RAZGOVOR SA ŽELJKOM BEBEKOM



3

Željko Bebek: "Da, ponovno okupljanje Bijelog dugmeta 2007. bila je ideja da se promovira nostalgija za bivšim vremenima"

Ove ste godine jedan od izvođača u Čavoglavama na proslavi Oluje. Kako je došlo do toga?
Ovo je prvi put da sam pozvan. Marko (op.a. Thompson) me pozvao kad smo bili gosti na promociji novog albuma Mate Bulića. Nisam nikada bio u Čavoglavama, ali to ne znači da ljudi iz moga okruženja nisu bili tamo, dapače, uvijek sam pratio što se dolje događa, uvijek sam bio ponosan na one koji tamo nastupaju, a posebno na one koji tamo dolaze proslaviti taj toliko značajan dan u hrvatskoj povijesti.
Što za Vas znači Oluja?
Najveći događaj koji se dogodio u hrvatskoj povijesti
.Željko Bebek 
Oluja je bila potpis na sve što je učinjeno za osamostaljenje i uspostavljanje neovisne hrvatske države. Oluja je akcija s kojom smo napokon dobili Hrvatsku, bez obzira na to što nas je svijet priznao i prije, još u vrijeme kada je predsjednik Tuđman svojim djelovanjem i svojim radom sve to osigurao.
Plašite li se reakcija publike nakon nastupa u Čavoglavama?
Sve je to moja publika. Valjda napokon živimo u društvu u kojem svatko ima pravo na svoje mišljenje, svoje reagiranje, a slaviti Dan Oluje nije nam samo pravo, nego i obveza svakog Hrvata koji voli svoju domovinu.
Tko je sve Vaša publika?
Moja publika su svi do 77 godina, na svim kontinentima, u cijeloj Europi i na svim prostorima u regiji, koja me prati od početka 70-ih godina pa naovamo. Moja publika su svi oni koji su voljeli sve moje ljubavne pjesme, balade po kojima me i danas znaju.
Znači da publika i dalje reagira na njih?
To su pjesme koje su svakoga dodirnule, ja sam samo bioOluja glasnogovornik ljubavne poruke svijetu.

Svojom pojavom suprotstavljali smo se etabliranom komunističkom sustavu

Jeste li i danas roker?
Ne mogu ništa drugo ni biti. Rokera ne određuje samo rock-glazba, rokera određuje i način življenja, način mišljenja, način odijevanja, pripadnost društvu općenito.
Rokeri su buntovnici, jeste li vi to bili?
Rokeri su uvijek pomalo buntovnici. U svim društvima ima dobrih razloga za pobunu, a rock'n'roll upravo je ta perjanica u borbi protiv pojava protiv kojih se možeš pobuniti.
Je li 70-ih godina prošlog stoljeća to buntovništvo bilo izraženije nego danas?
Mislim da je na neki način i bilo izraženo. Valjda su mladi ljudi, još i prije pojave Bijelog dugmeta osjećali razlog da kažu drugo mišljenje i stav, osjećali da je demokracija, koje tada nije bilo, na pragu. Imali smo pravo vjerovati u to jer smo zemljopisno dio Europe.
Jeste li 70-ih tijekom pjevanja u Bijelom dugmetu na neki način izražavali svoje mišljenje o svemu što se tada događalo?
Neke su pjesme nosile nedvosmislen sadržaj, neke su imale, uvjetno, dvosmislen sadržaj i na umjetnički način bile su prihvaćene i shvaćene od publike, Goran Bregovićbez obzira na to iz kojeg je dijela regije ta publika dolazila.
Znači da je uvijek postojao način kako ukazati na probleme?
Uvijek je postojao način, pa i u to vrijeme, koje osobno smatram nedemokratskim.
Kako je tada bilo svirati s jednim od najpopularnijih bendova u tadašnjoj Jugoslaviji?
S obzirom da sam taj bend zajedno s Goran Bregovićem i ostalom ekipom stvarao, moj užitak nije bio samo nastupati, nego uživati u tome što smo stvorili.
Jeste li očekivali takvu popularnost?
Iskreno, mi smo tijekom nekoliko godina koje su prethodile Bijelom dugmetu imali čvrst plan sa zacrtanim aktivnostima i svime što bi trebalo dovesti do toga da ćemo postati vodeći, imati što reći, kao i toliki auditorij koji će nas slušati. Nismo bili pjesnici poput Boba Dylana, ljudi koji su u demokratskim društvima mogli ostvariti karijeru na tome da postanu predvodnici jednog dijela svijeta u borbi protiv pojava u društvu. Živjeli smo u sustavu u kojem je to bilo nemoguće, ali bilo je dovoljno izaći na pozornicu s dugom kosom, naušnicom u uhu i visokim petama i time se usprotiviti svemu što je bilo etablirano u komunističkom društvu do početka 70-ih godina.

Odlazak 1983.

Jeste li imali problema s održavanjem svirki, odnosno je li bilo zabranjenih koncerata?
Nisu ni oni bili baš tako bedasti da nam zabranama povećavaju popularnost.
Je li bilo pritisaka sa strane za koje javnost nije znala?
Svakako, na određeni način. Bijelo dugme je u originalnoj inačici postojalo svega godinu dana. Nakon te godine dečki su morali ići u vojsku, neki suBijelo Dugme završavali fakultete, tako da smo svirali u ciklusima od dvije godine i uvijek s drugim članovima. Bregović je 1977. godine, nakon Hajdučke česme, nakon što se potvrdio naš status i odnos između nas i publike, morao na odsluženje vojnog roka. Nakon toga kao okosnica benda ostali smo Goran i ja, a ostale smo mijenjali po potrebi. Moja posljednja godina u Bijelom dugmetu, 1983., bila je godina u kojoj je nas pet s početka cijele priče opet zasviralo zajedno. Nakon toga našao sam razlog zbog kojeg sam napustio Bijelo dugme i, na svu sreću, nisam umanjio značaj benda koji smo do tada zaslužili.
Koji je to bio razlog?
Shvatio sam da ne trebam ulaziti u politikantstvo, posebno sam smatrao da ne treba podržavati preživljenu ideju, ideju Jugoslavije. Smatrao sam da svi narodi bivše Jugoslavije imaju pravo na samoodređenje i u okviru toga to je pravo bilo važno da se ostvari Hrvatima, Srbima i Bošnjacima.
Je li bilo problema kad ste najavili odlazak?
Nije. Goran i ja u tom smo trenutku stali na suprotne strane i on je bio zadovoljan mojim odlaskom.
Čujete li se danas s Bregovićem?
Ne. Mi smo čuli i razgovarali potkraj 2004. u pripremi velikog okupljanja Bijelog dugmeta koje se dogodilo u lipnju i srpnju 2007. godine, a koje smatram vrlo važnim događajem, glazbeno gledano najvažnijim događajem koji se dogodio na ovim prostorima.
Je li to značilo da ste vi i Bregović zakopali ratnu sjekiru?
Na trenutak je to tako bilo. Premda je i njemu i meni bilo sasvim jasno da smo pomalo licemjerni, da se smješkamo jedan drugome znajući da se tu zapravo radilo o velikom biznisu i ideji koja je sigurno stasala vani, a to je da se na prostoru centara Zagreb-Sarajevo-Beograd ponovno pokuša promovirati nostalgija za bivšim vremenima.
Dakle Bregović i Vi danas uopće ne komunicirate?
Ne, ali ne zbog različitih političkih stajališta, nego jednostavno zato što smo potrošili naš odnos u ono vrijeme kada smo stvarali Bijelo dugme i poziciju na kojoj, Sarajevode facto, i on i ja danas živimo. Moram biti iskren i reći da na početku karijeru nikome nije bila odrednica tko je koje nacionalnosti u bendu. Sjajno smo se razumjeli kao glazbenici, dobro sam razumio njegov autorski poriv, kako sam ga razumio tako i interpretirao, doprinio tome da njegov autorski rad bude oplođen mojim glasom i mojim pristupom, što je na ovim prostorima glazbeno imalo senzacionalni uspjeh. Dakle ni oni, ni ja tih prvih deset godina nismo imali namjeru mijenjati svijet i politički sustav. Voljeli smo malo čačkati, kopkati, malo uštipnuti... Zaista smo uživali u zabranjenim stvarima, ne do granice da nas netko sutra zatvori i onemogući u daljnjem radu, ali sigurno gdje god je to pomalo bilo dopušteno, činili smo to. Moram biti iskren i reći da smo imali podršku, čak i u krugovima koji su pripadali ondašnjem sustavu etabliranih kao budući politički rukovodioci. Ne bih ih imenovao, ali bili su tadašnji predstavnici omladine u forumima sistema za vlast. Savjetovali su nam da možemo davati svoje mišljenje, posebno nakon '68., '71., pa i nakon '74., bez obzira na to koliko je to bilo opasno; bilo je zgodno nekoga malo glazbeno uštipnuti znajući da nam ne mogu ništa jer bi nas time pravili junacima.

Moj život u Sarajevu

Je li se tada moglo i zaraditi?
Iskreno, jest. Ne bismo se mi ničim ovim mogli baviti da nismo zarađivali, da smo bili osuđeni na kafić i preživljavanje od prvog do prvog, od sezone do sezone. Nikada se ne bi razvile ni te pjesme, ni stavovi, niti bismo odrasli kao zreli ljudi u maloj višoj sferi iz koje se bolje vidi.
Bogatstvo koje danas ima Goran Bregović nemjerljivo je u usporedbi s ostalima koji su bili dio Bijelog dugmeta?
Nitko nije loše prošao, a razlika u standardu očita je jer Goran je ipak autor i sigurno je bio najmudriji od nas sviju, na vrijeme je znao pogodovati na nekim mjestima koja su ga za to skupo plaćala.
Znao se snaći?
Tako se na našem području kaže, ali ovaj put, za Hrvatski list, koji jako cijenim, govorim otvorenije pa zato kažem da je znao pogodovati na nekim rock-n-rollmjestima ili se odlučivao na to da nije zgorega pogodovati da bi zaradio.
Kad već govorimo o pogodovanjima, koliko se danas taj odnos prema glazbi promijenio u Hrvatskoj?
Globalno gledano, sve je drukčije nego što je nekada bilo, kao što se i cijeli svijet globalizirao i u svim se društvima pojavom interneta sve promijenilo. To se odrazilo na sve vrste umjetnosti, u glazbi pogotovo. Danas u studiju za gosta možete imati Carlosa Santanu, kojeg ne ćete nikada vidjeti ni upoznati, mejlom mu pošaljete snimak u Los Angeles, on to otpjeva u svom studiju i vrati mejlom, a sve se događa u realnom vremenu. Nekada, da bi snimao u boljim uvjetima, morao si imati sponzora koji će ti platiti put u London, biti u hotelu mjesec dana i naći specijalne ljudi koji će raditi na tome. Ovo pričam iz iskustva s Bijelim dugmetom. Danas je sve to ostvarivo u svakom podrumu u Zagrebu.
Je li Vam pomalo krivo što više ne funkcionira Bijelo dugme?
Nije. Ako je postojala neka zadaća koju glazbenik mora ispuniti u svom životu u odnosu na glazbu i u odnosu na glazbene konzumente, mislim da je Bijelo dugme tu zadaću odlično uradilo i na kraju krajeva ta 2005. godina bila je dokaz da su (a svatko tko je imalo realan i tko nije lokalpatriotski zadojen, to će priznati) mame, tate, kćeri, sinovi, bake i djedovi skloni Bijelom dugmetu.
Iz Sarajeva ste. Koliko je danas život u tom gradu drukčiji nego prije, odnosno koliko se promijenio odnos prema Hrvatima u BiH?
Studirao sam pravo, 1968. bio sam s kolegama s fakulteta na ulici, imali smo razloga te revolucionarne godine nešto reći, to su bile prve demonstracije... Iz njih nosim relativno loš i gorak okus u ustima zato što su nam se vrlo brzo priključili huligani koji su razbijali prozore i izloge i zbog njih je cijela stvar zaustavljena. Siguran sam da su huligane poslali oni koji su željeli da nas zaustave. Tri godine nakon toga dogodilo se Hrvatsko proljeće, osjećalo se to i u Sarajevu, ali osobno nemam nikakva traumatična sjećanja iz tog perioda. Slobodno sam kupovao Hrvatski tjednik, čitao ga i s oduševljenjem pratio intelektualce koji su pisali. Mogu reći da je sve bilo dobro dok se nije dogodio kraj Hrvatskoga proljeća, onda je najbolje bilo uzeti gitaru u ruke, otići s faksa i svirati. Htio bih reći da ja kao Hrvat zaista nikada u Sarajevu nisam osjećao da netko ima nešto protiv mene, ni u gimnaziji, ni na faksu, ni u bendu, čak mislim da su se ljudi tamo odučili pitati tko je što. Znao sam tko u mom bližem susjedstvu slavi Vaskrs, tko Bajram, a tko Uskrs. Međusobno smo se poštivali i jedni drugima čestitali vjerske praznike. Možda zbog toga što sam pozicioniran malo drukčije nego ostali, odnosno znaju me preko glazbe, ali mene i danas pozdravljaju u Sarajevu, i dalje me gledaju kao Željka Bebeka kojeg vole slušati. I dalje s užitkom hodam Baščaršijom i pozdravljam se sa svojim ljudima. Znam da u Sarajevu ima mnogo akcija u kojima su Hrvati vrlo priznati, imamo tamo Franju Topića i Napredak, koji imaju akcije koje podržava rockcijeli grad. Čak su mu predlagali da bude gradonačelnik jer mu se vjeruje, jer se vjeruje hrvatskoj ideji.

Zasluženi pad Gorana Bregovića

Jeste li zadovoljni putanjom kojom se razvijala Vaša samostalna karijera nakon Bijelog dugmeta?
Nakon što sam napustio Bijelo dugme, prepustio sam se organiziranju sebe kao solista. Nekoliko sam godina istraživao kako to napraviti, hoću li sam biti autor, hoću li zvati nekoga da mi piše pjesme, osnovati bend. Po isteku vremena, 1989. godine, imao sam susret sa Zrinkom Tutićem, Đorđem Novkovićem i Nikšom Bratošem koji mi je kazao da nije Bregović jedini autor čije se pjesme mogu i trebaju pjevati. Vjerujući njima, napravio sam izvrsnu suradnju i tu je počeo moj novi put. Mislim da sam kao solist potvrdio vrijednosti koje sam pokazao tijekom deset godina u Bijelom dugmetu, ali novim izričajem koji se ljudima svidio i koji im se još uvijek sviđa, a za to imam potvrdu – i dalje putujem po cijelom svijetu.
Je li se publici bilo teško naviknuti na Željka Bebeka, samostalnog glazbenika ili su Vas i dalje percipirali kroz prizmu Bijelog dugmeta?
Vrlo teško, jer bez obzira što su poslije mene u bend došla dva dečka, koji nisu bili s nekim utjecajem i nisu mogli odrediti put Bijelog dugmeta. Bili su to pjevači koji to rade kao dobre zanatlije, ali ipak, publika iako zadovoljna pjesmama i Bregovićem podvalama, tražila je Željka Bebeka. Meni je to donosilo vjeru u sebe u trenutku kada sam napustio svoj projekt i krenuo samostalno. Zato sam četiri godine radio na projektu, ušao u studio, potvrdio se pod svojim imenom i ostvario svoj dječački san – da ću ja biti netko i nešto, da ću se popeti na pozornicu i pokazati ljudima što znam, da ću ih povesti u emociji onoliko koliko je moj talent. Imao sam ja i nemilih događaja u Sarajevu od Olimpijade pa do 1989. godine. Bilo je mnogo novinara koji su pratili glazbu i koji su mi potpuno okrenuli leđa. Oni su izabrali stranu i okrenuli se Bregoviću. Izgledalo je kao da sam bio zabranjen, to se dogodilo zbog toga što je Bregović u svojoj glavi imao veliki strah da će Bebekov odlazak, koji je on amenovao, izazvati pad Bijelog dugmeta i onda je bahato uživao u tome što Čavoglavese to nije dogodilo, prodajući novu politike preko 'Lipe cvatu' do 'Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo'. Godine 1989.
Bregović je malo prekardašio, iako je bio materijalno osiguran toliko da je mogao riskirati karijeru, ali nije uživao u tome što publika, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, ni u Sarajevu, nije htjela slušati neke njegove pjesme. Nostalgija se pojavila, zadnjih godina ona se ponovno pokušava nametnuti i oživjeti, ali nositelji nostalgije ne žive na prostorima bivše Jugoslavije, oni su najčešće ljudi koji žive daleko od ovih prostora, zaboravljaju da su možda bili i prisiljeni na to da odu odavde. Kad je Bijelo dugme doživjelo pad, zadnji je koncert održan u Skopju u Makedoniji, a na svakom koncertu bili su uklonjeni transparenti na kojima je pisalo 'Vratite nam Bebeka' jer su svi vjerovali da je glazba koju je pjevao Bebek ona koja ih zanima, a ne ovo novo što je Bregović radio. To je bio pad Bijelog dugmeta i zasluženi pad Gorana Bregovića. Iza toga došlo je vrijeme velikih promjena, pao je Berlinski zid, raspala se Jugoslavija, pojavili su se novi likovi, i u tim nekim sferama nije se gledalo što sam Hrvat, i dalje sam bio Željko Bebek koji pjeva pjesme koje oni vole slušati.
Zapravo uspjeli ste u onome što rijetkima pođe za rukom, svojim imenom privući ljude da slušaju sve što pjevate?
Sigurno. Uvijek sam vodio računa o tekstu koji bih dobio za pjesmu, gledao sam ga s dozom kritike i odlučivao da neku rečenicu treba transformirati, ne zato što je pogrešna, nego zato što ne spada u moje viđenje glazbe, odnosno moje određenje. Odlučio sam biti pjevač koji najbolje pjeva ljubavne balade. Publika zna da kad sluša moju pjesmu da Bebek ne će s pozornice poručivati ništa drugo nego 'Vodimo ljubav, a ne rat'.
Jeste li se vodili onom 'što više ljubavnih pjesama, više žena u publici'?
Ako spadaš u većinu koja voli žensko biće, onda sam nedvosmisleno u toj kategoriji, volim ženska lica. Inspiracija i muza svemu u mom životu uvijek je bila žena.

Novi album najesen

Vaš rock nazivali su pastirskim rockom. Bijelo dugme –Thompson, slična glazba, različita tematika. Može li se povući paralela ili je to nešto sasvim drukčije?
Prije je postojala narodna muzika, šlageri, Željko bebekpostojale su lake note. Kad se pojavio rock'n'roll na ovim prostorima, svirao se intenzivno 60-ih godina, bio je puka imitacija svega što se pjeva na Zapadu, samo su se radili prepjevi pa su se aktualni hitovi tijekom noći prevodili i izvodili u urbanim dijelovima bivše države. Kad se pojavilo Bijelo dugme, to je bilo slično, ali i različito u odnosu na ono što se događalo vani jer na određeni način ipak to bilo koketiranje s etno glazbom. Da bi se potpuno odredilo što se pojavom Bijelog dugmeta dogodilo u Jugoslaviji, Dražen Vrdoljak pronašao je tu inačicu koja se zove pastirski rock. Nismo bili etno glazba, ali ni prepisani rock izvana. Vrtjeli smo mnogo toga što se vani događa kao arsenal kojim smo prkosili svim normama tadašnjeg društva. Svi stariji sjećaju se da u školu nisi mogao doći ako nisi bio poviše uha ošišan, kao vojnik, partizan, a ako si imao dugu kosu, nisi sličio na partizana i nisi dobrodošao. Mi smo srušili sve to, došli smo na pozornicu dugokosi, s petama, naušnicom u nosu, suvereno smo vladali pozornicom s koje smo protjerali narodnjake i laku glazbu.
Danas kad gledate na to razdoblje, slažete li se da je trebalo hrabrosti za sve to?
Na određeni način da. Sve se stvari u životu uspiju ili ne uspiju hrabrošću. Onaj tko nema hrabrosti, nema šanse uspjeti.

 Sretan sam što postoji Hrvatski list 
Posebno sam sretan što postoji Hrvatski list. Dovoljno sam zreo čovjek da se sjećam vremena kada je Hrvatski tjednik bio strašno potreban Hrvatima i Hrvatskoj, mislim da je Hrvatski list ono što sada treba Hrvatima, ne samo u Hrvatskoj nego gdje god da žive. Ne može se dogoditi da mi prođe jedan tjedan bez Hrvatskoga lista.
Spremate nešto novo?
Spremam novi album. Prije godinu dana počeo sam suradnju s Branimirom Mihaljevićem. Nekoliko godina uporno sam tragao za pjesmom, novim suradnicama, svježom krvlju, pokušavam iznova u ovaj svijet ući sa svojim imenom. U prilog tome ide i plodna suradnja s Branimirom, pola projekta je završeno, sad ćemo tijekom ljeta na odmor, nastavak je na jesen i za Božić planiramo biti na tržištu s projektom u koji čvrsto vjerujem jer su ideje zdrave. Bit će sličan ili isti po mojoj boji glasa i načinu pjevanja, a različit po tome što će biti mnogo moderniji od onoga što sam do sada radio. Na albumu se kao tekstopisac pojavljuje i Fayo, Antonija Šola napravila je dva prekrasna teksta i uspjela me nagovoriti da i ja mogu pjevati njezine pjesme. Napravili smo i pjesmu koja će biti dio filma za Pulski filmski festival u srpnju ove godine. Završili smo i video spot i želim se pohvaliti da je riječ o prvom 3D spotu, ali i filmu u Hrvatskoj.
Andrea Černivec
Hrvatski list
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE