J. ČELAN JE 'PRIDE' DOŽIVIO KAO OKUPACIJU SPLITA, LOZO KAO POBJEDU NORMALNIH GRADJANA, A HODAK KAO DOBRU ZAHEBANCIJU

Okupacija Splita u 26 slika

MUNJEVITOM BRZINOM U SPLITU STVORENA POLICIJSKA DRŽAVA

Okupacija Splita u 26 slika

Naš suradnik splitski novinar Joško Čelan, član Stožera za obranu Rive, daje nam iz prve ruke prikaz događanja s „Gay Pridea“ prošle subote – ili: kako (ni)je obranjena Riva.
  • Autor: Joško Čelan|
  • Photo: Ivana Ivanovic/PIXSELL |
  • Nedjelja, 10.06.2012 13:18
● Bio je to jedan potpuno nadrealan događaj: stariji Splićani prisjećali su se na glas dana talijanske okupacije, kad bi fašisti pred malobrojne i nevoljne Splićane dovodili svoje vojne orkestre, koji su veselim koračnicama uzalud pokušavali publici prenijeti osjećaj normalnosti i prihvaćanja
● Ja sam, kao član Građanske inicijative, a kasnije i Stožera za obranu Rive, koji su se protivili održavanju mimohoda, četiri puta – gore i dolje, uzduž i poprijeko – bio u prilici obići putanju povorke. Moram priznati da mi policija nije pravila većih problema. Nedostupna mi je bila samo početna točka, središnji gradski perivoj, poznat i kao „Đardin“. Sve u njemu i oko njega ostavljalo je dojam kao da je riječ o organizaciji prijevoza skupih i opasnih životinja kakvog cirkusa ili zoološkog vrta
● Najnevjerojatnija je bila sama splitska Riva: s južne strane potpuno je isključena publika, kojoj je ostavljen samo uzak prolaz do mora – jedva da se dvoje ljudi može mimoići. Ondje gdje su prošli put bile tisuće ljudi, ovaj put, prilikom prolaska povorke, nema ni žive duše. Postaje mi jasno da je zacijelo i najtvrđa „torcida“ shvatila da u ovom gradu ni ptica ne može proletjeti, ako joj to ne dopusti hrvatska policija, u službi svojih planetarnih gazda. Oni će ubuduće zajedno vrlo plemenitu svjetsko-povijesnu ideju ljudska prava uvoditi i utvrđivati ognjem i mačem
● „Rivu nismo obranili“, kažem nakon dnevnika HTV-a Stjepanu Lozi, neformalnom vođi Građanske inicijative, imajući u vidu, ne toliko sam splitski mimohod, koliko dugu prošlost simboličkih pobjeda ovdašnjih jugonacionalista (orjunaša) u službi britanskog imperija – od izgubljene bitke za Trg hrvatskih velikana naovamo. „Ma, jesi li ti lud!“, ne slaže se Lozo. „Već dva mjeseca Imperij držimo u groznici...A sada smo ih i dobro zdrmnuli. Bitka se nastavlja!“
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Splitski homoseksualni mimohod ili, rečeno službenim imperijalnim jezikom, „Gay Pride“ jedan je od najnevjerojatnijih ili najapsurdnijih događaja, kojima je ovaj novinar nazočio u cijela četiri desetljeća svoga bavljenja novinarstvom – potpuno nadrealan događaj. Na vrhuncu pokazivanja državne – u ovom hrvatskom slučaju, gubernijske – sile u sablasno praznom središtu jednog inače vrlo živog mediteranskog grada čak mi se činilo da proživljavam prizore djelovanja totalitarne policije iz slavnog Bradburyjeva i Truffautova filma „negativne utopije“ „Fahrenheit 451“.
Stariji Splićani pak prisjećali su se na glas dana talijanske okupacije, kad bi fašisti pred malobrojne i nevoljne Splićane dovodili svoje vojne orkestre, koji su veselim koračnicama uzalud pokušavali publici prenijeti osjećaj normalnosti i prihvaćanja.
Oklopnici u crnom
Budući da se jasno sjećam prošlogodišnje prve (vatrene) povorke homoseksualaca i družine, sve se i ove godine činilo sličnim. Ali, već prvi pogled na poprište velikog događaja, koji već dva mjeseca zaokuplja „cijelu državu“, naviještao je bitne promjene. Oko fontane na splitskoj Obali hrvatskog narodnog preporoda, legendarne Rive, odnosno današnjeg Trga Franje Tuđmana, naguralo se mnoštvo policijskih vozila. Iz njih je izmiljelo, navodno, i cijelih 900 pripadnika interventne policije, odjevenih u crno i nalik pretorijanskoj gardi iz kakvog holivudskog filma znanstvene fantastike.
Ja sam, kao član Građanske inicijative, a kasnije i Stožera za obranu Rive, koji su se protivili održavanju mimohoda, četiri puta – gore i dolje, uzduž i poprijeko – bio u prilici obići putanju povorke. Moram priznati da mi policija nije pravila većih problema. Nedostupna mi je bila samo početna točka, središnji gradski perivoj, poznat i kao „Đardin“.
Sve u njemu i oko njega ostavljalo je dojam kao da je riječ o organizaciji prijevoza skupih i opasnih životinja kakvog cirkusa ili zoološkog vrta.
Pored Perivoja susreo sam Tomislava Lozu, brata neformalnog vođe naše Građanske inicijative Stjepana, i splitskog poduzetnika Cvitka Maleša – odreda osnivača Hrvatskog mirotvornog pokreta (HMP), jedne od prvih političkih stranaka u novijoj hrvatskoj povijesti (malo je poznato da su i Zelena akcija, koju sam osnovao ja, i Hrvatska građanska stranka Ivana Tadinca, obje iz Splita, starije od službeno „najstarije stranke“, HSLS-a). HMP je, među ostalim, organizirao i demonstracije ispred Slobodne Dalmacije u veljači 1991. godine, nakon što me je tadašnji glavni urednik Joško Kulušić, po kome se danas zove nagrada Hrvatskog helsinškog odbora za tzv. ljudska prava, oružjem izbacio iz te novinske kuće.
Tada je pred Hrvatskom bila prijetnja imenom „Milošević“ i „velika Srbija“, ali danas imamo nekakav čudan osjećaj da je svuda uokolo daleko „manje Hrvatske“, nego u tim opasnim olovnim vremenima.
Lozo me upozorava na skupinu dvadesetak mišićavih ošišanih mladića, koji izvana mogu izgledati i kao pripadnici „torcide“, ali on u njima lako prepoznaje pitomce policijske akademije. Predvodi ih instruktor u civilu, za kojeg se po naglasku čini da je otprilike negdje iz Slavonskog Broda, što je znak da je ova „okupacija Splita“ općenacionalna operacija.
Njihov učinak vidio sam kasnije kad su uhitili nezaustavljivog hrvatskog branitelja Rađu. On ni ovaj put nije suzbio svoj poslovični „kobni temperament“ – navodno je vikao kako peder-paradama „nema mjesta u Hrvatskoj“. Vidio sam kako ga ovi čvrsti momci, onako iskrivljena i s nekim čudnim šeširom japanskih seljaka na glavi, smaknutim mu na nos, odvode s Rive. Hoće li mu u postupku nagnječiti koji mišić ili iskriviti zglob, ne zna se, ali oni će jamačno na policijskoj akademiji dobiti visoke ocjene za obavljen posao.
Čini se da jedino nisu bili svjesni koliko u Splitu i drugdje u Hrvatskoj ima ovakvih Rađa, koji postupno shvaćaju kako se u Hrvatskoj munjevitom brzinom stvara policijska država, nalik onoj iz jugokomunizma. Kad to i konačno shvate, onda ovim momcima ni najviše ocjene na akademiji ne će biti od velike pomoći.
Diskretno ih slijedimo od ulice do ulice i, iako smo spremni na svakojaka iznenađenja, gotovo smo zapanjeni onim što vidimo: cijeli središnji dio grada hermetički je zatvoren ogradama, iz kojih stoje ponegdje i desetine oklopnika u crnom! Prvi put vidim i kovinske ograde s ugrađenom stepenicom. Momak iz selidbene tvrtke koja ih postavlja živopisnim gestama nam opisuje kako policajac s njih, kao s priručnog balkončića, pendrecima lupa po rulji. Moguća „publika“ udaljena je od putanje homo-mimohodača 50, a mjestimice i cijelih 100 metara. Postupno shvaćamo da nije riječ ni o policijskim „kliještima“, već da sve to prije sliči nekoj vrsti trostrukog brodskog dna: ako popusti prvi oklop, drugi ne će vjerojatno, a treći ne će sigurno – i tako u oba smjera.
Najnevjerojatnija je sama splitska Riva: s južne strane potpuno je isključena publika, kojoj je ostavljen samo uzak prolaz do mora – jedva da se dvoje ljudi može mimoići. Ondje gdje su prošli put bile tisuće ljudi, ovaj put, prilikom prolaska povorke, nema ni žive duše. Postaje mi jasno da je zacijelo i najtvrđa „torcida“ shvatila da u ovom gradu ni ptica ne može proletjeti, ako joj to ne dopusti hrvatska policija, u službi svojih planetarnih gazda. Oni će ubuduće zajedno vrlo plemenitu svjetsko-povijesnu ideju ljudska prava uvoditi i utvrđivati ognjem i mačem.
„Narodna milicija“
Točno u 11,30 sati pred crkvu svetog Frane, u kojoj počiva otac hrvatske književnosti Marko Marulić, stižu golema borna kola. Njima bih se 1991. godine obradovao, ali sada ne. Sprijeda imaju automobilsku gumu, koja očito ublažava sudar s tvrdim predmetima. Iza nje postavljena je neka vrsta ralice, koja ima zadatak da razmiče i uklanja „neprijateljsku živu silu“ (to će, dakako, mahom biti većinski katolički hrvatski narod). Na vrhu je šmrk, nalik svojevrsnom mitraljeskom gnijezdu.
Hrvatska policija je u rodnom gradu svoga šefa doista pokazala da je potpuno spremna za predstojeće zadatke ostvarenja tzv. Novog svjetskog poretka. Jedan od malobrojnih promatrača ove splitske faze toga projekta, gledajući tu mehaničku spravu koja će slijedećih dana, godina i desetljeća imati široku primjenu, mrmlja kroza zube: „U p.... materinu, šta su napravili od ovoga grada!“
Sami „momci u crnom“ su manjim dijelom možda čak i o oslobađali Maslenicu ili Dubrovnik, ali većina su, očito je, tada još „gurali kolo od barila“. Dobili su upute da budu ljubazni i kulturni – ta zar nismo Hrvati pred ulaskom u Europsku uniju! – ali ipak bez milosti udaljavaju na propisanu udaljenost i previše zaigrane šestogodišnjake. Jedan smiješni Poljak uporno pokušava snimiti detalj ovog događaja „najvišeg rizika“, ali ga oklopnik u crnom još upornije (fizički) miče. Nakon toga se ovaj, sav bijesan, udaljava i mrmlja sebi u bradu da je policajac „klup“.
Splitski pak Hrvati, koji trebaju stići do svojih stanova ili radnih mjesta – osobno sam vidio desetine i desetine takvih - pa i stranci koji moraju biti za dva sata u zračnoj luci u Resniku, a stvari su im još u hostelu, moraju kružiti oko cijelog starog dijela grada, jer se momci u crnom čvrsto drže dobivenih zapovijedi. Neki od tih Hrvata već su, čini se, dobili izraz nijeme rezignacije, kakav je bio „jedino moguć“ u susretu s narodnom milicijom u jugokomunizmu. Toliko toga u ovom gradu danas zaudara na nj.
Drugdje je pak ozračje bitno drugačije: iz zgrade pored Glazbene škole, uz samu putanju povorke, skupina žena srednje dobi na sav glas pjeva pjesme Marka Perkovića Thompsona i Miroslava Škore. Prilikom četvrtog obilaska putanje čula se tako ona „Sude mi“...
Nadnica za strah
Konačno se oko dva popodne ta prevažna i preopasna menažerija pokrenula. Na splitskoj Rivi uzbibala se samo uniformirana i neuniformirana policija, jer zapravo – nikoga drugog, u bučnom gradu, punog turista i u neradnom danu nije ni bilo! Homo-povorka je prošla kroz sablasno prazan grad. Znao sam da je Split sposoban za svakojaka iznenađenja – čak me je i lanjska eksplozija bijesa zatekla nespremna – ali da će ovaj grad svojeglavih individualaca biti sposoban upriličiti savršeno discipliniran bojkot, to mi nije bilo ni na kraju pameti.
Povorkaši su na mitsku Rivu izišli na završetku Marmontove ulice, gdje su lani odradili jednu „nadnicu za strah“. Nju im sve tuste dnevnice, što ih države pod imperijalnim jarmom izdvajaju za tzv. civilno društvo, ne će pomoći da zaborave. Četnikoidna danska zastupnica u Europarlamentu Anne Cornelissen, koja traži da svi „Jugoslaveni“ u EU-u, pa tako i Hrvati, govore jednim, „srpsko-hrvatskim“ jezikom, javno je rekla da se tu nagucala više straha nego na svim svojim bjelosvjetskim revolucionarnim gostovanjima zajedno.
Povorka je na Rivu ušla s nesnosnom bukom, koja je još jače zvonila u potpunoj tišini okoliša. Brzo sam razaznao manjinu stvarnih, domaćih i gostujućih homoseksualaca, zatim većinu tzv. profesionalnih „pedera“ (Puhovski filmaš, Pilsel, Matvejevič). Bila je i oveća skupina onih kojih su u homo-mimohod morali doći po partijskom zadatku – kao na primjer lokalni partijski šef iz jugokomunizma Ćurlin i drugi.
Moj nekadašnji poznanik iz vremena dok sam radio kao filmski kritičar Rajko Grlić, kao pripadnik ove više i državnom silom zaštićene kaste, pozdravlja me izazivački. Ja mu uzvraćam srednjim prstom. Dio tog pozdrava namijenjen je i njegovoj scenarističkoj pudlici, Anti Tomiću. On me je, naime, 26. svibnja u Jutarnjem – na odlasku iz EPH-a i Slobodne Dalmacije, nakon točno četrdeset godina rada – ispratio u prijevremenu mirovinu izrazima kao što su „staljinist“, (srpski i hrvatski) „nacionalist“, „ispijeni, rošavi neurastenik ulijepljene kose“, „katolički manijak“ i slični. Jednog dana ćemo se zajedno naći pred odgovarajućom službenom osobom, kako bismo obavili književnu i drugu raščlambu ovih izraza i razriješili moguće uzajamna novčana potraživanja u vezi s ovim.
U istom paketu splitski orjunaški profesor, nekadašnji saborski zastupnik i jedan od najfantičnijih neprijatelja neovisne hrvatske države doktora Franje Tuđmana (čijim je trgom ipak morao proći) Nikola Visković – a koji je prije nešto više od dva desetljeća tek osnovanu Zelenu akciju jednim vještim udbolikim manevrom iz oporbenih preveo u jugorežimske vode – vidjevši kako mu pozdravljam bliske prijatelje počeo me, sav histerično zažaren, blagoslivljati.
Britanski čimbenik
Skup je konačno stao na jednom osobitom dijelu splitske rive – ispred zgrade nekadašnje Srpske banke, odmah uz jednu nižu zagonetnu kućicu, koja se između dva rata povezivala sa splitskom masonerijom (na njoj je danas spomen-ploča Sigmundu Freudu, koji je u njoj boravio par dana i nije ju podigao grad, nego „nepoznat netko“). Na zgradi pak rečene banke opet se, nekom čudnom igrom ustrajne povijesne simbolike, isticala britanska zastava – tu je, naime, njihov konzulat – uz nju i europska zastava sa žutim zvjezdicama, te konačno žuti barjak splitskih liberala.
Da ništa niste znali o splitskom homo-mimohodu već i sam pogled na ovakav okoliš završnog okupljanja jasno bi vam pokazao tko i što iza njega stoji.
Politički i „umjetnički“ program, koji je uslijedio, mogao se prikladnije završiti pred odgovarajućim odjelom splitske bolnice. To su brzo shvatili i svi oni koji su se u povorci zatekli po partijskom zadatku, pa je sve, umjesto najavljenih pet sati, trajalo tek nešto više od dva. „Riva je naša“, vikali su paraderi prilikom ulaska na Rivu, ali je – kako li se to već kod njih kaže - gospođa ili gospođica Juras brže-bolje ipak objavila da pri odlasku na proslavu „pobjede“ u prostorije feminističke udruge sado-mazo naziva „Domine“ sudionici „radi vlastite sigurnosti“ ne smiju pokazivati znakove „Gay Pridea“.
Po povratku kući, zgađen viđenim, imao sam dodatnog razloga za gnušanje. Izvješće Dominika Strize na udarnom mjestu središnjeg tv-dnevnika HTV-a podsjetilo je na stare dane jugokomunističkih medijskih „Potemkinovih sela“. Puno pošteniji je bio je zloglasni D.M. s portala Index.hr, koji je i sam dijelom vladajućeg jugonacionalističko-britanskog medijskog kompleksa. Iako se sjećam autorovih eskapada kojima je u zloći nadmašio i samog Antu Tomića, D.M. je ovdje – odajem mu priznanje – obavio vrhunski posao.
„Operacija uspjela, pacijent umro“, glasio je njegov naslov. „Split i Gay Pride se ne vole, parada prošla sablasno praznim gradom“. Ovakvih tvrdo izrečenih istina u njegovu tekstu bilo je more. Recimo: „Trenutno je u Splitu izgleda jedino tako moguće jamčiti sigurnost povorci – potpunom okupacijom gradskog središta bataljunom interventne policije“. Čak je stigao ministra policije upitati „ima li Pride smisla bez Splićana“, na što će mu jamačno najprikladniji odgovor dati neki od predstojećih izbora.
I, konačno, što je s nama iz Građanske inicijative i Stožera za obranu Rive?
„Rivu nismo obranili“, kažem nakon dnevnika HTV-a Stjepanu Lozi, imajući u vidu, ne toliko sam splitski mimohod, koliko dugu prošlost simboličkih pobjeda ovdašnjih jugonacionalista (orjunaša) u službi britanskog imperija – od izgubljene bitke za Trg hrvatskih velikana naovamo.
„Ma, jesi li ti lud!“, ne slaže se Lozo. „Riva i nije bila naša, oni su je već lani obeščastili. Ali, dva mjesec već mi Imperij držimo u groznici. Ovdje su morali isprazniti cijeli grad, dovesti gotovo tisuću oklopnika, da bi na kraju s nje morali bježati ka' pantagane! Što se mene tiče, mi smo Imperiju zadali težak udarac, uzdrmali ga ovdje i više nego što je to u okviru naših skromnih snaga bilo za očekivati. I bitka se nastavlja: imperijalne pozicije drmaju se svuda u svijetu, posebno u Europi. Nastavlja se i kod nas u Splitu, a zove se – bitka za referendum o Gay Prideu. Kerum i grad Split pokazali su se dobrima. Sad bi još samo trebali tužiti vladu kukurikavaca zbog nezakonite uzurpacije Rive koja je gradska imovina, ali to je njihov posao, a ne naš...Ma, što je tebi: kakav poraz! Ja sam vrlo zadovoljan obavljenim poslom, dobro smo ih zdrmnuli“.
Ja na to mogu samo reći: daj Bože! I još: bumo vid'li.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ili skači van ili ćemo te guziti!

S OVE STRANE REŠETAKA

Ili skači van ili ćemo te guziti!

Reklo bi se kakva država takvi i uglednici. Matvejević je pravomoćno osuđeni klevetnik koji ne priznaje hrvatski sud kako je rekao. Drago Pilsel je poznati obožavatelj Židova koji je u Buenos Airesu oduševljeno bacao molotovljeve koktele na izraelsko veleposlanstvo. Predrag Lucić, Boris Dežulović, Nenad Puhovski sve uglednici bez premca.
  • Autor: Zvonko Pandžić|
  • Photo: Pixsell |
  • Nedjelja, 10.06.2012 23:15
Bogu hvala, gay pride je uspio! Demokracija je spašena u zadnji čas! Splitski huligani, a to je oko 95% Splićana ovaj su put konačno stjerani u mišju rupu. Ministar policije, i sam ponosni sudionik parade, izjavljuje da slijedeće godine neće više biti potrebe za 900 policajaca. Bit će dovoljno 1000 ili možda 880 pa će nešto i uštedjeti! Na RTL-u kažu da je po najnovijim izračunima splitsko spašavanje demokracije koštalo Hrvate oko 2 milijuna kuna! Druge godine moglo bi se ušparati oko 100.000 kn i taj novac podijeliti onima koji kopaju po kontejnerima, tvrde jeftini demagozi. Slažem se! Ne treba miješati demagogiju s demokracijom. Čujem zapanjene desničare kako s mržnjom rigaju otrov. Kao zašto se ta 2 milijuna kuna, umjesto pederima, ne podijeli radnicama Kamenskog. Pa i one su također isto spolna zajednica jer su sve žene! Ako je u Kamenskom ostao bez posla i neki muškarac njega je lako škartirati.
J… mi se, nije moj
Kad smo već kod ljudskih prava, Splićani su se napokon mogli u praksi uvjeriti da je uz malo dobre volje moguća promocija ljudskih prava do neslućenih visina. Potrebno je samo dovesti 900 do zuba naoružanih specijalaca, stotinjak landrovera, par borbenih helikoptera, desetak kontrolnih punktova za kontrolu izlaska i ulaska u Split, detaljno pretraživanje svih koji nisu pederi, zatvaranje pojedinih prometnica na početku turističke sezone na opću radost zbunjenih turista koji su pomislili da su u Damasku, preventivno lišavanje slobode svih muških koji nisu našminkani i ne vrte kukovima dok hodaju već se okreću za zgodnim Splićankama. Ti zadnji provociraju Pusićku, Freda Matića, Ranka Ostojića, Vrdoljaka i Arsena Bauka – komunizma koji se širi Hrvatskom. Na TV 24 sata gledam na rivi triumfalizam pobjednika. Tip drži u ruci mikrofon na zanimljiv način I mudruje: “Sad ćemo napokon moći na miru da vaspitujemo decu!” Duboko dirnut tom scenom počeh razmišljati kako sudionici parade ponosa vaspituju svoju usvojenu djecu! Odmah sam prestao misliti, sretan što nisam neki misaoni tip. Prisjetih se vica kad Mujo pita Hasu: “Što radiš?” “Gledam kako trava raste!” odgovori Haso. “A, što ti radiš?” upita Haso Muju. “Ja samo gledam!” Slovenska predstavnica u paradi uzela je mikrofon u ruke na zanimljiv, skoro gadljiv, način i poručuje da će se ovaj splitski trijumf demokracije odraziti i na Janeze. Možda hoće, ali lovu koju su Hrvati pljucnuli na taj “veliki” dogođaj, Slovenci neće nikada dati. Nikada, a možda ni onda! Pustimo Janeze!
Portali javljaju da su Splićani temperamentno i nijemo promatrali povorku. Pet ministara koji su sudjelovali u paradi održali su nadahnute i vatrene govore, ali za nijeme! Uvaženi beogradski gost i đak Boris Dežulović preko portala Crol.hr prodaje svoje nepročešljane misli. “Ovdje sam jer je to stvar elementarne pristojnosti. Svakom pederu je dužnost biti tu jer pederi smo svi mi! I oni iz policijskih kordona, samo što još to ne znaju!” Nadam se da pet ministara i 900 policajaca čitaju portal Crol.hr. Ministri trebaju puknuti od ponosa što su napokon javno priznati pederi, a i policajci bi mogli početi pucati, ali da li baš iz ponosa, to nisam siguran! Indeks.hr ponosno izviještava hrvatsku javnost da su se na đardinu okupili mnogi uglednici iz javnog života koji su došli pozdraviti paradu ponosa. Zanimljivo društvo: Predrag Matvejević, Drago Pilsel, Nenad Puhovski, Predrag Lucić… još je samo falio Stipe Mesić. Matvejević je pravomoćno osuđeni klevetnik koji ne priznaje hrvatski sud kako je rekao. Drago Pilsel je poznati obožavatelj Židova koji je u Buenos Airesu oduševljeno bacao molotovljeve koktele na izraelsko veleposlanstvo. Predrag Lucić, Boris Dežulović, Nenad Puhovski sve uglednici bez premca. Reklo bi se kakva država takvi i uglednici! I na kraju sukladno ovom zadnjem uskrsnuću demokracije u homofobnom Splitu još jednom genijalni Mujo i Haso. Mujo priča Hasi kako je sjeo u avion za Frankfurt. Kad na sred puta digoše se neki tamni i brkati putnici, izvadiše oružje i počeše se derati da su oteli avion. “J… mi se, nije moj!” priča Mujo Hasi. “Ali kad su crni i brkati počeli tući neku ženu ja skočih i počeh protestirati. Crni i brkati me opkoliše, a jedan promrsi kroz zube: Ili skači van ili ćemo te guziti!” Haso zabrinut upita: “Jesi li skakao?” “Jesam malo na početku!” odgovori Mujo.
Kapetan Mardešić
A sada mala znanstvena geneza homoseksualizma na brdovitom Balkanu. Zlobni desničari tvrde kako danas Hrvatskom vladaju djeca nekadašnjih komunista. I nisu daleko od istine. Opće je poznato da su naši dragi komunisti bili jako napredni, a posebno su bili osjetljivi na ljudska prava, pa su u tom smislu i odgajali svopju dječicu koja danas vode Hrvatsku u EU. Zato danas ne možete na pride paradi u Splitu vidjeti oduševljenog Rojsa, Švarca, Ivkošića, Hodaka i ostale zadrte desničare! Njihovi roditelji nisu im od malena usadili ljubav prema duginim bojama već samo prema tri boje crven-bijeli-plavi i tako ostadoše retardirani u odnosu na predivnu različitost koju nam nude pederi. Da vam i dalje ne dižem živce pseudo znanstvenim raspravama odmah prelazim na dirljiv primjer partizanske senzibilnosti u odnosu na seksualne slobode. Preteča ove divne splitske priče bio je kapetan Josip Mardešić. On je pred kraj drugog svjetskog rata (1944) lagano naguzio par stražara kojima je bio nadređeni, a koji navodno nisu imali ništa protiv te revolucionarne različitosti. Umjesto da se kapetana Mardešića javno pohvali zbog promoviranja naprednih ideja, partizani osnovaše Sud časti pri Glavnom štabu NOV-a. Ne rigidni prijeki sud, kakav bi osnovale recimo ustaše, nego bezopasni sud časti, nešto kao djevojački crkveni zbor. Predsjednik suda je bio komesar Rade Žigić koji se kasnije objesio na izdržavanju kazne kao osuđeni staljinist. Drugi član suda je bio Bogdan Orešćanin, kasniji veleposlanik u Londonu, a treći neki Đuro Matić. Revolucija je počela jesto vlastitu djecu tako što je Sud časti osudio kapetana Mardešića na smrtnu kaznu. To je bio i početak revolucionarnog prava koje je kulminiralo kultnom izjavom nikad prežaljenog Tita da ima sudija koji se drže zakona kao pijan plota. I tako su strijeljali nesretnog Mardešića koji sad negdje iza oblaka gleda paradu ponosa u Splitu i maše kažiprstom Žigiću i co., govoreći im evo vidite koji ste vi konji bili! Ili kako kaže Boris Dežulović “svi smo mi pederi”. Bojim se da zadrti beogradski đak nije ni svjestan koliko je u pravu. A kako je sve relativno pokazuje ova istinita anegdota koju mi je ispričao moj prijatelj Iko Buljan. On je kao vrhunski nogometaš nekada igrao u njemačkom “Hamburgu”. S njim je igrao jedan Nijemac, krajnje desno skoro nacional-socijalističkih ideja, što je izazivalo osudu svih ostalih Nijemaca u momčadi. Jednog dana ovaj je desničar svih iznenadio izjavom: “Prestanite me optuživati! I moj je otac također nastradao u koncentracionom logoru.” Iznenađeni suigrači su se povukli uz pitanje: “Kako ti je otac nastradao?” “Napio se, pa je pao sa stražarskog tornja!” mirno je odgovorio zadrti desničar. Ne znam kako vas, ali mene to pomalo podsjeća na kapetana Mardešića.
Turudićev slatki život
'Ajdmo sad na neku veseliju temu. pedesetpetogodišnja Osječanka čekala je u redu dva dana stari kruh po cijeni od četiri kune, vjerojatno samo iz škrtosti. Kad je sva sretna uspjela dobiti taj stari crni kruh, pred vratima pekare ju je dočekao porezni inspektor i zatražio je da mu pokaže račun. Kako ga nije uzela, kaznio ju je sa 50 kn globe. Škrta je Osječanka brzo izračunala koliko je to kruha koji je mogla za taj novac kupiti i neiskreno se rasplakala. Međutim, ponosni socijaldemokratski inspektor mudro ju je poučio kako to nije nikakva pljačka, kao što to ona smatra, već promicanje porezne discipline i kulture. Na kraju ga je osviještena Osječanka poslala u p…… materinu!
Jutarnji od 6. i 7. lipnja o.g., donosi senzacionalni naslov: “Turudićev slatki život”. Autor je poznata jugohigijeničarka Jelena Lovrić, po novinarskoj kvaliteti vrlo slična Kuljišu. Počeh čitati da vidim u kakvim je to orgijama Jele uhvatila našeg antikorupcijskog suca. Ostadoh zaprepašten Turudićevim primitivizmom. Slavio sudac rođendan i na proslavu pozvao, između ostalih, i nogometnog bosa Mamića, i rukometnog bosa Gobca. Jele ne može vjerovati da Turudić ništa ne mari za Mamićevo besprizorno ponašanje u javnosti. Valjda smatra da je na rođendan trebao pozvati Ministra sporta, poznatog po uglađenom rječniku. Gobca, pak, Jele smatra da je sudjelovao u korupcionaškom zločinu iako nema ni istrage, ni optužnice, ni presude. Ipak, Jele zna da je on nabavio neku lovu za Sanadera, njenog nekadašnjeg političkog ljubimca kojeg je hvalila na sva usta. Možda se Lovrićka nadala da će Turudić pozvati na rođendan umjesto Gobca Sanadera jer on sigurno ima uglađen rječnik, ali ne i karakter. Jelena me pomalo podsjeća na plavušu kad kaže: “Razumijem da roda nosi djecu, ali ne razumijem kako pauk može dignuti auto!”
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade