NAČELA PRAVNE DRŽAVE IZ KRŠĆANSKE PERSPEKTIVE

Načela pravne države iz kršćanske perspektive

Dame i gospodo zastupnici,
Čast mi je i radost govoriti u ovom Visokom domu – pred Saborom svoje njemačke domovine - koji se ovdje sastaje kao izabrano predstavništvo naroda da bi radilo na dobrobit Savezne Republike Njemačke.
Želim se zahvaliti gospodinu saveznomu predsjedniku na pozivu da održim ovaj govor, na prijateljskim pozdravnim riječima i uvažavanju s kojim sam primljen.
Poštovane dame i gospodo, u ovim trenutcima vam se naravno obraćam i kao pripadnik njemačkog naroda koji se cijeli svoj život osjeća povezanim s vlastitim korjenima i pozorno prati sudbinu svoje njemačke domovine.
Poziv je za ovaj govor, međutim, upućen meni kao Papi, kao rimskom biskupu, onomu koji snosi najvišu odgovornost za katoličko kršćanstvo. Tim pozivom vi ste priznali onu ulogu koju Sveta Stolica ima kao partner unutar zajednice naroda i država. Na osnovu te svoje međunarodne odgovornosti  želim vam predočiti neke misli o temeljima slobodne pravne države.
Dopustite mi da svoja razmišljanja o temeljima pravne države započnem kratkom pričom iz Svetoga pisma. U prvoj Knjizi kraljeva govori se o tom kako je Bog mladom kralju Salomonu pri preuzimanju prijestolja obećao ispuniti jednu želju.
Što bi taj mladi kralj, dakle, mogao poželjeti  u tako važnom trenutku?
Uspjeh – bogatstvo – dug život – uništenje neprijatelja? Ne, on ne moli za te stvari.
„Daruj svojemu slugi srce koje osluškuje, da bi mogao vladati tvojim narodom i znao razlikovati dobro od zla“.
Biblija nam tom pričom želi reći što je u konačnici bitno za političara. Njegovo mjerilo i razlog njegova djelovanja ne smije biti vlastiti uspjeh, a još manje materijalni dobitak. Politika mora biti nastojanje da se ostvari pravednosti kako bi ona – politika -  na taj način stvorila temelj za mir. Naravno je da će političar težiti uspjehu koji mu tek otvara mogućnost oblikovati stvarnost. No uspjeh je podčinjen mjerilu pravednosti, volji za pravom i razumjevanju prava. Uspjeh može postati i zavodljiv te na taj način otvoriti put izobličavanju prava, razaranju pravednosti. „Oduzmi pravo – i što je onda država nego velika razbojnička banda“, rekao je još sv. Augustin. Upravo mi Nijemci iz vlastitog iskustva znamo da te riječi nisu prazna utvara. Baš smo mi doživjeli da je moć bila odvojena od prava, da je moć bila suprotstavljena pravu, da je zgazila pravo i da je država postala sredstvom razaranja prava – da je postala jako dobro organizirana razbojnička banda, koja je prijetila dovođenjem svijeta na sam rub propasti. Služiti pravu i odupirati se vladavini nepravde je bila i ostala osnovna zadaća političara. U povijesnom trenutku u kojemu je čovjeku pripala do danas nezamisliva moć,  ta je zadaća posebno važna. Čovjek može uništiti svijet. On sam sobom može manipulirati.
Čovjek takoreći može napraviti čovjeka i isključiti čovjeka iz čovjekobistva. Kako ćemo prepoznati što je pravo? Kako možemo raspoznati dobro od zla, stvarno pravo od prividnog prava? Salomonska želja i dan danas ostaje odlučujuće pitanje pred kojim se i danas nalaze političari i politika.
U većini materija koje treba regulirati pravno gledano većina može biti dovoljan kriterij. No očito je da većina ne može biti dovoljan kriterij u osnovnim pitanjima prava kad se radi  o ljudskom dostojanstvu i dostojanstvu pojedinca: svatko tko snosi odgovornost mora kod oblikovanja prava sam za sebe tražiti kriterije vlastitog usmjerenja.

U 3. stoljeću veliki je teolog Origenes  ovako obrazlagao otpor kršćana određenim pravnim sustavima: „Ako bi netko bio kod Skita, koji imaju bezboške  zakone, i bio pri tom prisiljen živjeti s njima..., onda bi taj djelovao i te kako razumno kada bi, u ime zakona istine, što je u Skita nepridržavanje zakona, zajedno s istomišljenicima stvarao udruge suprotne postojećim pravilima....“
Iz toga su uvjerenja djelovali protivnici nacističkog režima i drugih totalitarnih režima i tako su napravili pravu uslugu pravu i cijelom čovječanstvu. Za te je ljude bilo bespogovorno jasno da je važeće pravo u stvarnosti nepravda. U odlukama demokratski izabranog političara nije tako očito pitanje što odgovara zakonu istine, što je istinski ispravno i moglo bi postati pravo. Danas nije tako jasno što bi u odnosu na osnovna antropološka pitanja bilo ispravno i što bi moglo postati važećim pravom.  Nikada nije bilo jednostavno dati odgovor na pitanje kako prepoznati istinsko pravo da bi se bilo u stanju  služiti pravednosti u donošenju zakona,  a danas je to postalo još teže zbog punine našega znanja i naših mogućnosti. Kako prepoznati što je ispravno? U povijesti su pravne norme skoro neprekidno opravdavane religijom: Iz pogleda prema božanstvu donosi se odluka što je za čovjeka pravno u redu. Nasuprot drugim velikim religijama kršćanstvo nikada nije državi i društvu određivalo objavljeno pravo,  pravni sustav proizišao iz objave.
Umjesto toga kršćanstvo je uvijek upućivalo na prirodu i razum kao istinske pravne izvore – na suzvučje objektivnog i subjektivnog razuma, koji oslonac obaju područja naravno pretpostavlja u stvarateljskom razumu božjem. Kršćanski teolozi su se time priklonili filozofskom i pravnom pokretu nastajalom nakon 2. stoljeća prije Krista. U prvoj polovici 2. stoljeća prije Krista susreli su se društveni i prirodni zakoni koje su razvili stoički filozofi i odgovorni učitelja rimskog prava.
Iz toga se doticaja rodila zapadna pravna kultura koja je bila i ostala odlučujuća za pravnu kulturu čovječanstva. Od te predkršćanske veze između prava i filozofije put vodi preko kršćanskog srednjeg vijeka u razvoj prava u renesansi sve do objavljivanja dekalracije o osnovnim ljudskim prava i našeg njemačkog ustava, kojim se naš njemački narod 1949. godine obvezao na „nepovrediva i neotuđiva ljudska prava kao osnovicu svake ljudske zajednice, mira i pravde u svijetu“. Za razvoj prava i humanosti bila je odlučujuča činjenica da su se kršćanski teolozi, nasuprot religijskom pravu poduprtom vjerom u božanstva, priklonili filozofiji, razumu i prirodi u njihovoj obostranosti, kao jedinom, za sve važećem, izvoru prava.
Tu odluku donio je još Pavao u poslanici Rimljanima kada kaže: „Kad pogani, koji nemaju zakon (toru), po prirodi čine ono što se zakonom traži , onda su oni... sami sebi zakon. Oni time pokazuju, da je njima zakon upisan u srce; njihova savjest svjedok je tomu...“
Ovdje se pojavljuju oba osnovna pojma: priroda i savjest, pri čemu savjest nije ništa drugo do li osluškujuće Salomonovo srce, i kao razum otvoren jeziku bitka. Iako nam se ovim čini da smo dobili odgovor na pitanje o temeljima donošenja pravnih propisa do vremena renesanse, do objave osnovnih ljudskih prava nakon drugog svjetskog rata i oblikovanja našega Ustava, ipak su se u zadnjih pola stoljeća dogodile dramatične promjene. Ideja prirodnog prava danas se smatra posebnim katoličkim učenjem o kojemu se ne bi isplatilo raspravljati izvan katoličkog prostora, tako da bi se čovjek skoro mogao posramiti ako uopće i spomene tu riječ. Ukratko želim upozoriti kako je do toga došlo. Prije svega polazište toga jest teza da između onoga što jesmo i onoga što bismo trebali biti postoji nepremostivi jaz. Iz onoga što jesmo ne može slijediti ono što bismo trebali biti jer je riječ o dva potpuno različita područja.
Razlog tomu je pozitivističko poimanje prirode i razuma koje je u međuvremenu općenito prihvaćeno. Ako na prirodu gledamo kao što to veli H. Kelsen kao: „na određeni agregat  bitkovnih činjenica međusobno povezanih kao razlog i djelovanje“, onda iz nje stvarno ne može proizići baš nikakav etički naputak. Pozitivističko poimanje prirode koje prirodu poima potpuno funkcionalno, kao štu ju objašnjavaju prirodne znanosti, ne može graditi most prema ethosu i pravu, nego opet davati samo funkcionalne odgovore. Isto to vrijedi, međutim, i za razum u pozitivističkom poimanju, ukoliko ga se poima kao potpuno znanstvenu kategoriju.
Po tom pristupu ono što nije moguće protvrditi ili krivotvoriti ne spada strogo gledajući u područje razuma. Zbog toga se ethos i religiju mora uputiti u prostor subjektivnoga, a oni time izlaze iz područja razuma u strogom smislu te riječi. Tamo gdje vlada isključivo pravo pozitivističkog razuma -  a to je uglavnom slučaj s našom javnom sviješću – tamo su klasični izvori spoznaje u odnosu na  ethos i pravo stavljeni izvan snage.
To je dramatična situacija koja se tiče svih i o kojoj je neophodna javna rsaprava, a poziv na tu raspravu bitan je dio ovoga govora.
Pozitivistički koncept prirode i razuma, pozitivistički svjetonazor kao ukupnost, veličanstveni je dio ljudske spoznaje i mogućnosti, kojega se ni u kojem slučaju ne smijemo odreći.
No to nije samo po sebi kultura koja bi odgovarala i bila dostatna širini ljudskog bitka. Tamo gdje pozitivistički razum sebe smatra dovoljnom kulturom i sve druge kulturološke stvarnosti svede na potkulturu, gdje se umanjuje čovjeka, štoviše prijeti njegovoj ljudskosti. To kažem upravo u Europi u kojoj široki krugovi pokušavaju prihvatiti samo pozitivizam kao zajedničku kulturu i kao zajedničku osnovicu za pravne okvire, sve ostale spoznaje i vrijednosti naše kulture svode na potkulturu i time Europu, u odnosu naspram drugih kulturoloških krugova na svijetu, pomiču na nekulturu, čime se  istovremeno izazivaju ekstremističke i radikalne pojave. Pozitivistički razum koji sam sebe smatra ekskluzivnim, onaj koji ne poima ništa izvan ogoljenog funkcioniranja, sličan je betonskoj građevini bez prozora u kojoj mi sami sebi dajemo klimu i svjetlo, a ne želimo ih dobivati iz širokoga Božjega svijeta. No pri tomu ne možemo prikriti da i u tom samostvorenom svijetu,  u tišini, mi crpimo iz Božje pričuve koju preoblikujemo u vlastite proizvode. Moramo opet širom otvoriti prozore, moramo opet u šrioki svijet, moramo vidjeti i nebo i zemlju i naučiti se time valjano služiti.
No kako to napraviti? Kako ćemo pronaći put u širinu, u potpunost? Kako razum može ponovno pronaći svoju veličinu, a da ne sklizne u nerazumnost? Kako se priroda može opet pojaviti u svojoj stvarnoj dubini, u svojem pravu i svojim smjernicama? Podsjećam na određeni proces novije političke povijesti u nadi da ne ću biti pogrješno shvaćen i da ne ću izazvati jednostrane rasprave. Rekao bih da pojava ekološkog pokreta u njemačkoj politici 70. godina nije širom otvorila prozore, ali je ipak bila i ostala krik za svježim zrakom koji ne smijemo prečuti i zanemariti samo zato što se u njemu može pronaći mnogo nerazumnoga. Mladim ljudima bilo je jasno da nešto nije u redu s našim odnosom prema prirodi.  Da materija nije samo materijal za naše djelovanje, nego da i zemlja sama u sebi nosi dostojanstvo i da mi moramo slijediti njezine naputke. Nadam se da je potpuno jasno da ovime ne želim promicati određenu političku stranku – to mi nije ni na kraj pameti. Kad nešto nije u redu s našim odnosom prema stvarnosti, vrijeme je da ozbiljno počnemo razmišljati o ukupnosti i svi smo tada upućeni na propitivanje o temeljima naše kulture. Dopustite mi da se kratko zadržim na toj misli. Važnost ekologije izvan svake je rasprave. Mi moramo slušati jezik prirode i moramo na odgovarajući način na njega odgovoriti. No želim dodatno spomenuti još jednu misao koju se neprjekidno glavninom zaobilazi: postoji i ekologija čovjeka. I čovjek ima svoju prirodu koju mora poštivati i kojom ne može proizvoljno manipulirati. Čovjek nije isključivo samostvarajuća sloboda. Čovjek ne čini samoga sebe. On je duh i volja, ali on je i priroda, a njegova je volja valjana kada sluša prirodu, kada ju poštiva i kada prihvaća sam sebe kao onoga koji jest i koji nije sam sebe načinio. Upravo tako, i samo tako, ostvaruje se istinska ljudska sloboda.
Vratimo se pak natrag temeljnim pojmovima, od kojih smo počeli, prirodi i razumu. Veliki teoretičar pravnog pozitivizma, Kelsen, u dobi je od 84 godine – 1965. – napustio dualizam onoga što jesmo i onoga što bismo trebali biti. On je  rekao da norme  mogu proizići isključivo iz volje. Sukladno tomu, priroda može sadržavati norme samo ako je neka volja te norme postavila u nju. To bi pak pretpostavljalo Boga stvoritelja čija volja je suušla u prirodu. „Raspravljati o istinitosti vjere potpuno je bezizgledno“ – primjetio je on. Stvarno? –  priupitao bih. Je li stvarno besmisleno razmisliti o mogućnosti da objektivni razum, koji se pokazuje u prirodi, pretpostavlja stvoriteljski razum, creatora spiritus?
Na ovom bi nam mjestu u pomoć trebalo pohrliti europsko kulturno naslijeđe, iz uvjerenja o Bogu stvoritelju razvijena je zamisao ljudskih prava, ideja ravnopravnosti svih ljudi pred zakonom, spoznaja o nepovrjedivosti ljudskog dostojanstva u svakom čovjeku i znanje o čovjekovoj odgovornosti za vlastito djelovanje.  Te spoznaje razuma čine naše kulturološko pamćenje. Ako bismo se na njih oglušili i smatrali ih samo prošlošću onda bi to bilo sakaćenje naše kulture uopće i ono bi toj kulturi ukralo njezinu ukupnost.  Europska kultura nastala je iz susreta Juruzalema i Atene – iz susreta izraelskog vjerovanja u Boga, filozofskog razuma Grka i pravnog razmišljanja Rima. Taj trostruki susret čini unutarnji identitet Europe. On je u svijesti o odgovornosti čovjeka pred Bogom i u priznavanju nepovrjedivog ljudskog dostojanstva postavio mjerila prava svakoga čovjeka, koja nam je naloženo braniti u našem povijesnom trenutku.
Mladi Salomon u trenutku svojega preuzimanja službe može poželjeti jednu želju. Što bi bilo kad bismo mi, donositelji zakona našega vremena, mogli poželjeti jednu želju?  Što bismo mi to željeli? Mislim da ni danas ne bismo mogli zaželjeti ništa drugo osim osluškujućeg srca – sposobnosti da razlikujemo dobro od zla i tako stvaramo istinsku pravdu, služimo pravičnosti i miru.
Hvala na pozornosti.

*prijevod mr.mr. Vinko Vukadin
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE