TOMISLAV SUNIĆ O TITI I TITIĆIMA

Tomislav Sunić: Tito i titići - priče iz zemlje smrti

Uz ime bivšeg jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita vežu se imena i njegovih suradnika. Tražiti da se makne s jednog lijepog trga u Zagrebu ime J. B. Tita, neizbježno zahtijeva micanje Titova imena sa desetine ulica i gradova širom Hrvatske.


Nadalje, ako je već Tito simbol zla za mnogobrojne Hrvate, potrebno j e preispitati uloge i mnogobrojnih ' titića', od kojih su još mnogi živi i koji mnogo toga znaju. Suprotno raširenom, ali i krivom uvjerenju brojnih hrvatskih građana, Bleiburg nije samo simbol sjećanja na mrtve. Svaki simbol svake žrtve, svaka toponimija grobišta, svako pisanje povijesti, oduvijek je bilo i bit će izuzetno konfliktne naravi. l današnje hrvatsko žrtvoslovlje, kad-tad, dovest će do još jače društvene polarizacije i mogućnosti građanskog rata. Paralela ima napretek: Proglašenje samostalne Hrvatske 1991. g. i Tuđmanove kritičke analize o logoru Jasenovac, bili su glavni pokretači straha kod Srba u Hrvatskoj, njihove pobune, i agresije JNA.
Uvijek je u politici presudna predodžba. Komemoracija na Bleiburgu ne ostavlja samo predodžbu moljenja očenaša ili oprost neprijatelju. Svaka komemoracija hrvatskih žrtava komunizma, u očima brojnih hrvatskih i srpskih postkomunista i neokomunista vodi k njihovoj još većoj mržnji prema svakom vidu hrvatstva i prema svakoj žrtvi Bleiburga. Evo primjera: U uvjerenju da Franjo Tuđman ruši svetinju jasenovačke priče, a time i cijelu komunističku historiografiju, Srbi iz krajine zajedao s JNA, započeli su 1991.g. rat protiv Hrvatske. Bit političkog upravo leži u različitom tumačenju simbolike žrtava sukobljenih strana, odnosno u nemilosrdnom raspoznavanju prijatelja od neprijatelja.
Do dandanas službena Hrvatska nije ništa pravno niti historiografski sredila sa službenom Srbijom glede svog vlastitog žrtvoslovlja tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, ali glede hrvatskog poimanja srpskog žrtvoslovlja u Hrvatskoj u istom razdoblju. Ono što jednom Hrvatu može biti jasno glede komunističke likvidacije njegove obitelj i, ne može biti i ne će nikada biti jasno potomku jednog partizana koji je ubijao u Zagrebu na Dotrščini ili Maksimiru, sredinom svibnja 1945.
S psihološkog motrišta Hrvatska se danas nalazi u sličnoj situaciji kao 1989. godine. Ali s dvjema bitnim razlikama: s jedne strane dolazi do naglog urušavanja globalnog kapitalističkog sustava i stvaranja idealnih okvira za izvaruedno stanje. S druge pak strane, pojam ' prijatelj vs. neprijatelj' brojni Hrvati ne rabe više za opis poslovičnog srpskog neprijatelja, već za opis svoj ih novih neprijatelja: hrvatskih komunista, neokomunista i današnjih postkomunista.
TITOIZAM: NEODOLJIVOST KOMUNIZMA
Tvrditi da su samo Tito, Ozna i Udba krivi za Bleiburg, za Goli otok i za polustoljetnu represiju u komunističkoj Jugoslaviji, nije točna. Takva olaka tvrdnja potvrđuje nepoznavanje fenomena masovnosti i demokratičnosti komunizma.
Kod većine Hrvata ta se tvrdnja svodi na jeftini antikomunistički 'redukcionizam', ili rečeno pučkim rječnikom, na traženje apstraktnog udbaškog žrtvenog jarca ili nekog bivšeg 'komunjare' koji sjedi u Saboru ili Vladi.
Za komunistički teror u Jugoslaviji od 1945. do 1990. nije bio samo kriv 1,5 milijun komunista, Ozna i Udba. Komunizam je teror većine protiv manjine, a ne teror manjine protiv većine. Ni Tito, ni malobrojna Udba, ni Partija, nikako ne bi uspjeli održati komunistički aparat bez prešutnog odobravanja i samocenzure ogromne većine jugoslavenskih građana.


Kada bi se samo naveo broj novinara, tzv. inozemnih dopisnika, veliki broj profesora s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Politološkog fakulteta, Fakulteta prava, itd., koji su radili kao sitni Udbini denuncijanti, (jer jedino su tako mogli karijerno napredovati) lista osumnjičenih imena pomoćnih egzekutora bila bi zastrašujuće duga. Veliki broj Hrvata čini klasičnu pogrešku tumačeći Udbu samo kao masu ružnih snagatora i psihopata. No psihopati su izvršitelji zločina, ali ne i organizatori zloćina.
Glavni mozak, nerv, glavni pokretač Udbe nalazio  se u komunističkom Zagrebu, na televizijskom Prisavlju, u lokalnim dnevnicima, poput Vjesnika ili Borbe, i na katedrama fakulteta. To su bila središta moći koja su Titu i titoističkoj Jugoslavij i davali potreban legitimitet u zemlji i u inozemstvu.
Dakle, ako se već ide na skidanje TItova znakovlja i prozivanje Udbinih operativaca - potrebno je prozvati tisuće, a možda stotine tisuće titića, novinara, 'kulturnih radnika' , koji su intelektualno legitimirali teror u Jugoslaviji. A da paradoks bude još i veći, upravo je i sam Tuđman nakon 1991. progurao masu istih udbogenih novinara i jugodiplomata u hrvatsku diplomaciju, a i sam se okružio ministrima i savjetnicima koji su ne tako davno aktivno sudjelovali u likvidacijama i ušutkivanju Hrvata.
Prozivati danas na odgovornost Josipa Broza, automatski podrazumijeva pozvati na krivičnu odgovornost tisuće, ako ne i stotine tisuća titića koji su bili neizbježni kotač u jugoslavenskom aparatu. Upravo fenomen komunizma leži II tomu što je on krajnji oblik apsolutne demokracije koja svakom pojedincu, bez obzira na njegov socijalni status, daje mogućnost da javno izrazi svoje najgore skrivene psiho-biološke impulse: zavist, jal , prevrtljivost, sklonost denuncijaciji, radnom fingiranju, psihološkoj mimikriji, kao i nerealnoj predodžbi stvarnoga svijeta. Teror jugo-komunizma nije se slijevao iz vrha vlasti prema dnu jugoslavenske društvene ljestvice. Titoizam je demokratski nastajao iz dna društva i penjao se do vrha komunističke moći .
Primjera ima napretek. Tko nije upoznao za vrijeme bivše Jugoslavije tisuće i tisuće titića, masu brahijalnih i patogenih tipova, masu ljudi s kriminalnim kromosomima i genetskim predispozicijama za lopovluk, veliki broj profesora i režimskih intelektualaca sklonih pseudo-znanstvenim fantazijama o socijalističkoj svijetloj budućnosti? Pod plaštom TIta i titoizma, u svakom tzv. radnom kolektivu ili općinskoj zajednici bivše Jugoslavije, masa titića postajala je 'titskija od TIte' ; drmala je i oblačila i doslovce uništavala tisuće inteligentnih i moralnih Hrvata - ali i Srba. Slobodno se može reći da ostati potpuno ' čist ' Hrvat u komunističkoj Jugoslaviji, značilo je ili pobjeći iz Jugoslavije, ili otići u komunistički zatvor u Jugoslaviji.
Titoizam, kao oblik komunizma, nije samo ideologija; titoizam je posebna vrsta psihologije i antropologije, koja je stvorila posebnu vrstu komunističke civilizacije s vlastitim uzusima, s posebnim tumačenjem dobra i zla, i posebnim moralnim sudovima. Jedan od glavnih razloga što je danas Hrvatska zemlja bez ikakva identiteta i bez ikakve perspektive taj je što od 1945. g. hrvatski narod živi u vrsti političke shizofrenije.
Od 1991 .g., s jedne strane službena obilježja Hrvatske (zastave, valuta, ikonografija, jezik, državni protokol) podsjećaju na obilježja propalog NDH. S druge pak strane, gotovo cjelokupna politička klasa u Hrvatskoj, sastoji se od bivših komunističkih, bivših skojevsko-afežeovskih dužnosnika, ili pak od bivših kolaboracijskih kotačića bivšeg jugoslavenskog sustava.
Svoj samonametnuti kompleks ustaštva pred EU i inozemstvom hrvatski političari danas nadoknađuju busanjem u prsa s retorikom antifašizma. Smatraju, naime, da jedino fingiranjem antifašizma, kao oblikom negativnog državnog identiteta, oni mogu odstraniti lošu primisao EU birokrata i lošu predodžbu službene Srbije, da je današnja Hrvatska tihi nastavak NDH. Nema veće političke groteske nego promatrati kako vladajuća klasa u Hrvatskoj sjedi i piše zakone i donosi važne političke odluke ispod istog znakovlja koji je ona u bivšoj komunističkoj Jugoslavije prozivala i kažnjavala kao terorističko, ustaško i fašističko znakovlje.


HIPER REALNA ZEMLJA, ANAKRONO TRANSPOLITIČKE MIMIKRIJE
Odatle i stalni 'Ersatz' koji hrvatski političari traže u zoološkom rječniku, služeći se alegorijama o ustaškim zmijama, fašističkim aždajama i desničarskim monstnumima. Faunski Iječnik prastara je praksa komunista kojom se čak koristio i pjesnik Ivan Gorana Kovačić u svojoj psihopatskoj stanci:/Mrzimo vas!/Mrzimo vas, hulje / Mrzimo, krvnici,/. ... Kroz kost će vam gmizat, pobješnjele kuje! Crijeva će vam lizati Muhe zukavice i smrdljivi crvi .. za pobjede nove, nova nadahnuća./
A što se dakle moglo očekivati od jednog partizana u Zagrebu, Varaždinu i u ostalim hrvatskim gradovima u ljeti 1945.g? Zmije nisu ljudi, a ako nisu ljudi, treba ih ubiti. Teoretičar međunarodnog prava Carl Schmitt davno je napisao u svojoj kritici dogme o ' ljudskim pravima':' Ako se nekog pojedinca stavi izvan kategorije ljudstva, tada se ljudska prava na njega više ne odnose' . Takvu se kreaturu mora zgaziti. Stoga, ako već hrvatska politička klasa želi u potpunost odagnati svaku inozenmu sumnju ili svaku sumnju službene Srbije na recidive ustaške nemani u današnjoj Hrvatskoj, najbolje je da ona stavi na službena mjesta u Hrvatskoj i u svoje ambasade slike antifašista Jakova Blaževića i Mike Špiljka uz male petokrake na ulazu u uredske prostorije.

Druga i bolja mogućnost je da jednostavno ukine Hrvatsku. No postavlja se onda sudbonosno pitanje:A što će onda biti sa sinekurama hrvatske političke klase, koje su im upravo pripremili i omogućili od 1991. do 1995. hrvatske ustaše ('ustaše'?) i ustaša ('ustaša'?) Ante Gotovina?
Rečeno postmodernističkim rječnikom, Hrvatsku bi se danas moglo nazvati hiper reaInom zemljom anakrone transpolitičke mimikrije. Hrvatska se već punih dvadeset godina nalazi u političkom grču i administrativnoj anarhiji, gdje rame uz rame po državnim uredima sjede žrtve komunizma i njihovi komunistički egzekutori. Bivše titoistička nasljeđe nastoje amortizirati danas isti ljudi koji su bili stvaraoci tog nasljeđa.
Gledano pak sa didaktičko-pedagoškog ili turističko-promidžbenog ugla, Hrvatska bi ipak mogla imati financijske koristi u dolazećoj ljetnoj sezoni. Nema pedlja Hrvatske gdje titići nisu ubijali. Na sjeveru, na graničnom prijelazu Bregana, potrebno je staviti znak sa opisom mjesta gdje su partizani likvidirali razoružane njemačke trupe, pripadnike Waffen SS 'Prinz Eugen'. Kad pak veliki brodovi, prepuni stranih turista uplove u luku Gruž, potrebno je posjetiocima skrenuti pozornost na idiličan otok Daksu - gdje su partizani likvidirali 'civilno društvo' (tj. građanstvo) Dubrovnika. Na otoku Rabu, oko njega, i iza hotela ' Imperial', strani studenti arheologije mogli bi iskapati i studirati morfologije lubanja stotine njemačkih vojnika. I svemirski otoci Sv. Grgur i Goli, gdje dolaze imućniji strani nudisti i prolazni pederasti, nisu nimalo daleko, te tamo u malim uvalama oni mogu vježbati i učiti sve čari hrvatskog eko-etno i sado-mazo turizma . Konačno , u smislu jačanja državnog proračuna i likvidnosti, Hrvatska turistička zajednica mogla bi postaviti četverojezične natpise, urešene tropletom na svim graničnim prilazima: Dobro došli u zemlju smrti!, Welcome to the Land DJDeath l, Willkommen im Land des Todes! Bienvenue au pays de la mort!

Sociobiološka katastrofa koju je Hrvatska doživjela 1945. ne može se više ispraviti. Hrvati u Hrvatskoj nisu danas ista vrsta ljudi koja je ovdje živjela prije 1945. godine. Početkom svibnja 1945. godine u pravcu Austrije, nije kradomice i po mrklom mraku preko Sv. Klare preko starog savskog mosta bježala zalutala mala ustaška satnija. To je bio . masovni i milijunski zbjeg naroda iz čitave jugoistočne Europe; od Kozaka, folksdojčera, Hrvata, Srba i ogromnog broja njemačke vojske 'Heersgruppe E' . ' Bleiburg' je najveća seoba naroda u povijesti Europe.To što hrvatski titići govore da nisu znali što se zbiva na hrvatskim cestama i puteljcima, oblik je titoističke propagande i psihološkog samozavaravanja. I slijepac je mogao vidjeti što se zbiva u svibnju 1945. g. u Hrvatskoj
Od više dese taka tisuća NOB penzionera, koji i dalje žive na proračunu Hrvatske, ima jako velik broj njih koji bi znali - kada bi pravno morali - pričati, pjevati i svirati u svim oktavama i na svim eko instrumentima o svim komunističkim stratištima jedne čudnovate zemlje smrti - Hrvatske.


prof. dr. Tomislav Sunić / Hrvatski list
Tomislav Sunić (www.tomsunic.com) je autor knjige, Postmortem Report; Cultural  Examinations from Postmodernity (Wermod and Wermod, 2010).

Primjedbe

Popularni postovi