KAKO JE P. PRIMORAC POSTAO IMUN NA LJEVIČARSKI REVIZIONIZAM HRVATSKE POVIJESTI


2. Postao sam imun na ljevičarske revizionističke govore o hrvatskoj povijesti

SOLUS CATHOLICUS 

– Obrambeni mehanizam - 

Ljudski život prožet je takvim situacijama i takvim trenutcima da se čovjeku nerijetko može dogoditi da u mnogim slučajevima radi u korist svoje štete. I egzistencijalne, i tjelesne i duhovne. Ovdje je bitno više se skoncentrirati na duhovnu dimenziju djelovanja protiv svoje štete. Sa duhovnom dimenzijom isprepliće se i psihička dimenzija. Čovjek, na žalost često puta nije ni svjestan da radi protiv sebe i da na temelju toga upada u neuroze i duboka nestabilna psihička stanja koji ga bacaju u duhovnu pustoš i u vrtlog egzistencijalnoga kolapsa. Doista, čovjek si sam vrlo često trasira put u propast. To trasiranje i djelovanje protiv sebe može se događati i na kolektivnoj razini. Kao što pojedinac djeluje i radi protiv sebe, u korist vlastite štete, tako može i jedan narod u nekom trenutku povijesti raditi tako.

 Živimo u povijesnom trenutku kada se nalazimo u tom ispreplitanju. I čovjek, prosječan Hrvat, svojim nerazboritim ponašanjem i življenjem radi protiv sebe, što rezultira raznim stanjima emotivne, psihičke i duhovne rastrganosti, ali i nacija živi i djeluje na takav način, pa se i ona nalazi u dubokoj kolektivno-psihičkoj krizi. Nakon pobjedničkih devedesetih godina gdje smo duboko u sebi imali ugrađen ponos, jer smo znali koji nam je cilj u kuda idemo, imali smo karizmatičnoga vođu, nastupilo je vrijeme kada su razni interesni lobiji napali na Hrvatsku kao vukovi. Na svim razinama. I na duhovnoj, i na političkoj i na nacionalnoj, i na moralnoj. Ali ono što je najgore, nama je uvijek netko drugi kriv za ono što nam se događa. Najmanje smo krivi mi sami. Zar upravo nismo mi htjeli političare i vlast koji su Hrvatsku uništili i bacili na koljena? Zar nismo upravo mi sami krivi za razorene međuljudske odnose? Je li normalno svakoga dana čitati u slušati vijesti kako je netko pod istragom za gospodarski kriminal, kako se događaju mafijaški obračuni u ubojstva u pol bijela dana, kako se susjedi između sebe sukobljavaju godinama zbog 40 cm pišljive međe.

Jal, zavist, mržnja, neodgovornost, nerad, manjak kreativnosti, nedostatak ponosa, primitivizam, duhovna i psihička nedoraslost. Na žalost, sve to na neki način prati na kolektivno-psihološkoj razini naš narod. Jedino još duhovna dimenzija u nekim segmentima funkcionira, ali čini se kao da je i ona na razini neke vanjštine. Kada bismo kao pojedinci i kao narod radili na tome da u sebi, na svojoj duhovnoj razini snažnije i jače oživimo i proživimo djelotvornost vjere, došlo bi do duboke i istinske katarze. Ona nam je upravo potrebna.

Hrvatski narod ima bogatu povijest. To je narod svjedoka, mučenika, velikana na intelektualnoj i duhovnoj razini. Gdje je danas jedan Leopold Mandić? Jedna Marica Stanković ili Ivan Merz? Gdje su nam ljudi koji će oživjeti katolički apostolat, dati mu novi smisao? Imaju li u hrvatskoj domovini ljudi koji će svoje bližnje oduševljavati za Krista, za promjenu života za rad, žrtvu, odgovornost, hod prema naprijed? To su pitanja koje si vjernik katolik danas treba uistinu postaviti. Da li nastojimo u Isusu i njegovu evanđelju gledati nadahnuće za svoje svakodnevno djelovanje? Nužno je i potrebno učiniti duboku intelektualnu i duhovnu introspekciju svojega „ja“ na svim mogućim razinama. Bez toga nema napretka, bez toga nema ničega. Izgleda da prosječni mali čovjek previše akceptira ono što mu dolazi izvana. Bavi se vijestima, novinama, televizijom i puni se negativnom energijom koja mu se odašilje tim putem. I postaje frustriran, postaje ljut, jer je nemoćan i ne može ništa učiniti. I kroz određeno vrijeme sve te negativne informacije i energija kao talog mu se skupljaju u duši, i čovjek svoju nutrinu transformira do situacije psihičkoga bolesnika.

Ako uistinu vidimo da nas nešto opterećuje i gubimo unutarnji mir, onda nam se ne smije događati da to što nas opterećuje taložimo u svojoj nutrini. Evo, mogu vam opisati svoj osobni slučaj. Svaki puta kada antifašisti imaju neke svoje skupove, meni je znalo biti jako loše slušajući ljevičarske revizionističke govore o hrvatskoj povijesti. Mislim ono, sad ispada kao da su partizani oslobodili Hrvatsku, a ne naši branitelji. Ali jednostavno, prestao sam pratiti njihove izjave i u glavi sam si postavio „klik“ koji mi je pomogao da se više ne opterećujem od tih njihovih besmislica i verbalnih bombaških koktela koje odašilju hrvatskom narodu.

Ima još mnogo toga zbog čega sam se osjećao loše, ali sve to sam izbacio iz sebe i nastojim se puniti pozitivnom energijom; moliti se, čitati dobru knjigu, ići na duge šetnje u prirodu, družiti se sa ljudima koji me ne opterećuju, činiti drugima dobro, vježbati se u ljubavi, i pokušati razmišljati, pa i raditi na tome što učiniti da Hrvatska bude ugodan prostor za život, bez obzira koliko situacija u ovom trenutku bila beznadna. Svatko od nas za našu domovinu može nešto učiniti na svojoj razini. Potrebno je samo dobre volje, traganje za novim idejama, preobraziti se u čovjeka koji ljubi i oprašta, i rezultati će biti vidljivi. Jer, jedini put da potpuno psihički i duhovno ne propadnemo je put evanđeoske ljubavi.

Pavle Primorac
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE