DIJAGONALA ZLOČINA

Damir Borovčak: Dijagonala zločina, Široki Brijeg - Macelj

E-mail Ispis PDF
Od svibnja do jeseni 1945. hrvatski je narod prolazio najteže muke. Hrvati su tada pretrpjeli genocid biblijskih razmjera. S narodom je stradalo i katoličko svećenstvo. Na Maclju su neumoljivi dokazi. Ekshumirane lubanje, njih 1.163 s rupom na zatiljku ili razbijenog zatiljka, dokaz su teških partizanskih zlodjela. One koji vide dobrotu i ljepotu u partizanskoj petokraki, one koji negiraju komunističke zločine i pokušavaju ih zamagliti antifašizmom, one koji pokušavaju opravdati i još uvijek veličaju zločinca maršala Tita, u svom sam govoru 12. lipnja 2011. u prigodi 20. obljetnice komemoracije na Macelju[i] javno pozvao na suočavanje s istinom, na kajanje i obraćenje.
Damir Borovčak
Oni koji brane Tita često su tvrdili: Tito nije znao za zločine. Je li J. B. Tito znao za zločine u svibnju i lipnju 1945.? Evo utvrđenih činjenica: Kretanje maršala Jugoslavenske armije J. B. Tita, u svibnju i lipnju 1945. i boravak na području Slovenije i sjeverne Hrvatske na mjestima masovnih likvidacija hrvatskih zarobljenika (Varaždin, Zagreb, Krapina, Barbarin rov, Trbovlje, Celje, Tezno Maribor, Bjelovar) zabilježio je ondašnji Vjesnik[ii]. Govori tog vremena neupitno ukazuju na zločine po maršalovom planu:
-        20. svibnja Tito je boravio u Varaždinu i rekao: »Jugoslavenske armije koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom. (...) U novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati će samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame.«
-        28., 29. i 30. svibnja Tito je boravio u Ljubljani i okolici te u svom govoru rekao: »Likvidirali smo 200 hiljada bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.«
Kasnije je Koča Popović dobio tajnu naredbu od Tita za uništenje svih dokumenata o poslijeratnim pokoljima.[iii] No, postoje i priznanja o protoku zapovijedi za masovne likvidacije nad bespomoćnim zarobljenicima, kao npr. iz biografije Sime Dubajića[iv].
Bleiburg je započeo partizanskim »oslobođenjem« Dubrovnika. Zločini započinju masovnom likvidacijom domobrana 19. listopada 1944. na Orsuli, a zatim se  nastavljaju na otoku Daksi 25. i 26. listopada 1944., gdje partizani ubijaju ugledne Dubrovčane. Na Daksi su 2009. ekshumirane 53 osobe, od toga 7 svećenika i franjevaca. Tu su nađeni posmrtni ostatci poznatog isusovca p. Petra Perice, autora najpopularnijih hrvatskih katoličkih pjesama »Zdravo Djevo, kraljice Hrvata« i »Do nebesa nek' se ori«.
Osvajanjem Širokog Brijega 7. veljače 1945. nastavljaju se masovna partizanska krvava zlodjela, ubojstvom i paljenjem mrtvih tijela hercegovačkih franjevaca. Poubijano je njih ukupno 66. Danas se njihove kosti pronalaze po raznim jamama, od Mostara sve do Biokova.[v] No, manje je poznato da su trojica hercegovačkih fratara završila svoj život na krajnjem sjeveru Hrvatske: ubijeni su u Maclju, u Hrvatskom Zagorju na granici sa Slovenijom. Zato ovo izlaganje nosi naziv: Dijagonala zločina: Široki Brijeg – Macelj.
Za otkrivanje zločina u Maclju bitni su jedna žrtva i jedan partizan. Oni nisu željeli prešutjeti i odnijeti istinu sa sobom u grob. Fran Živičnjak uspio je preživjeti vrijeme komunističke represije te je ostavio pisano i slikovno svjedočanstvo U vječni spomen[vi] kako bi idući naraštaji shvatili veličinu krvavog pokolja u Maceljskoj gori. Točna mjesta stradavanja u lipnju 1945. pokazao je bivši partizanski stražar Mladen Šafranko. Zahvaljujući njemu Fran Živičnjak i još poneki sretnik uspjeli su preživjeti. Odmah po uspostavi demokratske vlasti u Hrvatskoj Mladen Šafranko je u srpnju 1990.[vii] pokazao mjesta likvidacija. Procijenio je broj žrtava na više od 13.000 ubijenih u 130 jama[viii].
Dokaz postoji i u kronici Franjevačkog samostana u Krapini, upisom od 20. svibnja 1945. U tom suludom vremenu hrabar je bio gvardijan fra Ostijan Ostrognaj[ix] koji je popisao ukupno 21 svećenika, redovnika i bogoslova sklonjenih u samostanu, a iz samostana odvedenih na ispitivanje i potom u smrt. Njihova imena su na maceljskoj grobnici, gdje se njihovi zemni ostatci danas nalaze:

  1. 1. Dr Josip Gunčević, kateheta, r. 1895.
  2. 2. o. Ante Katavić, župnik, r. 1902.
  3. 3. o. Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912.
  4. 4. o. Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.
  5. 5. fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921.
  6. 6. fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r. 1924.
  7. 7. fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924.
  8. 8. fra Paškal Vidović, brat laik
  9. 9. Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.
10. Joza Perčinlić, kateheta, r. 1909.
11. Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.
12. Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.
13. Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.
14. fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.[x] *
15. o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.[xi] *
16. fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923.[xii] *
17. Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.
18. Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.
19. Stjepan Štromar, bistrički kapelan, r. 1915.
20. Branko Kukolja, bogoslov, r. 1921.
21. Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.
____________________________________________
* Hercegovačka provincija

Popis ukazuje na stradavanje svećenika iz 4 biskupije i franjevaca iz 2 provincije te svjedoči opseg tragedije egzodusa hrvatskog naroda, od Hercegovine, srednje Bosne, Srijema, Slavonije, Primorja, sve do Marije Bistrice. Uzmicalo se pred partizanskim krvnicima iz svih hrvatskih krajeva, tražeći spas u predaji zapadnim vojskama. Prema službenoj korespodenciji britanske vojske i Titovog štaba spominje se brojka od 200.000 hrvatskih vojnika na Bleiburgu i još 35.000 kod Klagenfurta.[xiii] Prema dnevniku 5. britanskog korpusa hrvatsku vojsku pratilo je još 500.000 civila[xiv]. Te brojke ukazuju na egzodus naroda, a sustavno ubijanje tog mnoštva zove se  istrijebljenje, odnosno uobičajeno se naziva genocid.
Prva sv. misa na mjestu Lepa Bukva u Macelju za sve žrtve u toj Gori zločina[xv], održana je 9. lipnja 1991.[xvi], a predvodio ju je pokojni kardinal Franjo Kuharić. Okupilo se oko 8.000 ljudi. Od tada mise zadušnice s nakanom sjećanja na žrtve Maclja tradicionalno se održavaju svake prve nedjelje u lipnju, u posljednjih 20 godina slobodne Hrvatske, sve do danas.
Životopisi svih svećenika ubijenih u jami IV./d na lokaciji Lepa Bukva, objavljeni su u Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća[xvii], zavrijeđuju poštovanje i duboko promišljanje. Hercegovačkoj provinciji pripadali su fra Metod Puljić, župnik, r. 1912., o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919. i fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923. Evo nekih životopisnih podataka o toj trojici hercegovačkih fratara:
Fra Metod Puljić, rođen je 24. studenoga 1912. u selu Vašarovići, općina Ljubuški. Studirao je u Mostaru gdje je 23. svibnja 1937. zaređen za svećenika. Posljednje dvije godine bogoslovlja dovršio je u gradu Lillu, u Francuskoj, a 1939. vratio se u Hercegovinu[xviii]. Godine 1941. preuzeo je župu Sv. Josipa radnika u Izbičnu, općina Široki Brijeg. Tu je kao župnik proveo 4 godine do 1944. Ostavio je u narodu uspomenu sveta svećenika i vrsnog propovijednika. Bio je na udaru partizanskih zločinaca pa je iza Božića 1944. napustio Izbično. Dospio je do Bleiburga, predao se Englezima koji su ga vratili partizanima. Stigao je do franjevačkog samostana u Krapini gdje je bio u kućnom pritvoru. Odavde su ga 4. lipnja s ostalim svećenicima odveli na saslušanje. U noći između 4. i 5. lipnja 1945. odveden je na pogubljenje u Maceljsku šumu, mjesto zvano Lepa Bukva[xix]. U času smrti imao je svega 33 godine.
Fra Darinko Mikulić, rođen je 16. prosinca 1919. u Kočerinu. Došao je u sjemenište na Širokom Brijegu 1931. Završio je srednju školu i preselio u Mostar na studij bogoslovije, te je nakon tri godine 22. kolovoza 1943.[xx] zaređen za svećenika. Nakon ređenja otputovao je za Zagreb, zbog završetka studija teologije. Nekoliko dana prije zvršetka rata napustio je Zagreb i krenuo prema zapadu. Englezi su ga izručili partizanima. Završio je u franjevačkom samostanu u Krapini, gdje je bio u kućnom pritvoru. Ubijen je u noći između 4. i 5. lipnja 1945. na mjestu Lepa Bukva s drugim svećenicima. U času smrti bio je vrlo mlad, imao je 25 godina. O fra Darinku  podatke je dao brat Šimun Mikulić koji je 1992. posjetio Macelj i tom prilikom progovorio za Večernji list.[xxi]
Fra Julijan Petrović rodio se 23. srpnja 1923. u Tomislavgradu.[xxii] Došao je u franjevačko sjemenište na Širokom Brijegu 1935. Nakon 6. razreda gimnazije stupio je u novicijat 24. lipnja 1941. Godine 1944. započeo je studij teologije u Mostaru. Krenuo je u zbjeg prema Zagrebu, zatim stigao do Engleza koji su ga predali u ruke partizana. Našao je samo trenutno sklonište u franjevačkom samostanu u Krapini. Ubijen je u noći između 4. i 5. lipnja 1945. na mjestu Lepa Bukva s drugim svećenicima. U času smrti bio je vrlo mlad, imao je svega 22 godine.
A što je ostalo zabilježeno o njihovoj smrti u Franjevačkom samostanu u Krapini? U spomenici za dan 4. lipnja piše: »Svi naši logoraši pozvani su oko 9 sati ujutro na Oznu, neki prijepodne, a neki poslije zbog "saslušanja". Morali su ponesti stvari, ako su htjeli, to je bio znak da se više neće vratiti. (...) Navečer u 10 sati ugasila se sva električna rasvjeta, čuo se štropot motora njihovog kamiona, te je odjurio putem Maclja, u klaonicu tolikih nevinih žrtava. Prema podacima i okolnostima tamo su pogubljeni u noći između 4. i 5. lipnja.«[xxiii]
»Sva trojica krapinskih mučenika ubrajaju se u svjedoke vjere s biljegom neprolaznosti«, zapisao je dr. fra Častimir Majić u svojoj knjizi U nebo zagledani.[xxiv] Zato ih i danas spominjemo, oni na mučenički način povezuju i danas stanovnike Hercegovine i Hrvatskog Zagorja.
Svjedočanstvo o ubojici ostaje zapisano po Franu Živičnjaku. On u svojoj knjizi U vječni spomen na više mjesta spominje ubojicu svećenika – komandanta vojne OZN-e u Krapini, partizanskog poručnika Stjepana Hršaka i njegov pištolj Walter 7,65 mm koji je nosio za pojasom: »... njime je kasnije, 4. i 5. lipnja u Lepoj Bukvi, pobio svećenike i franjevce (posjeduje ga i danas kao trofejni pištolj).«[xxv] Živičnjak navodi i jamu koja je prilikom iskopa 1992. označena rimskim brojem IV./d. U istoj jami je pronađeno 80 kostura pobijenih hrvatskih časnika i 21 prostrijeljena lubanja svećenika i franjevaca, te žice kojima su bili vezani po dvojica, a svećenici i franjevci pojedinačno[xxvi]. »Kad su putem svećenici i franjevci vidjeli da ne idu u Varaždin, plačući su molili za milost, jer ništa nisu krivi, nisu bili vojnici nego svećenici. Na to im je Hršak opsovao ustašku majku i rekao "da će ih on sada pomilovati". Kad su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima, dr. Josipa Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj Gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina. Nakon njega je ubijao po redu ostale pucajući im također u glavu.«[xxvii] Putem prema jami ti mučenici odbacivali su krunice, medaljice i komadiće kordi da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća. Danas se ti predmeti čuvaju u Franjevačkom samostanu kao relikvije pobijene braće.[xxviii]
Nažalost u Maclju su domaći ljudi ubijali. Hrvati su ubijali Hrvate. Nisu to bili nikakvi antifašisti, to su bili seoski probisvijeti i zlikovci, kojima je boljševizam postao alibi za njihove zločine, a u nastavku komunističke represije osigurao nagrade i povlastice u životu (vile, namještene stanove, zaposlenja, plaće i boračke mirovine). Ubojstva svećenika bila su već i prije 1945. trenirana partizanska praksa diljem Hrvatske, pa tako i u Hrvatskom Zagorju. Ti isti partizanski ubojice još su u srpnju 1943. nedaleko Maclja, masakrirali župnika Matiju pl. Žigrovića. Dokaz su fotografije unakaženog mrtvog tijela župnika Žigrovića, koga su isti ubojice krvoločno mučili, naglavačke konjem vukli oko 15 km iz Gornjeg Jesenja do Golubovca i tamo ga zvjerski dotukli. Također biskup dubrovački dr. Josip Carević ubijen je u ožujku 1945., negdje u okolici Velikog Trgovišća. Hrvatski martirologij XX. stoljeća prepun je podataka o komunističkom ubijanju katoličkih svećenika, redovnika, bogoslova i časnih sestara – ukupno njih 664.[xxix] Tu su poimence popisani svećenici kao posebno odabrane i ciljane žrtve te opisane okolnosti stradanja u zločinačkim terorističkim partizanskim akcijama u vrijeme Nezavisne države Hrvatske.
Zbog sramotne društvene nebrige, ostatci 1.163 maceljskih žrtava 12 su godina poslije iskapanja od 1992. do 2004. ležali u vrećama za smeće na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Posebnim zalaganjem preživjelog časnika s križnog puta g. Stjepana Brajdića i tadašnjeg župnika fra Drage Brgleza u župi Đurmanec kojoj pripada i Macelj, dostojanstveno su pokopani ostatci 1.163 maceljskih žrtava u grobnicu na Macelju. Pokop je 22. listopada 2005. predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i pokojni biskup varaždinski mons. Marko Culej. Hrvatski mediji su taj najveći hrvatski zajednički pokop posve omalovažili. Udarna medijska vijest tog dana bila su dva krepana labuda u Baranji i lažna panika o epidemiji ptičje gripe, od koje u Hrvatskoj nitko nije umro.[xxx] No važno je bilo još jednom skrenuti pozornost javnosti i ignorirati maceljsku strahotu komunističkih zločina u kojoj su mnogobrojni nedužno stradali.
U Maclju je 3. lipnja 2007. svečano blagoslovljena novoizgrađena crkva Muke Isusove, spomen-zdanje svim mučenicima, zajedničko djelo mnogih štovatelja i udruženih dobročinitelja koji su sudjelovali u izgradnji. To je jedino mjesto u Hrvatskoj gdje stradalnici s Križnih puteva imaju najdostojanstveniji spomenik – crkvu izgrađenu i posvećenu u spomen mučenicima križnih puteva.
Zaključno, poslije 20 godina slobodne i suverene Hrvatske, treba istaknuti dvije činjenice:
-       Macelj je najveće stratište unutar granica Republike Hrvatske po do sada 1.163 brojem utvrđenih i dostojanstveno pokopanih hrvatskih žrtava komunizma.
-       Macelj je najveće stratište katoličkog svećenstva u Republici Hrvatskoj, ukupno 21 svećenik, franjevac i bogoslov pobijeni su od partizanskih zločinaca u noći 4./5. lipnja 1945. i bačeni u zajedničku jamu.
Ipak još uvijek čekamo odgovore na pitanja:
-        Kada će konačno Vlada RH zakonom u Hrvatskom saboru proglasiti Spomen područje Macelj te onemogućiti daljnje obeščašćenje šume, jama i neistraženih grobišta?
-        Kada će Vlada RH pokrenuti nastavak istraživanja komunističkih zločina na Spomen području Macelj, pogotovo na mjestima gdje već ima novih dokaza?
-        Kada će Državno odvjetništvo RH pokrenuti sudske procese protiv još uvijek živih počinitelja komunističkih zločina tijekom i poslije Drugog svjetskog rata?
Maceljsko stratište otkriveno je prije pune 22 godine, a u Macelju do sada o komunističkim zločinima nije progovorio ni jedan predsjednik Hrvatskog sabora, ni jedan predsjednik Vlade RH, ni jedan Predsjednik RH. Ignoriranje komunističkih zločina u 22 godine slobodne i demokratske hrvatske države, od vodstva hrvatskih vlasti u svim mandatima, nevjerojatna je društvena i ćudoredno zastrašujuća činjenica!
Hercegovački franjevci fra Metod Puljić, fra Darinko Mikulić i fra Julijan Petrović, koji su nasilnom smrću završili svoj život daleko od svoga zavičaja, dokazi su osmišljene provedbe partizansko-komunističkog zločinačkog pothvata po Dijagonali zločina: Široki Brijeg – Macelj, tj. serijskim pokoljima započetih na jugu Hrvatske, nastavljenih sve do Austrije, s najstrašnijom završnicom križnih puteva i ubojstvima na desetke tisuća zarobljenika po Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Bila je to zločinačka komunistička odmazda nad hrvatskim narodom bez milosti zbog pokušaja uspostave samostalne hrvatske države, nakon velikosrpskog terora od 1918. do 1941. Posljedice tog genocida biblijskih razmjera hrvatski narod demografski i intelektualno trpi i osjeća sve do danas.
Kao i mnoga druga stratišta diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, maceljske šume skrivaju još mnogo zemnih ostataka stradalnika, posve sigurno i onih  rodom iz Hercegovine. Nikada ne ćemo moći otkriti sve žrtve, posebice ne poimence, no potrebno je ustrajati i istraživati istinu, očuvati sjećanje i spriječiti zaborav. To je uloga i Udruge Macelj 1945., koja po hercegovačkim franjevcima upisanih 20. svibnja 1945. u spomenici Franjevačkog samostana u Krapini, danas u svom članstvu okuplja i Hrvate rodom iz Hercegovine.

Damir Bovorčak
(Govor je izrečen na IV. znanstvenom simpoziju „Stopama pobijenih“)


[i]
Politički zatvorenik, br. 231, lipanj 2011., str. 25-27

[ii] Brošura inicijative Krug za trg, Zagreb 2011.
[iii] Isto,
[iv] Simo Dubajić: Život, greh i kajanje (Beograd, 2006.)
[v] Stopama pobijenih, br. 6., siječnja-srpanj 2011.
[vi] Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.)
[vii] Vjesnik, 22. srpnja 1990., naslovnica
[viii] Isto,
[ix] Nacional br. 27., 24. svibnja 1996., str. 21, 22 i 23
[x] Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.), str.32
[xi] Isto
[xii] Isto
[xiii] Bleiburg: Uzroci i posljedice (KHR, München - Barcelona,1988.), str.333-377
[xiv] Brošura inicijative Krug za trg, Zagreb 2011.
[xv] Macelj - Gora zločina, video zapis (Udruga Macelj 1945., Zagreb 2009.)
[xvi] Stjepan Kožul: Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 1992., str. 700-701
[xvii] Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.)
[xviii] Dr. fra Častimir Majić: U nebo zagledani (Široki Brijeg - Zagreb, 2011.), str. 191
[xix] Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 539
[xx] Dr. fra Častimir Majić: U nebo zagledani (Široki Brijeg - Zagreb, 2011.), str. 139
[xxi] Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 438
[xxii] Dr. fra Častimir Majić: U nebo zagledani (Široki Brijeg - Zagreb, 2011.), str. 175
[xxiii] Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.), str. 824
[xxiv] Dr. fra Častimir Majić: U nebo zagledani (Široki Brijeg - Zagreb, 2011.), str. 177
[xxv] Fran Živičnjak: U vječni spomen (Zagreb, Đurmanec, 2008.), str. 20
[xxvi] Isto, str. 26
[xxvii] Isto, str. 29
[xxviii] Isto, str. 30
[xxix] Don Anto Baković: Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb, 2007.)
[xxx] Vjesnik, 24.listopada 2005.
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade