PROPOVIJED BISKUPA ŽIVKOVIĆA
Draga subraćo u biskupstvu, dragi svećenici, redovnici i redovnice, braćo i sestre u Kristu!Radujem se danas i zahvaljujem dobrom Bogu na darovanoj prigodi da kao željezanski biskup slavim zajedno s vama svetu Misu na ovom simbolikom bogatom i svetom hrvatskom oltarištu. S ljubavlju i poštovanjem grlim krajeve koje moji pradjedovi napustiše početkom šesnaestog stoljeća napuštajući obale Like, Gacke i Krbave u jednom od najtragičnijih razdoblja naše bremenite povijesti. Donosim vam pozdrave iz Gradišća u Austriji gdje već 500 godina čuvamo svoju katoličku vjeru i svoj hrvatski jezik i tradiciju.
Udbina je propovjedaonica s koje upućujemo poruku cijelom hrvatskom narodu. S Krbavskog polja bacamo pogled na cjelokupnu našu povijest – pogled koji grli svaki, pa i najmanji zakutak ove drage zemlje Hrvatske. Ovdje su sva naša stradanja i stratišta na jednome mjestu. Ovo je mjesto na kojem čuvamo tragove mučeništva i zaboravu otimamo uzore samoodricanja. Častimo one koji su se u okruženju mržnje odlučili za ljubav. Prisjećamo se žrtava daleke i nedavne prošlosti čvrsto vjerujući da autentično mučeništvo nije ni slučaj niti sklop okolnosti iz kojih nije bilo drugog izlaza. Mučeništvo je kruna i vrhunac posve svjesnog opredjeljenja za vjernost.
Hrvatski mučenici su žene i muževi koje su Hrvati prepoznali kao uzore svjedočenja ljubavi. Uz mnoštvo anonimnih ne možemo danas ne spomenuti Miroslava Bulešića, istarskog svećenika koji je zaklan 1947. godine u župnom uredu u Lanišću. Samo godinu dana prije u Gospiću je strijeljana s. Žarka Ivasić iz Krašića, a krivica joj je bila što je Isusovu ljubav svjedočila svim ranjenicima bez obzira koju su odoru nosili. Kako ne spomenuti 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca za čiju većinu grobova još uvijek ne znamo. Ili kako zaobići pet blaženica, pet sestara Kćeri Božje Ljubavi koje su odvedene s Pala 1943. godine i ubijene u Goraždu, malom gradiću na obali Drine u Istočnoj Bosni. Iste te godine 1943. u Brnazama kraj Sinja ubijen je i spaljen fra Rafo Kalinić noseći bolesniku Presveti Oltarski Sakrament. I dva svećenika, gradišćanska Hrvata, su podnijela mučeništvo: jednoga su komunisti ubili u jednoj hrvatskoj župi u Mađarskoj, a drugi je okončao u koncentracijskom logoru Dachau samo zato što se priznao Hrvatom! Mislim i na blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, ali i na sve one za koje je pokrenut postupak, kao npr. za dominikanca Dominika Barača. A koliko je samo neznanih koji su odolijevali zovu mržnje, zla i osvete i čiji je životni stav bio birati dobro u svim okolnostima i prema svim ljudima. Svi oni su razlog da je Udbina ne samo mjesto stradanja nego i mjesto nade. Uzvisina je ovo s koje puca pogled daleko, daleko – sve do vječnosti.
Svrnimo zajedno pogled na upravo naviještenu Riječ Božju i tragajmo za porukom koju bi trebalo ponijeti s ovog mjesta nade i živjeti u svakodnevici koja je pred nama.
Prorok Izaija tješi i hrabri svoj narod koji se nakon progonstva vraća na svoja porušena ognjišta i pokušava iznova započeti graditi i živjeti u darovanoj slobodi. Svoj narod hrabri istinom da ga Bog nije zaboravio i da mu nije okrenuo leđa. Vizija proroka Izaije skoro me prisiljava da se danas i ovdje zamislim nad sudbinom dragog mi hrvatskog naroda. Nakon stoljeća stradanja, pretrpani raznoraznim jarmovima, udarani i šibani sa svih strana, pa i s onih s kojih to nismo očekivali, sanjali smo i umirali za slobodu. Danas ovaj narod ponižen i prignut poput prosjaka puže i kuca pred vratima umorne starice Europe spreman žrtvovati ne samo svoje sinove nego i mnoge vrijednosti i bogatstva za mrvice koje preostaju na stolovima njenog bogatstva i moći. Izgleda da smo prebrzo zaboravili krv kojom je sloboda plaćena. Ne mogu prešutjeti činjenicu da mnogi Hrvatsku danas doživljavaju kao zemlju bez nade, prepunu ljudi svladanih letargijom i beznađem. Od razočaranih branitelja do mladih koji svugdje osim u njoj vide svoju budućnost.
Što bi u ovom povijesnom trenutku trebala činiti Crkva? Crkva, ako želi ostati vjerna svome poslanju, ne smije šutjeti, ne smije popustiti pred napastima interesa i kompromisa, mora poput proroka stati na stranu istine bez obzira na cijenu koju će za to morati platiti. Kada stvari nazivamo njihovim pravim imenima, kada kažemo da je pobačaj ubojstvo, a ne pravo žene da raspolaže svojim tijelom, da su istospolni brakovi i njihovo usvajanje djece izopačenje ljudske prirode, a ne dostignuća suvremene demokracije, da je poigravanje s genetikom ponovni pokušaj čovjeka da se igra Stvoritelja, a ne napredak znanosti, onda nam kažu da smo zaostali i konzervativni, da ne razumijemo čovjeka i njegove potrebe, onda smo kočničari na putu u, priznat ćete, u najmanju ruku nejasnu i zamagljenu budućnost. Bojim se budućnosti, bojim se Europe u čijem se ustavu ne smije spomenuti Božje ime, bojim se za Hrvatsku u čijim temeljima ne bi bile ugrađene kršćanske vrijednosti. I kada odgovaram na pitanje što bi u ovom povijesnom trenutku trebala činiti Crkva, posve sam uvjeren da ona mora biti proročki glas, glas nade koji će ovom narodu neumorno naviještati da ga Bog nije ni prevario ni ostavio ili zaboravio.
Ipak ono bitno što želim podijeliti s vama danas jest poruka današnjeg Evanđelja. Krist Kralj – Kralj svega stvorenoga! Ima u nama nešto što se, ponekad i nesvjesno, opire svakoj vlasti i autoritetu. Ne volimo kraljeve, careve, predsjednike, direktore, šefove, biskupe, šefove bilo koje vrste. Njihovo upravljanje i njihova prijestolja najčešće su popločana životima drugih, mnogim nedosanjanim snovima i još više s mnoštvom isplakanih i neisplakanih suza. Mnogi naši zemaljski vladari, vrlo brzo nakon što se uspnu na svoja prijestolja i zaposjednu svoje vile i rezidencije, zaborave svoja obećanja, zaborave služiti narodu.
Krist Kralj – Kralj svega stvorenoga! Čudan kralj i još čudnije prijestolje. Izudaran, krvav, popljuvan i ismijan. Potpuno nemoćan i beskrajno osamljen. A prijestolje? Vrhunac ljudske domišljatosti kada se nekoga hoće povrijediti i poniziti. Dvije ukrštene grede, čavli, trnova kruna i ploča s podrugljivim natpisom: Isus Nazarećanin Kralj Židovski. Istina, kad se sve zbroji, poruke i obećanja koja je davao bila su u najmanju ruku i čudna i neshvatljiva. Blago siromasima, blago tužnima i progonjenima, ljubite svoje neprijatelje, praštajte… Ovo što se upravo događa na uzvisini iznad Jeruzalema mogla bi biti posljedica trogodišnjeg okupljanja oko sebe nevažnih i odbačenih. Postao je jedan od njih: najveći odbačenik i osamljenik – napušteni Bog. Kako je moguće da ga nisu čuli, je li stvarno nisu mogli shvatiti? A toliko im je puta govorio o Kraljevstvu koje se razlikuje od svih drugih. Kraljevstvu utemeljenom, ne na sili i oružju, ne na nepravednim zakonima i novcu, ne na sebičnim interesima i lažima, nego o Kraljevstvu u čijim je temeljima ljubav. I ovo što se sada odigrava na Kalvariji jest vrhunac ljubavi, zadnji čin svjedočanstva o Kraljevstvu koje započinje i trajat će vječno. Nažalost, ni u trenutku umiranja mu ne vjeruju. Nastoje ruganjem povećati bol – a mnoštvo ih je tu: i oni koji poznaju Božji zakon i često se pozivaju na njega i vojnici i prolaznici. Kako se samo lako i brzo ljudi ujedine oko nepravde i tuđe boli. Ne samo prije, nego i danas. Tek jedan, i to obješeni razbojnik, prepoznat će u raspetom Nazarećaninu Boga, osluhnut će srcem da tu na Kalvariji počinje otkucavati vječnost: sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje… Nakon ove presude i nakon ove sramotne smrti postat će upitna sva ljudska sudišta i presude bilo gdje u svijetu.
Govoreći o Kraljevstvu nebeskom, Isus reče da je ono kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj zemlji. Kraljevstvo je Božje uvijek početak. Dragi moji! U našim dlanovima je sjeme. I o nama ovise plodovi. Nemoj danas reći da ne možeš ništa učiniti i da će ionako sve ostati po starom. Imaš nebrojeno mogućnosti posvjedočiti da je već sada moguće živjeti i graditi kraljevstvo o kojem je Isus govorio. Moguće je započeti, nemoj čekati da uvijek drugi učini prvi korak! Moguće je praštati – zašto uvijek misliš da će tvoja ispružena ruka značiti poraz ili poniženje? Moguće je ljubiti – zašto skrivati i potiskivati toplinu koju nosiš u srcu? Nemoj se bojati reći i pokazati da voliš, da ljubiš. Pa jedino se ljubav dijeljenjem umnaža! Zato nemoj škrtariti. Ako prihvatiš da je moguće započeti iznova i ako sjeme budućeg kraljevstva budeš zalijevao strpljivošću i blagošću, katkada i bolom i patnjom, vidjet ćeš odraze Vječnosti i u svojoj obitelji i na svom radnom mjestu i u svojoj župnoj zajednici i u ovoj dragoj zemlji Hrvatskoj. Ovim svijetom nećemo proći drugi put. Nemojmo odgađati ljubav. I ne zaboravimo: raspeti Kralj je s nama, nikada nas neće ostaviti same ili zaboraviti ili prevariti. Razumjet će svaku našu patnju, ugrijati sve naše osamljenosti, raširenim probodenim rukama zagrliti svako naše razočarenje i krivi korak. I dok se s ljubavlju i ponosom prisjećamo svih naših mučenika, imajmo na umu životni stav jednoga od najvećih, blaženog kardinala Stepinca: “Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti.” Toliki su, napajajući se na njegovu uzoru, godinama podnosili strahote jugoslavenskih kazamata, izgnanstva, pa i umiranja. Bilo je to vrijeme – koliko god ga neki danas pokušavali neutemeljeno uljepšavati – prepuno lažnih svjedočanstava, egzekucija bez sudova i optuživanja bez dokaza. Što bi nam danas s ovog svetog mjesta poručili naši hrvatski mučenici? Da budemo Crkva glasna, iskrena i nepokolebljiva! Da budemo Crkva nepotkupljiva i narod ponosan na svoju povijest i svoje kršćanske vrijednosti za koje su toliki žrtve podnosili i umirali. Da čuvamo domovinu i ne zaboravimo patnje i krv kojom je naša sloboda plaćena. Neka nam naši hrvatski mučenici budu uzori, putokazi i zagovornici na našem životnom putu! Svi naši hrvatski mučenici u domovini i iseljeništvu molite za nas! Amen.
Primjedbe