SRPSKE 'NOVOSTI' O HRVATSKOM VIRUSU IZ ČAVOGLAVA

Virus Čavoglave

“Znate l’ da se vozite s ustaškin vojnicima?”, dobacio je, onako usput, suvozač automobila koji nam je stao na izlasku iz Knina. Na retrovizoru obješen grb 4. gardijske brigade. Šutimo, praveći se da nismo čuli primjedbu. Krećemo prema Drnišu i pokušavamo voditi neki neobavezan razgovor, kako dvojici samozvanih ustaša ne bi morali objašnjavati zašto smo uopće ovdje. Nedjelja je poslijepodne, 5. kolovoza, državni je vrh prije par sati na središnjem kninskom trgu, ispred nekoliko tisuća branitelja i zainteresiranih građana, uputio poruke mira. Na tom istom trgu, recimo i to, od prošle se godine koči velebni spomenik “Oluja ’95″, za koji grad izvođaču, tvrtci Graditelj svratišta, još duguje 2,5 milijuna kuna: na spomeniku su, pak, popisane ratne bitke i neka stratišta u Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini. Nema spomena o Ahmićima ili Dretelju, ali zato su tu stihovi Walta Whitmana i Sergeja Jesenjina. Nedugo nakon završetka službenog obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, iz okolnih je kafića zatreštala “Gusta magla iznad Zagreba”.
Izlazimo na Čikolskom mostu, pored kojega golemi plakat obavještava da se uređenje rijeke provodi u partnerstvu s Europskom unijom, što djeluje tragikomično u kombinaciji sa zvucima “Bojne Čavoglave”, koju u obližnjoj birtiji pjevaju gosti. Odavde je nekoliko kilometara do Ružića, a potom još par strmom cestom do vrha brda na kojem je selo koje je, zahvaljujući Marku Perkoviću Thompsonu, toliko duboko usječeno u kolektivni imaginarij da su devedesetih hrvatska izdanja stripa “Asteriks i Obeliks” govorila o “čavoglavim Galima”.
Heroji i trgovci
Do naselja, na čijem se ulazu koči oronuli tenk, stižemo policijskim Land Roverom. Pretičemo podugačku kolonu: na najveći parking u Čavoglavama, jedan od njih nekoliko, stane dvanaest tisuća vozila. Slijevaju se rijeke automobila i autobusa, a mnogi uz brdo hodočaste pješice i to po neizdrživoj vrućini. Posjetitelji dolaze na neslužbeno slavlje Dana pobjede, koje Thompson u selu organizira od 2005., iz revolta što koju godinu ranije nije bio dobrodošao na večernji koncert u Kninu. Rezultat je tog prkosa da su Čavoglave potpuno marginalizirale Knin – jedan od razloga je i elitizam političara, uslijed kojeg je kninska manifestacija do ove godine bila potpuno zatvorena za normalne građane – pa Rimac već par godina vapi da joj je Thompson oteo proslavu te da na njoj vrlo dobro zarađuje. Klapa Intrade i tamburice HRT-a nemaju šanse protiv čovjeka prozvanog po automatskoj pušci. Što bi dotični pjesnik rekao: tuče thompson, kalašnjikov, a i zbrojevka…
Maleno naselje sastavljeno je od par desetaka kuća; po popisu iz 2001. u njemu živi manje od dvije stotine žitelja. Poviše glavnoga križanja u selu izvješene su velike fotografije ovdašnjih heroja: osuđenoga ratnog zločinca Mirka Norca, haškog optuženika Ante Gotovine, Gojka Šuška i Franje Tuđmana. Ispod njih štand s natpisom “Thompson – službena prodaja”. Majice i šalovi, od 50 do 100 kuna, ovisno o modelu. Nešto niže, ispred Perkovićeve kuće s prozorima na šahovnice, neprestano se skupljaju ljudi. Vlasniku bliski novinari imaju mogućnost posjetiti i njenu unutrašnjost. U dvorištu sjedi časna sestra, odjevena u majicu na kojoj je naslovnica posljednjeg Thompsonova albuma. Dalje, na čistini, kamena je Crkva hrvatskih mučenika, dovršena 2010., zahvaljujući ponajviše pjevačevoj inicijativi. Na srednjem od triju zvona, teškom 250 kilograma, ugravirani su Thompsonovi stihovi: Za njih se pomoli, nek’ mi braća znaju, heroji se nikad ne zaboravljaju.
Crkvu je posvetio šibenski biskup Ante Ivas, koji svake godine hodočasti na ovo okupljanje te posjećuje pjevačevu kuću. Ispred crkve je manja bina, na kojoj tijekom cijelog dana nastupaju deseci KUD-ova, a iza nje glavna pozornica spremna čeka večernji nastup. Naokolo se na ražnjevima vrte janjci, glavom je platio i jedan vol, na desetak štandova toči se piće. Na rubovima poljane podignuto je nekoliko šatora. Prodaju se razni predmeti i knjige patriotsko-ratničke tematike, kao što je “Žedni krvi – gladni izdaje” Petra Janjića Tromblona. Na drugoj strani sela igralište je na kojem se odvijaju prigodne utakmice i narodne igre.
Novinar – isljednik
Do kasnog poslijepodneva skupilo se poprilično svijeta, jasno je po transparentima, iz čitave Hrvatske te Bosne i Hercegovine – od Gornjeg Vakufa/ Uskoplja, preko Žepča, Ljubuškoga, Posavine, Viteza, Imotskoga, Siska, Osijeka, Istre, pa i Međimurja. Mnogi nose hrvatske zastave u raznim varijantama, jedan broj ljudi obučen je u crno. Otvoreno ustaške ikonografije uglavnom nema – nakon brojnih apela organizatora, na crnim je kapama sada tek hrvatski grb s prvim bijelim poljem. Ima tu svećenika, obitelji s djecom, mladih djevojaka u vrućim hlačicama, tipova opasne fizionomije, poneki gastarbajter… Ulazimo u jedan šator. Prvo što upada u oči nekoliko je ovećih skupina muškaraca koji u transu mašu zastavama, podižu desnicu te urlaju budnice poput “Oj hrvatska mati, Srbe ćemo klati”. Potom slijede drugi ustaški evergreeni, poput neizbježne koračnice “Evo zore, evo dana” ili poskočice u stilu tko ne skače, pravoslavac je. Atmosfera je gotovo ekstatična, a kad jedni završe, drugi započnu, čini se kao da je zrak zagušila mržnja. Teško je znati koliko se posjetitelja onoga što hrvatski mediji zovu “pučkom feštom” slaže s ovakvim porukama. Mnogi od njih tvrdit će za sebe da su tek patrioti, no, unatoč tome, slično će se pjevanje čuti čitavu večer. Čovjek nije morao biti srpske nacionalnosti da bi prošle nedjelje u Čavoglavama bio snažno uznemiren i prožet jezom, da ga vrišteće emocije koje su izazivale hrvatske zastave ispune dubokim strahom. Dovoljno je bilo da dijeli neke općeljudske i civilizacijske vrijednosti.
Prilazimo “press centru”, šatorčiću u koji jedva stane šestero-sedmero ljudi, da upitamo kolege hoće li netko na povratku prema Splitu. Dopisnik Federalne novinske agencije (FENA) iz Tomislavgrada, kojem smo zaboravili ime, odovara nam, navodno u šali: “Prvo da vidimo izvještaj koji ćeš napisati. Deutsche Welle mi je sumnjiv” (potpisani je reporter, naime, pisao tekst i za tu njemačku kuću). Nakon toga insistira da mu kažemo ime, ne bi li nas provjerio na Facebooku. Većina ostalih članova novinarskog zdruga, izuzev Novog lista, uglavnom će prešutjeti koljačke pjesme i skandiranja, pisati o količini popijenog piva i narodnom slavlju te iskazivati veliki interes za naš izvještaj. Nazočni šibensko-kninski župan Goran Pauk, pak, ustvrdit će da je Thompson “veliki domoljub”, a ustaštvo, “koje nitko normalan ne podržava”, po njemu je prisutno tek na razini marginalnog incidenta te ga mediji “izvlače iz konteksta”.
Gange i tange
Kako je večer odmicala, među novinarima će se proširiti vijest da je viđen šef HDZ-a Tomislav Karamarko, no ipak će se ispostaviti da riječ o dezinformaciji. Načelnik PU šibensko-kninske Ivica Kostanić izvijestit će novinare o nekoliko oduzetih ustaških kapa i upaljača sa simbolima NDH-a, radi čega će protiv počinitelja biti podnesene prijave zbog poticanja međunacionalne mržnje. Eksplicitno upitan o pjevanju, odgovorit će da ne interveniraju, jer “kada mi dođemo, oni brzo zašute, a teško je znati tko je točno pjevao. Osim toga, ukoliko nema remećenja javnog reda i mira, nema potrebe za djelovanjem policije”. Unatoč tome što je jasno da je stotinjak policajaca oprezno pred gomilom od više desetaka tisuća ljudi, nije vidio kontradikcije upravo rečenog s tvrdnjom da “policija ima nultu stopu tolerancije na neprimjerene simbole”. Inače, policija je ovdje prisutna tek unazad par godina, zapravo u relevantnom broju tek nakon pretprošlogodišnjeg napada na ekipu HTV-a. Redoviti posjetitelji kažu nam da je, dok policije nije bilo, proslava bila puno divljija.
Dok se čeka početak velikoga koncerta, na folklornoj bini odvija se pravi domoljubni stand-up: komičar preodjeven u babu Mandu spominje globalizaciju, Kineze koji nam kroje sudbinu, govori o “devetero dice” koje su podigli Manda i “njen Joko”; u jednom trenutku ironizira tvrdnje o fašizmu čavoglavske proslave. Odjavljuje se povikom “Živili Hrvati, pa i ostali građani!” te prepjevom “Djevojke sa sela” i upečatljivim stihom: ne nosim ja tange, nego pivan gange.
Nakon toga, slavni oklajski guslar Mile Krajina, rođen davne 1923., pjeva o haškom tužitelju Sergu Brammertzu, Europi ultraliberalnoj i politici homoseksualnoj, Gotovini kojeg je sam bog poslao, popu Đujiću, Veselinu Šljivančaninu, Srebrenici, memorandumu SANU-a, SIDI i
GMO hrani iz zapadnjačkih laboratorija… Iz publike se u jednom trenutku začuje “Ubij Srbina!”.
Širenje zaraze
Dok pokušavamo zapisati guslarske stihove, nekoliko znatiželjnika zaviruje u naš blok. Brine ih hoćemo li izvijestiti objektivno. Na našu primjedbu da sve prolazi u miru (zaista, nikakvih fizičkih incidenata nije bilo), odvraća: “Zašto ne bi? Mi Hrvati smo kulturan narod!”. Pored štandova s janjetinom zrak i dalje paraju ojkalice.
Počinje i glavni program: nakon Mate Bulića, pjevač rock-skupine Opća opasnost grmi s bine “Samo ljubav će nas spasiti”. Nakon 23 sati najavljen je sam Thompson. U koncertnom prostoru tiska se gomila: dosad se, prema policiji, u ovu pustoš usred Zagore, u paklenom vrućem, kažu na vijestima i najtoplijem danu ovog ljeta, slilo oko 70 tisuća ljudi. Vitla se zastavama, pod okriljem mraka izmilila su i poneka prava, uhata “U”. Na binu, praćen bendom, preko puta crkve koju je dao sazidati te opjevan u Krajininom epskom desetercu, konačno izlazi sam čavoglavski veliki meštar. Prijašnjih ga je godina, kažu, u maniri kakvog narodnog junaka iz mitova na binu izvodio sam biskup Ivas. Nakon prvih strojnih ritmova, Thompson zaurla “Za dom!”, a masa gromoglasno odzdravlja: “Spremni!”. Potom započinje opći delirij, kolektivno kupanje u hrvatstvu, dok oceanski osjećaj iskonskog jedinstva zgušnjava publiku u monolit. Redaju se hitovi u kojima je za ove ljude utjelovljena srž hrvatske nacije, a pjevač djeluje poput medija, točke koja kanalizira neku opasnu, sveprožimajuću i pulsirajuću energiju. Između pjesama napada političare, naročito “one lijeve, koji dijele narod” te pozdravlja haške uznike. Oko dvanaest sati, crnu noć punu zvijezda šarenim bojama ispunjava impresivan vatromet. Jedna od poruka koju je čavoglavski bard uputio bila je i njegova želja da se “virus Čavoglava proširi čitavom Hrvatskom”, odnosno “svagdje gdje žive Hrvati”. Već prije kraja koncerta, kojim je u Čavoglavama proslavljen Dan pobjede 2012., polagano se započelo odlaziti, a kolona automobila protezala se kilometrima.

Thompsona je stvorila nacionalna elita
Za razliku od župana Pauka, koji “Čavoglave ne vidi kao događaj ustaštva, nego hrvatstva”, za ovog je novinara problem što u Thompsonovoj režiji između ta dva pojma nema jasne granice. Ako postavimo pitanje tko je odgovaran za masovnost i snagu čavoglavskoga nacionalističkog rituala, treba se prisjetiti da – bez obzira na sve povijesne ili ekonomske uzroke – Thompson ne bi postao nacionalni bard da ga nije stvorila nacionalna kulturna, intelektualna i crkvena elita. Vrijedi citirati sljedeće riječi Borisa Budena: “Nije ni čudo da Hrvati ne vide svoje ustaštvo, jer ono ne postoji za njih, kao što ni ne postoji po sebi. Još manje je čudno da Srbi u svakom hrvatstvu vide ustaštvo, jer ustaštvo i nije ništa drugo nego hrvatstvo okrenuto Srbima, hrvatstvo-za-Srbe, maska u kojoj na vidjelo izlazi prijeteći iskeženi nagon smrti hrvatske nacionalne kulture. Iza maske ne krije se nikakvo pravo, istinsko lice te hrvatske kulture, kao što ni ustaštvo nije nikakva nesretna i nespretna devijacija izvorno nevine političke želje za nacionalnom samostalnošću. Iza maske nema ničega supstancijalnog. Nacionalni identitet nije ništa esencijalno, nego je povijesno nastali i povijesno prolazni simbolički konstrukt, čije autorstvo pripada nacionalnoj kulturnoj i intelektualnoj eliti.”
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE