DR. M. BIOČIĆ SE PITA KAKO NETKO MOŽE BITI ISKRENI ANTIFAŠIST AKO U ISTO VRIJEME NIJE ISKRENI ANTIKOMUNIST
Mihovil Biočić: 'Može li netko biti iskreni antifašist, a da u isto vrijeme nije iskreni antikomunist?'
Ovakva i slična opravdanja i ublažavanja počinjenih zločina od pobjedničke antifašističke strane, vrijeđaju zdravu pamet! Jesu ''kriteriji'' tadašnjeg vremena onda vrijedil i za druge strane u sukobu? Gotovo sve vojnopolitičke skupine najvećeg rata u povijesti nisu birale sredstva za postizanje svojih ciljeva. Hoćemo li ih svrstati u pravedne ili zločinačke skupine, neka o tome odluče činjenice, odnosno rezultati i načini njihova djelovanja. Ako apstrahiramo razaranja privatnih i zajedničkih dobara, osvrnimo se samo na likvidacije ljudi putem vojnih, prijekih, partijskih i (rijetko) redovnih sudova ili najčešće umorstva ljudi nakon rata, bez suda i prava na obranu.
Od vremena prestanka ubijanja čovjeka zbog hrane (ljudožderstva), uvijek u svim vremenima , civilizacijama i kulturama vrijedili su kriteriji da je ubojstvo čovjeka bez presude (makar i nepravične), najveći zločin. Nema te ideologije, politike i/ili razloga zbog koje bi bilo pravedno ubiti primjerice, dijete u koljevci ili poslati ga u plinsku komoru. Nema tih kriterija koja ta zlodjela mogu opravdati ili ublažiti njihovu zločinačku kategorizaciju! Ali i nema te osobe, ma kako na visokoj funkciji bila, koja smije reći da su masovne likvidacije bez suda ratnih zarobljenika, civila i djece , opravdane jer su eto ''vladali drugi kriteriji'' ili kako je jedan drugi ''antifašist'' rekao da je to ''pravedna osveta''.
Nadalje, zašto neki prisvajaju isključivo sebi naziv ''antifašist'', osobito veliki broj onih koji su se nedavno ponosili ponajprije nazivom komunist i to boljševičkog usmjerenja. Držim da su svi razumni i normalni ljudi antifašisti i većina ih nije bila članom komunističke partije. Istina je da je u Hrvatskoj i Jugoslaviji komunistička partija povela borbu protiv nacifašizma, međutim ne onda kada je napadnuta Jugoslavija (6. travnja, 1941.) nego tek 22. lipnja iste godne, kada je napadnuta jedna druga, strana država (SSSR). Do tada su komunistički i nacifašistički pokret bili u sporazumnom prijateljstvu i dogovarali se o podjeli tuđih teritorija pa i cijelih država (Poljske, Baltičkih država itd.)! U skladu s tim je Staljin čestitao na pobjedi Hitleru, kada je ovaj ušao u okupirani Pariz! Kada gospodin Milanović kaže kako ''antifašizam nije ideologija nego...'', zašto onda danas i čitavo vrijeme socijalističke Jugoslavije malo tko od proklamiranih antifašista ne spominje naše prve i izvorne antifašiste, a to su mahom istarski Hrvati, koji su od Rapalskog ugovora, odnosno dolaska fašista, osjetili ''blagodati'' fašizma? Veliki dio njih je nažalost nastradao jer nisu bili (po receptu Staljina i njegovih šegrta) i pripadnici komunističke partije (kao što su stradali i brojni Poljski antifašisti). Za razliku od komunističkih antifašista, istarski su se borili od vremena kada je fašizam okupirao našu a ne neku tuđu Domovinu.
Danas, nakon dvadeset godina slobode, kada se otvaraju do sada neznane jame i znane rane, kad se u nas broje stotine tisuća ubijenih na najbestijalnije načine, od strane svih sudionika II. svjetskog rata i za jedne i za druge vrijede isti kriteriji, isti zločinački pridjevi, bez obzira na ideologiju i rasu ubojica i bez obzira na ideologiju i rasu žrtava, a osobito zbog ubijenih nakon rata, bez ikakvog suda i bez kajanja... Pa se pitam, može li netko biti iskreni antifašist a da u isto vrijeme nije iskreni antikomunist?
Prof.dr. Mihovil Biočić
Primjedbe