RAZGOVOR S JULIENNE EDEN BUŠIĆ

Razgovor s Julienne Eden Bušić, uz roman “Živa glava”

“Kao društvo nismo odreagirali kako smo trebali”

objavljeno u Zadarskom listu
Piše: Valentina Mlađen
05.06.2012.
Meni osobno, najtragičniji dio te priče je što je S. poslije toga završila u ustanovi za mentalno oboljele jer je svoje silovatelje gledala kako slobodno šeću gradom dok su o njoj svi tračali da se pridružila neprijateljskoj vojsci, da je dobrovoljno s njima imala seksualne odnose




Foto: Filip BRALA
Pogodilo me kao munja, kaže Julienne kako je dobila ideju za novu knjigu


Književnica Julienne Eden Bušić nedavno je u Zadru predstavila svoju treću knjigu. U njoj je sažeto autoričino bogato životno iskustvo te životna priča jedne Vukovarke pod sinonimom S., ali i mnogih drugih žena koje su u njoj simbolizirane.
- Pogodilo me kao munja, kaže Julienne kako je dobila ideju za novu knjigu. Naime, prošle je godine u Zagrebu na jednoj konferenciji za medije upoznala žene koje su preko 20 godina morale šutjeti o onome što im se događalo u okupiranom Vukovaru i koje su smogle snage da progovore o silovanjima i poniženjima koje su preživjele, riskirajući osude i gubitak obitelji. Julienne je, kako kaže, tada odlučila da im želi i mora pomoći. Tako je nastala knjiga “Živa glava”, romansirana biografija nastala prema istinitoj priči o mladoj 22-godišnjoj majci koja je zatočena postala seksualna robinja okupatoru i koja je morala odabrati svoga silovatelja. Knjiga govori o želji majke da preživi za svoje dijete, osobnom izboru, ali i osudama te nepravednom odnosu okoline prema žrtvama rata koje nisu izgubile udove i čije rane nisu vidljive okom.
Pravda za žrtve
Kako je došlo do odluke o pisanju ove knjige, mučne i bolne tematike?
- Smatram da ne smijemo živjeti niti u prošlosti, niti u budućnosti – moramo živjeti sada jer sada je život. Stoga sam željela napisati nešto novo što nije povezano s našim slučajem, mojim i Zvonkovim, nešto suvremeno, a ovo je tema koja me muči od kada sam čula priču žena Vukovara. Za Vukovar sam i inače jako vezana još od kad sam 1997. ili ’98. godine radila na iskapanjima masovnih grobnica. Za te žrtve i njihove obitelji još uvijek nema pravde, a sad se opet pojavio jedan neriješeni problem s vukovarskim ženama koje su bile silovane, a nisu dobile svoju pravdu. Zato sam odlučila pisati o tome.
Sve je počelo prošle godine na konferenciji za medije u Zagrebu kojoj sam nazočila. Inicirala ju je Marija Slišković, predsjednica Udruge Žene u Domovinskom ratu, i to je bio prvi puta da su se te žene okupile i u javnosti progovorile o onome što im se događalo. Iako je prošlo 20 i nešto godina od tih događanja o tome nikada nisu govorile. Dvorana je bila puna, a ono što sam tamo slušala toliko me uznemirilo i ganulo, osobito kasnije kada sam razgovarala s njima, formiralo je u meni odluku da moram pisati o tome.
Za pisanje knjige trebalo mi je nešto više od godine dana. Čitavo to vrijeme imala sam osjećaj da imam dosta toga zajedničkog s tim ženama, pisati o takvim temama nemoguće je ako na neki način ne možeš ući u njihove glave i pokušati ih shvatiti. I sama sam dugo godina bila u zatvoru tako da razumijem kakav je osjećaj biti zatočen i kakva je to veza između zarobljenice i tamničara. U zatvoru sam bila napadnuta od strane stražara pa znam kako je biti bespomoćan u okolnostima kada moraš uspostaviti neku vezu sa stražarima kako bi sačuvao sebe. Upravo zato smatrala sam da mogu o tome nešto reći i pisati.
Knjiga se sastoji od dokumentarističkih zapisa, odnosno dijelova iskaza vaše junakinje, Vukovarke S. koje je davala državnom odvjetniku, i umjetničkih dionica. Zašto baš gospođa S. i njezina priča?
- Njezina je priča posebna jer ima elemenata koji nisu bili u drugim pričama i upravo zato me zaintrigirala. Naime, ona je bila silovana svakodnevno nekoliko mjeseci i morala je odabrati svoga silovatelja zbog čega je poslije doživjela brojne kritike. Zato sam odabrala baš njezinu priču jer je složenija od ostalih, iako su sve te priče jednako bolne i važne. Ona je pristala, recimo to tako, posuditi svoj život i svoju priču kako bih mogla pisati uime svih žena, jer je nisam željela odvojiti od ostalih žrtava.
Puno materijala snimili smo u Vukovaru i na temelju onoga što sam čula napisala sam roman temeljen na istinitoj priči. U tu priču ugrađeno je mnogo toga, a stvarne snimke daju snagu knjizi.
Žene čekaju pravdu
Kakav je osjećaj bio, vama, kao ženi, slušati S.-inu priču. Kako gledate na njezin izbor?
- Poštujem svaku odluku, a njezinu i podržavam. Naknadno je lako kritizirati što bi tko od nas napravio, ali mi nismo bili u toj situaciji i tko zna kako bismo postupili. Činjenica je da je ona bila mlada žena koja je imala život pred sobom, imala je sina negdje u Mitnici za kojega je željela živjeti. Bila je svjesna da će možda biti masovno silovana ako ne odabere silovatelja koji se predstavio kao njezin zaštitnik. Mislim da bih postupila isto, zasigurno ne bih željela s 22 godine umrijeti, osobito kao majka koja sve pokušava da ostane živa za svoje dijete.
Meni osobno, najtragičniji dio te priče je što je S. poslije toga završila u ustanovi za mentalno oboljele jer je svoje silovatelje gledala kako slobodno šeću gradom dok su o njoj svi tračali da se pridružila neprijateljskoj vojsci, da je dobrovoljno s njima imala seksualne odnose. Htjela sam pisati o tome i da ljudi razmisle što su napravili njoj i svim žrtvama jer nisu pokazali suosjećanje, kao društvo nismo odreagirali kako smo trebali, a rezultat je vidljiv – 20 i nešto godina poslije one su progovorile, još uvijek nisu dobile svoja prava, zadovoljstvo, liječničku pomoć, kompenzaciju i pravdu.
Nakon što je dala izjavu S. je poslana na test inteligencije. To je bila još jedna uvreda i poniženje za žrtvu.
- Što bi značilo da je imala niski kvocijent inteligencije? Bi li tada bilo uredu da je silovana? Još se uspostavilo kako je natprosječno inteligentna, kako ima jako dobro pamćenje i sposobnost opažanja, no, čovjeka kojega je tužila opet su oslobodili. Njezin silovatelj živi u susjednom selu, a ona ispada nedovoljno inteligentna i lažljivica.
Za vrijeme suđenja S. kaže kako je cijelo vrijeme imala osjećaj da se sudi njoj kao žrtvi, a ne njezinom silovatelju. Nakon što je obukla suknju u jednom je trenutku sutkinja prokomentirala njezin izgled ciničnom opaskom: “Promijenili smo imidž.”.
- Zbog svega što joj se dogodilo ona se dugo nije osjećala kao žena niti je željela biti žena. U jednom trenutku, nakon što se počela liječiti, malo bolje se osjeća i opet želi biti žena. Prvi puta kada se pojavila sama na sudu, onda sutkinja, što je još gore, sutkinja koja je trebala razumjeti kako se osjeća kao žena, ona kaže: “O, vidim da ste promijenili imidž,” i ona se opet raspala. Na sud nisu pozvali stručnjake niti za jedan od sindroma od kojih je patila, ništa nije išlo kako je trebalo. Nažalost, to je čest slučaj i u drugim zemljama, ne samo ovdje, da se žrtva treba braniti od napada kao da je ona nekako kriva za sve ono što joj se dogodilo. To je i razlog zašto mnoge žene izabiru šutnju, treba toliko snage da bi progovorile o tome, neke od njih su zbog toga ostale same, ostavili su ih muževi. Hvala bogu gospođa S. ima supruga koji je ostao s njom i on je pravi heroj.
Žalba u ladici
Knjiga je napisana na engleskom jeziku te postoji u elektronskom obliku. Može li se govoriti o recepciji vani?
- Prerano je govoriti o tome jer je za sad objavljena samo u elektronskom izdanju. Nadam se da će se u lipnju pojaviti i kao tiskana knjiga.
Na kraju knjige pišete kako je S. ponovno pokrenula sudski postupak protiv svog silovatelja koji je prvi puta oslobođen. Ima li njezina priča ipak sretan kraj?
- Ipak je to roman i to je dio romana. Ona je podnijela žalbu na odluku, no prava je istina da ta žalba više od deset godina leži u ladici državnog odvjetništva. Sad se borimo da se slučaj opet otvori kao i sva druga neriješena pitanja i slučajevi.
Prošle dvije knjige koje ste napisali autobiografskog su karaktera i opisuju sve što vam se dogodilo i vaše osobne izbore. Sad, nakon ovoliko godina, je li vam žao zbog svega što ste žrtvovali?
- Ne, jer to je moj život i ja sam ga živjela. Bio je jako zanimljiv i da sam opet u istoj situaciji donijela bih istu odluku. To se moralo tako dogoditi. Puno sam toga naučila, imala toliko mogućnosti i zadovoljna sam sa svime što mi se dogodilo. Život treba prihvatiti takvog kakav jest, učiti iz svega što dobijemo i graditi konstruktivno.
Kako je gospođa S. odreagirala na vašu knjigu?
- To je olakšanje jer je netko govorio u njezino ime i rekla mi je nešto što mi je kao autorici veliki kompliment: “Draga, ti kao da si ušla u moju glavu!” Kao što sam rekla dosta toga sličnog sam prošla i stvarno sam imala osjećaj da ju razumijem. Jako je zadovoljna s knjigom.
Borimo se za film
Knjiga je predstavljena u već nekoliko gradova. Jeste li zadovoljni odjekom knjige kod publike?
- Svi kažu da o tome treba pisati. Dobila sam već i recenzije od uglednih kritičara i pisaca o vrijednosti knjige, ali to mi nije dovoljno. Lijepo je čuti dobre komentare, no meni je najbitnije pomoći ženama i pritisnuti Vladu da one dobiju ono što su zaslužile. Knjiga je jedno oružje, ali moramo i dalje, ne smijemo odustati. Imamo već dosta ideja, među kojima je snimanje filma i još puno toga. Na promociji u Zagrebu bio je i gospodin Karamarko, a s obzirom da je novi predsjednik HDZ-a pritisnut ćemo i njega i mnoge druge da se nešto pokrene.
Na promociji je spomenut i film?
- Scenarij ćemo pisati tijekom ljeta jer zaista želimo snimiti film o ovoj temi. U Zagrebu ćemo imati sastanke s ljudima izvana koji su vrlo uspješni u svijetu filma pa ćemo vidjeti hoćemo li ih uspjeti zaintrigirati. Jedan od njih već čita knjigu na engleskom, ali ne bih o imenima dok ništa nije potvrđeno. Mogu samo govoriti o tome da bi Anja Šovagović voljela igrati glavnu ulogu u kojoj bi bila odlična.
Share
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE