DP između ZAVNOBiH-a i nacionalizma

Thursday, 2 December 2010

Premda je star više od četiri godine „fenomen Komšić“ tek nakon ovogodišnjih listopadskih izbora zauzima središnje mjesto u komentarima i analizama društveno-političke stvarnosti Bosne i Hercegovine. O „fenomenu Komšić“ pisao sam do sada u više navrata. Prvi put 2006. godine, neposredno nakon izbora, na Internet portalu Puls demokratije, a zatim u nekoliko tekstova u časopisu Status. Osnovna teza koja se provlačila kroz te tekstove bila je kako je izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda legalan, ali da pri tom nije niti legitiman niti moralan čin. Već tada sam tvrdio da je na djelu izborna prijevara i manipulacija, da taj događaj potkopava same temelje predstavničke demokracije i da će njegovi učinci voditi prema daljnjoj dezintegraciji i destabilizaciji društvenog i političkog stanja u Bosni i Hercegovini. Nakon proteklih izbora i rezultata koji su na njima ostvareni, te još više nakon postizbornih reakcija čelnih ljudi SDP-a i njihovih simpatizera na javnoj i medijskoj sceni BiH „fenomen Komšić“ sve više postaje „fenomen Lagumdžijinog SDP-a“.
Naime, nakon izbora 2006. godine i Željko Komšić i SDP su povremeno pokušavali zadobiti makar naknadni privid legitimiteta izjavama kako Željko Komšić jest Hrvat, kako su ga velikim dijelom birali i Hrvati i kako će on u Predsjedništvu predstavljati i Hrvate i sve građane Bosne i Hercegovine. Poneseni i do kraja raskrinkani izbornim rezultatima 2010. godine, i čelništvo SDP-a i njegovi javni i medijski obožavatelji i promotori sve manje se obaziru na „hrvatsku dimenziju“ člana Predsjedništva i sve otvorenije naglašavaju kako je Željko Komšić apsolutni pobjednik ovih izbora i kako je on predsjednik (svih) građana. Idu i tako daleko da tvrde kako on nije samo član Predsjedništva (ono „iz reda hrvatskog naroda“ u tim krugovima više se uopće i ne spominje, a kamoli problematizira) nego i „predsjednik Države“.
Više ili manje eksplicitne izjave toga tipa mogu se svakodnevno čuti ili pročitati od Željka Komšića, Zlatka Lagumdžije i ostalih članova SDP-a. Pored toga, kroz dio „sarajevskih medija“ koji su ili pod izravnim utjecajem čelništva SDP-a ili su s SDP-om povezani ideološkim, interesnim i raznim drugim sponama, u bosanskohercegovačkoj i međunarodnoj javnosti želi se stvoriti dojam kako je SDP apsolutni pobjednik proteklih izbora, kako je njihov izborni rezultat zapravo pobjeda građanske opcije nad etnopolitikama, pobjeda antinacionalističkih snaga koje će ujediniti i spasiti zemlju od secesionista, odnosno pobjeda ne samo socijaldemokracije nego demokracije kao takve. Namjera ovoga teksta je argumentirano pokazati da te tvrdnje nisu točne i da ne odgovaraju činjenicama; da je na djelu izborna prijevara i postizborna manipulacija koja ne samo da nije moralna i legitimna, nego je i nelegalna, odnosno protuustavna; te da se na sociološko-politološkoj razini „fenomen Lagumdžijinog SDP-a“ strukturalno-politički može okarakterizirati i kao sprega antidemokratskih i totalitarnih ideoloških koncepata s jedne strane, s nacionalističkim i šovinističkim težnjama dijela „temeljne i većinske bosanskohercegovačke nacije“ s druge strane.
Izborna prijevara i postizborna manipulacija
U postizbornoj manipulaciji koju provode SDP i njemu naklonjeni mediji vješto se koristi činjenica da BiH ima složen i kompliciran izborni sustav unutar kojeg je prilično teško izmjeriti i jednoznačno odrediti izborni (ne)uspjeh pojedinih stranaka i pojedinih političkih opcija. Stoga imamo situaciju u kojoj se gotovo sve stranke koje su prešle izborni prag, po različitim kriterijima proglašavaju relativnim ili moralnim pobjednicima izbora. Ipak, „fenomen Komšić“ i „fenomen SDP“ zaslužuju posebnu pažnju, analizu i objašnjenje. Pođimo najprije od tvrdnje da je SDP (apsolutni/jedini) pobjednik izbora 2010.
Relativni pobjednik izbora je SNSD, a ne SDP

Ukoliko se cijela BiH uzme kao jedna izborna jedinica, analizom službenih rezultata izbora 2010. objavljenih na stranicama Centralne izborne komisije BiH, može se doći do sljedećih podataka. SDP je na izborima za Parlament BiH u FBiH dobio 266.023 glasa, a u RS-u 18.412 glasova, što ukupno iznosi 284.435 glasova, ili 17,4% od ukupnog broja glasova za Parlament BiH. SNSD je na izborima za Parlament BiH u RS-u dobio 269.009 glasova, a u FBiH 8.810 glasova, što ukupno iznosi 277.819 glasova od ukupnog broja glasova za Parlament BiH. To znači da je SDP u ukupnom zbroju za Parlament BiH osvojio nekoliko tisuća glasova više od SNSD-a. Ipak, s obzirom na činjenicu da ni SDP ni SNSD nisu prešli izborni prag u RS-u, odnosno FBiH, u Parlament BiH unose samo glasove koje su dobili u „svojim“ entitetima. Tu je SNSD u prednosti s nekoliko tisuća glasova jer je u Parlament BiH ušao s 269.009 glasova, dok je SDP imao 266.023 glasa.
Razlika u korist SNSD je još mnogo veća ako uzmemo u obzir postotak glasova za Parlament BiH koje su oni i SDP dobili u entitetima: SNSD-ovih 43,30% u RS-u naspram SP-ovih 26,07% u FBiH. Stoga bi, po izbornim rezultatima, za relativnog pobjednika izbora za Parlament BiH mogli proglasiti SNSD, a ne SDP. Odmah valja naglasiti kako je prethodna analiza samo analitička apstrakcija jer BiH po Ustavu i Izbornom zakonu nije prosta nacija-država nego složena državna zajednica sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Prava slika stanja izbornih rezultata dobiva se analizom koja uzima u obzir prethodnu činjenicu da je BiH de iure i de facto država dva entiteta (FBiH i RS) i tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi). I s obzirom na tu činjenicu u BiH uopće nema smisla govoriti o izbornom pobjedniku, nego uvijek o izbornim pobjednicima.
Usprkos svim tim činjenicama stranka koja je dobila 17,4% glasova na „državnoj razini“ proglašava sebe apsolutnim pobjednikom izbora i (jedinim) legitimnim predstavnikom volje građana Bosne i Hercegovine. Apsurdnost ovakve izjave postaje još veća kada se uzme u obzir činjenica da je u Parlament BiH SNSD ušao s nekoliko tisuća glasova više od SDP-a, što pokazuje da SDP nije ni relativni, a kamoli apsolutni pobjednik izbora na razini BiH. I na razini entitetskih parlamenata SNSD je ostvario bolji izborni rezultat od SDP-a. Za Narodnu skupštinu RS-a SNSD je dobio 38% glasova, dok je SDP za Parlament FBiH dobio 24,53%. Dakle, relativni pobjednik izbora za Parlament BiH i entitetske parlamente je SNSD, a ne SDP.
Tri konstitutivna naroda
Situacija za SDP postaje još nepovoljnija kada kao kriterij izbornog uspjeha uzmemo rezultate unutar tri konstitutivna naroda kao zasebnih izbornih cjelina. Postojeći Izborni zakon ne pruža mogućnost dobivanja egzaktnih pokazatelja uspjeha pojedinih političkih stranaka unutar pojedinog naroda kao zasebne izborne jedinice, ali je uz malo logike i kombinatorike moguće doći do rezultata čija se točnost kreće u dopuštenim granicama statističke vjerojatnosti. Ako se uzme u obzir da je SDP na izborima za Narodnu skupštinu RS-a osvojio 3,05% glasova, te da u RS pored Srba živi i određeni postotak Bošnjaka, Hrvata i ostalih, te ako se poznaje društveno-političku realnost RS-a, sasvim je legitimno pretpostaviti da je u strukturi glasova koje je SDP dobio u RS-u najveći broj glasova Bošnjaka (Hrvata, i ostalih). U prilog toj pretpostavci ide i činjenica da je SDP svoje najbolje izborne rezultate ostvario u onim izbornim jedinicama u kojima Bošnjaci čine izrazitu većinu. Ako je prethodna pretpostavka točna (ili barem validna po zakonu statističke vjerojatnosti) onda možemo zaključiti da je udio „srpskih“ glasova u postotku koji je SDP ostvario u RS-u iznosi manje od 50% ukupnih glasova koje je SDP dobio u RS-u. To bi značilo da je, u strukturi glasova Srba kao zasebnog biračkog tijela, SDP kao stranka dobio manje od 1,5% glasova.
Na razini FBiH (Parlament FBiH) SDP je dobio 24,53%. S obzirom da je bošnjačko biračko tijelo manje od ukupnog broja birača u FBiH, ispravno je pretpostaviti da je udio SDP-ovih glasača unutar bošnjačkog biračkog tijela nešto veći od udjela koji je SDP ostvario na razini FBiH, dakle nešto veći od 24,53%. S obzirom da je u jako malo izbornih jedinica SDP premašio 30%, valjano je pretpostaviti da se izborni rezultat SDP-a među Bošnjacima kreće između 25% i 30%, odnosno da prema srednjoj vrijednosti iznosi 27,5%.
Ukoliko za kriterij izbornog uspjeha SDP-a uzmemo Zapadnohercegovačku županiju, u kojoj su prema popisu stanovništva iz 1991. godine Hrvati činili 98% stanovništva, na službenim stranicama CIK-a možemo pročitati da je SDP u toj županiji dobio 0,86% glasova. Pretpostavka je da je u nekim drugim sredinama SDP u postotcima dobio više hrvatskih glasova nego u Županiji zapadnohercegovačkoj, ali taj broj nikako ne premašuje 2,5% ukupnih hrvatskih glasova (na primjeru izbora Željka Komšića ovaj podatak će biti potkrijepljen dodatnim argumentima).
Dakle, SDP kao stranka ima sljedeće izborne rezultate u okvirima tri konstitutivna naroda: od ukupnog broja glasova iz reda srpskog naroda SDP ima manje od 1,5% glasova, među Hrvatima manje od 2,5% glasova, a među Bošnjacima oko 27,5% glasova. Ako imamo u vidu da je HDZ BiH među Hrvatima osvojio oko 60% glasova, a SNSD među Srbima oko 40% glasova, ispada da po nacionalnom kriteriju SDP ne samo da nije relativni pobjednik izbora, nego je ostvario najlošije rezultate i najmanji stupanj legitimiteta u vlastitom narodu među tri vodeće „nacionalne stranke“ u BiH.
Građanska, multietnička, višenacionalna ili bošnjačka stranka
Prigovor koji bi se mogao uputiti prethodnim analizama je da SDP nije nacionalna nego, kako SDP sam sebe voli titulirati, građanska stranka. No, mnoštvo činjenica govori u prilog tome da to naprosto nije istina. Od banalne činjenice da je predsjednik stranke Zlatko Lagumdžija ujedno i Predsjednik nadzornog odbora Bošnjačkog instituta kojeg je osnovao i financirao Adil-beg Zulfikarpašić, jedan od inicijatora i glavnih zagovaratelja preimenovanja Muslimana u Bošnjake, do toga da se kao predsjednik navodne građanske i socijaldemokratske stranke, kada je imao mnogo manji izborni rejting nego danas, uredno odazivao na sijela koja je s prvacima bošnjačkih stranaka sazivao poglavar Islamske zajednice reis-ul-ulema Mustafa Cerić. A takvi potezi, moramo priznati, nisu baš u duhu ni liberalnog građanstva, niti socijaldemokracije.
Ukoliko bi SDP bio multietnička stranka, već spomenuti potezi predsjednika SDP ne bi bili niti u duhu multietničnosti. Premda multietničnost ne isključuje etnički faktor, ipak ga stavlja u drugi politički plan i naglasak stavlja na politički identitet koji nadilazi etničke posebnosti. Preostaje još mogućnost da je SDP višenacionalna stranka, to jest, stranka koja uvažava i prihvaća sve nacionalne identitete, ali se niti za jednog od njih posebno ne vezuje. I u tom slučaju spomenuti potezi predsjednika SDP-a i dalje bi bili problematični jer bi on kao predsjednik trebao simbolizirati politiku nacionalne nepristranosti, ali bi se barem mogli pravdati argumentima da članstvo u višenacionalnoj stranci ne podrazumijeva da se članovi odriču svoga osnovnog nacionalnog subjektiviteta. Mnogo više od ponašanja predsjednika – premda je i to izuzetno važno, osobito u podijeljenom društvu i nestabilnoj višenacionalnoj državi kao što je BiH – o multietničkom ili višenacionalnom karakteru stranke govori etnička, odnosno, nacionalna struktura njezinih članova.

SDP, na žalost, nikada nije izišao u javnost sa službenim podacima o etničkoj/nacionalnoj strukturi svoga članstva. Tome je zasigurno više razloga. Prvi je svojevrsna politički shizofrena pozicija u kojoj se SDP nalazi. Ako pokaže da je istinska multietnička, ili pak, višenacionalna stranka time će pokazati da nije čista građanska stranka jer svoje članstvo „dijeli“ po etničkoj, odnosno, nacionalnoj osnovi. Dokazivanje multietničkog ili višenacionalnog karaktera za SDP nosi i opasnost u vidu mogućnosti da struktura članstva pokaže da je SDP dominantno jednoetnička ili jednonacionalna stranka. A upravo toga „stanja na terenu“ i „mjerljivih i provjerljivih“ činjenica se u SDP-u najviše i boje, jer bi tada moglo postati očito da SDP ne samo da nije građanska, nego nije ni multietnička, niti višenacionalna stranka, kakvima se po potrebi predstavlja.
Ipak, osnovni i najvažniji kriterij za određivanje multietničkog ili višenacionalnog karaktera neke stranke u višenacionalnim zajednicama je nacionalna struktura glasova koje ta stranka dobije na izborima. Već smo rekli da od ukupnog broja glasova iz reda srpskog naroda SDP ima manje od 1,5% glasova, a među Hrvatima manje od 2,5% glasova. Stoga, nema nikakve logike da se u višenacionalnoj zajednici kakva je BiH, stranka koja na izborima „ne prelazi izborni prag“ kod dva od tri konstitutivna naroda naziva multietničkom ili pak višenacionalnom. Činjenica da na izbornim listama SDP-a ima određen broj etničkih Hrvata i Srba (povremeno se sami takvima predstavljaju) ne mijenja prethodnu tvrdnju. U svim predstavničkim demokracijama zapadnog tipa, temeljenim na pretpostavljenom društvenom ugovoru, oni koji biraju su nosioci suvereniteta i legitimiteta, a ne oni koji su izabrani. Izabrani predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali i u tome leži njihov legitimitet. A činjenica je da u statistički relevantnom broju politički Hrvati i Srbi nisu birali kandidate SDP-a, stoga SDP nije niti hrvatska niti srpska stranka, niti njihovi izabrani predstavnici imaju legitimitet predstavljati Srbe i Hrvate u BiH. Da bi SDP uistinu bila multietnička ili višenacionalna stranka, nacionalna struktura njihovih članova i glasača trebala bi barem približno odgovarati nacionalnoj strukturi stanovništva u BiH.
Sada se logičnim nameće pitanje „čija“ je stranka SDP, na čijim glasovima temelji svoju moć i svoj izborni legitimitet? Ukoliko prihvatimo rezultate posljednjeg službenog popisa stanovništva u BiH iz 1991. godine, onda bez imalo sumnje možemo kazati da je SDP (dominantno) bošnjačka stranka. Naime, na tom popisu se 92,06% građana BiH u nacionalnom smislu samoodredilo kao pripadnici srpske, hrvatske ili muslimanske (kasnije bošnjačke) nacije. S obzirom da smo već utvrdili da SDP nije ni hrvatska ni srpska stranka, logično je zaključiti da je SDP bošnjačka stranka, i eventualno „ostalih“ koji ne pripadaju niti jednom od tri konstitutivna naroda u BiH. Tako govore službeni statistički podaci s popisa stanovništva iz 1991. godine. Kakvo je stvarno stanje nacionalne strukture stanovništva BiH danas, to sa sigurnošću ne znamo. Između ostalog i zato jer se SDP i bošnjačke stranke protive popisu stanovništva koji bi u sebi sadržavao komponentu nacionalnog izjašnjavanja.

Neovisno o ponašanju predsjednika stranke, rezultati izbora i nacionalna struktura SDP-ovih glasača više su nego dovoljan razlog da SDP okarakteriziramo kao bošnjačku stranku. No, time bismo opisali samo dio istine o SDP-u. Poznavajući društveno-političko stanje u BiH, analitički je opravdano pretpostaviti da „Muslimani/Bošnjaci iz 1991.“ i „ostali“ koji su dali glas SDP-u nisu politički i nacionalno monolitna skupina. Dio njih sebe u nacionalnom smislu i dalje smatra Bošnjacima i kao takvi su svoj glas dali SDP-u kojeg smatraju, ako ne isključivo bošnjačkom, onda barem i bošnjačkom nacionalnom strankom. Drugi dio SDP-ovih glasača sebe smatra Bošnjacima u etničkom smislu, ali svoj politički identitet više povezuju s državom nego s etnijom kojoj pripadaju. Tu kategoriju možemo nazvati politički Bosanci (ono „Hercegovina“ bi najradije izbacili, da ostane samo Bosna, jedna i jedinstvena, s jednim narodom jednostavnog imena Bosanci).
Zasigurno postoji i određen broj glasača SDP-a kojima nije važna niti njihova etnička, niti nacionalna pripadnost i sebe u političkom smislu u prvom redu određuju kao građane-državljane i svoj individualni građanski identitet smatraju isključivim sadržajem svoga političkog identiteta. Ta kategorija je strukturalno politički vrlo bliska političkim Bosancima – kod jednih je političko bosanstvo etnički, a kod drugih građanski utemeljeno. Razlika je tim manja ako imamo u vidu činjenicu da nema etnički neutralne države – kao što su to multikulturalne studije pokazale na mnoštvu primjera – odnosno, da svaka građanska država ima sasvim određeni etnički, odnosno, nacionalni karakter. Ipak, u svrhu što preciznije ideološke raščlambe SDP-ovog biračkog tijela, ovu kategoriju njihovih glasača ćemo nazvati „građani“. U kategoriju SDP-ovih glasača spadaju i „ostali“, ali oni ne tvore nikakvu zasebnu ideološko-političku skupinu, nego se njihov profil može obuhvatiti skupinom Bosanci-građani. Stoga, s obzirom na ovako pretpostavljenu strukturu glasača, SDP možemo okarakterizirati kao bošnjačko-bosansko-građansku stranku. U kategoriji „Bosanaca“ zasigurno ima i određeni broj glasača koji su u etničkom smislu Hrvati ili Srbi, ali s obzirom na već ranije utvrđenu činjenicu koliki je udio hrvatskih i srpskih glasova u ukupnom broju glasova koje je SDP dobio na prethodnim izborima, taj broj je politički potpuno irelevantan, odnosno statistički zanemariv. Stoga na osnovi prethodnih analiza možemo zaključiti da SDP nije multietnička (jer ima statistički zanemariv broj etničkih Hrvata i Srba koji su dali glas SDP-u), niti višenacionalna stranka (jer ima statistički zanemariv broj političkih Hrvata i Srba koji su dali glas SDP-u), nego jednoetnička, odnosno, jednonacionalna bošnjačka stranka. A kao takva, ne može biti ni (čista) građanska, ni (čista) bosanska. Nego upravo bošnjačko-bosansko-građanska stranka. Sljedeće činjenice i razmatranja dodatno će potkrijepiti tu tvrdnju, a i pokazati da je analitički sasvim opravdano govoriti o SDP-u i kao dominantno (veliko)bošnjačkoj stranci.
Odustajanje od nacionalizma

Neposredno nakon izbora u listopadu 2010. godine, u emisiji FTV-a „60 minuta“ Zlatko Lagumdžija je izjavio kako su mu mnogi strani dužnosnici s kojima se u posljednje vrijeme susretao naglašavali da bi upravo Bošnjaci kao najbrojniji narod u BiH trebali prvi odustati od nacionalizma. Kao primjer i potvrdu toga da se na prethodnim izborima upravo to i dogodilo, odnosno da su „Bošnjaci kao najbrojniji narod prvi odustali od nacionalizma“, Zlatko Lagumdžija navodi izborne rezultate SDP-a i izbor njihovog kandidata Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Ta tvrdnja kako su strani i međunarodni dužnosnici naglašavali da bi Bošnjaci kao pripadnici „većinske nacije“ prvi i za primjer ostalima trebali „odustati od nacionalizma“, neovisno o tome je li ju Zlatko Lagumdžija izmislio ili stvarno čuo, zaslužuje pozornost i analizu. U prvom redu jer je tom izjavom predsjednik SDP-a neizravno priznao da je SDP bošnjačka stranka, odnosno da su za SDP i Željka Komšića u prvom redu glasovali Bošnjaci, a ne Srbi, Hrvati i „ostali“. I to Bošnjaci koji su, navodno, činom glasovanja za SDP, kao predstavnici najbrojnijeg narod u BiH, pokazali da odustaju od nacionalizma. I taj čin bi, navodno, trebao poslužiti kao povod Srbima i Hrvatima da i oni odustanu od njihovih nacionalizama i prihvate koncept građansko-unitarističke države zasnovane na izbornom načelu „jedan čovjek, jedan glas“. Kada bi sve to i bilo tako, postavlja se logično pitanje tko to Srbima i Hrvatima može garantirati da jednom kada bude usvojen i institucionaliziran koncept građansko-unitarističke države zasnovane na izbornom načelu „jedan čovjek, jedan glas“ Bošnjaci kao većinski narod neće zloupotrijebiti to načelo i odlučiti vratiti se svome bošnjačkom nacionalizmu od kojeg su sada, navodno, odustali.
Fenomen Komšić
Na prethodnim izborima u BiH, taj scenarij „odustajanja od nacionalizma“ doživio je svoju najdramatičniju postdaytonsku izvedbu. Njezin vrhunac je izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Dok je na izborima 2006. još i moglo biti dvojbe čijim glasovima je Željko Komšić izabran (premda je i tada bilo očito i dokazivo da nije izabran većinom glasova birača iz reda hrvatskog naroda), činjenica da je na izborima 2010. dobio 336.961 glas otklanja sve dvojbe glede strukture glasova koje je Željko Komšić dobio.
Naime, prema grubim procjenama (relevantni statistički podaci ne postoje jer je zadnji popis stanovništva u BiH napravljen 1991. godine) ukupno hrvatsko biračko tijelo u Federaciji BiH iznosi oko 350.000 birača. S obzirom da je odaziv na razini FBIH bio 56,42%, znači da je na izborima 2010. u FBiH glasovalo oko 200.000 birača iz reda hrvatskog naroda (56,42% od 350.000 je197.470). Kandidati za hrvatskog člana Predsjedništva stranaka s hrvatskim predznakom (HDZ BiH i Hrvatska koalicija HDZ 1990 – HSP BiH) zajedno su dobili 169.948 glasova, a kandidat stranke NSRZB dobio je 45.382 glasa. Analizom strukture glasova koje je NSRZB dobila u općinama i županijama s izrazitom hrvatskom većinom može se pretpostaviti da je udio NSRZB u hrvatskim glasovima oko 11%, što znači da je za kandidata NSRZB za hrvatskog člana predsjedništva glasovalo oko 22.000 birača iz reda hrvatskog naroda (11% od 200.000). I ponovno dolazimo da približno 200.000 hrvatskih birača koji su na izborima 2010. glasovali u FBiH: 169.948 (HDZ BiH plus Hrvatska koalicija HDZ 1990 – HSP BiH) + 24.000 (NSRZB) = 193.948. Dodamo li tome broju i 3.620 glasova koje su ostvarili tri nezavisna kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva dobivamo 195.560 glasova.
Po ovoj kalkulaciji ispada da je za Željka Komšića glasovalo svega oko 4.500 birača iz reda hrvatskog naroda, ili u postotcima 2,25%. Dakle, od ukupnog broja hrvatskih glasova u FBiH Željko Komšić je dobio 2,25%, a od ukupnog broja glasova koje je dobio (336.961 glas), udio hrvatskih glasova je 1,35%. Da je ova kalkulacija u prihvatljivim granicama statističke vjerojatnosti točna, govori i službeni podatak Centralne izborne komisije BiH da je SDP BiH u Županiji zapadnohercegovačkoj dobio 0,86% glasova. U istoj županiji Željko Komšić je dobio ukupno 542 glasa (Ljubuški 210, Široki Brijeg 105, Posušje 99, Grude 128) što od ukupnog broja glasova (35.047) iznosi 1,55%.
Dakle, ponovimo još jednom: za Željka Komšića je glasovalo oko 2,5% hrvatskog biračkog tijela u FBiH, a udio hrvatskih glasova u ukupnom broju glasova koje je dobio iznosi oko 1,35%.
Prethodna analiza nedvojbeno je pokazala da Željka Komšića nisu izabrali Hrvati, odnosno, da nije izabran većinom hrvatskih glasova. O tome tko ga je izabrao, među ostalim, može nam poslužiti i primjer Kalesije, općine u sjeveroistočnoj Bosni. Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Kalesija imala je 41.809 stanovnika, raspoređenih u 40 naselja. Nacionalni sastav stanovništva te 1991. godine bio je slijedeći: Muslimani/Bošnjaci 33.137 (79,25%), Srbi 7.659 (18,31%), Hrvati 35 (0,08%), Jugoslaveni 275 (0,65%) i „ostali, neopredijeljeni i nepoznato“ 703 (1,71%). Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma veći dio općine Kalesija ušao je u sastav FBiH. U sastav RS-a ušla su naseljena mjesta: Borogovo, Caparde, Hajvazi, Kosovača, Kusonje, Mahala, Matkovac, Rakino Brdo, Sajtovići, Šeher i Viličevići, te dijelovi naseljenih mjesta: Gojčin, Osmaci i Zelina. Podaci su preuzeti s http://bs.wikipedia.org/wiki/Kalesija#cite_note-0 . Prema podacima s iste stranice, procijenjeni broj stanovnika u 2009. godini je 35.619. Dakle, razlika u odnosu na 1991. godinu je 6.190 stanovnika manje. Ako pretpostavimo da su u sastav RS-a ušla općinska područja naseljena većinskim Srbima, možemo pretpostaviti da je u Kalesiji (u sastavu FBiH) ostalo oko 1.500 Srba (7.659 – 6.190 = cca. 1.500). Stoga bi, uz pretpostavku da su svi ostali parametri ostali na razini 1991. godine, nacionalna struktura 2010. godine mogla biti: Bošnjaci 33.137 (cca. 93%), Srbi 1.500 (cca. 4,3%), Hrvati 35 (cca. 0,1%),
„Jugoslaveni, ostali, neopredijeljeni i nepoznato“ 978 ( cca. 2,6%), UKUPNO 35.650 (100%)
Rezultati izbora za člana Predsjedništva 2010. godine (15.740 ukupno važećih glasova) u općini Kalesija su bili slijedeći: Željko Komšić (SDP): 7.033, Bakir Izetbegović (SDA): 3.963, Fahrudin Radončić (SBB): 2.436, Haris Silajdžić (SBiH): 1.251, Borjana Krišto (HDZ BiH): 27, Martin Raguž (HDZ 1990): 6.
Dakle, u izbornoj jedinici u kojoj je bilo 35 Hrvata Borjana Krišto i Martin Raguž su skupa dobili 33 glasa. U istoj izbornoj jedinici u kojoj je prema formalnim procjenama bilo 93% Bošnjaka, a prema procjeni zasnovanoj na poznavanju odnosa u BiH i 99%. Bošnjaka, Željko Komšić kao SDP-ov kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva dobio je više glasova nego dva vodeća kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva zajedno. S obzirom da su hrvatski kandidati Borjana Krišto i Martin Raguž dobili 33 glasa od ukupno 35 hrvatskih glasova, ispada da su od 7.033 glasa koje je Komšić dobio u Kalesiji i 2 glasa Hrvata. To u postotku iznosi 0,003% hrvatskih glasova. Stoga je, na primjeru Kalesije, odgovor na pitanje tko je izabrao „hrvatskog člana predsjedništva“ Željka Komšića potpuno jasan i nedvosmislen – Bošnjaci.
Odustajanje od nacionalizma prelaskom na šovinizam

Ako je SDP uistinu „čista“ građanska stranka lijevo-liberalne orijentacije, i ukoliko ne pristaje na etničke podjele i svrstavanja po „etničkim torovima“, kako to često vole naglašavati, pitanje je kako i zašto su uopće pristali sudjelovati u izboru srpskog, hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva i time legitimirati svrstavanje po „etničkim torovima“ protiv kojeg se navodno bore – ovdje već imamo problema s terminima, logikom i nedosljednošću. Sljedeće pitanje koje se logički nameće jest: ako su već pristali sudjelovati u izboru nacionalnih predstavnika, zašto su u FBiH istaknuli kandidata samo za hrvatskog člana Predsjedništva. Zašto, na primjer, nisu istaknuli kandidata samo za bošnjačkog člana Predsjedništva. Ili, zašto nisu kao „nacionalno neutralna stranka“ u FBiH istaknuli kandidate i za hrvatskog, i za bošnjačkog člana Predsjedništva? Time bi barem na formalnoj razini za sebe mogli tvrditi da su ako ne „čista građanska“ onda barem „građansko-multietnička, nacionalno neutralna stranka“?
Pitanja postaju još zanimljivija ako ih stavimo u kontekst već citirane izjave Zlatka Lagumdžije da su Bošnjaci izborom Željka Komšića pokazali da odustaju od nacionalizma. Kao prvo, on tu jasno i nedvosmisleno priznaje da je Željko Komšić izabran bošnjačkim glasovima, a ne glasovima „građana“ (da ga nisu izabrali Hrvati, niti Srbi to smo već ranije utvrdili na bazi izbornih rezultata). Dakle, predsjednik SDP javno priznaje da je njihov kandidat izabran bošnjačkim glasovima i time također priznaje da SDP nije niti „čista građanska“, niti „neutralna građanska“, nego bošnjačka stranka (da nije ni hrvatska, ni srpska, i to smo već ranije utvrdili na bazi izbornih rezultata). Kao drugo, izjava da su Bošnjaci izborom Željka Komšića pokazali da odustaju od nacionalizma imala bi smisla da je Željko Komšić bio kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva. Problem i apsurd je u činjenici da je Željko Komšić bio kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva, a da su ga pri tom izabrali Bošnjaci. Stoga bi, u slučaju Željka Komšića, mogli kazati da po SDP-ovom modelu Bošnjaci odustaju od nacionalizma tako što Hrvatima biraju njihovog nacionalnog predstavnika.
Ako šovinizam definiramo kao težnju jednog naroda da drugom narodu ospori pravo na postojanje, pravo na politički subjektivitet, onda možemo kazati i da po SDP-ovom modelu Bošnjaci odustaju od nacionalizma tako što prelaze na šovinizam prema Hrvatima. Time SDP u svome djelovanju pokazuje ne samo nacionalističke, nego i šovinističke elemente. I takva stranka sebe naziva građanskom i socijaldemokratskom.
Pobjeda građanske opcije nad etnopolitikama, ili perfidini nacionalizam
Ako dosadašnje analize u ovome tekstu smatramo validnima, možemo kazati da je nacionalna struktura SDP-ovih glasača slijedeća (uz dopušteno odstupanje od + 10%): Bošnjaci-Bosanci-Građani 97,65%, Srbi 1%, Hrvati 1,35%. Usprkos tome, SDP i njima sklona javnost i mediji, svoj izborni rezultat predstavlja i kao pobjedu građanske opcije nad etnopolitikama u BiH. Ako čak i pretpostavimo da SDP uistinu predstavlja građansku opciju, nikako ne možemo tvrditi da je njihov izborni rezultat „pobjeda građanske opcije nad etnopolitikama“. Jer, kao što smo analizom izbornih rezultata pokazali srpska etnopolitika među Srbima je dobila 98,5% glasova a SDP-ova navodna građanska 1,5%; hrvatska etnopolitika među Hrvatima je dobila 97,5% glasova, a SDP-ova navodna građanska 2,5%. Ta SDP-ova navodna građanska opcija nije pobijedila ni među Bošnjacima, jer je dobila oko 27,5% glasova, a deklarirane bošnjačke etnopolitike dobile su više od 60% glasova.
Ako je SDP jedina građanska opcija u BiH, a sve ostale stranke etnopolitičke i nacionalističke, onda također ne možemo tvrditi da je SDP s 17,4% glasova na „državnoj razini“ porazio etnopolitike u BiH. Upravo suprotno. Ili su možda SDP i sve bošnjačke stranke predstavnice građanske opcije, a sve srpske i hrvatske stranke, odnosno, sve stranke čije sjedište nije u Sarajevu etnopolitičke i nacionalne stranke. Ili su pak svi Bošnjaci bez obzira gdje živjeli i koje stranke birali jedini istinski predstavnici građanske opcije, a 98% Hrvata i 98,5% Srba u BiH tek puki etnonacionalisti. Jedino takvim rasističko-primordijalističkim stavovima mogu se objasniti izjave čelnih ljudi SDP-a (a sve češće i SDA) nakon što su te dvije stranke dogovorile postizbornu koaliciju, odnosno partnerski nastup na svim razinama vlasti u BiH.
I prije postizanja dogovora sa SDA, i nakon njega, čelnici SDP-a su tvrdili da ih ne zanimaju matematičke koalicije za sastavljanje vlasti nego isključivo programske koalicije. Ukoliko tu izjavu ozbiljno uzmemo u obzir, nužno se pojavljuju određena pitanja i nedoumice. Prvo pitanje je koje su to stranke u BiH bliske programskim načelima SDP-a? Najlogičnije bi bilo da je to SNSD. Tvrdnja o pobjedi građanske opcije nad etnopolitikama imala bi nekog smisla jedino ako pretpostavimo da su i Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Socijaldemokratska partija (SDP) predstavnici građanske opcije. Nominalno su obje stranke socijaldemokratske, i bilo bi za očekivati da su te dvije stranke programski najbliže jedna drugoj, te da zajedno tvore građansko-socijaldemokratski blok SNSD-SDP. „Mali je problem“ te moguće koalicije što u SDP-u tvrde da je SNSD nacionalistička stranka koja radi na ostvarivanju velikosrpskih interesa u BiH, a što u SNSD-u tvrde da je SDP unitaristička stranka koja radi na ostvarivanju velikobošnjačkih interesa u BiH. Neki poznavatelji prilika u BiH tvrde da su i jedni i drugi u pravu, i da upravo zbog toga nije moguće njihovo savezništvo pod krinkom građanske i socijaldemokratske opcije.
Ako čak i pretpostavimo da je SDP jedina autentična građanska i socijaldemokratska stranka, kakvom se predstavlja, i ako inzistiraju na programskim koalicijama, to bi značili da SDP ne želi koalirati s bilo kojom nacionalnom strankom u BiH. Kako onda u tom kontekstu razumjeti koalicijsku suradnju SDP-a i SDA? Kao koaliciju građanskih stranaka, ili kao koaliciju bošnjačkih stranaka? Je li koalicija SDP-SDA građanski politički blok, ili – bošnjački politički blok. Stvari su za SDP po tom pitanju još teže jer su u među vremenu stvoreni nacionalni politički blokovi u okvirima druga dva konstitutivna naroda.
Naime, dvije vodeće hrvatske stranke u BiH: HDZ BiH i HDZ 1990 potpisali su koalicijski sporazum i sebe otvoreno nazivaju „hrvatskim političkim blokom“, isto kao i dvije vodeće srpske stranke: SNSD i SDS koje sebe otvoreno nazivaju „srpskim političkim blokom“. Po logici stvari, preostaje još samo „bošnjački politički blok“. Ako SDP pristane na takvu „bošnjačku koaliciju“ definitivno će izgubiti svaki oblik „građanskog“ i „multietničkog“ kredibiliteta. I time, između ostalog, iznevjeriti onaj dio glasača koji su za njih glasali upravo zato što su ih smatrali koliko-toliko autentičnim predstavnicima „građanske opcije“ – ma što to značilo. Ako SDP želi ostati vjeran svojim proklamiranim građanskim načelima i obećanju da želi sudjelovati samo u programskim koalicijama, onda bi morao pristati na činjenicu da je takvu vlast nemoguće formirati, i postati oporba budućoj koalicijskoj vlasti nacionalnih blokova (što je, usput budi rečeno – velika koalicija nacionalnih političkih blokova – jedno od bitnih obilježja konsocijacijskog modela). S obzirom da se SDP ne želi odreći sudjelovanja u budućoj vlasti, a pri tom još uvijek želi barem prividno zadržati poziciju građanske stranke i principijelnosti glede programskih koalicija, preostaje im samo SDA proglasiti građanskom strankom.
„Mali problem“ je u tome što je SDA osnovana kao stranka svih Muslimana Jugoslavije, i što je zapravo u prethodnih dvadeset godina bila stožerna bošnjačka stranka u BiH, politički pandan HDZ-u i SDS-u. I time ponovno – ako tvrdimo da SDP-SDA čine građanski blok – dolazimo do rasističko-primordijalističke tvrdnje da su SDP i sve bošnjačke stranke predstavnice građanske opcije, a sve srpske i hrvatske stranke, odnosno, sve stranke čije sjedište nije u Sarajevu etnopolitičke i nacionalne stranke. Ili su pak svi Bošnjaci bez obzira gdje živjeli i koje stranke birali jedini istinski predstavnici građanske opcije, a 98% Hrvata i 98,5% Srba u BiH tek puki etnonacionalisti. Svjesni da im prethodne kvalifikacije ne idu u prilog, čelnici SDP-a i SDA pokušavaju govoriti o nekakvom patriotskom, ili bosanskohercegovačkom bloku. Ali, kada se malo bolje razmisli ponovno se dođe na isto kao i s tvrdnjama da su SDP i SDA „građanski politički blok“. Naime to bi značilo da blokovi SNSD-SDS i HDZ BiH-HDZ 1990 nisu ni patriotski, ni bosanskohercegovački, odnosno da nacionalni blokovi koje podržavaju 98,5% Srba i 98% Hrvata nisu ni patriotski, ni bosanskohercegovački. Ako bi to bila istina, morali bismo se zapitati kakva je to, i čija je to država, odnosno, ima li takva država više uopće ikakvog smisla? Sva ta zbrka postaje puno jasnija kada uvedemo pojam „većinskog nacionalizma“.
„Odustajanje od nacionalizma“ i „građanska država“ kao oblici „većinskog nacionalizma“
U složenim i višenacionalnim državama, u politološkoj teoriji i političkoj praksi imamo obilje primjera za to, većinska nacija se u pravilu u najvećoj mjeri identificira s državom i ostvarenje svojih (veliko)nacionalnih ciljeva vidi u „odustajanju od nacionalizma“. Društvene i političke elite „većinske nacije“ tako u pravilu nastupaju s „građanskih“ i antinacionalističkih pozicija, bore se protiv etnonacionalističkih „podjela“ i secesionističkih težnji, te zagovaraju „normalnu državu“ u kojoj će svi biti jednaki na temelju izbornog načela „jedan čovjek, jedan glas“.
Kao ilustracija gornjoj tvrdnji može poslužiti i vijest objavljena 10. listopad 2010. na portalu www.depo.ba.
Sesija Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 ove nedjelje nazvana je “Zašto je Željko Komšić izborni fenomen”, a predsjednik te nevladine organizacije Sulejman Redžić tim povodom smatra da je izborni trijumf Željka Komšića najbolji pokazatelj da narodi u BiH „ne žele nikakve etno podjele i svođenje svog ili pojedinačnih naroda u etno torove i profiliranje tzv. etno lidera kako to neki centri priželjkuju i kako to žele određene političke vođe“
“Fenomen Željko Komšić je pokazatelj da narod u BiH želi građansku državu i to obavezuje i ukazuje svima na društveno političkoj sceni BiH da moraju mijenjati svoju političku koncepciju u naredne četiri godine, a stanovito svi oni koji zagovaraju etnopolitiku da je moraju približavati konceptima građanske i mnogo više demokratske nego je to dosad bilo”, kazao je Redžić.
Dok je SFRJ još postojala, i Slobodan Milošević je deklarativno nastupao s antinacionalističkih, socijalističkih i jugoslavensko-integralističko-unitarističkih pozicija, zalagao se za izborno načelo „jedan čovjek, jedan glas“ i najavljivao borbu protiv nacionalista i separatista koji u „odmetnutim republikama“ ruše Jugoslaviju. Kasnija događanja pokazala su da je „jugoslavensko-srpsko odustajanje od nacionalizma“ bilo sredstvo pomoću kojega su Srbi kao pripadnici „većinske nacije“ pokušavali ostvariti vlastite (veliko)nacionalne ciljeve. Analogan model pokušava se provesti i u BiH. „Jugoslovensko-srpsko odustajanje od nacionalizma“ zamijenjeno je „bosansko-bošnjačkim odustajanjem od nacionalizma“, Željko Komšić preuzeo je ulogu Sejde Bajramovića, a ulogu SKJ, odnosno, Miloševićeve Socijalističke partije Srbije (SPS), preuzeo je Lagumdžijin SDP. Na sreću, postoji i jedna bitna razlika: Lagumdžija iza sebe nema bosansko-bošnjački pandan Jugoslovenskoj narodnoj armiji. No, čak ni to ga nije spriječilo da neposredno nakon izbora, u intervjuu londonskom Timesu, „odmetnutom entitetu“ zaprijeti vojnom silom. Kada netko u višenacionalnoj zajednici kao predsjednik vodeće stranke „većinske nacije“ legalnim i legitimnim političkim predstavnicima drugog konstitutivnog naroda zaprijeti vojnom silom, a da je pri tom njegova stranka najmanje brojnom konstitutivnom narodu očitim preglasavanjem već ranije nametnula svoga političkog predstavnika, onda takvu izjavu nužno moramo okarakterizirati kao šovinističku. I sjetiti se Slobodana Miloševića.
Postizborne manipulacije
Pored makevijalističke težnje da dođu na vlast po svaku cijenu, prethodno navedenim šovinizmom može se dijelom objasniti zašto je SDP istaknuo kandidata samo za hrvatskog člana Predsjedništva. Učinili su to premda su bili svjesni da time veliki dio bošnjačkog biračkog tijela usmjeravaju na preglasavanje Hrvata i ukidanje njihovog osnovnog demokratskog prava da kao Ustavom priznati zasebni kolektivitet sami biraju vlastite predstavnike. Kao što su srpske društveno-političke elite u Jugoslaviji preko SKJ i kasnije Miloševićevog SPS-a pokušali ostvariti svoje nacionalističke ciljeve, tako danas određene bošnjačko-bosanske elite preko SDP pokušavaju ostvariti svoje nacionalističke i šovinističke ciljeve. Kako bi analogija bila potpuna, već drugi put zaredom instaliraju „hrvatskog predstavnika“ Željka Komšića na vrlo sličan kako je Milošević postavljao „albanskog predstavnika“ Sejdu Bajramovića.
Da se uistinu radi o svjesnom šovinizmu svjedoče i pokušaji SDP-a da postizbornim manipulacijama dodatno marginalizira hrvatsku poziciju u BiH. Kao što smo već rekli BiH je država tri konstitutivna naroda. Sva tri naroda međusobno, u skladu sa svojom ustavnom pozicijom, trebali bi imati institucionalnu i stvarnu jednakopravnost. Ta institucionalna i stvarna jednakopravnost, kada su Hrvati u pitanju, morala bi se očitovati kroz činjenicu da ona stranka ili politički blok koja po izbornim rezultatima ima najveći legitimitet predstavljati Hrvate bude sastavni dio koalicijske vlade i na razini entiteta FBiH i na razini države. Ta stranka je HDZ BiH koja je na prethodnim izborima osvojila preko 60% hrvatskih glasova, i time postala stranka s najvećim stupnjem nacionalnog legitimiteta u BiH. No ta činjenica čelnim ljudima SDP-a nije značila ništa. Oni su uporno najavljivali i pokušavali napraviti koaliciju i na državnoj i entitetskoj razini bez sudjelovanja HDZ BiH u toj koalicijskoj vlasti. Time su još jednom nedvosmisleno pokazali da hrvatskom narodu u BiH ne priznaju pravo da sam bira svoje političke predstavnike, negirali njegovu političku volju izraženu na izborima i time zapravo negirali njegov kolektivni politički subjektivitet, čime su, između ostalog, izravno prekršili i odredbe Ustava BiH. Taj šovinizam ide toliko daleko da ne uvažava ni hrvatski koalicijski blok koji je u međuvremenu napravljen između HDZ BiH i HDZ 1990. Premda je taj blok na prethodnim izborima osvojio opreko 85% hrvatskih glasova, SDP ih pokušava zaobići i složiti koalicijsku vladu bez njih. Pri tom imaju drskosti i ludosti tvrditi da taj blok koji je osvojio 85% glasova „nema eksluzivitet predstavljati Hrvate“ već da legitimni predstavnici Hrvata u vlasti mogu biti i stranke (HSP BiH i HSS-NHI) koje su zajedno osvojile 4% hrvatskih glasova. Dakle, po SDP-ovoj logici, netko tko je osvojio 4% glasova ima jednak legitimitet kao i netko tko je osvojio 85% glasova.
Valjda po toj istoj logici, sebe s osvojenih 17,3% glasova na „državnoj razini“ proglašavaju legitimnim predstavnicima volje građana BiH i apsolutnim pobjednikom izbora. Ne uvažavajući pri tom ni slijedeće činjenice: da je SNSD stranka koja je u Parlament BiH unijela više glasova nego SDP, da su u RS-u dobili oko 3%, da kod dva od tri konstitutivna naroda nisu prešli ni izborni prag, da su u FBiH tek relativni pobjednik s 24,53%, i da niti na jednoj razini u BiH ne mogu samostalno formirati vlast. Pored toga, koristeći manjkavosti u Izbornom zakonu, postizbornim kalkulacijama i manipulacijama pokušavaju svoju volju nametnuti Hrvatima i u Domu naroda – domu koji je u prvom redu zamišljen kao instrument zaštite vitalnih nacionalnih interesa svakog od tri konstitutivna naroda – tako što i u taj dom pokušavaju ubaciti „svoje Hrvate“ bez obzira što su ti „SDP-ovi Hrvati“ na prethodnim izborima dobili oko 1,5% hrvatskih glasova. Da nije tragično, nemoralno, protuustavno i nelegitimno, bilo bi smiješno.
Antidemokratsko i totalitarističko razumijevanje pojma legitimiteta
U uvodnom dijelu teksta kazali smo da se „fenomen Lagumdžijinog SDP-a“ na strukturalno-političkoj razini može okarakterizirati i kao sprega antidemokratskih i totalitarnih ideoloških koncepata s jedne strane, s nacionalističkim i šovinističkim težnjama dijela „temeljne i većinske bosanskohercegovačke nacije“ s druge strane. Primjer antidemokratskih i totalitarnih ideoloških praksi, među ostalim primjerima spomenutim u tekstu, jasno se da iščitati i iz odnosa SDP-a prema pojmu i praksi političkog legitimiteta. Kao što smo u tekstu već naveli, u svim predstavničkim demokracijama zapadnog tipa, temeljenim na pretpostavljenom društvenom ugovoru, oni koji biraju su nosioci suvereniteta i legitimiteta, a ne oni koji su izabrani. Izabrani predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali i u tome leži njihov legitimitet.
Dakle izvorni suverenitet i legitimitet imaju oni koji formiraju, konstituiraju određenu zajednicu. Prema Ustavu, Srbi, Hrvati i Bošnjaci su konstitutivni narodi u BiH. Stoga, oni moraju imati mogućnost dio svoga političkog suvereniteta i legitimiteta putem izbora prenijeti na svoje političke predstavnike. Ovo pravilo, naravno, vrijedi samo u demokratskom obliku vladavine. U totalitarnim državama s jednopartijskim uređenjem, kao što je to na primjer bilo u SFRJ, politički legitimitet se nije dobivao i provjeravao na slobodnim i demokratskim višestranačkim izborima, „odozdo“ iz naroda i građana, nego je SKJ bio jedini izvor i okvir političkog legitimiteta. SKJ, s Centralnim komitetom na čelu stranke i države, na partijskim je kongresima donosio društveno-političke smjernice, ili direktive. Zadatak članova Partije, partijskih i državnih tijela, društvenih i kulturnih institucija je bio da te direktive sprovode u praksu i da u skladu s njima u društvu, to jest, u narodu i „masama“ pokušaju „proizvesti“ poželjni oblik društveno-političke stvarnosti.
SDP BiH se ponaša ne samo kao formalno-pravni nasljednik Saveza komunista Jugoslavije, nego i kao sadržajno-ideološki nasljednik koji umjesto poštivanja legitimiteta stečenog na izborima želi uvesti kategoriju ideološko-partijskog legitimiteta. Jedino time se, na konceptualnoj razini, može objasniti njihov stav da su stranke koje su dobile 4% hrvatskih glasova, ako pristanu ući sa SDP-om u koalicijsku vladu, legitimni predstavnici hrvatskog naroda. Sasvim malo političke kulture i zdravog razuma je dovoljno da se zaključi koji politički blok ima legitimitet i ekskluzivitet predstavljati hrvatski narod: onaj koji je dobio 85% hrvatskih glasova, ili onaj koji je dobio 4% glasova hrvatskog naroda. Stoga je odgovor na, u posljednje vrijeme u sarajevskim krugovima, vrlo često pitanje: tko je bloku HDZBiH-HDZ1990 dao ekskluzivno pravo da samo oni mogu predstavljati Hrvate u BiH, i prosječnom pučkoškolcu jasan i nedvosmislen: hrvatski narod na prethodnim demokratskim, višestranačkim i slobodnim izborima. Za one koji ne znaju, to je i osnovna svrha izbora: birači/narod između više različitih stranačkih/koalicijskih opcija biraju onu koja će ih predstavljati. Što veći postotak dobivenih glasova, to veći stupanj legitimiteta predstavljanja. Preko 50% – ekskluziva. Treba li crtati? Očito treba jer su kandidati SDP-a koji se deklariraju kao Hrvati, i koji su na prethodnim izborima dobili podršku 1,5% hrvatskih građana, za SDP legitimniji hrvatski predstavnici od kandidata koalicije HDZ BiH – HDZ 1990 koji su na prethodnim izborima dobili podršku 85% hrvatskih građana.
Pored totalitarističkih i šovinističkih elemenata takav stav sadrži i primordijalističko, te antidemokratsko razumijevanje koncepta političkog legitimiteta. Stavku Izbornog zakona da jedan član Predsjedništva BiH ili zastupnik u Domu naroda treba biti iz reda hrvatskog naroda, odnosno Hrvat, u SDP-u razumijevaju kao mogućnost da to bude njihov član koji je Hrvat „po porijeklu“, „po krvnim zrncima“, po tome da su mu roditelji bili Hrvati, ili po tome da se on naprosto za potrebe određene funkcije izjasni kao Hrvat – bez obzira na činjenicu što je on kao kandidat SDP-a izabran glasovima Bošnjaka i „ostalih“, a ne hrvatskim glasovima. Nasuprot tome, demokratsko razumijevanje pojma legitimiteta kaže da je izvor legitimiteta u onima koji biraju, a ne u onima koji su izabrani. U skladu s tim načelom legitimni hrvatski predstavnik je samo onaj kandidat kojeg su izabrali Hrvati, odnosno, onaj kandidat koji je dobio najveći broj hrvatskih glasova. Bez obzira je li taj kandidat „po porijeklu“ ili etničkom određenju Hrvat ili nije. To znači da legitimni hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH može biti svaki građanin BiH, bez obzira na etničku pripadnost i nacionalnost, ukoliko je na izborima dobio najveći broj glasova hrvatskog biračkog tijela. Ukoliko se tako razumije koncept legitimiteta, to znači da legitimni član predsjedništva iz reda hrvatskog naroda mogu biti i Jakob Finci, i Dervo Sejdić, i Željko Komšić, i Zlatko Lagumdžija, i Svetozar Pudarić. Jedini uvjet je da na slobodnim i demokratskim izborima dobiju većinu glasova hrvatskog biračkog tijela.
Institucionalna neravnopravnost Hrvata
Premda je izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva očita izborna prijevara, te protuustavan i antidemokratski čin, u njemu je barem nominalno bila prisutna „hrvatska dimenzija“ – naime, Željko Komšić se nominalno kandidirao za hrvatskog člana Predsjedništva. Za razliku od njega „Hrvati“ koje SDP želi „instalirati“ u Dom naroda nemaju ni tu nominalnu hrvatsku identitetsku odrednicu. Oni su birani i izabrani isključivo kao članovi SDP-a. A činjenica je, da SDP za sebe tvrdi da je građanska i socijaldemokratska, a ne nacionalna stranka, kao što je i činjenica da više od 97% SDP-ovog biračkog tijela čine Bošnjaci i „ostali“. I usprkos svemu tome, SDP iz Doma naroda želi izgurati zastupnike hrvatskih stranaka koji su dobili 85% glasova hrvatskog biračkog tijela i „instalirati“ „svoje Hrvate“, Hrvate po mjeri „građanskog“ SDP i njegovih bošnjačkih i „ostalih“ birača.
Već smo pokazali da je Željko Komšić kao nominalno hrvatski član Predsjedništva izabran većinom glasova Bošnjaka i „ostalih“ koji nisu Hrvati. I to na način da je od ukupnog broja glasova koje je dobio preko 97% glasova bilo iz reda Bošnjaka i „ostalih“. Time je Željko Komšić postao njihov predstavnik u Predsjedništvu BiH, jer predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali. Stoga u tročlanom Predsjedništvu imamo jednog predstavnika Srba, jednog predstavnika Bošnjaka i jednog predstavnika Bošnjaka i „ostalih. Dakle, stvarno stanje je da Hrvati kao „ustavna kategorija“, kao konstitutivan narod nemaju svoga predstavnika u Predsjedništvu, a preostala dva konstitutivna naroda – Bošnjaci i Srbi – imaju. Čak što više, jedan od konstitutivnih naroda – Bošnjaci – ima svoja dva predstavnika, ili barem jednog i pol. To, bez imalo sumnje, pokazuje da Hrvati nisu ravnopravni s ostala dva konstitutivna naroda, barem kada je Predsjedništvo BiH u pitanju.
Bez obzira koliko svaki pojedini član i glasač SDP-a bio svjestan gornjih činjenica, i bez obzira koji subjektivni motivi su ga vodili da svoj glas da Željku Komšiću i SDP-u, objektivna posljedica njihovog čin može se okarakterizirati kao izraz bošnjačkog nacionalizma i šovinizma prema Hrvatima. Vjerujem i pretpostavljam da većina bošnjačko-bosansko-građanskih birača koji su dali glas Željku Komšiću nije bila svjesna ovih činjenica i da na subjektivnoj razini nisu bili motivirani svjesnim bošnjačkim nacionalizmom i šovinizmom. Dio njih svoj glas Željku Komšiću i SDP-u dali su potaknuti lošim stanjem u zemlji (i političkim, i ekonomskim, i moralnim, i društvenim, …) i s uvjerenjem da čine dobro i BiH i svim njezinim narodima i građanima.
Ali, subjektivni motivi su jedno, a objektivne posljedice drugo. A objektivne posljedicu su da je jedan narod preglasan, da su mu pripadnici drugog naroda nametnuli svoga predstavnika u Predsjedništvo i da SDP zahvaljujući njihovim glasovima nastavlja s praksom institucionalnog razvlašćivanja i političkog marginaliziranja Hrvata u BiH. Time se Hrvatima u BiH krše ustavom zagarantirana kolektivna prava, a građanima hrvatske nacionalnosti krše njihova ljudska prava uključujući pravo na slobodno nacionalno samoodređenje i osnovno demokratsko pravo da sami biraju svoje političke predstavnike. A kada se jednom narodu ili pojedincu ne dopusti djelovanje kroz institucije, time ga se potiče na vaninstitucionalno djelovanje i pokušaj rješavanja svojih problema izvan uobičajenih demokratskih procedura. Činjenica da dio glasača Željka Komšića i SDP-a nisu bili svjesni objektivnih posljedica svoga čina ne oslobađa ih od odgovornosti za navedene posljedice. Ni njih, ni one koji ih podržavaju u zemlji i u svijetu.
Ima li rješenja?
Uvažavajući sve činjenice i interpretacije navedene u ovome tekstu, mišljenja sam da BiH, na političkom planu, od Daytona nije bila u boljoj situaciji. U postdaytonskom razdoblju, glavno političko pitanje s najvećom specifičnom težinom bila je Republika Srpska. S jedne strane, iz Banje Luke se prijetilo odcjepljenjem Republike Srpske, a s druge strane iz Sarajeva se prijetilo ukidanjem. Za to vrijeme Hrvati su pokušavali ponovno postati autonomni politički subjekt, skrenuti pozornost na svoju poziciju unutar dvoentitetske BiH i iz „drugog plana“ ponovno uskočiti u „prvi plan“. Vrhunac negiranja hrvatskog pitanja i dekonstitucionalizacije Hrvata u BiH dogodio se 2000. godine kada je OESS promijenio izborna pravila i omogućio Bošnjacima da mogu glasovati za hrvatske kandidate. Te promjene Izbornog zakona i postizborni inženjering 2000. dovele su na vlast takozvanu Alijansu za promjene. Kao reakcija na Alijansu uslijedio je pokušaj uspostave Hrvatske samouprave 2001. godine.
Taj pokušaj je propao iz više razloga. Kao prvo, kadrovi koji su ga pokrenuli i provodili, po više kriterija, nisu bili dorasli tom zadatku. I kao drugo, ukupna društveno-politička situacija u BiH i međunarodnoj zajednici (OHR) nije bila zrela i spremna prihvatiti takav oblik rješavanja hrvatskog pitanja u BiH jer je fokus zanimanja bio, kako smo rekli, na „pripitomljavanju“ RS-a i jačanju pozicije države. Kako je RS bio puno tvrđi orah išlo se najprije na slamanje najslabije nacionalne komponente. Samouprava je brutalno ukinuta, a hrvatsko pitanje za neko vrijeme stavljeno u „treći plan“. Za to vrijeme Sarajevo i Banja Luka su pod pritiskom OHR sve manje prijetili jedno drugom, a sve više surađivali i prihvaćali kompromisna rješenja. Hrvati u to vrijeme nisu bili ni „dio problema“, pa tako ni „dio rješenja“. Ukupna društveno-politička situacija se pogoršala padom takozvanog „travanjskog paketa“. Uvjetno kazano, Bošnjaci ga nisu prihvatili jer su procijenili da bi on mogao značiti naknadnu legalizaciju i legitimizaciju RS-a, odnosno, minimalizirati mogućnosti da jednog dana ipak dođe do ukidanja, ili barem postepenog demontiranja i razvlašćivanja RS-a.
Na više ili manje eksplicitno izrečenom obećanju da može ukinuti ili barem bitno oslabiti RS, te na račun toga ojačati državu baziranu na unitarno-građanskom načelu s Bošnjacima kao temeljnim narodom, Haris Silajdžić i njegova SBiH nakon izbora 2006. postali su vodeća bošnjačko-bosanska politička opcija. Isto tako uvjetno kazano, Hrvati su odbili „travanjski paket“ jer su procijenili da on cementira dvoentitetsko uređenje koje vodi potpunoj marginalizaciji Hrvata i na državnoj razini, i u FBiH koja je zamišljena i napravljena kao bošnjačko-hrvatski entitet, a u praksi se, osobito nakon promjena izbornog zakona iz 2000. godine, sve više pokazivala kao bošnjačko-bosanski entitet. Na više ili manje eksplicitno izrečenom obećanju da može izboriti federalnu jedinicu s hrvatskom većinom, takozvani Treći entitet, HDZ 1990 je nakon izbora 2006. godine postao vodeća hrvatska stranka. Srbi su, uvjetno kazano, obaranje „travanjskog paketa“ od strane Bošnjaka i Hrvata iskoristili za radikalizaciju vlastite pozicije u BiH, te kao povod za dodatno jačanje pozicije RS-a do te mjere da se ponovno počelo prijetiti odcjepljenjem i vraćanjem na RS svih izvornih daytonskih ovlasti koje su u međuvremenu prenesene na razinu države. I Silajdžić, i njegova SBiH, i HDZ 1990 su izgubili izbore 2010. jer nisu uspjeli ispuniti obećanja iz 2006. godine. SDP je 2010. dobio većinu bošnjačko-bosanskih glasova jer je više ili manje izravno nagovijestio da oni mogu napraviti ono što je Silajdžić obećao a nije ispunio. Razočarani nacionalnom politikom HDZ-a 1990 hrvatski birači ponovno su povjerenje ukazali HDZ-u BiH koji u javnosti sve češće izlazio s idejom o potrebi formiranja jedne ili više federalnih jedinica s hrvatskom većinom.
Velikosrpski i velikobošnjački nacionalizmi između odcjepljenja i ukidanja RS-a

U posljednjih nekoliko godina svim stranama u BiH, uključujući i međunarodnu zajednicu, postaje sve jasnije da su prijetnje i odcjepljenjem i ukidanjem u ovakvim okolnostima neizvodive. Nema ukidanja RS-a, i nema mijenjanja međunarodno priznatih granica BiH – to je vrlo jasan i kategoričan stav međunarodne zajednice, a sve više i „realnost“ koju prihvaćaju i Banja Luka i Sarajevo. Time je fokus političkih pitanja vraćen u okvire pregovora o tome kako urediti i organizirati državu tako da ima legitimitet kod sva tri naroda i većine svojih građana, te kako je napraviti funkcionalnijom i efikasnijom u provođenju reformi koje bi zemlju trebale pridružiti kako se to voli kazati „euro-atlanskim integracijama“.
Ipak, velikosrpski nacionalizam izražen težnjom za odcjepljenjem i dalje je na neki način aktivan. Isto kao što je aktivan i velikobošnjački nacionalizam izražen težnjom za ukidanjem RS-a, odnosno, entiteta kao takvih, i pretvaranjem BiH u građansko-unitarnu državu s Bošnjacima kao temeljnim narodom bosanskohercegovačke države i buduće državne bosanske nacije (ono „Hercegovina“ bi najradije izbacili, da ostane samo Bosna, jedna i jedinstvena, s jednim narodom jednostavnog imena Bosanci). O velikohrvatskom nacionalizmu ne može biti ni govora, jer Hrvati u BiH nemaju nikakvu strukturalnu mogućnost niti politički kapacitet za realizaciju bilo kakvog velikonacionalnog plana. Republika Hrvatski ih u tom pogledu apsolutno ne podržava, a u posljednjih desetak godina nitko iz kruga hrvatskih društveno-političkih elita u BiH nije ni spomenuo takvu mogućnost. Vrhunac dometa hrvatske nacionalne politike u BiH je borba za ravnopravnost s druga dva naroda i političku opstojnost u BiH.
U odnosu na velikosrpski koji je krajnje eksplicitan, situacija s velikobošnjačkim nacionalizmom je mnogo složenija jer se sve više zaogrće „građanskim plaštom“ i sve ga je teže razlikovati od autentičnih građanskih inicijativa koje, nesumnjivo je, postoje i unutar SDP-a, i u BiH općenito. U slučaju SDP-a te su opcije toliko strukturalno isprepletene da se, u skladu s prethodnim analizama i određenjima, može govoriti o politici zasnovanoj na (veliko)bošnjačkoj izbornoj bazi, (veliko)bosanskoj političkoj nadgradnji i (veliko)građanskoj ideološkoj fasadi. Dodatni problem s velikobošnjačkim nacionalizmom je što on djeluje na više razina, i u više različitih etapa. Jedna razina je slabljenje RS-a (i po mogućnosti ukidanje) i jačanje velikobošnjačke pozicije kroz jačanje države krojene po mjeri „temeljnog naroda“, a druga razina je uspostavljanje dominacije nad FBiH kroz slabljenje utjecaja županija/kantona i potpuno političko marginaliziranja Hrvata. Takozvani plan A i plan B, kako sam to i opisao u tekstu Treći entitet – uvod u podjelu ili stabilizaciju države objavljenom u Statusu broj 12 iz 2007. godine. Plan A je, kao prva faza, ovladavanje FBiH, a plan B je, kao druga faza, ukidanje RS-a i ovladavanje cjelokupnom BiH. Stoga, nije ni malo slučajno da je Zlatko Lagumdžija nakon izbora dao izjavu u kojoj je rekao da će SDP najprije srediti stanje u FBiH (napravit će od nje Zapadnu Njemačku), a nakon toga će se ići na ukidanje RS-a i njezinu reintegraciju (kao što je bio slučaj s Istočnom Njemačkom) u jedinstvenu i cjelovitu unitarno-građansku BiH.
Razlozi za kakav takav optimizam

Sigurno se neki čitatelji već pitaju što je u svemu tome dobro, i na čemu se temelji optimizam iznesen na početku ovoga poglavlja, kada je očito da se ni velikosrpski, ni velikobošnjački plan ne mogu ostvariti mirnim i demokratskim putem. Pa, između ostalog, upravo i na toj činjenici. Naime, na unutarnjem planu, ni unutar pojedinih nacija, ni promatrajući društvo u cjelini, nema bitne podrške ratnom modelu rješavanja problema (prijetnje ratom, kada se i dogode, dolaze u pravilu s bošnjačko-bosansko-građanskih pozicija). I što je još važnije, bez obzira na sve manjkavosti koje pokazuje, međunarodna zajednica bi takve pokušaje najoštrije osudila i spriječila njihovu eskalaciju. Dakle, u ovakvim međunarodnim okolnostima, prijetnje ratom kao argument u pregovorima definitivno otpadaju. Isto kao što, sve više, kao argument otpadaju i prijetnje odcjepljenjem ili ukidanjem RS-a. Slijedeći razlog za optimizam je svojevrsni zamor međunarodne zajednice kada je BiH u pitanju, smanjivanje utjecaja OHR-a, i sve jača svijest u međunarodnim krugovima da su za BiH moguća i pogodna samo ona rješenja o kojima se dogovore domaći politički predstavnici. Napokon je sazrela spoznaja da nakon izbora 2010. treba formirati široku političku koaliciju koja i na entitetskim i na državnoj razini ima kapacitet provesti bitne reforme, pa i reformu Ustava. Nedugo nakon izbora počelo se nazirati da ta koalicija može biti sastavljena od političkih blokova (SNSD-SDS + HDZBIH-HDZ1990 + SDP-SDA) koji imaju puni legitimitet predstavljati sva tri konstitutivna naroda, odnosno sve tri dominantne političke pozicije: srpsku, hrvatsku i bošnjačko-bosansko-građansku.

Najveću odgovornost za formiranje takve koalicije ima bošnjačko-bosansko-građanski blok (SDP-SDA) jer zbog brojnosti svoje izborne baze, unutar potencijalne koalicije ima najveći broj zastupnika. U FBiH blok SDP-SDA može samostalno formirati vlast. Čelnici druga dva bloka višekratno su izrazili spremnost sudjelovati u takvoj koalicijskoj vlasti i pokušati kroz parlamente i vlade, dakle, legalnim i legitimnim demokratskim procedurama, reformirati BiH i učiniti je funkcionalnijom, efikasnijom i što više prihvatljivom svim njezinim narodima i građanima. Odluka je dakle na bošnjačko-bosansko-građanskom bloku SDP-SDA. Ako uđu u takvu 2+2+2 koaliciju time će jasno pokazati da uvažavaju i nacionalnu i političku složenost ove zemlje, te da legitimne predstavnike srpskog i hrvatskog naroda u BiH prihvaćaju kao partnere s kojima će pokušati riješiti najbolnija, ali za dugoročni prosperitet BiH daleko najvažnija pitanja: institucionalno rješavanje nacionalne jednakopravnosti, pitanje administrativno-teritorijalnog ustroja BiH, odnosno, pitanje novog Ustava koji bi imao legitimitet parlamentarne potvrde, odnosno legitimitet većinske izborne volje sva tri konstitutivna naroda, „ostalih“ i građana ove države.
Nastavak postizbornih manipulacija
Ukoliko blok SDP-SDA pokuša koalicijsku vladu, bilo na razini države, bilo na razini FBiH, napraviti bez blokova SNSD-SDS i HDZBIH-HDZ1990 time će jasno pokazati da ne poštuje izbornu volju srpskog i hrvatskog naroda u BiH, da Srbima i Hrvatima pokušava ukinuti pravo na nacionalni identitet i nacionalno samoodređenje, te da će po svaku cijenu nastojati realizirati bošnjačko-bosansko-građansku opciju, odnosno, unitarno-građanski model s Bošnjacima kao nukleusom i temeljom nove bosanske nacije. Uz to što je takva opcija bazirana na antidemokratskim i šovinističkim elementima, ona je i po trenutno važećem Ustavu nelegitimna, a time i protuustavna, odnosno, nezakonita. Pored toga, sigurno ne bi naišla na odobravanje međunarodne zajednice, i drastično bi narušila međunacionalno povjerenje u BiH. Isto tako, naišla bi na snažnu političku blokadu na razini RS-a, te županija i općina s hrvatskom većinom, isto kao i na razini parlamentarnog i federalnog Doma naroda, te snažno zahlađivanje odnosa sa susjednim državama Srbijom i Hrvatskom.
Takav potez bi, također, doveo do radikalizacije hrvatske politike i raznih oblika građanskog neposluha. RS bi to iskoristila kao dokaz nemogućnosti bilo kakvog suživota s Bošnjacima, za jačanje i unutarnje i međunarodne pozicije RS-a, te bi ponovno bila masovno aktualizirana priča o referendumu i odcjepljenju. Takav scenarij, u svakom slučaju, išao bi na ruku velikosrpskom nacionalizmu u BiH. U konačnici bi se pokazao najpogubnijim za bošnjačko-bosansko-građanski blok i doveo bi u pitanje smisao daljnjeg postojanja BiH kao državne zajednice. No, takva opcija dvostrukog zaobilaženja srpskog i hrvatskog bloka (i na razini države, i na razini FBiH), u ovakvim okolnostima je vrlo malo vjerojatna iz najmanje dva razloga. Prvi je stranačka struktura Parlamenta BiH. Sve kada bi SDP-SDA svim silama pokušale složiti parlamentarnu većinu bez blokova SNSD-SDS i HDZBiH-HDZ1990, vrlo su mali izgledi da bi u tome i uspjeli. Drugi je činjenica da su i bošnjačke i velikobošnjačke elite svjesne da bi to bilo pogubno za njihove interese i da bi time zapravo ojačali velikosrpsku poziciju u BiH. S obzirom da ne funkcionira na demokratskim načelima i racionalnim procjenama, bosansko-građanska sastavnica njihove koalicije bi se možda i odlučila na takav korak, ali, bez (veliko)bošnjačke podrške taj poduhvat bi imao tragikomičan ishod za one koji bi ga pokrenuli.

Realna opasnost krije se u pokušaju realizacije velikobošnjačkog plana A: potpuno preuzimanje kontrole nad FBIH i potpuno političko marginaliziranje Hrvata u FBiH, odnosno, pretvaranje FBiH u bošnjačko-bosansko-građanski entitet. Kako bi zamaskirali svoje prave namjere, moguće je da dođe do određenih pregrupiranja i proširenja unutar bošnjačko-bosansko-građanskog bloka. Na primjer, da SDP ne uđe u vlast na razini BiH (a da kao bošnjački elementi u vlast uđu SDA, SBB ili SBiH), a da na razini FBiH SDP čini okosnicu vlasti i složi vladajuću koaliciju bez bloka HDZBiH-HDZ1990, odnosno da napravi neku novu Alijansu po uzoru na onu iz 2000. godine. I to je upravo onaj plan koji je Lagumdžija najavio kao pretvaranje FBiH u „Zapadnu Njemačku“. SDP bi takvu ulogu pokušao opravdati pričom da ne želi sudjelovati u matematičkim nego u programskim koalicijama, a s obzirom da na razini države nisu mogli složiti takvu koaliciju, odlučili su ne sudjelovati u vlasti na državnoj razini, te, na razini FBiH, zahvaljujući najvećem broju mandata, složiti svoju takozvanu programsku koaliciju bez bloka HDZBiH-HDZ1990. Računajući pri tom da se Srbi neće na to previše buniti jer im je ostavljena pozicija u RS-u i prepuštena državna razina, a da Hrvati u FBiH nemaju političku snagu dostatnu za oduprijeti se takvom modelu. Glavna prepreka tome planu je načelno i dosljedno partnerstvo između srpskog i hrvatskog bloka. Ukoliko srpsko-hrvatski blok (SNSD-SDS-HDZBiH-HDZ1990) odnose na državnoj razini bude uvjetovao odnosima na razini FBiH, velikobošnjački plan A, odnosno, „Lagumdžijinu programsku koaliciju“, odnosno, novu Alijansu na razini FBiH neće biti moguće realizirati.
Razlog zbog kojeg bi srpski blok SNSD-SDS pristao na pomoć hrvatskom bloku HDZBiH-HDZ1990, mogućnost je da u određenoj fazi velikobošnjački plan A pređe u plan B i usmjeri svoje aktivnosti prema slabljenju i ukidanju RS-a. Moguće je, također, da SDS kao ekstremnije krilo srpskog bloka u ovakvom scenariju prepozna mogućnost postepene realizacije velikosrpske opcije kroz (prešutnu) nagodbu o labavoj konfederaciji s Bošnjacima i „ostalima“ u stilu: „Nama RS, vama FBiH i pomalo neka svatko ide svojim putom“. Kada imamo u vidu prethodni stav biva jasnije zašto su iz SDS-a nekoliko puta poručivali da se oni izričito protive uspostavi „trećeg entiteta“ i da se ne žele miješati u odnose u FBiH. Kao što biva jasnije i zašto je SDP svim silama pokušavao napraviti koalicijski dogovor sa SDS-om. Dogovor između SDP-a i SDS-a nije postignut, ali i dalje postoji određeno preklapanje njihovih interesa.
Labava srpsko-bošnjačka konfederacija
No, ako se malo bolje razmotre sve mogućnosti, vidjet ćemo da opcija labave srpsko-bošnjačke konfederacije može biti opasna i za jedne i za druge, i za velikosrpsku i za velikobošnjačku politiku. U tom slučaju, Hrvati bi najvjerojatnije na svim razinama pružali žestok otpor, u prvom redu politici koja ih u FBiH želi potpuno marginalizirati, između ostalog i kroz razne oblike građanskog i političkog neposluha i pokušaje internacionalizacije svoje pozicije. Imajući u vidu preglasavanje za člana Predsjedništva, dodatno marginaliziranje Hrvata u FBiH kroz protuustavno isključivanje iz vlasti hrvatskih predstavnika koji imaju 85% izborni legitimitet, bilo bi previše čak i za poslovično suzdržanu i „građanski“ nastrojenu međunarodnu zajednicu. Osim toga Hrvati bi svoju poziciju pokušali popraviti jačanjem županija i njihovim međusobnim povezivanjem: blok HDZBIH-HDZ1990 imat će vlast u svim županijama i općinama s hrvatskom većinom – bude li izbačen iz vlasti na državnoj i federalnoj razini vjerojatno će pokušati što više bojkotirati i sabotirati rad parlamenata i Domova naroda, uvezati sva područja na kojima ima vlast i onda nastojati politički djelovati s te razine. Time bi došlo do definitivnog „razgraničenja“ na terenu između Hrvata i Bošnjaka-Bosanaca-Građana – i to samo na području FBiH, bez zadiranja u RS. Logičan slijed takvog razvoja događaja bilo bi osnivanje saveza županija i općina s hrvatskom većinom u BiH, odnosno, sazivanje novog Hrvatskog narodnog sabora koji bi proglasio neku novu Hrvatsku samoupravu u BiH. Zbog teškog kršenja hrvatskih kolektivnih prava (preglasavanje u slučaju Komšić, izbacivanje iz vlasti legitimnih hrvatskih predstavnika na državnoj i federalnoj razini), kao i spomenutog zamora neuspjelim reformama i iskustvom propasti prve Alijanse međunarodna zajednica bi s puno većim simpatijama gledala na novu Hrvatsku samoupravu nego na onu iz 2001. I pragmatična kakva već jeste, nakon nekog vremena bi vjerojatno priznala stanje na terenu.
Velikosrpska politika labave konfederacije s Bošnjacima vjerojatno na početku ne bi podržavala tu Samoupravu jer bi se bojala da bi bošnjačko-bosansko-građanski blok određeni „gubitak vlasti“ na federalnoj razini nastojao nadoknaditi na državnoj razini. Pored toga, u slučaju uspostave Hrvatske samouprave, odnosno, federalne jedinice s hrvatskom većinom RS bi izgubio ekskluzivitet koji sada ima. U slučaju nastanka tri entiteta sasvim bi logično bilo očekivati da ti entiteti, ili federalne jedinice imaju isti institucionalni status – u odnosu prema državnoj razini, u međusobnim odnosima, te u unutarentiteskim standardima zaštite nacionalnih i građanskih prava. Sve bi to smanjilo vjerojatnost da RS ostane isključivo srpski entitet, i da se jednom u budućnosti ipak odvoji i proglasi samostalnost. Stoga bi eventualna podrška federalnoj jedinici s hrvatskom većinom bila veliki test za (veliko)srpsku politiku. Ukoliko podrške bude, to bi bio znak da je srpska politika na načelima etnopravde spremna sudjelovati u traženju rješenja za opstanak i prosperitet BiH sa RS-om kao njezinim sastavnim dijelom. Ukoliko podrška izostane, bio bi to signal da svoju budućnost vide u labavoj konfederaciji s bošnjačko-bosansko-građanskim blokom, i samo čekaju pogodan trenutak za definitivno razdvajanje i osamostaljenje.
U odnosu prema labavoj konfederaciji i velikobošnjačka politika je u velikoj nedoumici. Ukoliko (prešutno) pristanu na nju, svjesni su da bi to moglo dovesti do potpune disolucije države, i da bi bez zaštite državnog okvira Bosne i Hercegovine njihov „entitet“ bio u vrlo teškoj situaciji i vrlo nepovoljnom okruženju. Mala je vjerojatnost da bi se velikobošnjačka opcija mogla odlučiti na tako radikalne stavove koji bi u konačnici upravo za bošnjačke nacionalne interese mogli ispasti najpogubniji. Osim toga, čim bi postalo očito čemu ta politika „odustajanja od državne razine“ u labavoj konfederaciji vodi, vrlo je vjerojatno da bi potpuno izgubila podršku bošnjačko-bosansko-građanskog bloka, odnosno, nacionalne bošnjačke politike. Stoga bi bošnjački nacionalni interes trebao biti ukidanje tog modela labave konfederacije, ili pak, prelazak s konfederalnog dvoentitetskog modela na troentitetski federalni model. U višeentitetskom federalnom modelu i instiucionalne i emocionalne veze između države i njezinih federalnih jedinica mnogo su jače nego što je to slučaj kod konfederalnog modela, koji je zapravo neka vrsta saveza državnih jedinica. Stoga bi federalni model, u odnosu na postojeće dvoentitesko konfederalno uređenje, značio slabljenje pozicije entiteta i jačanje pozicije države. Država bi tako postala politički okvir koji bi sve tri strane doživljavale kao mehanizam artikulacije, zaštite i promocije vlastitih nacionalnih interesa. Na tom temelju bi onda mogla početi i izgradnja zajedničkog i jedinstvenog bosanskohercegovačkog društva i neke vrste političko-državnog nadnacionalnog jedinstva. A u tome bi i bošnjačka politika mogla prepoznati svoj interes, ukoliko odustane od velikobošnjačkih pretenzija prema BiH kao nacionalnoj državi Bošnjaka, ili pak, unitarno-građanskoj državi u kojoj će postojeće nacije biti zamijenjene „bosanskom nacijom“.
Situacija u kojoj bi velikobošnjačka politika realizirala plan A, ne bi išla u prilog (veliko)srpskoj politici. Logično je pretpostaviti da će velikobošnjačka politika iz plana A, ukoliko dođe do njegove uspješne realizacije, morati prijeći u plan B, odnosno, da će nakon „preuzimanja“ FBiH prijeći na pokušaje dekonstruiranja i „preuzimanje“ RS-a. U tom slučaju, normalno funkcioniranje RS-a bilo bi u značajnoj mjeri ometano. Analogno tome, RS bi na sve načine ometala normalno funkcioniranje države i osporavala sve njezine ingerencije. Takvo stanje poticalo bi radikalizaciju stanja i unutar RS-a, i unutar bošnjačko-bosansko-građanske FBiH. U RS-u bi u prvi plan izbile velikosrpske ideja koje tvrde da je suživot unutar BiH nemoguć i da treba ići na odcjepljenje bez obzira na posljedice, a u FBiH bi dominirali velikobošnjački stavovi da treba ići na ukidanje RS-a bez obzira na posljedice. No i jedno i drugo, i odcjepljenje i ukidanje, kao što smo već rekli, u ovakvim međunarodnim okolnostima nemaju velikih izgleda. Takva situacija, zasigurno bi reaktivirala i dodatno radikalizirala Hrvate koji bi u takvom stanju međusobnih blokada između srpskog i bošnjačko-bosansko-građanskog bloka (RS nasuprot FBiH) vidjeli mogućnost da i oni ponovno postanu „dio problema“ a time i „dio rješenja“ bosanskohercegovačke državne zajednice. A time bi, zapravo, svi skupa (i srpski blok, i hrvatski blok, i bošnjačko-bosansko-građanski blok, i država BiH u cjelini) opisali jedan krug i strukturno-politički došli na poziciju na kojoj se i danas nalazimo. Razlika bi bila samo u tome što bi ekonomska, moralna, društvena i politička situacija u sva tri bloka, i državi općenito tada bila mnogo lošija i teža nego što je to danas. I time bi opet, nakon godina međusobnog mrcvarenja i rastakanja ionako slabe supstance koja čini bosanskohercegovačko društvo i državu, ta tri bloka i njihovi predstavnici morali sjesti za stol i dogovoriti neku novu 1+1+1, ili u demokratskijoj varijanti 2+2+2 koaliciju.

ZAVNOBIH i Ustav kao okviri rješenja
Sva prethodna razmatranja idu u prilog tvrdnji da je BiH formula koju je moguće riješiti samo na dva načina: ili svi (konstitutivni narodi – politički blokovi) gube, ili svi dobivaju. Ili kako je to još davno formulirano na ZAVNOBIH-u: BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska/bošnjačka, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska/bošnjačka. Mnogo problema u BiH nastaje upravo zbog pogrešnog razumijevanja ili zlonamjernog tumačenja ove, današnjim politološkim jezikom bi rekli, tipične konsocijacijske formule (1+1+1). Naime, ta deklaracija-formula isključuje mogućnost da bilo koja od pobrojanih strana prisvoji sebi cijelu BiH i ostalima nametne svoje viđenje i uređenje BiH. To je, izgleda, najmanje jasno onima koji se na ZAVNOBIH najviše i pozivaju: Bošnjacima, odnosno, bošnjačko-bosansko-građanskom bloku, odnosno, SDP-u. Također, ta deklaracija-formula nigdje ne kaže da je BiH bosanska i hercegovačka, odnosno da pripada Bosancima i Hercegovcima, a kamoli da pripada SAMO Bosancima, ili samo građanima. Ta deklaracija-formula tvrdi da je BiH sastavljena od tri komponente: hrvatske, srpske i bošnjačke. Isto kaže i trenutno važeći Ustav BiH u svojoj preambuli: Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9. 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine“. Dakle, kao što se u preambuli Ustava može pročitati, Bošnjaci, Hrvati i Srbi su poimenice navedeni kao konstitutivni elementi, utemeljitelji ove države. Stoga je BiH država oslonjena na tri temelja, sastavljena od tri međusobno različite narodne komponente povezane zajedničkim državnim okvirom. Ako na bilo koji način osporimo ili ukinemo bilo koju od te tri komponente, ili, ako od tih komponenti nasilno pravimo jednu hibridnu vrstu, time ukidamo i BiH na ZAVNOBIH-konsocijacijskim načelima, i kršimo temeljnu odredbu postojećeg Ustava.

Državni antifašizam nekada i sada

Negiranje ZAVNOBIH-a i preambule Ustava na različite načine događa se upravo od onih koji se najviše pozivaju na ZAVNOBIH, Ustav i zakone i koji su datum zasjedanja ZAVNOBIH-a proglasili kao Dan državnosti BiH. A u tom pozivanju, umjesto da naglašavaju ono što je za današnju situaciju najprikladnije u ZAVNOBIH-u, a to su njegovi konsocijacijski elementi i potencijali, pozivatelji naglašavaju antifašistički karakter ZAVNOBIH-a, i nastoje povijesni antifašizam promovirati ne samo kao temelj bosanskohercegovačke državnosti, nego i kao osnovni ideološko-politički sadržaj državnosti suvremene Bosne i Hercegovine. Uz dužno poštovanje prema antifašizmu, takvo učitavanje prošlosti u sadašnjost je, iz više razloga, ne samo povijesno-politički pogrešno i neupotrebljivo, nego i štetno i opasno po BiH, sve njezine narode i građane, kao i po sam antifašizam. Povijesni antifašizam je naime, zajedno s komunizmom i procesom stvaranja Federativne Narodne Republike Jugoslavije, kasnije SFRJ, bio povijesno-politički kontekst ili okvir za nastanak BiH kao jedne od republika bivše Jugoslavije. Ali, to nikako nije bio osnovni sadržaj, nije bio temelj, nije bio konstitutivni element BH posebnosti u okviru SFRJ (i ostale republike, i Jugoslavija u cjelini nastale su u tom istom antifašističkom okviru – ako je to bio jedini uvjet nije trebalo praviti šest republika), niti kasnije BH državnosti. Ili ipak jest? Odgovor na prethodno pitanje iznimno je važan i za sadašnjost i budućnost BiH. Naime, završetkom Drugog svjetskog rata i kapitulacijom Njemačke i njezinih saveznika, odnosno nestankom fašističkih i nacističkih režima i država s međunarodne političke pozornice, nestala je i potreba za „antifašističkim državama“ i „antifašističkim koalicijama“. Antifašizam je postao povijesno, kulturno, političko i ideološko naslijeđe koje baštine, njeguju i promoviraju sve europske države i sve liberalno-demokratske države u svijetu. Povijesni antifašizam je jedan od elemenata njihovog državnog suvereniteta, ali ni u kom slučaju nije jedini, niti osnovni. Pored toga, imali smo i situaciju da su određene antifašističke zemlje bile izrazito antikomunističke i demokratske, dok su druge antifašističke zemlje bile izrazito antidemokratske i totalitarno-komunističke. I jedne i druge su baštinile povijesni antifašizam. Čak što više, povijesno najfašističkije i najnacističkije države Europe, Italija i Njemačka, danas su među vodećim svjetskim liberalnim demokracijama. Antifašizam u svim svojim pojavnim oblicima u jednoj zajednici nije jedini, a vrlo često niti glavni konstitutivni element političke posebnosti te zajednice. Da jeste, onda bi te zajednice nestankom povijesno-državnog fašizma i same morale nestati, ili bi morale pronaći nove oblike i sadržaje vlastite političke posebnosti i suverenosti. U svakom slučaju legitimnost tih režima i država, nestankom povijesno-državnog fašizma, morala bi biti utemeljena ili na nekoj drugoj državnoj ideologiji (kao što je bio slučaj u komunističkim režimima, uključujući SFRJ), ili na slobodno izraženoj ili potvrđenoj volji naroda/građana da žele utemeljiti posebnu državnu zajednicu i živjeti u njoj (kao što je to bio i jeste slučaj u svim liberalno-demokratskim državama zapadnoga tipa).
Kakvi smo mi antifašisti ako nema fašista protiv kojih se borimo

Da određeni načini mišljenja i ponašanja iz vremena Drugog svjetskog rata, kao ni oni iz razdoblja SFRJ, još nisu nadvladani, govori i činjenica da je javni i politički prostor u BiH preplavljen ideološko-političkim etiketama iz tih razdoblja. Najbolji primjer za to je već spomenuti antifašizam, odnosno, korištenje deklarativnog antifašizma kao sredstva za obračun s političkim neistomišljenicima. U tome naročito prednjače pripadnici takozvane građanske opcije koji koriste svaku moguću prigodu istaknuti svoje antifašističko opredjeljenje. U tome ne bi bilo ništa sporno kada pri tom ne bi koristili i totalitarne jugo-komunističke obrasce ponašanja prema političkim neistomišljenicima, odnosno, političkim protivnicima, jer u takvom ideološko-mentalnom sklopu svatko to se ne slaže s njihovim mišljenjima i političkim stavovima biva proglašen neprijateljem. I to ne bilo kakvim neprijateljem, nego onim najgore vrste, neprijateljem prema kojemu je dopušteno upotrijebiti sva raspoloživa sredstva. Neprijateljem koji, po uzoru na svoje ideološke prethodnike iz doba titoizma, ima status gotovo pa „nečovjeka“. Ekstremni antinacionalisti, antifašisti, građani i patriote tog „nečovjeka“, ovisno o situaciji, nazivaju nacionalistom, agresorom, kvislingom, a najčešće fašistom – samo zato jer se taj „nečovjek“ ne slaže s njihovom vizijom BiH kao unitarno-građanske države, i zalaže se za konsocijacijske i federalističke modele uređenja. Pri tom im neprijatelji nisu samo pojedinci i pojedine skupine, nego i cijeli narodi, ili barem regije. Pojednostavljeno kazano, kao baštinicima titoizma i jugoslavenskog antifašizma sebi su dodijelili ulogu građana-partizana, a političkim neistomišljenicima ulogu nacionalista-ustaša ili nacionalista-četnika, ovisno iz kojeg naroda dolaze. S tim da je zajednički nazivnik i nacionalistima i ustašama i četnicima to da su agresori i fašisti. Pri tom, tim istim gorljivim antifašistima ne smeta kada njihova Partija najavi koaliciju sa strankom koja od osnutka otvoreno koketira s ustaškim i nacističkim naslijeđem. Ne smeta jer se to trenutno uklapa u njihove planove o unitarno-građanskoj BiH. Nacionalisti, ustaše i fašisti su oni drugi koji se protive takvom modelu uređenja.
BiH kao Jugoslavija u malom
Stavljanje u prvi plan činjenice da je suverenost i državnost BiH nastala na temeljima antifašizma, može značiti i to da prije pojave povijesnog antifašizma nije bilo elemenata BH državnosti i suverenosti, te da je silaskom povijesnog, državnog fašizma s međunarodne političke pozornice trebalo nestati i povijesnog, državnog antifašizma i država koje su na njemu temeljile svoj suverenitet. Takve kvalifikacije su, po državnost BiH, tim više opasne ako im se doda i druga bitna dimenzija povijesnog konteksta u kojem se dogodio ZAVNOBIH, a to su državni komunizam i Jugoslavija. Naime, kao što svi znamo, u međuvremenu je nestalo i državnog komunizma i Jugoslavije. Svi znamo, ali neki od nas se izgleda s time ne mogu i ne žele pomiriti. Da je taj kontekst bio izuzetno važan, čak za konstituiranje BH posebnosti u okvirima jugoslavenske komunističke federacije puno važniji od deklariranog antifašizma, govori i činjenica da je zastava SRBiH bila kombinacija zastava KPJ i SFRJ – na crvenoj komunističkoj podlozi u gornjem lijevom kutu nalazila se umanjena zastava SFRJ (otud, između ostalog, i sintagma da je BiH „Jugoslavija u malom“). Kada još k tome dodamo povijesno potvrđene činjenice da je utemeljenje SRBiH velikim dijelom bilo izraz volje i želje (veliko)srpskih i jugoslavenskih komunista da stvaranjem BiH onemoguće stvaranje neke buduće hrvatske države, te da cjelokupna BiH prijeđe u sferu srpskog, odnosno jugoslavenskog utjecaja. To su između ostalog namjeravali postići i time što bi Muslimane amnestirali od fašizma i lojalnosti NDH, očekujući da će zbog te amnestije prijeći na „srpsko-jugoslavensku stranu“ i time utvrditi BiH kao zonu utjecaja srpsko-jugoslavenske politike. Kako bi se bolje razumjele prethodno navedene tvrdnje treba ih staviti u kontekst činjenica da je za vrijeme Drugog svjetskog rata cjelokupno područje današnje BiH bilo u sastavu takozvane NDH, da su tadašnji Muslimani masovno bili uključeni i u strukture vlasti i u vojne postrojbe NDH, te da je endehazijski režim Muslimane smatrao „cvijećem hrvatskog naroda“.
(Veliko)građanska nadgradnja nasuprot Ustavu i ZAVNOBIH-u

Kada se sve navedeno uzme u obzir, doista je čudno kako današnji zagovaratelji ZAVNOBIH-a ističu njegov antifašizam i komunizam, a u isto vrijeme negiraju ono što i danas može i treba biti jedan od osnovnih temelja suvremene bosanskohercegovačke državnosti: višenacionalni sastav BiH izražen i potvrđen formulom da je BiH i srpska, i muslimanska, i hrvatska, odnosno, negiraju golemi konsocijacijski i federalistički potencijal koji ta formula sadrži. Ili možda i nije čudno, ako poznajemo prevladavajuću ideološko-političku i nacionalnu strukturu tog komunističko-antifašističkog bloka: (veliko)bošnjačka izborna baza, (veliko)bosanska politička nadgradnja i (veliko)građanska ideološka fasada sa socijaldemokratskom dekoracijom izvana i komunističko-titoističkim stilskim namještajem iznutra. Upravo tim komunističko-titoističkim naslijeđem može se jednim dijelom objasniti zašto bošnjačko-bosansko-građanski blok prešućuje, negira i u praksi osporava višenacionalni, konsocijacijski potencijal ZAVNOBIH-a koji može biti snažan izvor legitimiteta i identiteta, i za sadašnju BiH i sve njezine narode (i građane). Ukoliko takozvanu (veliko)bošnjačku bazu odvojimo, te (veliko)bosansku nadgradnju i (veliko)građansku fasadu promatramo kao zaseban blok (SDP u užem, stranačko-političko-ideološkom smislu) možemo kazati da se taj bosansko-građanski blok sastoji od komunističko-titoističko-antifašističke baze i socijaldemokratske nadgradnje.
O čemu se zapravo radi, najbolje se može vidjeti na odnosu SDP-a prema pojmu i praksi izbornog legitimiteta. O tome smo već govorili u prethodnim poglavljima ovoga teksta, stoga ćemo ovdje iznijeti samo zaključak da se SDP BiH ponaša ne samo kao formalno-pravni nasljednik Saveza komunista Jugoslavije, nego i kao sadržajno-ideološki nasljednik koji umjesto poštivanja legitimiteta stečenog na izborima želi uvesti kategoriju ideološko-partijskog legitimiteta. Tom logikom „SDP-ov Hrvat patriota“ koji dobije 1,5% glasova hrvatskog biračkog tijela je legitimniji hrvatski predstavnik nego „etnonacionalistički Hrvat iz antibosanskog HDZ-a“ koji dobije 60% glasova hrvatskog biračkog tijela. Takvo razumijevanje političkog legitimiteta, bez imalo dvojbe, mora se okarakterizirati kao duboko antidemokratsko i totalitarističko, i tu ne pomažu nikakvi socijaldemokratski ukrasi i građanske fraze kojima se tu istinu nastoji zamaskirati. Ono što posebno zabrinjava kada je „fenomen SDP-a“ u pitanju je izostanak značajnije javne, intelektualne i medijske reakcije „građana“, Bosanaca i Bošnjaka na protuustavne i antidemokratske poteze SDP-a. A morali bi reagirati jer se sve to radi i u njihovo ime.
(Veliko)bošnjačka baza nasuprot Ustavu i ZAVNOBIH-u

U slučaju (veliko)bošnjačke baze stvar je prilično jednostavna. Bošnjački nacionalizam u BiH spada u kategoriju „većinskog nacionalizma“, ili „hladnog nacionalizma“. Takav nacionalizam u svim višenacionalnim državama ima mogućnost strukturalno i strateški se povezati s državnim aparatom i kroz mehanizme unitarno-građanske države ostvarivati svoje (veliko)nacionalne interese. Stoga je – kako smo to u nekom od prethodnih poglavlja i naveli – određenje da je SDP bošnjačko-bosansko-građanska stranka, analitički opravdano zamijeniti određenjem da je SDP (veliko)bošnjačka stranka. Zbog spomenute mogućnosti korištenja države u vlastite (veliko)nacionalne svrhe „većinski nacionalizam“ u pravilu nastupa s lažnih građansko-nadnacionalnih pozicija, zagovara „odustajanje od nacionalizma“ i koristi antinacionalističku retoriku. Dok, s druge strane, takozvani „manjinski, ili vrući nacionalizmi“ naglašavaju svoju nacionalnu pripadnost i posebnost, traže njezinu institucionalnu zaštitu i mogućnost da državni aparat dijelom bude u funkciji i njihovog nacionalnog interesa. Odnos „manjinskog nacionalizma“ prema državi može se sažeti u krilaticu: koliko država uvažava moje nacionalne interese, toliko i ja uvažavam državu. S druge strane, (veliko)bošnjački nacionalisti državu vide kao instrument ostvarivanja vlastitih (veliko)nacionalnih interesa i ne žele je „dijeliti“ s druga dva nacionalizma. Stoga osporavaju (ili barem prešućuju) nacionalni pluralizam istaknut na ZAVNOBIH-u, te sprječavaju realizaciju i institucionalizaciju njegovih konsocijacijskih i federalističkih potencijala. U konsocijacijsko-federalnom modelu njihov nacionalni interes je tek jedan od tri legitimna i ravnopravna nacionalna interesa u BiH, a za razliku od toga, u građansko-unitarnom modelu njihov (veliko)nacionalni interes je osnovni, temeljni, ili pak krovni interes kojem se druga dva nacionalna interesa trebaju prilagoditi i koji trebaju slijediti. Stoga se pripadnici (veliko)bošnjačkih elita svi odreda predstavljaju kao antinacionalisti, svoje (veliko)bošnjačko posezanje za državom predstavljaju kao izraz njihovog „građanstva“, „patriotizma“ i „odustajanja od nacionalizma“, a svaki zahtjev, u prvom redu hrvatskog naroda, za institucionalnom i strukturalnom jednakopravnošću proglašavaju nacionalizmom i separatizmom. Skoro da se čovjek zapita ima li u ovoj državi – kod ovoliko „građana“ – uopće Bošnjaka, bošnjačkih stranaka i bošnjačke politike.
Umjesto zaključka

Kao što smo već rekli, sva prethodna razmatranja idu u prilog tvrdnji da je BiH formula koju je moguće riješiti samo na dva načina: ili svi (konstitutivni narodi – politički blokovi) gube, ili svi dobivaju. Ili kako je to još davno formulirano na ZAVNOBIH-u: BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska/bošnjačka, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska/bošnjačka. Isto kaže i trenutno važeći Ustav BiH u svojoj preambuli: Podsjećajući se na Osnovna načela usuglašena u Ženevi 8. 9. 1995. godine i u Njujorku 26. 9. 1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine“. Stoga političko rješenje za BiH, i nacionalno pitanje kojega je ono dio, trebamo tražiti u okvirima deklaracije ZAVNOBIH-a i preambule postojećeg Ustava, a ne u odcjepljenjima, ukidanjima i preglasavanjima.

A deklaracija i preambula jasno kažu da je ovo država tri konstitutivna naroda i da svaki narod ima pravo na nacionalni subjektivitet. U tom kontekstu treba tražiti rješenje i za državu, i za narode, i za „ostale“, i za „građane“. BiH je i po ZAVNOBIH-u, i po važećem Ustavu, i po „stanju na terenu“ višenacionalna država – to je njezina temeljna politička odrednica. Nacionalno, odnosno, međunacionalno pitanje osnovno je i najvažnije političko pitanje s kojim se susreće svaka višenacionalna zajednica, pa tako i BiH. Pitanje čije uspješno rješenje je pretpostavka za uspješno i demokratsko rješavanje svih ostalih bitnih političkih pitanja. Ta višenacionalnost treba biti uređena na demokratskim načelima etnopravde: ona institucionalna prava koja ima jedan narod moraju imati i ostala dva. Politička prava „ostalih“ i „građana“ moraju biti uključena u „međunacionalno pitanje“, isto kao što i rješenje „(među)nacionalnog pitanja“ u sebi mora sadržavati rješenje pitanja „ostalih“ i „građana“. I to je demokratski standard u svim višenacionalnim državnim zajednicama. Stoga je važno da buduću parlamentarnu većinu i koalicijsku vlast na svim razinama na kojima je to izvodivo čini upravo koalicija sastavljena od hrvatskog, srpskog i bošnjačko-bosansko-građanskog bloka (koalicija 2+2+2: HDZBiH-HDZ1990 + SNSD-SDS + SDP-SDA). Važno jer ta koalicija ima legitimitet predstavljati sve glavne političke skupine u zemlji: Hrvate, Srbe, Bošnjake, „Građane“ i „Ostale“.
Kakvi god bili međustranački i međunacionalni odnosi jednom će se ipak morati sjesti i dogovoriti koalicijska vlast na zavnobihovsko-ustavnom načelu i ., i ., i ., odnosno načelu 1+1+1, odnosno na demokratskijoj verziji 2+2+2. A tu mogućnost vlasti 2+2+2, uključujući „građane“ i „ostale“, imamo već danas. Pitanje je samo jesmo li svi skupa za nju spremni? Jesmo li ju spremni podržati i dati joj priliku da u otvorenom i demokratskom ozračju otvori sve probleme koji tište ovu državu u cjelini, i sve njezine narode i građane ponaosob.
Ivan Vukoja
Urednik Magazina za političku kulturu i društvena pitanja STATUS Mostar

Pretraži ovaj blog

#NIJESVETAKOCRNO

POČETNICA ZA ONE KOJI BI HTJELI RAZUMJETI AKTUALNA POLITIČKA ZBIVANJA U BiH

DP između ZAVNOBiH-a i nacionalizma

Primjedbe

Popularni postovi

DESET GODINA OD SMRTI FRA VJEKE ĆURIĆA

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca