ČEKAMO 16. STUDENOGA I NADAMO SE

'komunisti kao ljudi posebnog kova'

Ne vjerujte sve što od mene čujete o Mesiću, stvarnost je još gora

Mesić je 2005. godine Jožu Horvata odlikovao visokim državnim odlikovanjem zaboravivši da je Joža tražeći 1971. godine strože kazne za proljećare to tražio i za Stipu Mesića kad je prerano zakukurikao loše procijenivši političku situaciju.
  • Autor: Zvonimir Hodak
  • Photo: wikipedia
  • Ponedjeljak, 05.11.2012 07:37
Novi dan D je 16. studenoga. o.g., kada će časni i premudri Haški sud donijeti konačnu odluku o sudbinama generala Gotovine i Markača. Lako bi se moglo trefiti da istodobno Županijski sud u Zagrebu donese prvostupanjsku presudu protiv Ive Sanadera u predmetima Hypo banka i MOL. A pitanje svih pitanja glasi: hoće li generali u Hagu biti oslobođeni, a Sanader u Zagrebu osuđen? Krivulje generala i Sanadera na TV, portalima i u dnevnim novinama skaču čas gore čas dolje. Zbog Milana Mladenovića i njegove ulice u Zagrebu pjeni se na one koji se pjene zbog te ulice još samo Miljenko Jergović. Taj prosto ne može da veruje da beogradski roker dobije ulicu na Jakuševcu, tj. na teškoj periferiji. Trenutno vodeći književnik u srednjoeuropskoj književnoj ligi misli kako je to čista SDP-ova desničarska podvala. Jergović vidi i simboliku u činjenici da se u blizini Mladenovićeve ulice nalazi odlagalište smeća. Dok čovjek koji je šest godina živio u Zagrebu, dok čale nije dobio premještaj u Sarajevo, dobiva ulicu skoro pa na smetlištu istorije, na istočnom dijelu grada zjapi prazna Avenija Gojka Šuška koji, da je slučajno ostao živ, danas bi napeto iščekivao 16. studenog u Hagu! Sve to ljuti našeg Jergovića koji sve više podsjeća na Dinamo. I Dinamo je najbolji u hrvatskoj ligi, stalno vodi na tablici kao i naš Miljenko u srednjoj Europi, ali ni jedan ni drugi nisu baš omiljeni i slabo ih tko gleda i za njih mari. Još je Jergović donekle u boljoj poziciji. Dinamo iza sebe ima samo Maminja, a Jergović cijeli EPH i najjaču navijačicu u srednjoj Europi Jagnu Pogačnik.
Kao što sam već rekao: presude generalima i Sanaderu barem su prividno utišale neobuzdani bijes rigidnih desničara koji su nas stalno nervirali naivnim pitanjima: zašto je tu ulicu blizu smetlišta dobio baš Milan Mladenović, a ne recimo Kata Šoljić ili Ivo Robić ili Mika Tripalo ili netko treći. U Komisiji za imenovanje ulica i trgova odlučili su žurno održati sastanak na kojem će ocijeniti sve aspekte naše bezočne harange protiv beogradskog rockera i Zvečke kao povijesnog ishodišta hrvatske kulturne baštine. Na sva desničarska cepidlačenja zašto baš Mladenović, Tito, Massaryk i slični, Komisija je izdala za javnost obrazloženje koje glasi: “Zato! I šlus!” Za očekivati je da će Gojko Šušak bar do 16. studenog o.g., zadržati svoju aveniju. Kad se smiri oduševljenje naroda presudama Gotovini i Markaču očekuje se sastanak predsjednika Komisije Marinka Knezovića s jednim od najpoznatijih lovaca na naciste Zoranom Pusićem. Pusić će dovesti sa sobom na sastanak par stotina izviđača da su oni svojim izviđanjem zaslužili da se Šuškova avenija preimenuje bar u Aveniju izviđača, a Marinko neće imati druge nego da to odmah oduševljeno prihvati. Ako mu netko od Šuškove strane dovede par stotina Šušaka, možda bi se i pokolebao, ali bez toga, ovako … Tako je to u zemlji Hrvatskoj kad u Komisiji za imenovanje ulica i trgova sjede sami Jupiteri, a njihov rad ocjenjuju volovi. Njihova Komisija je samo njihova jabuka! Hebrejska poslovica glasi: “Za crva u jabuci, jabuka je cijeli svijet!”
Lokalni izbori u Dalmaciji bit će prava poslastica za politologe i za one koji se bave politikom. Kao i Jergović u srednjeeuropskoj književnosti tako i u Splitu vodi don Ivan Grubišić u politici. Do nedavno se činilo kako će don Ivan kao i Dinamo u Ligi prvaka prošetati se do mjesta gradonačelnika ili župana. Međutim, iznenada se pojavio jak i kompetentan igrač Ivo Baldasar koji će se kandidirati za splitskog gradonačelnika. Iza njega stoji jaki i moćni SDP. Ivo i SDP se nadaju da su Splićani zaboravili kako je on misteriozno nestao iz Splita 1991.g. Kako nestao tako se 1998.g., vratio iz …. Italije! Ljudi vole zanimljive i misteriozne biografije, pa Ivo ima sve uvjete da nastavi tamo gdje će stati Kerum. No, i takva je biografija jača od životopisa don Ivana Grubišića. Sa takvim svojim biografijama oba će ravnopravno konkurirati kod Torcide za tzv. hajdučko srce. A Kerum sada može mirno spavati! Anketirani građani Splita su mahom za don Ivana, dok je Slobodna Dalmacija za don Ivu. U Slobodnoj teško mogu promašiti u svojim predviđanjima. Tako su u nedavnoj prošlosti odmah prepoznali hrvatskog dalmatinskog spasitelja u liku Ive Sanadera – i pogodili su u sridu! U političkoj povijesti je bilo puno primjera da bi javnost nekoga spalila na lomači, a nakon izvjesnog vremena shvatila bi da on ipak i nije bio tako loš. Splitu bi se još samo trebalo dogoditi da nakon serije “Važno se zvati Ivan ili Ivo” jednog lijepog dana građani Splita shvate da Željko i nije bilo tako strašno loše ime! Tako i Zagrepčani, što su lokalni izbori bliže, sve jasnije shvaćaju da Milan i nije tako loše ime za gradonačelnika! I on možda jednog dana dobije neku uličicu na Jakuševcu! Naravno samo ako Jakuševac u međuvremenu postane moderna poslovna zona s neboderima, kockarnicama i trgovima. Japanci kažu: “Čovjek je smrtan, ali njegovo ime može postati besmrtno.” Pa makar dobio i ulicu na Jakuševcu!
Umro je Joža Horvat. Kako je elementarna pristojnost govoriti o mrtvima samo ono najbolje, tako je i Joža nakon smrti postao u ljevičarskom tisku veliki pisac, moreplovac i humanista. Mene najviše impresionira njegova humanost. Kao pisac postao je poznat tek nakon povratka iz partizana. Njegovom “očinjskom” pokrovitelju, kako piše Željko Ivanjek u Jutarnjem, Krleži partizani nisu bili potrebni da izroni na književni tron. Krleža je ime stvorio bez da se pentrao po šumama i gorama u društvu Save Kovačevića ili Jože Manolića. Istina da je drug Tito morao malo podviknutina razigrane boljševike tipa Milovana Đilasa, Aleksandra rankovića i slične da Krležu ostave na miru. Nakon toga su se mogli zadovoljiti tek sa Milom Budakom i drugim piscima. Tito je uz bravarsku i maršalsku, završio i pijanističku školu. Ta je škola spasila u logoru glavu i dirigentu Lovri Matačiću. Da bi ga sklonio od domaćih jastrebova, Tito je Matačića poslao najprije u Skopje, a kad su se boljševici u Zagrebu dovoljno napili krvi onih do kojih Titu nije bilo stalo, Matačić se mogao vratiti u Zagreb. Tako dolazimo do zaključka kako Tito nije samo dao ubiti ustašoidne Hrvate nego je i tri puta intervenirao za Matačića, Krležu i Tuđmana dajući svima do znanja da mu je ipak stalo do nekih Hrvata i da takvima ne treba pakirati. U to idilično vrijeme Joža Horvat je bio komunistički pisac kao što je Edo Murtić bio komunistički slikar. Edo se kasnije malo zaigrao pa je umjesto slika socijalističkog realizma i udarničkog entuzijazma radništva počeo slikati razne apstrakcije živih i skladnih boja. To je bilo razljutilo velikog partijskog soboslikara Mošu Pijadu koji se po visini želio izjednačiti s Edom Murtićem i to tako da ovoga skrati za glavu. Na sreću, nije mu to uspjelo! Potom je došla 1971.g., i hrvatsko proljeće. Nixon u Zagrebu uzvikuje “Slobodna Hrvatska!”, slično kao sada Hillary Clinton. U prosincu 1971.g., ponovno jedna antička drama. Masovna uhićenja, Petrinjska je puna studenata, mladih i raznih drugih idealista. UDB-a radi prekovremeno. U zatvoru su Tuđman, Gotovac, Tomičić, Ivičević, Veselica, Đodan i drugi. Počinju suđenja. Pljušte bezuvjetne zatvorske kazne, Lepoglava, Stara Gradiška. Onda odjednom, ni od koga nagovoreni, svoj glas dižu dva intelektualca protiv komunističke represije: Joža Horvat i Gustav Krklec, a četiri godine ranije Stipe Mesić. Rezolutno i javno traže od Partije još hapšenja i još strože kazne za narodne neprijatelje, svoje kolege koji trunu u zatvorima. Ti kulturni boljševici su mogli odšutjeti ako baš nisu htjeli dići glas protiv vulgarne represije protiv onih s kojima su često ranije ispijali kave u Klubu književnika ili u Gradskoj kavani. Horvat i Krklec su valjda, zajedno sa Mesićem i Dubravkom Škiljanom, čvrsto vjerovali da su komunisti ljudi posebnog kova, a Juga država posebnog kova, pa su se spremno okrenuli protiv svojih bivših prijatelja i kolega. Da paradoks bude veći Mesić je 2005.g., Jožu Horvata odlikovao visokim državnim odlikovanjem zaboravivši da je Joža tražeći 1971.g., strože kazne za proljećare to tražio i za Stipu Mesića kad je prerano zakukurikao loše procijenivši političku situaciju. Međutim, Stipe je taj svoj eksces popravio svjedočenjem u Hagu protiv hrvatske države i generala. U odnosu na Horvata pokazao je da i nije zlopamtilo. Zato ne vjerujte sve što od mene čujete o Mesiću. Stvarnost je još gora.
Jako mi se sviđaju komentari Snježane Pavić u Jutarnjem listu. Njezina je uža specijalnost Haški sud. Čvrsto je uvjerena Haški sud nije osnovan ni da se ne bi znalo tko je pobio oko 8.000 Muslimana u Srebrenici. Neki su naivni uvjeravali sebe i međunarodnu javnost da iza tog najvećeg pokolja iza II svjetskog rata stoji dr. Radovan Karadžić. Snješkin sud iz snova odbacio je taj dio optužnice protiv Radovana pa on danas traži da ga se nagradi bar Nobelom za mir za sve one koje je trajno smirio u BiH. U subotnjem Jutarnjem Snješka se pita: je li Sanader zaslužio Gotovininu kaznu od 24 godine? Usput kao da želi reći da trebamo biti sretni što su samo Gotovina i Markač jedini Hrvati osuđeni u Hagu. One iz BiH ne broji jer su strani državljani. Zanimljivo, tako je mislio i Ivo Sanader. Ako su od 160 osuđenika samo 2 Hrvata, to je stvarno super! Ali statistika je, kao što znate, slična bikiniju – pokazuje sve osim najvažnijeg! Najvažnije je da su se svi ratovi između Srba i Hrvata vodili na teritoriju Hrvatske, da su JNA i srpski rezervisti napali Hrvatsku i izgubili rat itd. To sve Snješki i nije osobito važno jer se iz njenih tekstova vidi da bi ona bila zadovoljna i omjerom da je od 160 osuđenih 60 Hrvata. Tada bi u nekoj novoj agresiji Hrvati pripazili kako se brane. Na kraju analizira Gotovinu koji je, po njoj, bježeći od haške tamnice postao hrvatska ikona zvana heroj, a ne zločinac. Tvrdi da je on tek naknadno priznat kao najveći junak Domovinskog rata. Snježana je u pravu. Tko bi u vrijeme Gotovinina bjegstva mogao i posumnjati da je taj “heroj, a ne zločinac” prigodom napada na Knin ubio jednu osobu. Strašno! Francuska poslovica glasi: “Sva ljudska mudrost može se sažeti u dvije riječi: čekaj i nadaj se!” Čekamo 16. studenoga i nadamo se!
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE