MORSKE SIRENE TAMNOG VILAJETA


Morske sirene tamnog vilajeta

Priroda i povijest pomorskog karaktera Bosne i Hercegovine

Iako je na brojnim stranicama mnogo truda, novca i tinte utrošeno kako bi se izgradila nestvarna slika multi-etničke i tolerantne kulture, sve se to nekako izgubi i ona se vjerno raspline kao da je nikada nije niti bilo kada se životnim predstave oni problemi što su zaostali iz imperijalne ostavštine jednog carstva kojeg više nema.
 Kratka povijest razgraničenje kod Neuma
Jedini izlaz Bosne i Hercegovine na more je kod Neuma koji povijesno gledano kao i Hercegovina (povijesni Hum) nikad nije činio dio povijesne Bosne odnosno onog ideala na kojem se danas pokušavaju izgraditi kulturne i političke ambicije tzv. Bošnjačkoga naroda. Dugo je vremena taj prostor pripadao Dubrovačkoj Republici, zajedno s danas spornim poluotokom Klekom važnim zato da bi sadašnja Bosna i Hercegovina stekla mogućnost izlaska na otvoreno more. On postaje dio Bosne i Hercegovine osmanskim uzurpiranjem dubrovačkih područja protivno odredbama Požarevačkog mira 1718 godine. Kako bi spriječila daljnje širenje Osmanskoga carstva na morski pojas, Venecija zauzima vrh poluotoka Klek i time stiče mogućnost strateške kontrole tog malog dijela obale i njenih voda. Ozakonjenje ovih uzurpiranja zbiva se kasnije. Jedan dio poluotoka Klek nasljeđuje austrougarska pokrajina Bosna i Hercegovina, odnosno kasnije NR/SR Bosna i Hercegovina, a vrh poluotoka korekcijom granice iz 1857. godine nasljeđuje austrougarska pokrajina Kraljevina Dalmacija kao zakoniti slijednik Mletačke republike, odnosno NR/SR Hrvatska kao zakoniti slijednik austrougarske pokrajine Kraljevina Dalmacije.
Strateška važnost vrha poluotoka Klek bila je važna, pa su Mlečani branili svoju granicu i držali kontrolu nad obalnim pojasom iako je Osmansko carstvo tu granicu željelo ukloniti i otvoriti sebi izlaz na more. Austrijski katastar tog područja nastao je između 1817. i 1839. godine. Kako se prilikom izrade katastra Kraljevine Dalmacije poluotoku Klek nije moglo pristupiti zbog Osmanske prisutnosti, on je tek naknadno utvrđen i pripisan u katastarsku općinu Gradac-Neum, a ne u katastarsku općinu Slivno koja je tada već bila završena. Tako je zbog načela ekonomičnosti prilikom izrade katastra nastao jedinstveni presedan i nered u zemljišnim knjigama (ne i jedini u ovom slučaju), iako sam katastar nije ovdje ono osvjedočenje koje bi pratilo korelaciju s međudržavnim ugovorima i s političko-teritorijalnom pripadnošću. Isto tako, nesklada katastra s teritorijalnom pripadnošću ne postoji kada su u pitanju sada najednom sporni otočići Mali i Veliki Škoj koji od 1333. godine pripadaju Dubrovačkoj Republici odnosno danas njenom sljedniku Republici Hrvatskoj, jer se njihova katastarska pripadnost oduvijek bilježi u katastarskoj općini Duba Stonska.
U katastru Kraljevine Jugoslavije, i SFRJ danas sporna područja bila su u hrvatskim katastarskim knjigama sve do 1974. godine kada se na temelju krivotvorenja upisuju u katastar općine Neum. U trenutku osamostaljenja Republike Hrvatske, dakle prema stanju u lipnju 1991. godine, i otočići i vrh poluotoka Klek bili su dijelom hrvatskog državnog teritorija unatoč tom falsifikatu u kojem je između ostalog radi za BIH ''povoljnije'' granice izmišljena nepostojeća općina Pelješac, a kako bi se time izbjeglo bilježenje postojećeg katastra. Sve to upućuje na nužnost da se danas sa provjeri cijela granica sa Bosnom i Hercegovinom jer nije nemoguće da takvih volonterskih akvizicija ima i drugdje. Naime, važno je primijetiti kako od 1974. godine pravo na škoje polaže neumska obitelj Putica koja je na njih plaćala porezne obaveze, a na temelju zemljišno-knjižnoga izvatka iz Dubrovnika koji jasno govori kako su oni u sastavu tadašnje SR Hrvatske. Zanimljivo je i to da su sve do 1948. godine škoji bili vlasništvo obitelji Gučić, te da se od tada valjda zbog nacionalizacije vode kao državno vlasništvo Bosne i Hercegovine, a o čemu ustvari i nema podataka u gruntovnici.
 Slabosti ugovora o razgraničenju iz 1999. godine
Ovim ugovorom kojeg su potpisali tadašnji predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izedbegović, Hrvatska se odrekla otočića Mali i veliki Škoj, te vrha poluotoka Klek. Na sreću isti ugovor još nije potvrđen u hrvatskom Saboru, te još uvijek postoji politička mogućnost da se vlastiti teritorij ne predaje nizašto drugoj zemlji koja upravo zbog toga stječe pravo izlaska na otvoreno more kojeg nikada prije nije imala, niti je ikada bila zemlja pomorske orijentacije. Ne samo da time dolazi u pitanje izgradnja Pelješkog mosta koji je važan za povezivanje hrvatske sa njenim jugom, već se time otvara mogućnost izgradnje luke u Neumu, a za što postoje pripremljeni planovi u urbanističkim službama te općine, čime bi se ustvari bitno ugrozila ekološka situacija u Malostonskom zaljevu, ali što bi također bio dodatni motiv za novim bosanskim posezanjem za hrvatskim teritorijem i teritorijalnim morem o čemu je prošlog tjedna na televiziji neuvijeno govorio privremeni predsjednik bosanskoga Pomorskog društva Ševal Kovačević. On i bosanski akademik Ibrahim Bušatlija također smatraju kako je Hrvatska već sada u svojevrsnoj ''agresiji'' prema Bosni i Hercegovini jer ta zemlja nema pomorski koridor do otvorenog mora kroz Korčulanski kanal, koji joj navodno pripada, a i ne graniči s Italijom što bi onda mogla.
Takav pristup samo potvrđuje već prije zasađene ambicije prisutne u brojnim primjerima revizionizma čak i najstarije povijesti ovih prostora u bosanskih akademika i pisaca. No, vratimo se spomenutom ugovoru. Na zahtjev medija Hrvatski hidrografski instituta u Splitu izjavio je kako je pomorska granica s Bosnom i Hercegovinom za potrebe ovog sumnjivog ugovora svojedobno iscrtana ''po koordinatama sukladno direktnom zahtjevu ureda predsjednika dr. Franje Tuđmana, i kao takva predana natrag u ured predsjednika.'' Do sada nije otkrivena tajna tko je iz ureda pokojnog prvog predsjednika dao Institutu te u najmanju ruku neobične koordinate, a u svojim inače opsežnim dnevničkim zapisima dr. Tuđman također ništa ne spominje u vezi s ovim problemom. Veoma je razvidno da se zbog bolesti tada on već teže bavio državničkim poslovima, pa bi bilo značajno saznati tko je predložio i zašto takvu granicu koja šteti republici Hrvatsko i ustvari, na izvjestan način, omogućuje ostvarenje onih ciljeva koje je na Balkanu zacrtalo još Osmanski carstvo kao svoj prioritet. Kako bilo još 2003. godine turski ratni brodovi posjetili su Neum, a sada i navodne napredne intelektualne snage susjednog naroda ne nalaze shodnim da kažu – svoje ne damo, tuđe nećemo, već stoje na braniku ideje o komadanju Hrvatske kao izgleda povijesno već viđenoj bosanskoj zadaći.
U doba vlasti bivšeg premijera Ive Sanadera ratifikacija sporazuma je zbog tih stvari odgođena je 2006. godine. On je 2007. pozvao BIH da ponovo razmotri granicu na području poluotoka Klek te predložio da se ratificira nesporni dio ugovora, a ostatak koji je sporan riješi međunarodnom arbitražom. Potom je BIH 2009. godine tražila da se na dnevni red stave točke koje ona smatra spornima, dok je vlada Jadranke Kosor priredila čak tri opcije glede sudbine ugovora Tuđman-Izedbegović. Nije se dogodilo ništa. Potom ove godine vlada Zorana Milanovića najavljuje ratifikaciju sporazuma, po modelu političke nesvjestice tipične za sliku i priliku premjera koji po vlastitim riječima vlada nekom ''slučajnom zemljom''.
Uostalom, bivši potpredsjednik Međunarodnog suda za prava mora, dr. Budislav Vukas ističe kako unatoč ovom sporazumu o granici Bosna i Hercegovina nema nikakvo pravo izlaska na otvoreno more jer posjeduje samo svoje unutarnje minorne vode uz obalu poluotoka Klek. Isto tako, pravni stručnjaci smatraju da je sporazum o granicama ništavan jer se temelji na falsifikatu bosanske strane, pa bi bilo protuustavno tako nešto ratificirati. Naime, članak 49. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora jasno tumači da - ako se jedna strana poslužila falsifikatom ili sličnom prevarom, onda je takav sporazum pravno ništavan.
Bosansko primorje i bosanski patriotizam
 Poistovjećivanje onog što se naziva bosanski patriotizam s povijesnim krivotvorinama daleko bi nas odveo, jer se tu radi o jednom kontinuiranom konstruiranju poželjne a ne stvarnu povijest. Svrha toga je da se bosanskoj naciji priskrbi onaj identitet koji je ona mogla imati ali ga povijesno nije ostvarila. Tako i sam izraz ''bosansko primorje'' za 21. kilometar obale oko grada Neuma, dakle onog prostora kojeg su naselili Hrvati i koji je već tada spadao pod Sarsenterensiansku biskupiju, dovoljno govori o čemu se ustvari radi. Tome doprinosi i pokušaj mijenjanja etničke strukture tog djela priobalja posljednjih desetljeća koje se zbiva pod okriljem gotovo navijačkih strasti i o čemu nema spomena u bosanskih autora inače zagrijanih za isticanje kulture jednakorpavnosti.
Ne ističe se u tome nagonu da se bosanskim učini ono što nije tek bosansko Pomorsko društvo već i perjanice takve ideologije, a među njima posebno dr. Enver Imamović, predavač povijesti starog vijeka na sarajevskom Filozofskom fakultetu i direktor nesretno zatvorenog ''Zemaljskog muzeja'' u Sarajevu kojeg je osnovao još Ćiro Truhelka. Godine 1994. u izdanju Press centra armije Bosne i Hercegovine pojavila se naime knjiga trojice autora (Envera Imamovića, Ibrahima Tepića i Ibrahima Bušatlije) pod naslovom ''Neum i Bosansko primorje'', a ista je doživjela kasnije razrade u feljtonima pisanima za razne bosanske medije. Među prvima se na to osvrnuo Ante Škegro u svom radu ''Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine ili o najnovijim krivotvorinama u bošnjačkoj historiografiji'' koji je objavljen u zborniku sa skupa Akademije nauka i umjetnosti u Sarajevu posvećenom problemu povijesnih nauka u Bosni i Hercegovini od 1990. do 2000. godine. Škegro nalazi niz proizvoljnosti u Imamovićevoj interpretaciji bosanske pomorske orijentacije, da bi se ona na kraju svela na to da je kralj Tvrtko 1383. godine kupio u Veneciji jednu galiju, te ustanovio brodogradilište u Bršaniku kraj Opuzena gdje započet rad na dvije galije koje nisu nikada završene. To naravno, pokazuje kako je u to doba Tvrtko kontrolirao donji tok rijeke Neretve, međutim, za Imamovića to je dovoljno da pjesnički ustvrdi kako se tada vijori ''bosanske zastave sa zlatnim ljiljanima” na ”ratnoj bosanskoj floti” koja navodno vlada ''Jadranom od Kotora do rijeke Zrmanje'', ploveći sve do Zadra na čelu s ”admiralom” Mlečaninom Nicolom Basejom. No, za Imamovića je to tek nastavak bosanske ''pomorske orijentacije'' koja po njemu započinje još u desetom stoljeću kada još jedna izmišljena bosanska flota gospodari Jadranskim morem, dakle, u ono doba kada postoji samostalna Humska zemlja, a Bosna se tek naziva u djelu iz tog vremena bizantskog cara Porfirogeneta ''zemljicom''.
Ideologija i pseudo-znanstvene predstave postoje i u Imamovićeom radu ''Porijeklo i pripadnost stanovnika Bosne i Hercegovine'' objavljene 1998. godine u nakladi ''Bosanski korijeni''. Tu primjerice Imamović prostor Bosne i Hercegovine u doba rimske vlasti poistovjećuje se rimskom provincijom Dalmacijom. Da je pogledao kartu koju je uz to objavio, prostim okom vidio bi da to nije tako. Još je "genijalnije" njegovo tumačenje da se Bosna i Hercegovina "“na samom pragu srednjeg vijeka zatvorila prema vanjskom svijetu i u njoj su se kao malo gdje konzervirale kasnoantičke (pred-slavenske) kulturne, vjerske i političke tradicije, koje su opstale do u kasni srednji vijek. Na tim osnovama je kasnije ponikla i ozloglašena bosanska hereza (bogumilstvo), kao produkt ranokršćanskog surviransa (sic!)” Pa bi shodno tome Bosanci ustvari bili Iliri i romansko stanovništvo ostalo nakon propasti Rimskog carstva, što naravno, nije točno.
Ima tu sijaset drugih netočnosti. Recimo rimskog konzula Gaja Marcije Figula, poznatog po ratu protiv Dalmata, prekrštava u Gaja Mariju Figulu, konzula Publije Kornelije Scipion Nazika preimenovao je u Tublije Isornelije Sicipion Nazika. To nije sve. Cezarov legat Aul Gabinije kod čovjeka koji sarajevskim studentima predaje povijest starog vijeka sada se zove Aul Galinije. Još je gore glede geografskih toponima. Rimska putna stanica Andetrij za Imamovića je neki nepostojeći Andeterij, a naziv važnog delmatskog uporišta Dalmiona (Delmiona) niti ne poznaje, pa pretpostavlja da je to neka rimska utvrda. U nedostatku inspiracije, a morti i zbog dosade ili bujne mašte, sukob sa Keltima (4.st. p.n.e), za Imamovića je zagonetka koju rješava na taj način da ih podvodi pod drugi kulturni i etnički entitet, a ratne operacije Rimljana iz 129. pr. n. e. umjesto nekoliko mjeseci po njemu traju desetljećima. Prava proizvoljnost i neupućenost ogleda se pak u njegovoj viziji rimskih municipija (Bistue Vetus, Pelve s Livanjskog polja, Bigesta kod Ljubuškog, Staneclia iz Malog Mošunja kod Travnika, Servitiumakod Bosanske Gradiške, vojničkog logora Castra kod Banjaluke). I tako dalje, da se sada iz dosade sve ne nabraja.
Ono što je na kraju važno reći jeste da krivotvorenje povijesti koje se nesumljivo zbiva u jednom dijelu bosansko-hercegovačke hisotrografije ide ruku pod ruku sa krivotvorinama kakve su pronađene u katastarskim izmjerama. Sve to ne svjedoči ni o kakvom bosanskom patriotizmu, već o onome o čemu pjesnik Branko Miljković u svojoj pjesmi ''Tamni vilajet'' kaže:
Tuđom su pjesmom očarani. Teška
n
evjerstva kriju u srcu što strepi...
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE