Nema vjerovanja u politici, ali je povjerenje suradnika prvi preduvjet uspjeha pojedinca
Dugo je
odzvanjala jedna riječ nakon II. Vatikanskog koncila. Iako se odnosi
prije svega na nadvremenost Pisma, na tumačenje vječne Riječi danas i ovdje, AGGIORNAMENTO
ili posadašnjenje možemo tumačiti i kao potrebu inkulturalizacije
poruke koja je dana „Ocima po prorocima“, svim narodima i svim
naraštajima, s jednako aktualnom porukom nama ovdje i sada.. Kad bismo
jednu sliku iz današnjih čitanja pete Vazmene nedjelje preveli na način
blizak jeziku i razmišljanju novih naraštaja, onda bismo vjernog Isusova
nasljedovatelja Barnabu opisali kao „čovjeka od povjerenja“, kao
potpunog „insajdera“ koji zna više od drugih jer je blizak Učitelju, jer
mu je vjeran od početka, jer je izgradio povjerenje kod drugih. Kad
takav pravovjerni, neupitni autoritet za nekog tvrdi da je „naš“, da ne
trebamo imati straha od njega, kao što je Barnaba u današnjoj poruci
Djela apostolskih izjavio za Savla, prestaju sumnjičenja i optužbe,
prestaju ispitivanja i nevjerice, nastupa povjerenje. Riječ koja u
hrvatskom jeziku i etimološki ima korjen u vjeri, ne u znanju, ne nužno
ni u iskustvu. Savao je gledao kako bi se priključio učenicima u
Jeruzalemu, ali mu oni nisu vjerovali. Dok Barnaba nije ispričao kako je
Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku
smjelo propovijedao u ime Isusovo. Ostali učenici su znali da to nije
ono što bismo danas nazvali „spin“, imali su povjerenje u Barnabu pa su
zbog toga prihvatili Savla. Kako je među učenicima bilo i onih koji su
ranije čuli za Savla, progonitelja vjere i vjernika, pitanje je što bi
se dogodilo s kasnijim Gorostasom vjere, da nije imao svog Barnabu.
NOVA POMIRBA A NE TRULI KOMPROMISI
Kad je
don Anto Baković stao uz Franju Tuđmana, neki su se pitali u dobroj
vjeri, neki sa zlobom u srcu, što svećenik ima raditi u politici.
Navlastito kad je don Anto usporedio Franju s Mojsijem koji će „izvesti
narod svoj iz ropstva nemila“. Danas u politici u Hrvatskoj i u
okruženju mnoge pojave i rijetki ljudi podsjećaju na vrijeme kasnih
osamdesetih i ranih devedesetih godina. Crveni bi opet, kad bi mogli,
predali oružje nekoj zajedničkoj teritorijalnoj obrani, opet bi Hrvatsku
integrirali u nove-stare zajednice, plačući i danas što im je netko
razbio dragu Jugu, taj „okvir za mržnju“. Liberali bi i dalje sanjali
vjerni vlastitoj obmani o „pobratimstvu lica u Svemiru“, dok običan puk,
uglavnom vjernički, sljedbenici navikli nekoga slijediti, traže svoj
put, vapiju za vođom koji bi ih vratio u dane ponosa i slave. I tek što
se u nekada narodnjačko- demokršćanskom HDZ-u pojavio povjesničar koji
za sebe kaže da je „politički tuđmanist“, političar koji je kao mladić i
sam bio sljedbenik i, po svemu sudeći učenik prvog predsjednika, počeli
su prigovori „pravovjernih“, onih koji misle da su sami po sebi
reinkarnacija F. Tuđmana, drugih koji misle da im krvno srodstvo jamči i
politički auktoritet i trećih koji su svjesni da im je upravo ovaj i
ovakav budući predsjednik HDZ-a, kakav je Tomislav Karamarko, najveća
opasnost. Jer bolje od ostalih kandidata poznaje članstvo i utjecajne
hadezeovce ali i većinu političkih protivnika s ljevice. Jer su svjesni
da u svim elementima političkog umijeća nadilazi njihove salonske
političke PR-oizvode, koji pobjeđuju samo kad „HDZ pobijedi samog sebe“ .
Karamarko je još uvijek politički Savao
onima u HDZ-u koji mu ne mogu oprostiti suradnju s Mesićem, Manolićem i
Sanaderom. Njima možeš nabrajati na desetke i stotine političara koji
su karijeru izgradili temeljem znanja, iskustva i veza stvorenih tijekom
rada u obavještajnoj zajednici, oni će Karamarku upravo to zamjeriti.
Ne smeta im takvo iskustvo ni kod oca i sina Tuđmana, nije im smetalo ni
tajno stečeno iskustvo iz tog svijeta, Ive Sanadera i velike većine
svih dosadašnjih hrvatskih ministara i zastupnika. Ali ono što je bilo
prednost G. Bushu, Kinkelu, Sarkozyu, Kučanu, ako hoćete i mnogim
papama koji su kao kardinali i biskupi radili u obavještajnom i
diplomatskom koru Vatikana, to bi trebalo Karamarku postati kamen
spoticanja na putu do vrha. Iako je u više navrata objasnio, u privatnim
razgovorima i javno, razloge razlaza s Mesićem, iako Mesić priželjkuje
kontinuitet na čelnom mjestu HDZ-a, „pravovjerni“ ne odustaju
propitivati svaki detalj iz Karamarkove mladosti. Očito su i mediji i
javnost njegovu kampanju za predsjednika HDZ-a percipirali kao utrku za
predsjednika države, pa se tako prema njemu i odnose. Na paradigmi
starih podjela u HDZ-u, jedni mu zamjeraju previše „sanaderovaca“ u timu
(ne libeći se Antu Sanadera proglasiti „Ivinim bratom“??), drugi pak
što dopušta bilo kojem političkom „pašalićevcu“ (opet lažno
proglašavajući recimo Škorića i Ževrnju bliskim Doktoru), a on ustrajno i
jednako za suradnike poziva i Jandrokovića i mladog Tušeka, i J. Mesića
i Antu Zvonimira Golema, i A. Raspudića i F. Lucića, itd. Pače,
svjestan da mnogi hadezeovci samo iz inata glasuju za HDSSB. otvara
vrata za moguću suardnju s njima, ako to bude prihvatljivo novom vodstvu
HDZ-a u Osiječko-baranjskoj županiji.
SVAKI POLITIČKI SAVAO MORA IMATI SVOG ODANOG BARNABU
Javnosti
je poznato Karamarkovo dugogodišnje prijateljstvo s mnogim svećenicima,
ali njegov vjerni prijatelj koji ga poznaje, njegov politički Barnaba
nije nitko sličan don Anti ni pokojnom fra Duki. Onaj koji pred njim
krči put, koji je puno prije objave njegove kandidature za predsjednika
vjerovao da će Tomislav pobijediti, onaj koji je od Nove godine obišao
svaki HDZ-ov ogranak, obavio na tisuće razgovora s hadezeovcima i onima
koji su to davno formalno prestali biti, je pitao branitelje imaju li
prigovor na Karamarkovu kandidaturu, tražio mišljenje svog brata i
australskih Hrvata kao i mnogih po Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj,
Švedskoj i Americi. Branitelj s tako čistim ratnim putom, policajac
profesionalac i u situacijama zbog kojih je riskirao karijeru, već sada
puno više znači Karamarku nego je recimo Perica Jurič značio F. Tuđmanu.
Hrvatima iz BiH, Milijan Brkić pak vraća vjeru da nisu zauvijek svi
protjerani iz HDZ-a. Za razliku od pokojnog ministra Šuška, Brkić nema
obvezu kadroviranja po nametnutoj pomirbi. Njegov izbor visokih časnika
HV-a i osoba od povjerenja ne bi bio limitiran nikakvim negativnim
naslijeđem ni dugovima prema onima koji su u svakoj partiji bili da bi
ju „iznutra rasturali“.
Ako će
Karamarko djelovati onako kako je to meni i širem krugu prijatelja kazao
Milijan Brkić, a nikakva razloga nemam ne vjerovati u svaku njegovu
riječ, jer je uvjerljiv, jer je povjerljiv i jer se dokazao kao vjeran i
odan prijatelj, siguran sam da je ne samo HDZ dobio sposobnog i čvrstog
predsjednika s vizijom, nego je i Hrvatska dobila budućeg jakog i
stabilnog predsjednika Vlade ili države. Predsjednika koji će znati
promovirati i (o)braniti novu hrvatsku neovisnost. To sam napisao prije
nego se znalo tko će se sve kandidirati, to ponavljam i danas, tjedan
dana uoči Sabora. Isto će ovih dana zasigurno potvrditi i predsjednici
ostalih demokršćansko-narodnjačkih stranaka i neovisni pojedinci kao dr.
Dodig, dr. Jurčević, Zvonko i Julien Bušić, Ruža Tomašić, D. Srb i
drugi. Bitno je naglasiti da će u Karamarkovom širem timu biti svakako
mjesta i za Kujundžića i Prgometa,Miloševića i Milinovića te da nitko
nikada više ne će biti „brisan iz članstva“, niti će biti novih podjela
koje priželjkuju neprijatelji HDZ-a.
Ivan Baćak/benedikt.hr
Primjedbe