Preskoči na glavni sadržaj

DAMIR PEŠORDA O EFENDIJI JERGOVIĆU

Kolumna Damira Pešorde: Jergovićev divan

jergovic
Zagreb - Divan je turcizam, naziv za počivaljku bez naslona, na kojoj se može sjediti, ali i prileći. Divan je međutim i razgovor, sijelo, a divaniti znači razgovarati.
Divanom se katkada nazivaju i zbirke istočnjačke lirike. Riječ je uglavnom nepoznata u hrvatskim krajevima koji nikada nisu bili pod turskom vlašću. U Zagrebu već dulje vrijeme uspješan obrt vodi izvjesni Miljenko Jergović, doseljenik iz Bosne. Navodno sin počasnog četničkog vojvode, kršten preko veze kao zreo muškarac u Katoličkoj crkvi. Da bi izbjegao iz okupiranog Sarajeva i nastanio se u Hrvatskoj. Obrt je književni, a metoda obrade preuzeta od Prokursta. Kao što je taj čudak iz grčke mitologije putnike koje bi primio na konak prilagođavao dimenzijama svoje postelje - dugajlije krateći, a one sitnije rastežući – tako i Jergović u svom književnom obrtu pojave i osobe iz hrvatske zbilje svodi na mjeru svog imaginarnog divana. Jedinog blaga koje je osim žive glave spasio iz opkoljenog Sarajeva.
Čudan je taj divan, pomalo psihoanalitički kauč, pomalo sprava za mučenje. Polegne on na nj ubogog uelbekovca Katunarića pa ga rastegne do duljine pristojnog ustaše. Uredi ga tako da bi odmah mogao u Bobanovu bojnu. Ili polegne Aralicu, pa ga smanjuje, smanjuje, do neprepoznatljivosti. I onda za povodljivo hrvatsko općinstvo to bude Aralica, taj homunculus, kraj živog, zdravog i još uvijek književno potentnog Aralice! A u najnovijoj svojoj književno-obrtničkoj majstoriji dohvatio se Marije Jurić Zagorke, Antuna Gustava Matoša, Miroslava Krleže i Zagreba. Jergović Zagreb ne poznaje i ne voli. Tako da mu još teže pada što mora u njemu živjeti jer ga nigdje drugdje baš i ne zovu, barem ne za stalno. Hrvatsku književnost, u koju je stjecajem okolnosti zalutao kao Poncije Pilat u Vjerovanje, također ne poznaje i ne voli. Zato natezanju i podrezivanju pojava i osoba iz hrvatske književnosti po mjeri svoga divana pristupa s puno osvetničkog žara. U tekstu ''Krleža nikad nije imao Zagreb... On je bio i ostao grad Marije Jurić Zagorke'' u Jutarnjem listu od 24. lipnja izrekao je toliko nebuloza i zlobnih konstrukcija o Zagrebu i hrvatskoj književnosti da ne mogu odoljeti da mu se malo ne narugam. Naime, ne pada mi na pamet braniti od Jergovića ni Zagreb ni hrvatsku književnost, ne patim od napadaja domoljublja te vrste, ali previše bedastoće i zločestoće na malo prostora, to jest u jednom tekstu, uvijek me inspirira.
Ovako divani Jergović o Matošu: ''… i on, propali muzikant, nesolidni i neodgovorni feljtonist, pijanica, vojni dezerter, slavenofil i srbofil …''; ovako o Mariji Jurić Zagorki: ''… luda ženetina, čije su društvene aktivnosti izazivale veću sablazan nego da se bavila klasičnom prostitucijom …''; a ovako o Krleži: ''Dok je Krleža, kao mlad kadet, pohodio Srbiju, da se priključi slavnoj vojsci srpskih vojvoda, tih narodskih maršala, koja će pod istu narodnu zastavu ujediniti sve južne Slavene, dok su Balkan drmali prvi pa drugi balkanski rat i dok se na Bregalnici zbiva prvi veliki poraz zajedničkih ideala …''. Možda ovim bedastoćama izrečenim na račun troje velikih hrvatskih pisaca ne bi ni trebao nikakav komentar, dovoljno govore same za sebe, ipak ne mogu ne primijetiti kako se Jergovićev posprdni govor o hrvatskim piscima pretvara u petparačku patetiku kada pređe na srpske ''narodske maršale''. Ne mislim da Jergović toliko voli Srbe koliko mu njegov čaršijski refleks kazuje da beogradska čaršija podilaženje honorira, gotovo koliko i hrvatska tzv. kulturna elita honorira prijezir i barbarogenijske marifetluke. Aferim, efendijo Jergoviću!
Nakon što je tako odradio znamenite pisce Jergović pokušava podvaliti i Zagrebu tvrdeći da Krleža, Matoš i Šenoa nisu zagrebački pisci, nego da je upravo Zagorka mjera zagrebačke kulture i pismenosti: ''Gradovi imaju svoje simbolične pisce, one koji su grad obilježili, opisali ili one koji su, što je najrjeđi slučaj, neki grad svojim pisanjem načinili onakvim kakav on u stvarnosti jest. Dublin je grad Jamesa Joycea, Prag je grad Hašeka i Kafke, Beograd - Bogdana Tirnanića i Mome Kapora, Split - Miljenka Smoje, Trst - Umberta Sabe i Claudia Magrisa, Travnik - Ive Andrića, a Zagreb je grad Marije Jurić Zagorke. Uzalud Šenoa, uzalud Miroslav Krleža u svoj svojoj neprijepornoj veličini, ali dok je gornjogradskih fasada, Krvavog mosta i tržnice na Dolcu, dok je Tkalčićeve ulice i ljetnjega vonja vlažnih iličkih podruma, Zagreb će biti Zagorkin, i u tome će biti sabrano sve ono dobro i sve ono loše što ovaj grad jest. Zagorka je mjera njegovog urbaniteta, njegove kulture i pismenosti. Ona je taj ganutljivi znak zagrebačkog identiteta. O kako je samo drugorazredan Krleža u odnosu na nju!''
Što reći o toj podvali? Cijeli tekst  konstruiran je tako da se kroz izjednačavanje zagrebačke kulture i identiteta sa Zagorkinom književnošću, a njezine književnosti pak sa šundom, sugerira i da je sve zagrebačko jedan ganutljivi šund.  Možda, vrag bi ga znao, ni u što više nisam siguran otkako ovim lijepim gradom harače ljudi ''nahvao''. No, ako je tomu tako, ako je Zagreb osuđen na šund, onda je Jergovićevim pisanijama zajamčena dobra prođa u ovoj sredini na još dugo, dugo vremena.
RPŽ/Damir Pešorda
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE