zagrebačkom glavnom trgu, tisuće ljudi na ulicama i trgovima drugih hrvatskih gradova i mjesta, urnebes u domovima, dijaspori, ushićenje koje se i te kako osjetilo, slavlje koje je krenulo, pjesma koja se čula, ponos koji se vratio, optimizam bez kojega ne možemo normalno naprijed, osmijeh koji se opet vidi na licima ljudi... Sve je to rezultat haaške oslobađajuće presude hrvatskim generalima. Tko se čudi zašto toliko ljudi na ulicama, odakle tolika erupcija veselja, taj očito nema pojma gdje živi. Hrvatski narod godinama je živio pod pritiskom haaške optužnice, a još više pod pritiskom domaćih političkih i parapolitičkih snaga koje su se natjecale kako će se dodvoriti Carli del Ponte, haaškom tužiteljstvu i stranim emisarima, pa se išlo dotle da su se sa zidova morale skidati Gotovinine slike, a školski profesori dobivali otkaze samo zbog istaknutih fotografija generala.
Hrvatska je posljednjih desetak godina bila talac represije koju su svojim politikama provodili Stjepan Mesić i Ivo Sanader, i oni su politički najodgovorniji za sve što se događalo oko generala, kao i za svu represiju koje smo bili žrtve u Hrvatskoj. Dovoljno je samo sjetiti se riječi Carle del Ponte kako je iz Hrvatske dobivala dokumente i koje je trebala i koje nije trebala. A danas Mesić šuti, čovjek koji je inače bio svakodnevni ulični komentator. Nema on više što reći, kao ni Sanader, koji će se sutra morati suočiti s prvom presudom pred hrvatskim sudom. Mnogi su zašutjeli, možda se i posramili, kao Vladimir Šeks, a nema ni Vesne Teršelič i njezine Documente, Zorana Pusića koji suosjeća sa Savom Štrbcem, kako je ovaj rekao u dnevniku RTS-a u subotu, a zna li to Vesna Pusić, ni Tvrtka Jakovine i ekipe koji su nam pokušali servirati povijesnu istinu bez agresije Srbije na Hrvatsku...
I ima takvih dosta koji su svoje političke i ine pozicije gradili na muci generala, a narod je bio pritiješnjen stalnim naglašavanjem zločina, a ne u prvom redu potragom za pravom istinom. Svaki zločin treba kazniti, bez obzira na kojoj se strani dogodio, ali zločini s hrvatske strane bili su individualni, a sa srpske uvelike organizirani i planirani, kao i sama agresija i pobuna Srba u Hrvatskoj. Ante Gotovina svima takvima održao je pravu lekciju kad je rekao da je sada rat iza nas i da se konačno okrenemo budućnosti. Pa svima onima koji su činili zlo kao pobjednici trebamo velikodušno kršćanski oprostiti i neka se oni sami nose sa svojim životnim i profesionalnim promašajima, bilo da su ih radili planski ili su bili u zabludi. Milorad Pupovac neprestano pak kuka kako će se presuda negativno odraziti na stanje u regiji i na pomirenje. No nije nimalo bio zabrinut kad se optužnica temeljila na lažima, pa da na lažima radimo i pomirenje. To neće ići.
Srbija se mora suočiti sa svojom prošlosti, potrebna joj je denacifikacija, ali je to nemoguća misija dok su joj na čelu četnički vojvoda i nasljednik Slobodana Miloševića. Srpska manjina u Hrvatskoj trebala bi, s druge strane, konačno prestati lagati samu sebe, njezine vođe progledati, prihvatiti hrvatsku državu i početi živjeti u stvarnosti, a ne na lažnim mitovima! Hrvatskoj ne treba pomirenje sa Srbijom, mi možemo sada oprostiti, iako bi Srbija sama trebala tražiti oprost od gotovo svih svojih susjeda. Ali kao pobjednici u ratu sada možemo biti i pobjednici i u miru, i oprostiti, ali ne i zaboraviti! Kad bi bilo pameti, kad bi bilo sposobnosti, ta energija koja se u hrvatskom čovjeku probudila, taj ponos, taj optimizam – ne bi smjeli biti kratkog daha.
Sada je konačno Domovinski rat završen i idemo graditi bolju Hrvatsku za sve. Nemojmo dopustiti da se dogodi da taj naboj nestane kad se vrlo brzo suoči s novim problemima koje će nam donijeti nesposobna aktualna vlast Zorana Milanovića, koja nema pravih rješenja za budućnost koju nam je Gotovina zazvao.
Večernji list
Primjedbe