RAZGOVOR S PROF.STJEPANOM ŠTERCOM

MR. STJEPAN ŠTERC: Prostor je temelj nacionalnog identiteta!

Mr. Stjepan Šterc, diplomirao je geografiju 1979. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, magistrirao 1986. Na Geografskom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta radi od 1980.Od studenog 1991. godine obnašao je dužnost ravnatelja odjela za specijalni rat Ministarstva obrane, te savjetnika u Ministarstvu vanjskih poslova.
Kakva je demografska slika Hrvatske 2012. godine. Koji su osnovi demografski trendovi prisutni u hrvatskom društvu na pragu ulaska u Europsku uniju?
- Demografska slika Hrvatske, barem kad je riječ o nama demografima, koji se tim pitanjem bavimo desetljećima, je katastrofična. Ponavljam, aktualna demografska slika Hrvatske je katastrofalna s obzirom da je Hrvatska nakon 2001. godine ponovno ušla u opći tip kretanja stanovništva kojeg imenujemo – izumiranje stanovništva. To konkretno znači. Da uz negativno prirodno kretanje stanovništva, prisutna je i negativna migracijska bilanca. Jednostavnom riječima rečeno, to je demografska situacija koju karakterizira vrlo opasno stanje, osobito jer je riječ o relativno maloj populaciji. Takav iznimno opasan tip kretanja stanovništva bi trebao izazvati pravu uzbunu u društvu i nužno je pristupiti jasnoj i planskoj populacijskoj politici.
Istodobno sa stvaranjem države, bilo je planova i o naseljavanju i aktivnoj populacijskoj politici?
- Danas se može zaključiti kako je svojevrsni demografski optimizam s početka devedesetih prošlog stoljeća, nošen eurofijom bujice stvaranja vlastite države, praktično, nestao. Čak, štoviše, može se reći da su aktualni demografski trendovi negativniji, riječju i gori nego što smo mislili da će biti, odnosno da je aktualno stanje u većim minusima nego projekcije koje smo radili početkom devedesetih. Dakle, sve ono što se događalo protekla dva desetljeća iznimno se negativno reflektiralo na opću demografsku sliku Hrvatske, tako da ona danas, otvoreno ću reći, zavređuje pridjev – tragična.
Zbog čega je neizvjesna demografska budućnost Hrvatske, odnosno zbog čega smo danas na prekretnici – ili će se nastaviti negativni trendovi i izumiranje stanovništva ili populacijska revitalizacija?
- Da, istina je da je demografska budućnost Hrvatske neizvjesna. Cjelokupno hrvatsko društvo, a politične elite posebice, moraju biti svjesni da demografska slika Hrvatske ne može sama od sebe popraviti bez ozbiljnije intervencije države. To je strateško, ključno nacionalno pitanje i to bi morala shvatiti trenutačna vlast u Hrvatskoj, ali i svaka buduća vladajuća garnitura. Pitanje demografskog opstanka Hrvatske valja podići na vrlo visoku, stratešku razinu. Bez takve, u biti, političke odluke, sve mjere populacijske politike neće polučiti očekivane rezultate. Dakle, prije svega potrebno je osvijestiti da je demografska slika Hrvatske ujedno i najveći problem suvremene Hrvatske.
Očit je disparitet između proklamiranog i politika koje se provode. Naime, deklarativno su definirane i prihvaćene politike, temeljni dokumenti za provedbu populacijske politike, (jedan ste od autora Nacionalnog programa demografskog razvitka),no stvarna demografska kretanja u Hrvatskoj pokazala su se čak i lošijima od predviđenih? Problemi su, očito, u političkoj sferi. Koji?
- Dva su državna temeljna dokumenta vezana za tu problematiku, prvi je nastao sredinom devedesetih prošlog stoljeća, a drugi je napisan i u Saboru usvojen 2006. godine. Ti dokumenti razmatraju hrvatsku populacijsku politiku i revitalizaciju hrvatskog prostora, nude mjere demografske obnove za oblikovanje različitih politika. Načelno, ti dokumenti uopće nisu loši, iako oni radikalno ne zadiru u svu ozbiljnost demografske problematike, već samo predlažu, uglavnom, standardne mjere. No, problem je u tome što standardne mjere ne mogu, osobito ne brzo, dati očekivane, rekao bih i potrebne, pače, za ozbiljnost hrvatskih demografskih prilika i nužne, rezultate. Nije to samo hrvatski problem, jer standardne demografske mjere ni u ostalim zemljama gdje su primijenjene nisu dale očekivane učinke. Vraćamo se opet na prethodno iznešeno – dok se ne donese strateška odluka, svaka mjera, svaki akt, bilo kako dobro definirana strategija neće dati rezultate.
Nacionalni program demografske obnove, kojeg sam osobno predočio u Saboru Republike Hrvatske, prihvaćen je konsenzusom. Činjenica je da nitko u Saboru, niti jedna politička stranka ili zastupnik nije bio protiv predloženog koncepta demografske politike. Međutim, u provedbi on nije "saživio", vjerojatno, zbog prozaičnog razloga da se cjelokupna problematika demografske obnove Hrvatske ne smatra dovoljno velikim i značajnim kao što su to, možda neki drugi problemi u državi i društvu kojima je hrvatska, nažalost, bremenita.
Kojih? Nezaposlenosti, zdravstva, socijale?
- Prigoda je da kažem kako se naši stavovi, a kad kažem "naši", tada mislim na nas demografe, razilikuju se od stavova, primjerice, ekonomista. Ne slažemo se da stavom da se ulaganja u demografsku obnovu zemlja, zapravo, ulaganja u socijalnu politiku zemlja, što navodno, izravno ne donosi profit. S druge strane, mi zastupamo tezu da je ulaganje države u demografsku politiku strateško ulaganje, izravno investiranje u budućnost zemlje. Prije definiranja svake politike moramo se zapitati – postoji li uopće demografska budućnost Hrvatske, s obzirom na aktualne demografske pokazatelje i s obzirom na aktualnu demografsku strukturu. Zaključno, mi možemo usvojiti dokumente i oni se, načelno ne razilkuju od sličnih politika koje definiraju druge zemlje, ali ako to ne shvatio kao strateško pitanje ove zemlje, i kao strateški interes, također, do tada te mjere neće imati prilike da sažive u svakodnevnici. Mislim da mnoge europske zemlje tu problematiku shvaćaju puno ozbiljnije od nas.
Dakle, na djelu je trend – Hrvatska 2025. - 3.5 milijuna stanovnika?
- Ukoliko se nešto drastično i to vrlo brzo ne primijeni, Hrvatska će se se svesti vrlo brzo svesti na tu brojku. Dakako, ako uz to ne bude nekih većih migracija stanovništva. Naime, ne znamo kakvi će biti migracijski trendovi jer Hrvatska može imati i 4,5 milijuna stanovnika, pa i više, no ključno je pitanje udjela domicilnog stanovništva u ukupnoj strukturu stanovništva. Niti jednoj zemlji svijeta nije svejedno koje stanovništvo naseljava tu zemlju, koje dolazi, koje emigrira, koje umire, koje nastaje, a koje nestaje. Vrlo značajna su pitanja razine supstitucije stanovništva i sve zemlje, osobito odgovorene vlade, demografska pitanja planiraju. Tako, primjerice, kad mi demografi promatramo Europsku uniju danas, lagano dolazimo do zaključka kako u njoj, zapravo, nema slobodnih migracija stanovništva, postoji samo migracija radne snage. Jednostavno, nitko iz Hrvatske ne može uzeti kofer i preseliti se u, primjerice London. On može tako, eventualno boraviti tri mjeseca kao turist, ali se ne može trajno nastaniti, kolokvijalno rečeno, "otići tamo živjeti". Kako biste se nastanili morate imati prebivalište, a da biste njega dobili potrebno je imati radni odnos i, eventualno, rješeno stambeno pitanje. Evidentno, to je jedan od načina na koji se zemlje Europske unije brane od useljavanja. EU se boji useljavanja stanovništva, prognanika i izbjeglica... Zato svaka europska zemlja koja ima svoj, uvjetno rečeno, strateški plan razvoja, vodi računa o tome.
Svaka europska zemlja, osim Hrvatske?
- Nažalost – da! Ovdje moram naglasiti da je stanovništvo temelj svih planiranja i gospodarskog i planiranja razvoja znanosti, školstva, svih segmenata društva. To je potpuno logično, jer je stanovništvo i temelj svih funkcija u nečemu što uvjetno nazivamo nacionalni prostor.
Najniža stopa nataliteta koja osigurava jednostavnu reprodukciju stanovništva je 14‰, a Hrvatska je tu stopu posljednji put imala 1983. godine, što znači da se njeno stanovništvo već dvadeset godina ne obnavlja. Je li katastrofično govoriti o mogućnosti „demografskog sloma"?
- Mi smo još s kraja osamdesetih imali kakvu-takvu, relativno dobru demografsku sliku zbog toga što je razna nataliteta bila iznad razine mortaliteta, premda ni tada omjer nije bio u potpunosti zadovoljavajući s aspekta obnove stanovništva. Kako bilo, imali smo kakve-takve, ali ipak pozitivne pokazatelje. Početkom devedesetih prošlog stoljeća, došlo je do agresije na Hrvatsku, što je dodatne negativno djelovalo na sve demografske trendove. Kad se uspoređuje demografska slika iz sredine osamdesetih, uključujući tu i demografske trendove, sa slikom i trendovima iz devedesetih uviđamo da je tada nastala prva prijelomnica. Tada smo radili projekcije i objavljivali radove i najavljivali negativnu demografsku sliku. Međutim, nismo predviđali da će biti tolike razine negativnosti u njoj kao što je pokazao popis stanovništva iz 2011. godine. Djelomice se možemo pravdati činjenicom da je u popisu iz 2011. u odnosu na prethodni popis iz 2001. godine izmijenjena definicija ukupnog ili stalnog stanovništva, ali to sve skupa ne čini demografsku sliku hrvatske pozitvnom zbog toga što su SVI demografski procesi negativni. Tako, primjeirce, ukupna starost hrvatske populacije na pragu vrlo duboke starosti, što je demografski najgori tip starosti stanovništva, pozicija iz koje se dugoročno ne može derivirati ništa dobrog, shvaćeno u smislu trenda. Nije moguće osigurati kvalitetnu reproduciju stanovništva iz ovakve dobno-spolne strukture stanovništva kakvu ima Hrvatska danas. To je utopija. Zato bi Hrvatska već sad morala, između ostalih mjera i planirati useljavanje stanovništva. Jer, danas nam je potpuno jasno da se ne može više ništa učiniti klasičnom reprodukcijom i standardnim mjerama populacijske politike.
Dakle, useljavanje stanovništa ili demografski slom?
- Da. U suprotom, ako te procese pustimo da se slobodno, bez nadzora odvijaju, tada bi nam se mogao dogoditi klasičan scenarij supstitucije stanovništva, što je demokrafski proces koji se nakon što se jednom odigrao, post festum, više nikako ne može kontrolirati. Tada supstitucija stanovništva prestaje biti samo demografske problem i postaje politički, kulturni i, naravno, a tu je i nezaobilazno pitanje nacionalnog identiteta. Kad promatramo europske zemlje danas, bez obzira na njihov politički ustroj, liberalni svjetonazor i pitanjima demografske politike, sve su one izrazito konzervativne. U svojim politikama one štite prije svega vlastito stanovništvo i, ono što je bitno naglasiti, štite vlastiti prostor.
Hrvatska se danas, doista, nalazi na razdjelnici kad se mora donijeti strateška odluka kojim ćemo smjerom ići. Ukoliko se ništa ne učini, Hrvatska će krenuti prema izumiranju. Kad jedan prostor izumire i iz njega stanovništvo nestaje, naprosto, zbog okruženja u kojem se nalazi, u taj prostor ulaze drugi. To ne smije biti stihijski proces, već planski i organizirani, kao što to rade i druge zemlje. Klasična inačica revitalizacije stanovništva se može dogoditi domicilnom populacijom stanovništva ili populacijom koja će se doseliti. Dakako, da nije svejedno koja će to populacija biti. Prema mom osobnom mišljenju, najbolje je revitalizirati populaciju imicracijskom inačicom za domicilno stanovništvo posredstvom dijaspore, odnosno iseljeništva. Iseljeništvo je hrvatsko bogatstvo, isto kao što je dijaspora bogstavo Irske, Izreala i drugih zemalja. Zato bi se ona morala više uključiti u gospodarski i politički život Hrvatske. Kad je o demografiji riječ najbolja je usporedba Irske i Hrvatske. Do devedesetih godina prošlog stoljeća te su dvije zemlje imale, više manje, istu demografsku sliku i slične demografske trendove. Irska je svojedobno imala prirodni pad stanovništva, no danas ona ima rast ukupnog stanovništva, pozitivan prirodni prirast (natalitet je veći od mortaliteta), ukupno stanovništvo se pomlađuje itd. Irski primjer nam pokazuje da je model populacijske politike temeljene na potencijalima dijaspore moguć. Pitanje je, dakle, samo naše odluke.
Samo od sebe se postavlja pitanje – kome je namijenjen ovako kvalitetan mediteranski prostor?
- Doista je ključno pitanje je li to prostor koji će naseljavati za sada nepoznato stanovništvo, koji će tu doseljavati kako bi rabili blagodati toplog mora i Mediterana ili je to prostor koji je namijenjen narodu koji ga naseljava već stoljećima? Nikome normalnom to ne bi trebalo biti svejedno, a danas se ponašamo kao da nam je to svejedno. Kako drukčije objasniti situaciju u kojoj s jedne strane ulazimo u trend izumiranja, događa se i neplanska supstitucija stanovništva, ali ništa se strateški ne odlučuje. Radio sam studije i projekcije koje pokazuju da i kad bi sad odmah usvojili radikalan zaokret u populacijskoj politici i donijeli odgovarajuće poronatalitetne mjere, koje su pak primarno financijske, isto kao i u ostalim europskim zemljama, cjelokupan "trošak" ne bi prelazio 3,5 posto godišnjeg državnog proračuna. Kata ta ulaganja usporedimo sa izdacima kojima se plaćaju neke druge djelatnosti ili novcem koji je otišao u neku drugu intrastrukturu u državi, uviđamo kako su potrošena sredstva na neke druge stvari, u područja koja ne osiguravaju opstanak hrvatske populacije u njenom prostoru. Kada pogledamo koliko se novca "nenamjenski", pa i kroz korupciju "odlilo" iz hrvatskog proračuna, uviđamo da na takav način nestaje hrvatska demografska budućnost, ali i temelj svakog civiliziranog društva – školstvo i znanost.
Prostor određuje i identitet, on je i u ideji konstitucije države, pa i društvenog ugovora?
- Tri su osnovne odrednice geografske identifikacije svake zemlje. Prvo su granice, drugo je stanovinštvo i treće je ukupan teritorij. Te tri temeljne odrednice koje čine temelj identiteta određenog prostora, a slijedom toga i indentiteta države, pa i same nacije u Hrvatskoj nisu definirane. Krenimo redom, trenutačno nemamo definirane granice, praktički, sa svim susjednima, osim sa Mađarskom. Pitanje granice sa Slovenijom, sa Crnom Gorom, sa Bosnom i Hercegovinom, sa Srbijom još uvijek nije rješeno, isto kao i morska granica ili bolje rečeno, morskih pojaseva sa Italijom, također, nije rješeno. Drugo, mi ne znamo koliki je naš ukupan teritorij, jer još uvijek nismo površinu našeg akvatorija na našem dijelu Jadranskog mora, priključili državnom teritoriju. I treće, još uvijek ne znamo koliko nam je ukupan broj stanovnika. Zašto? Jednostavno zato jer Hrvatska, za razliku od većine civiliziranih zemalja svijeta, nema tzv. Registar stanovništva, isto kao što ne vodi registar teritorijalnih jednica. Kad bi imati te institute tad bi znali koliko u svakom trenutku, bez obzira na njezinu razinu, određena teritorijalna jedinica u Hrvatskoj ima stanovnika. A upravo je taj registar stanovništva temelj za planiranje bilo koje valjane demografske, ekonomske ili/i bilo koje druge politike, pa sve do određivanja biračkog popisa kao dijela političkog sustava. Dakle, bez registra stanovništva usklađivanje Popisa stanovništva s Biračkim popisima je "nemoguća misija".
Položaj Hrvatske nije jednoznačno određen, jer je država na dodiru različitih europskih fizičkih cjelina te, čija je povijest pod utjecajem nekoliko kulturno-političkih krugova. Oko položaja Hrvatske i njezine definicije, što je njezin zemljopisni i geopolitički identitet, mogu se susresti različite formulacije?  Je li hrvatska zemlja zapadnoga Balkana? Ili, zemlja „smještena na jugostoku Europe" ili pak , prema Enciklopediji Britanici, „zemlja u zapadnom-središnjem Balkanu"? Koja definicija najbolje odražava idenditet, odnosn s kojom definicijom se pridružujemo europskoj zajednici naroda – EU?
- Kad se toj "administrativnoj neuređenosti" o kojoj sam govorio, pridodaju i stavovi dijela političkog establismenta Zapadne Europe o tome kako smo mi nekakav "zapadni Balkan", onda Hrvatska ulazi u Europsku uniju s predrasudama o nama i našem prostoru kao politički nestabilnom i neorganiziranom prostoru u kojem su različiti sukobi stalo stanje stvari. U geografskom smislu, potpuno je jasno da se Hrvatska nalazi u prostoru srednje Europe, koji se proteže od Baltika do Jadrana. Sa zapadne strane tog prostora su zapadnoeuropske zemlje Francuska, Španjolska, Italija i Velika Britanija, a sa istočne strane su istočnoeuropske zemlje. U sredini su Njemačka, Austrija i Hrvatska i Slovenija. Upravo je to poveznica koja nas u prostornom smislu identificira i u geografskoj literaturi je nedvosmislena. Problem nastaje onoga trenutka kada se u prostor geografije ubaciju političke premise ili podmetanja. Nametanje političkih pojmova kao što je zapadni Balkan, ili pak Balkan općenito, isključuje ideju regionalizacije europskog prostora. Hrvatska je, dakle, dio Srednje Europe i zemlja je s meditaranskom fasadom i upravo zato jer se nalazi u dolomitu i vapnencu jedan je od najljepših mediterana uopće u svijetu. To je naša identifikacija. Hrvatski dio Jadrana, jadranska istočna obala koju danas mi baštinimo, tijekom naše cjelokupne povijesti ujedno je bio i veliki hrvatski problem, jer svi su htjeli na nju doći i, htjeti će i ubuduće. To nije nikakav zapadni Balkan i sastavni je dio prostornog i nacionalnog identiteta. Način života na Balkanu nešto je posve drugo i to je političko pitanje. Naposljetku, planina Balkan, po kojoj je Balkanski poluotok dobio ime, smještena je u Bugarskoj, što je vrlo daleko od našeg prostora, osobito daleko i od našeg načina života koji je primarno mediteransko-panonski. Hrvatska je smještena i na rubu alpskog životnog kruga ili/i prostora. Rezimirajmo, ono što mi nikad ne mi nikada ne bi smjeli gubi iz vida i što bi na političkoj i diplomatskoj razini uvijek trebali naglašavati je činjenica da Hrvatska posjeduje mediteransku konstantu koja je, ujedno, i naša budućnost.
Koja je pozicija prostora u odnosu na nacionalni identitet?
- U definiciji nacionalnog identiteta prostor je njegov temelj. Nije osnova nacionalnog identitete ono što nam slociologija, ali i druge društvene znanosti nameću, dakle društvo, politika ili nekakava nacionalna priča, već prostor. Tako hrvatski nacionalni identitet izvire iz njezinih regija, iz načina života stanovništva tih regija, iz karakteristika, iz identiteta regija. Hrvatski identitet je skup načina života hrvatskih regija. Hrvatska ima svoj, nacionalni, politički i državni prostor, a svi identiteti su derivacija tog temeljnog, prostornog identiteta. Zato mi nikad ne bi smjeli napustiti taj prostor i negov identitet. Kad suporedimo hrvatsku s ostalim zemljama uviđamo kako je taj prostor, a sasmim time i njegov identitet, neobično važan. Bez obzira na to gdje nas politički smještali takvu jadransku fasadu, ipak, nema niti jedna europska zemlja. To je činjenica i gotovo.
Postoji li europski identitet?
- Nikada nećemo čuti od nekon Europljanina da završi svoju priču ili politički govor izjavom "Neka Bog čuva Europu!" Europski identitet je potpuno drukčiji od američkog. Europski identitet je skup regionalnih, lokalnih, religijskih, nacionalnih i ostalih identiteta. On je poput mozaika. Ono što su nacionalni identiteti, nacionalne države i nacionalni prostori, nikada neće biti izbirasno iz europskih identietata. To neće biti prevladano ni kad se Europska unija zaokruži, pa možda i do Urala. Jer, upravo bogastvo nacionalni identiteta tvori europski identitet. Zato mislim da je glupo bježati od nacionalne identifikacije kao sastavnog dijela europskog identiteta. Prelazak iz tog identitetskog okvira bi nas vrlo lagano odveo u identitetsku poziciju nalik na onu koju smo imali u bivšoj državi. Povijest je pokazala da su nadnacionalni konstrukti, stvarani nakon završenog procesa formiranja nacija, a takav je bio, između ostalih i jugoslavenski, potpuno promašena priča. Poništavanje nacionalnog prostornog identiteta ne može dovesti do ničega dobrog. Danas je značaj nacionalnih identiteta najtransparentniji na velikim međunarodnim sportskim manifestacijama, gdje se lijepo vidi kako se nacionalni indentiteti čuvaju, poštuju i izražavaju. Neosporno, nacionalni identitet je vrijednost koju nije moguće nikakvim političkim mjerama ili pak drukčijom organizacijom prostora, jednostavno, izbrisati.
Zbog čega je historijska geografija-temeljni identitet geografske discipline, osobito u tretiranju novije hrvatske povijesti?
O razdoblju s početka devedesetih, povijesnom događanju hrvatske novije povijesti nije dovoljno prilaziti samo sa aspekta politike, već je potrebno to učiniti i s aspekta znanosti. Premda su nazočni stalni pokušaji minorizacije tih pitanja, riječ je o povijesnim događanjima koja su nama iznimno značajna, prije svega jer su izmjenili političke predodžbe u tom prostoru. Naprosto, to su i za nacionalnu povijesti značajni, pa i slavni događaji koji moraju biti integrirani u identitet ove hrvatske države i naroda. Ujedno, to je i razdoblje koje čini bogastvo toga identiteta. Nažalost, često se to svakom raspravom ili pak presudom negira i zatire. Nema mjesta za dvosmislene zaključke. Zato mi na istoimenom kolegiju na Priridno-matematičkom fakultetu raspravljamo i teme kao što su - je li u Hrvatskoj početkom devedesetih bio građanski rat ili je Hrvatska tada bila napadnuta. O građanskom ratu se može, eventualno, govoriti samo do trenutka međunarodnog priznanja Hrvatske. Početkom 1992. godine Hrvatska je priznata sa svojom diplomacijom, vojskom i svim atributima suvereniteta. Prema međunarodnom pravu, sve oružane jednice drugih država koje se u tom trenutku nalaze na hrvatskom teritoriju smatraju se okupacijskim i moraju ga napustiti.
Što se događa na globalnom planu? Kome sve prijeti "napuštanje vlastitog teritorija"?
- Pogledajmo koje su zemlje posljednjih desetljeća postale svjetske sile? Kina, Indija i Brazil. Zbog čega? Sigurno ne zbog toga što imaju razvijenu demokraciju ili politčki sustav, ili ne zato jer su svoj gospodarski razvitak temeljile u sustavu Međunarodnog monetarnog fonda. Njihova snaga proizilazi iz vrijednosti prostora i vrijednosti stanovništva. Nova snaga je to što su to stanovništvom najbogatije zemlje. Napraviti ću malu digresiju. Prije godinu dana u malu zemlju Hrvatsku sledio je kineski predsjednik s pola kineske Vlade. Očito su znali zbog čega dolaze, no naše političke elite to nisu znale prepoznati. Jer, mora postojati razlog zbog čega rukovodstvo jedne tako velike zemlje dolazi u posjet jednoj maloj zemlji. Prigodom te posjete Europi, posjetili su Hrvatsku i Francusku s jasnom namjerom da ispitaju mogućnosti hrvatskih i francuskih morskih luka za ulazak njihove robe u Europu. Možda je tada propuštena i prilika da Hrvatska postane partner te velike Kine, dakako, uz poštivanje restrikcija useljavanja. Pogledajmo dalje što se događa. Euro je u krizi, propada Grčka, a Europska unija od Kine traži otkup europskih obveznica, dok Kina traži novu svjetsku nadvalutu, novi svjetski novac umjesto dolara. Kina je, dakle, prvoklasni globalni igrač koji je maloj Hrvatskoj ponudio partnerstvo, koje je ova potonja, vjerojatno na telefonsku sugestiju nekog sivog birokrate iz Bruxsselesa, nonšalantno odbila. Zbog čaga je ova zgoda znakovita. Zato jer je iz nje razvidna vrijednost hrvatskog prostora i njenog geografskog položaja.
Kad je o nacionalnom prostoru riječ, nije li znakovito da je tzv. jadranska orijentacija Hrvatske napuštena, isto kao i brodogradnja, uostalom, kao sve tradicionalne djelatnosti, nauštrb turizma i trgovine?
- Upravo to tranzicijsko napuštanje svih temeljnih djelatnosti jadranskog prostora aktualizira pitanje kome je on, uopće, namijenjen? Doista, logičnim se čini da u nekakvom prostornom planu Europske unije, za kojeg ne znamo, ali za kojeg sam uvjeren da postoji, ukoliko je naš Jadran predviđen za turizam, nema mjesta za ostale industrije poput brodogradnje. To je prostor koji, očito, mora biti sačuvan, jednino se postavlja pitanje za koga? Jer, kad čuvate prostor bez razvoja svih djelatnosti koje su mu potrebne, a ne protežirajući samo jednu djelatnost, postoji samo jedna vjerojatnost - vremenom će prostor on biti opustošen. Promatrana u tom kontekstu jadranska orijentacija morala bi biti strateške za Hrvatsku, ali i za širi prostor – cjelokupnu srednju Europu - Mađarsku, Austriju, Sloveniju i Njemačku, a vidjeli smo i globalno – i za Kinu. Nejasno je pitanje smijemo li mi jadransku orijentaciju iskoristiti kao zamašnjak gospodarskog razvitka ili ne? Mislim da nam je sama politika dala ili će uskoro dati odgovor na to pitanje.

Razgovor vodio: Vidmir RAIČ
Realizacija: Petar KOLOVRAT
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE