ZNA LI IVO JOSIPOVIĆ GDJE JE GRANICA POLITIČKOG NEUKUSA


26. lipanj 12:37
Ivo Josipović, gdje je granica političkog neukusa?

Nijednom Hrvatu, odnosno građaninu Republike Hrvatske, pa čak i šire, nije sigurno promaklo da je naš predsjednik ponosni sin nekadašnjeg partizanskog borca.
Kao odrasli građani ove države znamo i to da je profesor Josipović pripadnik nekadašnje komunističke elite, da je veleuvaženi kompozitor i nekadašnji ugledni profesor Zagrebačkog sveučilišta.
Uz jednu takvu osobu je normalno očekivati i veliku dozu diplomatičnosti i ljudskog, odnosno političkog ukusa. Jednom riječju mislimo da se radi o osobi širokih pogleda, jako kulturnoj i samozatajnoj profesroskoj pojavi na najvišem državničom postolju. Takva jedna osoba bi po prosječnom očekivanju morala imati osjećaj za politički trenutak, osjećaj za činjenice i poštivanje institucije kojoj se nalazi na čelu. Tim više što se naš predsjednik ne libi svako malo se ispriačvati čak i za one zločine koji nisu ni dokazani i za djela onih koje ne smatra svojima. jednom riječju, radi se o političaru koji je u svakom trenutku gospodin.
No gospodin predsjednik je, izgleda, nakon povika o Hrvatskoj koja će se zacrvenjeti i pobjede socijalista na parlamentarnim izborima, zaboravio na politički ukus i narodu servira očiti neukus. Iz nejgovih zadnjih nastupa se dobiva dojama da je on predsjednik partijski definirane države, a ne legalno izabrani predsatvnik slobodne i demokratske Republike Hrvatske.
Kako drugačije protumačiti njegovu nedavnu usporedbu hrvatskih branitelja s komunističkim partizanima, nego kao prijelaz granice dobrog ukusa i izrugivanje činjenicama i braniteljama, a na kraju krajeva i izrugivanje državi i instituciji koju on sam predstavlja?
Na stranu to da njega povijesna istina malo zanima. Po ustaljenom običaju on zaboravlja da je komunistička partija Jugoslavije svoj antifašizam otkrila tek nakon raspada savezništva između Hitlera i Staljina. Na stranu to da on očito zanemaruje činjenicu da su ti isti osnivači navodnog antifašističkog pokreta bili dokazani zločinci. Sve to možemo staviti po strani, jer kako nedavno napisa prestavnik Hrvatske Vlade, "tada su važili drugačiji standardi".
Pretpostavimo da je za predsjednika Josipovića potpuno zanemariva činjenica da su ti partizani i komunisti počinili, po znanstvenim istraživanjima prof. Jurčevića, 89% svih zločina na području Hrvatske, BiH i Slovenije. Zaboravimo sve te objektivne činjenice, jer naš predsjednik se očito prema tim dokazima odnosi umjetnički kreativno i svira onu glazbu koja odgovoara njegovom poimanju istine, a ne onu koja piše u notama.
Mi smo prisiljeni to zaboraviti jer je očito da Jospovića i nekadašnje ponosne komuniste, a danas glavne glasnike europske tradicije, ne zanima niti istina niti činjenice. Ono što njih zanima je permanentna podvala i očito uporno izrugivanje "vlastitom narodu i državi". Kako drugačije tumačiti činjenicu da je u Hrvatskoj postao standard da se antifašizam poistovjećuje s komunističko-patizanskim pokretom? Kad oni govore o antifašizmu oni misle "partizansko komunsitički" pokret. Kako drugačije, nego kao izrugivanje narodu, državi i demokraciji, shvatiti sustavno provlačenje komunističkih ideja i ideje Jugoslavije kao jedinih antifašističkih temelja ovoga naroda? Za njih očite ne postoji razlika između antifašizma i komunizma. Njima je svaki hrvatski antišist ujedno i komunist, odnosno pored partizana oni ne prihvaćaju nikoda drugoga, a činjenicu da su komunizam i fašizam dva brata istog umnog poremećaja oni uporno zanemaruju.
Da je Josipović i dalje samo profesor na nekom fakultetu ili neki pijanist to ne bi bilo iritantno. No on nije privatna osoba, on je predsjednik države koja je nastala upravo izlaskom iz te komunsitičko-partizanske tvorevine. On svoju poziciju demokratskog predsjednika zahvaljuje izravno raspadu tog sustava i krvavom ratu za izlazak iz te države koju su stvorili oni koje on uporno promovira.
Ta njegova nastojanja bismo i tada mogli svrstati u cirkusko šarenilo nedoraslih hrvatskih demokrata da on svojim zadnjim istupom u šumici Brezovica nije pokazao koliko je nespretan i na kraju krajeva bezobrazan. Josipović je očito izgubio kompas i prešao granicu dobrog ukusa kada je partizanski pokret usporedio s braniteljima iz Domovinskog rata. Po njegovoj logici je izgleda Jugoslavijom godine 1990. vladao fašistički kvislinški režim koji je neki novi pokret, braniteljski, srušio, kao što su partizani rušili NDH i ustaški režim, a sve zbog svojeg antifašizma. Po njegovoj dikciji su partizanski komunisti bili izvorni hrvatski branitelji. To što su se borili za Jugoslaviju, to zanima zamo zadrte nacionaliste i pokoju zmiju. On ne propušta naglasiti svoj ponos na partizane, njihovu prelijepu trorogu kapu sa zvijezdom petokrakom i Jugoslaviju koja je bila okvir hrvatske obrane od propasti. Na razini osobnog interesa ga možemo i shvatiti, pa on je bio član te elite. Tim više je čudnovata ta njegova logika po kojoj su branitleji i partizani isti. Ispada da je Jugosalvija NDH, a komunisti da su ustaše. Jer branitelji su se borili protiv tadašnje države i vlasti za Hrvatsku, a partizani navodno protiv tadašnje vlasti i za Jugoslaviju. Ti isti branitleji su se borili upravo protiv te iste petokrake i te iste države koja je razrušla pola Hrvatske. No to našeg predsjednika ne smeta. Očito da nije baš previše razmišljao o dubini svoje usporedbe pa mu se u partizankom entuzijazmu zaletila logička pogrješka.
Pored svih priglupih usporedbi, očitog nepoštivanja činjenica i neobuzdane potrebe da nam i nakon 70 godina još uvijek servira partizansko-komunističku povijesnu konstrukciju, Josipović svojom usporedbom branitelja i komunističko jugoslavenske partizanske vojske se nesvjesno ili svjesno izruguje Republici Hrvatskoj, braniteljima, hrvatskom narodu, žrtvama i na kraju krajeva i samoj instituciji Predsjednika Republike Hrvatske. On hrvatsku vojsku uspoređuje s onima koji su i za vrijeme rata, a pogotovu nakon njega, poubijali stotine tisuća Hrvata i na kraju krajeva stvorili upravo onu državu iz koje su nas branitelji izveli uz mnogobrojne žrtve.
On branitelje, koji su se borili za demokratsku državu Hrvatsku i za njegovu poziciju demokratski izabranog predsjednika, stavlja uz bok onima, koji su nakon rušenja hrvatske države stvorili Jugoslaviju i uveli komunističku diktaturu.
Potpuno je jasno da pripadnik komunsitičke elite nema snage raskrstiti sa svojom prošlošću, da nema snage prihvatiti činjenicu da je plod partizansko komunističke borbe bila jugoslavenska država, a plod borbe branitelja da je bio izlazak iz te države. Potpuno je jasno da nekadašnji pripadnik crvene elite ne može popljuvati petokraku kao znak diktature i zločina, ali je potpuno nejasno da jedna takva osoba nema ni malo političke zrelosti da barem ne pravi usporedbe koje su uvredljive i na granici dobrog ukusa.
Kao što su sedamdeset i više godina komunisti prisvajali i još prisvajaju pojam antifašizma, tako izgleda i danas oni na silu pokušavaju poistovijetiti branitelje i partizane, Jugoslaviju i slobodnu demokratsku Hrvatsku.
Ovakav pristup od strane predsjednika govori da se ipak radi o političaru koji još uvijek nije shvatio da je on predsjednik samostalne Republike Hrvatske, a ne Socijalističe Republike Hrvatske.

Umjesto da čeka da se zacrveni Hrvatska bolje bi mu bilo da se od stida zacrveni on.
Vinko Vukadin
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade