INA VUKIĆ ODGOVORILA PROF. MLADENU ANČIĆU


Ina Vukić iz Australije odgovara Mladenu Ančiću: Mi jesmo mali narod, ali nismo nemoćni u realnosti velikog svijeta
Mi smo mali narod i nemoćni u realnosti velikog svijeta. To je otprilike “geslo” upućeno australskim Hrvatima s predavanja prof. Mladena Ančića (Sveučilište u Zadru) u Hrvatskom društvu Sydney, Punchbowl, u petak 27. srpnja. Istina, predavanje najavljeno javnosti pod naslovom “Aktualni povijesni tenutak u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini” stvarno je, kako to dio njegovog naslova sugerira, kratko i trajalo jer najavljeno nam je da profesor mora na “fiš paprikaš” (s obzirom da se u isto vrijeme održavala večer ribljih delicija u klubu).
Sva sreća, pomislih, da je to predavanje kratko trajalo i da je prozor za pitanja i diskusiju bio samo malo odškrinut (vjerujem namjerno što zbog ribljih delicija na donjem katu kluba, što zbog opipljivih napetosti, odnosno spremnosti publike da malo jače prokopa po onome o čemu je Ančić govorio) jer bi mi u publici možda uveli nemira u profesorovo kormilo koji nam je govorio da je Hrvatska malena i da kao takva nema utjecaja, a nema smisla ni isticati se jer je nitko neće ni čuti.
Netko iz publike viknuo je: “Čuti ćemo mi!”
Netko drugi viknuo je: “ Gandhi nije tako govorio!”
Dakle, ni govora da smo laici u publici bili, kako je to na javnom radiju SBS najavila, zlobno, voditeljica tog radio programa.
Naime, evo kako je profesora Ančića za to njegovo predavanje pripremila urednica hrvatskog radio programa SBS Australia Nataša Talmacs: “Vi ćete održati predavanje u Hrvatskom društvu Sydney … povijesni trenutak u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini što je poprilično široki pojam. Kako se vi pripremate za ovakva javna predavanja, da li oni vama predstavljaju jedan poseban izazov jer je jedna stvar predavati jednoj akademskoj zajednici ili obraćati se sudu, a druga je obraćati se laicima koji ma koliko da imaju zanimanje za povijest uglavnom većinom imaju nekakva utvrđena vjerovanja i poglede pa možda samo i očekuju da im ona budu i dalje potvrđena”.
Ančić odgovara: “To je najteži dio mog posla javni nastupi, puno je lakše govoriti onima koji znaju puno, što više znaju lakše vam je govoriti, što publika manje zna o onome o čemu vi govorite to je teže govoriti, čovjek se mora kontrolirati, mora gledati kako publika reagira, doduše ja sam već poprilično skupio iskustva s godinama … tako da imam određenu mogućnost prilagoditi svoj govor onome što vidim da je reakcija publike, ako vidite poglede koji blude negdje u daljinu automatski morate početi govoriti nešto drugo.” http://www.sbs.com.au/yourlanguage/croatian/highlight/page/id/225506/t/Prof-Mladen-Ancic-visiting-Australiji (učitano 27.07.2012 u 22.35 sati)
Stvar je u tome da bi i najveći laik sposobno odslušao predavanje o nekom političkom trenutku ili situaciji. I tu je Ančić razočarao što nije gospođi Talmacs odgovorio da je svačiji stav jednako vrijedan, a kad se tiče obrane nacionalne pripadnosti onda nema podjele na laike i profesionalce.
Ančić nas je uvjeravao kako mladež u domovini više ni ne spominje Jugoslaviju, kako u Hrvatskoj nema jugonostalgičara … kako samo dobijemo suprotni dojam ako pratimo određene medije … kako je politika koju vode Ivo Josipović i Boris Tadić za Bosnu i Hercegovinu dobra politika … kako pravaškoj politici više nema mjesta … kako su Hrvati nemoćni jer nas nema mnogo … kako se treba prilagoditi realnom širem svijetu u kojem živimo … kako nema svrhe pohvatati sve lopove jer ih ima mnogo …
Kroz rečenice Ančićeva predavanja dalo se naslutiti da postoji – iako još zavita u povoje relativne nesigurnosti i hodanju po ljuskama od jajeta – dosta gusta rijeka onih u Hrvatskoj (i Bosni Hercegovini) koji guraju nekakvo pomirenje između naroda bivše Jugoslavije koje bi trebalo izbrisati pojedinačni identitet tih naroda.
Tko to obmanjuje narod da se za uspješno pomirenje (ako je potpuno pomirenje uopće moguće u doglednom vremenu) treba žrtvovati svoje lice i naličje? Tko može živjeti bez lica i naličja? Nitko!
Pa dobro, pomislih, koliko «Ančića» ima u Hrvatskoj? Ako ih je mnogo, osobito na javnoj i političkoj sceni onda pod hitno treba nešto poduzeti kako Hrvatska stvarno ne bi postala rob i papuča šireg svijeta u kojem živi.
Potrebno je itekako biti glasan o svemu što se tiče hrvatstva i Hrvatske. I taj veliki svijet u kojem živi i Hrvatska prepun je glasnih pojedinaca koji su već davno shvatili da bez oglašavanja i bez buke stvarno te nitko neće ni čuti, niti primjećivati.
Tko će znati o Hrvatskoj, o hrvatskoj istini, ako ih mi ne učimo, ako mi sami Hrvatsku ne uzdižemo s poštovanjem i ako joj mi sami ne pripišemo važnost unutar tog velikog svijeta oko nje?
Hrvatska ne smije poprimiti oblik tihog suputnika u EU i svijetu i dozvoliti da joj drugi kroje imidž i vrijednost.
Ina Vukić, prof.
Sydney, Australija
Croatia, the War, and the Future
http://www.inavukic.com

Primjedbe

Popularni postovi