OSVRT D. PEŠORDE NA KNJIGU J. E. BUŠIĆ "ŽIVA GLAVA"
Damir Pešorda: Dobra književnost Julienne Eden Bušić
Jedna od specifičnosti suvremene hrvatske kulture jest i to da se dosada gotovo isključivo negativno odredila prema nedavno završenom ratu. To i ne bi bilo toliko čudno da je Hrvatska vodila osvajački rat i u njemu bila neslavno poražena, no kako je bila riječ o obrambenom ratu, a uz to i pobjedničkom – takav odnos zbunjuje. Ne ulazeći sada u širi kontekst i implikacije takvog stava, treba ipak naglasiti da takvo stanje škodi ne samo kulturnoj i općenito društvenoj klimi, nego i umjetnosti kao takvoj. Naime, hrvatska književnost, kazalište i film kao najprimjereniji umjetnički mediji posredovanja nedavne ratne i aktualne poratne stvarnosti zbog te nerazumljive pristranosti gube i u čisto umjetničkom smislu. Želeći se valjda svidjeti inozemnim festivalskim žirijima, hrvatski filmaši uglavnom ''politički korektno'' inzistiraju na tamnim mjestima hrvatske obrane, a pri tome potpuno zanemaruju širi kontekst i činjenicu da je Hrvatskoj rat bio nametnut. Slično tim temama pristupaju i književnici. A jednostranost ne može biti dobra, čak ni onda kada se kiti tolerancijom, altruizmom i kritičkim odnosom prema vlastitoj zajednici.
Zato je valjda i bilo potrebno da se nađe jedna Amerikanka, Hrvatica po vlastitom izboru a ne po rođenju, da bi jednoj od najmučnijih tema nedavnog rata pristupila ideološki i nacionalno neopterećeno, ljudski angažirano, literarno suvereno. Riječ je, naravno, o Julienne Eden Bušić i njezinom najnovijem romanu Živa glava. Tema romana je sudbina Vukovarke S. koja se, u situaciji kada jedni bježe a drugi se prihvaćaju obrane napadnutog grada, odlučuje pridružiti sanitetu i tako dati svoj doprinos obrani grada. Kao i sve ključne odluke u životu, i ta je odluka donesena instinktivno, po nekoj dubljoj, racionalnom dijelu uma nedokučivoj značajci svake pojedinačne naravi:
Zašto nije otišla iz grada odmah na početku, kad je još bilo moguće? Brojne druge žene su otišle, masovno – majke i njihova djeca, starci, nemoćni ili bolesni – svi su pobjegli u sigurnost, ostavljajući iza sebe sve što su imali, svoja sjećanja, izlizane fotografske albume, omiljenog kućnog ljubimca ili naslonjač, stablo trešnje koje nije moglo presaditi jer mu je korijenje bilo preduboko u zemlji. Onima koji su otišli, je li njihovo korijenje bilo plitko? Ili su jednostavno bile bolje majke? (…) Ona je, međutim, ostala, mlada djevojka od dvadesetdvije godine, s trogodišnjim djetetom i bez supruga, što je samo po sebi bilo druga priča. Što je mislila? Znala je samo da se osjećala živom. Tada nije bila nečija majka, kćerka ili sestra, bila je žila u drhtavom pulsu Prirode. (Živa glava, 39-40)
S. ubrzo pada u srpsko zarobljeništvo gdje počinje njezin hod po mukama. Osim uobičajenog šikaniranja izložena je seksualnom zlostavljanju, i to upravo od dvojice sugrađana koji su prije rata živjeli običnim životom. Štoviše, prisiljena je odabrati svoga ''zaštitnika'' kako ne bi bila izložena sustavnom zlostavljanju svih. Preživjevši zlostavljanje i zatočeništvo, pokušava nakon 'mirne reintegracije Vukovara' postići pravdu na hrvatskom sudu. Njezin zlostavljač Dušan-Dule ničega se ''ne sjeća'', a okolina podozrivo gleda samu S., a ne njega. Oni koji su pobjegli iz grada, tako valjda podsvjesno opravdavaju svoj kukavičluk, a oni koji su ostali, bilo da su preživjeli Hrvati ili Srbi, imaju opet neke svoje razloge da ne svjedoče odveć revno. Sudsko osoblje pak s pravno-procesnih visina motri sve one koji mu pristupaju, potpuno ignorirajući ratne okolnosti, sumnjičavo cjepidlače oko svega, oko čega inače ne cjepidlače kada su u pitanju slučajevi silovanja u mirnodopskim okolnostima. Naime, nezamislivo je da u nekom takvom postupku suci propituju koliko je žrtva silovanja sama skrivila svoju nesreću. Takvog suca civilne bi udruge razapele na stup srama, kao što se i dogodilo onom gospićkom sucu u slučaju američke košarkašice i lokalnog bogataša.
Unatoč svemu S. se ne predaje, nego ustraje u svojoj bitci za pravdu. Izložena posttraumatskom stresu, podozrenju okoline i bešćutnosti pravosuđa, ona jedinu istinsku podršku ima u svome mužu Adamu. Adam je lik u drugom planu, ali ima vrlo važnu ulogu ne samo u životu stvarne S. (jer je roman pisan po stvarnoj osobi), nego i u romanesknoj strukturi i etičkoj impostaciji cijelog romana. On predstavlja ono drugo, pozitivno lice muškog principa, to jest muškaraca u romanu.
Adam. Smiješno je da je završila s muškarcem po imenu Adam, prvim muškarcem, muškarcem iznad svih muškaraca, prototipom, ikonom, simbolom čitavog svog spola, pretkom svih muškaraca. Etimološki (provjerila je u rječniku, naravno), Adam je muški oblik riječi adamah, koja označava tlo ili zemlju i povezana je s riječima adom (crven), admoni (rumen) i dam (krvav). Sve se to savršeno uklapa. Adam je njezina stijena, čvrsto tlo na kojem stoji, nikad kolebljiv, uvijek tu, i nije li najrumeniji muškarac kojeg je ikad vidjela. (135-136)
One druge i drugačije muškarce u romanu predstavlja Dušan-Dule, prije rata beznačajni zaposlenik Borova, u ratu nasilnik, gospodar života i smrti. Neki su komentatori, pišući o novom romanu Jullienne Eden Bušić, inzistirali na ''zločinu primitivne muške glave koja nije izašla iz pećinskog doba'' (B. Pofuk), drugi govore o ''iskazivanju moći'' (S. Knežević), meni se pak čini potrebnim u ovom slučaju upozoriti na ''banalnost zla'', o kojoj je pisala Hannah Arendt. Doduše, H. Arendt govori o svojevrsnom birokratskom zlu koje provode obični, bezbojni, ni po čemu posebni kotačići zločinačkog sustava. No i Dušan-Dule, iako silovatelj, zapravo je samo kotačić jedne politike koja je običnim, prosječnim individuama omogućila da razviju ono najgore u sebi. Nakon rata se Dušan-Dule opet vraća u svoju prosječnost i beznačajnost. Literarna umješnost autorice ogleda se i u tome što je uspjela i bez ekspliciranja ideološke pozadine rata i agresije prikazati cjelovitu istinu ratnih zbivanja i zlosilja. Tako da njezin roman bez nametljivog hrvatovanja razorno razobličuje zločinačku narav srpske agresije, što ga postavlja na sam vrh hrvatskog ratnog pisma.
Na kraju, unatoč svim preprekama, S. uspijeva izaći kao pobjednica. Ne toliko zbog činjenice što joj je uspjelo izboriti da se postupak protiv njenog silovatelja obnovi, nego prije svega zbog toga što je uspjela ostati otvorena životu, zaljubljena supruga i nježna majka. Što je samo po sebi još jedna specifičnost ovog romana u odnosu ne samo na djela iz korpusa hrvatskog ratnog pisma, nego i u odnosu na tzv. hrvatsko žensko pismo. U romanu Jullienne Eden Bušić oštrica ženskog pera ne ide crtom bojišnice između spolova nego crtom razdvajanja između života, koji je Božji dar, dakle dobro, i zla, koje je izopačenje tog dara. U završnoj sekvenci romana to se izriče na sugestivan poetski način.
Sunce je visilo iznad njezine glave kao sočna jabuka, a duguljasti pramičci oblaka polako klizili preko njega poput niti sjećanja ili želje. Zatvorila je oči. Ptice su skladno cvrkutale sa svakog stabla, svaka sa svojom vlastitom melodijom i raspoznatljivim cvrkutom, ili ćurlikom, ili graktajem, ili zviždukom. Lagani povjetarac milovao joj je obraz, jedva zamjetno, kao šapat. I tad sve se spojilo u jedinstveni hvalospjev, sunce joj je govorilo da ona njegovo čudo, a oblaci da im pripada; ptice su se rječkale oko toga s čijeg će stabla ona pjevati, iako su znale da to nije važno, a povjetarac ju je ponio sa sobom u svemir, u kojem ju je čekalo mjesto desno od zvijezda i lijevo od Boga. (234-235)
Koliko god to zvučalo anakrono, nekako sam uvijek instinktivno vjerovao da u dobroj književnosti uvijek pobjeđuje dobro. Ne u smislu banalnih hepienda, nego u smislu temeljnog stava prema životu i svijetu. U protivnom, pitam se, čemu uopće knjige? To pitanje samo po sebi premašuje okvire književne teorije, barem u onom smislu kakvom se ona danas poima, međutim kada se kao čitatelji susretnemo s takvom knjigom, nepogrješivo osjećamo da su se u njoj na sretan način srele i stopile u jedno: dobra književnost i književnost dobra. Taj me osjećaj prožeo i dok sam čitao roman Živa glava.
Živa glava je treći roman Jullienne Eden Bušić. Iako tematski različit od prva dva romana (Ljubavnici i luđaci, Tvoja i moja krv), ovaj roman nosi sve ostale prepoznatljive značajke njezina rukopisa. A glavno obilježje njezina književnog rukopisa jest da je to književnost koja izrasta iz stvarnosti, iz života. Iz strasti, životne i stvaralačke. Takva, strastvena i beskompromisna, autorica unosi dašak američke svježine u hrvatsku književnost. Pokazujući tako da tzv. stvarnosna proza, kakvom se hoće prikazati suvremena hrvatska proza, može izrastati uistinu iz autentične stvarnosti, a ne samo iz fingirane stvarnosti zagrebačkih ili splitskih kafića.
Zanimljiv je i autoričin narativni postupak. Cijelo pripovijedanje smješteno je u vremenski okvir od jednoga dana u kojem se kroz prepletanje isječaka iskaza koji je S. dala državnom odvjetništvu i pobuđenih sjećanja tijekom čitanja spisa pripovijeda njezin slučaj. Te dvije linije pripovijedanja koje se međusobno dopunjuju prekidaju se sitnim događajima iz životne svakodnevice, to jest iz romaneskne sadašnjosti: Adam koji strpljivo kuha svoj specijalitet za ručak, nestašna ''beba'', njihovo četvrto dijete, telefonski pozivi i slične sitnice. No te sitnice imaju svojevsnu terapeutsku funkciju, kako za samu junakinju S., tako iz čitatelje, jer su protuteža mučnim detaljima iz spisa i prisjećanja. Protuteža koja signalizira da život ide dalje, da svijet ide dalje i da ga zlo, koje je u jednom trenutku silovito provalilo u njega, ne može nadvladati ni zaustaviti. Živa glava jamac je za nadu. No da bi nada bila obnovljena, nužna je ljubav i osvješćivanje svega proživljenog. S. nalazi u sebi snage i za jedno i za drugo.
Hoće li hrvatsko društvo – jer riječ je, između ostalog, i o društvenom romanu – smoći snage za to dvoje ostaje otvorenim pitanjem?
Damir Pešorda
Primjedbe