TOMISLAV SUNIĆ O RECIKLIRANIM TITOISTIMA

Objavljeno: HRVATSKI LIST, 28. lipnja 2012
                       

           Slučajni Hrvati
( Hrvatska kao teatar apsurda)

                 Piše: Dr. Tomislav Sunić

Bitka za Hrvatsku i dalje traje premda ovaj puta pod teatralnim naslovom borbe za imidž,  za "brend" i za identitet. Sjetimo se lakrdije sa vojničkim ordenima koji su se dijelili za vrijeme predsjednika Franje Tuđmana, kada su pisar iz Banskih dvora ili tajnica sa Markovog trga mogli dobiti čin brigadira. Jer cijeli ustroj hrvatske države krenuo je od prvog dana samostalnosti naopačke. Pravi vojnici, prvotni heroji, ionako se postupno kriminaliziraju da bi završili kao Ante Gotovina - u zatvoru. Prvi je zaključak, dakle, da i najbolja politička ideja nipošto ne jamči da ona ne će u određenom povijesnom trenutku biti izvrgnuta ruglu i sudskom progonu. Problem ne leži  u tome koliko današnjih hrvatskih političara sebe smatraju jakim Hrvatima. Ionako su oni u Jugoslaviji  pridjev "hrvatski"  koristili uz obveznu  imenicu "Jugoslavija."  Ono što zabrinjava je to što su oni naglo, i bez ikakvih skrupula, prodali ili izdali svoje jugoslavenske ideje. Evo  prijedloga za studijski rad o sociologiji bivših komunista koji čine danas novu vladajuću klasu:  "Postfeminizam ili  put političarke od Kumrovca do Sikstinske kapele".


Antifašizam nije bio popularan do 1991. 

Retrospektivno se nameće jedno pitanje:  Jesu li bivši hrvatski komunisti uistinu ikada vjerovali svom mentoru Titu u kojeg su se oni zaklinjali od 1945. do 1990.? Jer odmah nakon raspada Jugoslavije, ovisno  o političkoj klimi,  postali su zagovornici kapitalizma ili pak ultrahrvatstva, znači upravo ideja koje su oni sami nekoć smatrali nazadnim i kriminalnim. Jer da su stvarno željeli ostati vjerni Titu i samoupravnoj Jugoslaviji, vjerojatno bi se borili 1991. protiv hrvatskih "ustaša" i ustaša i ne bi dopustili stvaranje hrvatske države. Niti bi dopustili da svjetske banke kroje hrvatski suverenitet.

Pošto-poto, u želji za pričuvnim identitetom, bivši titoisti stoga se vole kititi riječima koje imaju dobru prođu na Zapadu. Jedna od njih je  "antifašizam", riječ koja nije bila popularna 1991.godine, jer su hrvatski nacionalisti i tzv. ustaška emigracija, imali još jaku ulogu u obrani Hrvatske. Danas, vladajuća klasa pošto poto želi pravno ugurati Domovinski rat  u nastavak Zavnoha, u najmanju ruku kao da su hrvatski dragovoljci 1991. nosili titovke na glavama a na šahovnicu - koja, kako god se uzme, ima uvijek oblik slova "U".
Legendarna je servilnost hrvatskih komunista, koji su tek na mig Staljina, 22. lipnja 1941.g  krenuli u tzv. antifašističku borbu. A što su radili od 10. travnja do 22. lipnja? Surađivali sa ustašama? Zašto dakle hrvatski partizani, koji se diče svojim antifašizmom, i koji su navodno mrzili ustaše fašiste i Nijemce, nisu ništa činili protiv tzv. ustaškog terora? Tek nakon lipnja 1941., počeli su  bacati  bombe po vojnicima i hrvatskim građanima  u Zagrebu, kod Botaničkog vrta  ili u pošti u Jurišićevoj. Četnici su barem bili prvi antifašisti jer su počeli borbu protiv Nijemaca i NDH u travnju 1941.  --  logično na svoj hajdučki i brahijalni način.


Danas im je simbol depilirani pederast

         Problem leži u tome da su hrvatski komunisti vrlo malo marili za svoje nekadašnje titoističke i samoupravne ideje. Stoga oni ne mogu mnogo brinuti niti za svoje nove ideje uvezene sa Zapada. Raspadom Jugoslavije postali su zagovornici slobodnog tržišta, kapitalizma i prvobitne akumulacije kapitala, a pošast njihovih riječi o "toleranciji" i "demokraciji"  trebao bi prikriti njihovo bivše jednoumlje i teror.  Svi nerado govore što su radili u Jugoslaviji do 1991. godine, jer tada je titoistička mimikrija predstavljala vrhunac karijere, a svaki hrvatski nacionalizam bio je simbol  rogatog ustaše i repatog fašističkog vraga. Ali budući da su danas u modi  zapadnjački bogovi, potrebno se danas pod drugim kutom klanjati.
         Nekad je simbol titoizma i jugoslavenstva bila hiljadarka sa likom Bosanca Alije Sirotanovića, prvoklasnog titoističkog udarnika  s proleterskim smiješkom u besklasnom rudarskom zanosu. Danas je simbol nove hrvatske vladajuće klase depilirani pederast sa maskarom i transvestitska politika  zapadnobalkanskog multikulturalizma. Ako već ne prolazi riječ "region"  -- ajdmo u hrvatsku inačicu "regija".  Cilj je isti: stvaranje bratstva i jedinstva balkanskih naroda, ali ne više suhoparnim partijskim prodikama, već uvozom dekadentnih zapadnih ideja koje bolje vabe, budući da ne ostavljaju krvave tragove. Nekad je identitet komunističke Jugoslavije zastupao mišićavi skojevac sa sleta u Beogradu ili brkati lički pandur u Zagrebu koji je pendrekom utjerivao političku korektnost kod dugokosih zagrebačkih fakina radi njihove "trule  buržoaske liberalne devijacije".  Danas, novi simbol demokrata i recikliranih titoista, mora biti hermafroditski soprano, koji sriče o pravici i poštenju. Daleko je to od poratnih scenarija partizanskih serijskih ubojica koji su maljem i metkom ubijali klasne protivnike u ljeti 1945.


Hrvatsku vojsku nisu stvorili titoisti u Jajcu ili Topuskom

Zaključak: ako titoisti nisu imali snage i volje da 1990. brane svoju jugoslavensku ostavštinu, kakva oni mogu dati  jamstva da su njihove sadašnje suze za  Vukovarom uistinu prave? Posjeti gradovima heroja  ili proslava godišnjica  hrvatske vojske predstavljaju samo novi čin mimikrije. Jer modernu hrvatsku vojsku nisu osnivali titoisti u Jajcu ili Topuskom 1991. g. već  hrvatski nacionalisti. A te iste dragovoljce, ne samo Srbija, već i  strani mediji zvali su 1991.g. separatistima i  nacionalistima, a ne zavnohovskom i antifašističkom vojskom. Jer da ta ista vojska nije nosila  naziv "hrvatska" ne bi niti njen čelnik bio danas u Haagu. Hrvatsku nisu branali eunusi  bacanjem u zrak bijelih golubova mirotvoraca ili čitanjem evanđelja o ljudskim pravima. Hrvatsku su prvi došli braniti  nacionalistički dragovoljci iz domovine, dijaspore kao i nacionalisti iz stranog svijeta, koji su znali prastaro vojno pravilo: preživjeti znači ubijati.
         U jagmi sa novim identitetom politička klasa danas se dovitlava sa novom civilnom religijom od kojih je najmodernija antifašizam. S obzirom na pritisak sa Zapada i stalne ukaze  EU komesara, razumljivo je da Hrvatska ne može braniti svoj identitet prizivanjem ustaštva ili nacionalizma. Kao superelastičan  pojam, antifašizam je uistinu danas temelj moderne liberalne demokracije. Kada bi Hrvatska na najparlamentarniji način proglasila antikomunizam svojom državnom ideologijom, kao što je to djelomično činio Tuđman, začas bi Hrvatska bila izložena sankcijama i osudi < međunarodne zajednice>.  Međutim zaboravlja se da su Hrvatsku, u njenim prvim ranim i ratnim danima branili ljudi koji nisu nosili titovke i koji nisu pjevali po šumama i gorama, nego su se često borili uz ustaške poklike. Stoga, ako  je već vladajućoj klasi uistinu stalo da odagna svaku sumnju <  međunarodne zajednice >  na ustaške recidive ili moguće ustaške zmije - najbolje je da ukine Hrvatsku ili da  dade Hrvatsku u  koncesiju EU ili UN  ili MMF-u. To je već ionako djelomično slučaj. Veliki problem jedino leži u tomu što će hrvatska politička klasa tada morati predati masu svojih i rodbinskih sinekura u strane ruke.
Upravo je tu i strašna  dilema vladajuće klase. Ne mogu smisliti hrvatske  nacionaliste niti hrvatske desničare, ali ne mogu nikako živjeti bez njihovih ratnih zasluga koje daju glavnu tezu i pravnu protezu zemlji kojom oni danas vladaju. Jer  da nije bilo ustaša i < ustaša > 1991.g., ne bi danas niti politička klasa sjedila u Saboru niti bi primala plaće na Markovu trgu. Mora biti strašan osjećaj kada se politička klasa mora rukovati sa hrvatskim dragovoljcima koji su ranih devedesetih godina, ne samo u beogradskom pravosuđu, već i u inozemnim medijima, nosili  stigmu "hrvatskih separatista,  nacionalista  i ustaša." A još je strašnija stvar kada se bivši dragovoljci, zajedno sa tzv. ustaškom emigracijom i tzv. ustaškim  HOS-om, koji su modernu Hrvatsku stvarali, moraju skrivati ili  samozatajivati.  

Skojevanje, udbovanje i jugovanje

Ima Hrvata koji se rode sa hrvatskim identitetom i kojima ne treba niti Karađorđević, niti Milošević, niti Broz da bi otkrili što je to hrvatstvo. Nije baš tako bilo 1991.g. u bivšem modelu jugoslavenskog grada Vukovara,  a i velikom broju ostalih hrvatskih gradova pod opsadom, čiji je  broj građana otkrio svoje hrvatstvo tek kad im je četnički nož i JNA tenk ušao u dvorište. Prije toga veliki broj njih su skojevali, jugovali i udbovali zajedno s srpskim susjedima. I onda se raspala bajka o bratstvu i jedinstvu.  Obrnutom logikom i za masu hrvatskih nacionalista nije moguće biti normalnim hrvatskim nacionalistima, a da vječito ne mrze Srbe. Za njih, bez negativaca Srba nema i ne može biti niti hrvatskog identiteta.
O stranim dragovoljcima u Domovinskom ratu nema niti  riječi, a o pomoći dijaspore, ili tzv. ustaške  emigracije tijekom rata, još manje. Možda upravo zato jer ti ljudi nisu otkrili hrvatstvo 1991.g, već ga u sebi svojim rođenjem nose. Vrlo su dobro znali oni tko su i kakav je njihov identitet, i to davno prije 1991. Od petstotinjak  stranih dragovoljaca niti jedan nije nosio srp ili čekić na kapi ili majicu sa slikom Che Guevare. Sve su to bili od reda ljudi  koju su direktno ili indirektno bili  vezani za razno razne tzv. ekstremno desničarske i  antikomunističke grupe i stranke u Europi.  ( U narednim  brojevima bit će više riječi o stranim dragovoljcima Domovinskog rata ). Bez tzv. ekstremno desničarske dijaspore i ekstremnih dragovoljaca, drugačija bi bila Hrvatska in extremis, ako bi uopće bila na zemljopisnoj karti. I dok su masa djece skojevaca  davala  petama vjetar, znatan broj tzv. desničara iz bogatog Zapada došao je braniti Hrvatsku.

 Zamislimo što je prolazilo kroz glave mase ljudi u Hrvatskoj kada je počeo rat u Hrvatskoj, koji je naprasno lomio snove o ad hoc ulasku u bogatu Europu. Odjednom dolaze u hrvatski kaos nekoliko stotinjaka stranaca i emigranata iz bogate Europe, Amerike i Australije koji predstavljaju čistu filozofsku  negaciju domaćih snova  i prozapadnjačkih iluzija.  To je bio stav domaćih bivših Jugoslavena koji su postali Hrvati "po difoltu" , i kojima je moralo sve ići  na živce --  i Hrvatska, i  dragovoljci, i rat,  i koji bi bili sve dali da odlete iz Hrvatske na Zapad: " Ovi strani kreteni i ustaški emigranti ili su špijuni ili banditi, ili nesposobnjakovići. Zašto  su se došli ovdje tući, kada moj sinek želi zbrisati u Ameriku." "Eh sve bi  dala za neku zelenu kartu ili neki ausvajz  samo da odem odavde."
         Hrvatska je slučajna zemlja u toliko što je ona dva puta nastala u izvanrednom tj. ratnom stanju i  kojoj nije prethodilo, osim kod malog broja ljudi, nacionalno osvješćenje. Još nije učinjena  statistika o sociološkom profilu dragovoljaca Domovinskog rata, te se samo može pretpostaviti da su to bila pretežno djeca iz pretežno nacionalističkih hrvatskih obitelji. No inverzijom ove hipoteze dolazi se do relativnog točnog zaključka.  Gledajući  profil vladajuće klase, čiju većinu čine djeca komunista, enobejaca i udbaša, jasno je tko je stvarao modernu Hrvatsku 1991.  I evo teatra apsurda: desničari i nacionalisti prvo stvaraju, a onda čuvaju sinekure svojih bivših progonitelja.

Dr. Tomislav Sunić ( www.tomsunic.com) je autor knjige La Croatie; un pays par défaut?
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade