RAZGOVOR S LUKOM BUDAKOM
Razgovor s hrvatskim iseljenikom Lukom Budakom
Gospodine Budak, zamolio bih Vas da se za početak razgovora ukratko predstavite našim čitateljima.
Rođen sam pod Velebitom u Svetom Roku.
Ranih šezdesetih smo preselili u Zagreb u nadi da ćemo tamo naći mira od
onih koji su još i tada „čistili zemlju od neprijatelja" poslije 2.
svjetskoga rata. Mira međutim nije bilo ni u Zagrebu, bila je to samo
još jedna očeva pogrešna predožba. Dobro se sjećam kada me je otac 1964.
pokušavao upisati u gimnaziju u Zagrebu, ali svi njegovi pokušaji
ostali su samo to – pokušaji. Onda me je poveo u neku srednjoupravnu
školu. Čini mi se da je bila u Gundulićevoj ulici. Odatle su mi oca
istjerali kao pseto, doslovce ovim riječima: „Marš van, kako se uopće
usudiš ući u ovu zgradu s takvim prezimenom pa onda još k tome želiš
nam podmetnuti svoga sina! Van, van, napolje otkuda si i došao!" Izašli
smo iz te sive zgrade i otišli sjesti i malo se smiriti, a ujedno i
nešto pojesti i popiti u restoranu „Zagorec" u Frankopanskoj ulici.
Tu je otac moj orosio suzom lice i tiho
mi rekao: „Sinko moj, nema ni za te života u ovoj zemlji, treba odavle
odlaziti bilo kuda!" Bilo mi je teško gledati odrasla, zdrava i tada
mlada čovjeka, u najboljoj i najdjelotvornijoj ljudskoj dobi, kako
uzdiše i kroji planove, ali nisam ja tada shvaćao svu, pozadinu, dubinu i
posljedice o kojima se tada radilo. Preostala su bila samo dva ili tri
dana do zaključka upisa u neku školu i otac me je po nekoj svojoj
lovinačkoj vezi uspio upisati u Ugostitetljsku školu u Frankopanskoj
ulici (ta Ugostiteljska škola kao da je bila stvorena za dečke iz ličkih
hrvatskih sela!). Tu sam završio godinu dana, dobro naučio prati i
brisati suđe i posuđe, ali i naučio nešto malo francuski.
Otac je odmah počeo planirati svoj i naš
odlazak iz Hrvatske, njemu je najvažnije bilo da ne izgubim cijelu
godinu poslije uspješno završene osmoljetke u zagrebačkoj Dubravi.
Najprije se bavio mišlju da bi se maknuo u Njemačku, ali budući da su mu
otac i majka živjeli u Kanadi, odlučio je ipak poći k njima. Oca bar
jednom u životu vidjeti jer mu je bilo tek dvije godine kada je djed
napustio rodni dom u Sv. Roku 1929. godine. I sada da tu skratim priču,
otac mi odlazi u Kanadu u svibnju mjesecu 1965., a majka, sestra i ja
ostajemo u Zagrebu do listopada mjeseca te iste godine.
Jedna mi slika ostaje neizbrisiva iz
moje memorije i moga pamćenja za tih 4-5 mjeseci našega života u Zagrebu
bez oca. Milicija nam na biciklima dolazi tri do četiri puta tjedno u
Potočku ulicu u Dubravi, gdje smo tada živjeli, pretresa nam stan i
tjera majku Mandu da se javlja u stanicu milicije u Dubravi svaki dan.
Kada bi došla tamo „drugovi" bi je opet kao pseto istjerali van s
povicima: „Marš van, pošto si došla? Odlazi, odlazi!" I još
bezobraznije, vulgarnije i pogrdnije od toga! I tako iz tjedna u tjedan i
mjeseca u mjesec dok se nismo makli odatle. Nije to bio samo pretres
stana, ti bi lopovi i idioti pobacali sve iz ormara i vitrina po sobama i
kuhinji i jadna bi moja mater, ni kriva ni dužna, to ponovno kupila po
podu i slagala u ormare, vitrine i police. „Oni" bi došli opet sutradan i
opet ista priča. Ta mi uspomena nikada neće izblijediti i nestati iz
moga sjećanja, oAustralijski HrvatiTreba
odmah reći, i to naglasiti, da su Hrvati u Australiji jako nezadovoljni
odnosom, zapravo neodnosom, koji je stvoren između njih i domovine
Hrvatske, ponajviše zahvaljujući politici hrvatskih političkih elita
posljednjih desetak godina tim neuljudnim i neuljudbenim,
prostačkim i primitivnim, nekulturnim i nepristojnim postupcima, o tim
nasilnim državnim sredstvima u održavanju režima i represivnog poretka u
Titovoj državi, uvijek svima govorim kada im tumačim zašto sam u Kanadi
i u Australiji. A znam i svjestan sam da je bilo puno gorih, težih i
tragičnijih slučajeva nego ovaj naš.
Puno bih toga još mogao o tim
sjećanjima, ali onda nikad kraja ovom razgovoru našemu! Dakle, Hrvatsku
sam napustio u listopadu 1965. i s roditeljima otišao živjeti u Kanadu.
Tu sam bio „pokusni kunić" kanadskog multikulturalizma, ali sam stekao i
većinu svog visokoškolskog obrazovanja u toj zemlji. Dakle, od 1965.
živim izvan Hrvatske, ali nikad se ne osjećam da sam iseljenik. Štoviše,
mišljenja sam da se te „vinjete" moramo što prije riješiti. Kao i
sintagme „Iseljena Hrvatska!" One nas razdvajaju i dijele a ne spajaju i
jačaju. Moram reći da nisam sâm tko tako misli.
Već dugi niz godina živite u
Australiji, pa bih Vas zamolio da nas ukratko upoznate sa stanjem i
položajem hrvatske zajednice u Australiji.
Upravo sam prije par tjedan zaplovio u tridesetu godinu života i djelovanja ovdje u Australiji. Dakle, uključen sam življenje
naših sunarodnjaka i pratim već puna tri desetljeća život Hrvata u
Sydneyu i cijeloj Australiji. Trenutačno stanje u zajednici može se
sagledati iz više različitih aspekata i perspektiva. Treba odmah reći, i
to naglasiti, da su Hrvati u Australiji jako nezadovoljni odnosom,
zapravo neodnosom, koji je stvoren između njih i domovine Hrvatske,
ponajviše zahvaljujući politici hrvatskih političkih elita posljednjih
desetak godina. Osim rijetkih i ponajviše osobnih i privatnih veza s
domovinom i domovinskim ustanovama i udrugama, ne možemo govoriti ni o
kakvom sustavu povezanosti i suradnje. Nje jednostavno nema i to je
golema šteta, da ne kažem tragedija. Hrvati u Australiji, i drugdje u
svijetu, znaju što i koliko mogu učiniti za svoju domovinu, oni su
njezini najbolji, najiskreniji i najprofitabilniji partneri i ambasadori
diljem svijeta. Samo 2011. godine u Hrvatsku je pristiglo nešto više od
milijardu i pol dolara od izvandomovinskih Hrvata. To je samo ono za
što se službeno zna od svjetske međunarodne banke. Tu dakako nisu
uključene svote koje rodbina i članovi obitelji pošalju svake godine
svojima Hrvatskoj u gotovini ili ino, kao ni novac koji Hrvati potroše u
Hrvatskoj kada dođu ondje ljetovati. Prema ovim podatcima Hrvati koji
žive izvan Hrvatske nisu samo hrvatski iseljenici, oni su čvrst i
pouzdan pratner Hrvatskoj. Nema Hrvatska toga partenra, saveznika i
prijatelja u svijetu koji će učiniti za Nju što će učiniti Hrvati koji
žive izvan njezinih granica. Samo odnos i suradnju treba postaviti na
zdrave i ravnopravne temelje, ali čini mi se da hrvatskim političkim
elitama do toga očito nije stalo. Ili bar ne do sada!
Hrvati-doseljenici u Australiju poslije
2. svjetskog rata uglavnom su politički emigranti općenito govoreći,
osobito oni koji su dospjeli na ove prostore u prvome desetljeću poslije
Drugoga svjetskog rata, ali i kasnije. Bilo je, naravno, i onih koji su
došli u Australiju iz ekonomskih razloga, ali njihov broj je znatno
manji od onih koji su napustili Hrvatsku zbog političke nepodobnosti.
Upravo ovi Hrvati-doseljenici, s izoštrenom sviješću o svome hrvatskome
podrijetlu i svome hrvatskome identitetu - pojačani i potmognuti
valovima doseljenja Hrvata šezdesetih i sedamdesetih godina - bili su
čvrst temelj na kojemu je nikla i izgrađena organizirana hrvatska
zajednica, prepoznatljiva kao iznimno hrvatska u višekulturalnom mozaiku
australskih doseljeničkih zajednica. Kao nacionalno svjesni hrvatski
domoljubi oni su sagradili brojne hrvatske klubove i domove diljem
Australije, svoje hrvatske katoličke centre, utemeljili svoje hrvatske
folklorne skupine, svoje nogometne hrvatske klubove, svoje hrvatske
novine, svoje hrvatske radio programe, svoje škole hrvatskoga jezika,
hrvatska studentska društva, studij hrvatskoga jezika, Zakladu za
hrvatske studije,
društva hrvatskih umirovljenika, staračke domove i njegovališta. Za
vrijeme srpske agresije na Hrvatsku 1991. – 1995. doslovno su se
natjecali tko će više pomoći domovini Hrvatskoj.
Trenutno stanje hrvatske zajednice u
Australiji? Hrvatska zajednica je zajednica u starenju. Zbog starenja i
odlaska onih koji su bili (iz)graditelji svega onoga malo prije
nabrojenog, sada se traže „nove snage" i mlađi ljudi, drugoga i trećega
naraštaja, da oni preuzmu odgovornost i vođenje hrvatskih klubova i
drugih hrvatskih ustanova i udruga. Hrvatska se zajednica zapravo u svim
svojim segmentima nalazi i prolazi kroz svojevrsnu tranziciju.
Tranzicija ili prijelaz vođenja i odgovornosti na mlađe hrvatske
naraštaje bit će toliko uspješni koliko razum i razboritost nadvladaju
sve nestvarne i emocionalne prepreke kojih uvijek ima. Ima, međutim, do
sada lijep broj pozitivnih naznaka i pokazatelja koji ukazuju na to da
razboritost i razum ipak pobjeđuju. Dobri primjeri za to su hrvatski
klubovi u Adelaideu, Brisbaneu, Canberri, Geelongu i Melbourneu gdje su
mlađi naraštaji, rođeni u Australiji, preuzeli vođenje ovih hrvatskih
klubova.
Tomu još možemo dodati i angažman mlađih
ljudi u Zakladi hrvatskih studija, Hrvatskom nogometnom savezu za
Auatraliju i Novi Zeland, hrvatskim folklornim skupinama, ravnateljstvu
staračkih domova i njegovališta. Ovdje treba spomenuti i razboritost
članova Hrvatskog kluba „Jadran Hajduk" da se spoji s bratskim klubom
Hrvatski klub „Kralj Tomislav." Poznato mi je da se radi i na „obnovi"
najstarijega hrvatskoga kluba u Sydneyu - Hrvatsko društvo „Sydney" sa
sjedištem u sydneyskom predgrađu Punchbowl. A pristigli su nam, bar
ovdje u Sydneyu, i mlađi naraštaji franjevaca u dušobrižničku službu.
Sve to ukazuje na to da se brižno i marljivo radi na tome da tranzicija
na mlađe naraštaje bude što uspješnija i što bezbolnija te da se sačuva
maksimum sagrađenoga i postignutoga u posljednjih šezdeset godina.
Koliko su Hrvati u Australiji
danas upoznati sa stanjem u domovini, i postoje li izgledi da bi se dio
iseljenika, poglavito mlađih, mogao vratiti u Hrvatsku?
Hrvati u Australiji izvrsno su
informirani sa stanjem u domovini samo nažalost bombardirani su
medijskim senzacionalizmima svih vrsta i boja. Velik broj Hrvata u
Australiji ima HRT u svojim domovima, slušaju razne radio programe,
čitaju domovinske tiskovine, ali rijetkost je pročitati, čuti ili
vidjeti nešto lijepo i pozitivno iz Hrvatske. Dobiva se takva ružna i
negativna slika o domovini tako da se ponekad čini kao da je to sve
zapravo i ciljano da tako bude kako bi se u nas Hrvata ubio svaki
osjećaj dobre volje i ljubavi za domovinu Hrvatsku. Čast malobrojnim
medijskim iznimkama koje dođu kao luč u toj medijskoj kampanji ludila i
tim negativnostima koje nam s podastiru!
Čini mi se da je odnos mlađih naraštaja
prema domovini njihovih roditelja i djedova i baka, dakle onih drugoga i
trećega naraštaja Hrvata, puno jači i, naravno, sasvim drukčiji. Njih,
na primjer, medijske senzacije ne pogađaju u istoj onoj mjeri koje
pogađaju starije naraštaje jer ih i ne prate. Njih više brine to što
hrvatski javni mediji kreiraju politiku u Hrvatskoj više nego hrvatska
službena politika, brine ih korupcija, mlitava i traljava hrvatska
administracija i birokracija. Dakle brinu ih sve one stvari koje zapravo
spriječavaju i koče normalan i uredan život u jednoj zemlji. Kada bi
Hrvatska na tom području i planu ostvarila neke pozitivne korake uvjeren
sam da bi lijep broj strukovnih mladih ljudi zamijenio život u
Australiji životom u Hrvatskoj. Ovdje se opet radi o jednom čvrstom i
dobronamjernom sustavu razmjene mišljenja i obostrane suradnje.
Zemlja koja ima skoro polovicu svojih
ljudi koji žive izvan njezinih granica morala bi voditi kudikamo veću
brigu o suradnji sa svojim sunarodnjacima. To se na žalost neće postići
osnivanjem nekog „Ureda za iseljene Hrvate," to se može postići samo
jednim ozbiljnim ministarstvom koje bi zapošljavalo stručne i iskusne
ljude s obje strane. I koje se samo može financirati za veoma kratko
vrijeme. Ljudi moraju vidjeti da nešto doista može funkcionirati. Mislim
da je ovo nešto o čemu nova vlast u Hrvatskoj mora najozbiljnije
razmisliti, ako misli napraviti neki pomak naprijed. Meni se čini da je
ovo sada upravo pravi trenutak, što se dulje time bude otezalo i
odugovlačilo to će bivati sve teže i teže, a na koncu i nemoguće. A to
ne bi bilo dobro ni za Hrvatsku ni za Hrvate koji žive izvan njezinih
granica! Jedino ovakav funkcionalan i sustavan program može privući
povratak mlađih ljudi u Hrvatsku, sve ostalo su priče za malu djecu!
Koliko danas prema procjenama Hrvata živi u Australiji?
Prema službenim podatcima iz popisa
australskoga pučanstva iz 2006. u Australiji živi o oko 120 000 Hrvata i
hrvatskih potomaka. Razni pismeni izvori često navode prilično uvećane
statističke brojke. Prema informacijama kojima raspolažemo
u Centru hrvatskih studija naša je procjena da u Australiji danas živi
negdje između 250 000 i 300 000 Hrvata i njihovih potomaka. Ovoj
procjeni u prilog ide nekoliko bitnih činjenica koje pozorno pratimo od
dolaska neovisnosti Republike Hrvatske do sada. Predugo bi mi trebalo za
rasčlambu svake ove činjenice, ali sve one kao i svi argumenti ukazuju
na to da u Australiji živi mnogo više Hrvata i hrvatskih potomaka nego
to pokazuju službeni podatci.
Postoji li među hrvatskim
poduzetnicima u Australiji želja za povećanim investiranjem u Hrvatsku i
što je prema Vašem mišljenju razlog da su te investicije prilično male?
Naravno da želja među hrvatskim
poduzetnicima u Australiji za investiranjem u Hrvatsku postoji. Ona je
ponešto splasnula, ali se nije ugasila. Splasnula je zato što su mnogi
prevareni, mnogi su razočarani korupcijom, mitom koje moraju plaćati
carinicima, špediterima i Bog zna komu sve ne kada dođu poslovati u
Hrvatsku? Ovdje bih vam mogao ispričati desetke takvih slučajeva gdje su
ljudi morali plaćati i po 20 000 i 30 000 tisuća dolara, ponajviše
mita, dok bi svoj kontejner robe i materijala poslanog iz Australije
prevezli iz Rijeke ili neke druge hrvatske luke na svoje odredište. Da i
ne govorim o građevinskim dozvolama, plaćanju mita za njih i
višegodišnjeg čekanja, pa na kraju opet ništa. Te se loše i ružne
vijesti brzo šire među ljudima, a usmena predaja je najjača i
najučinkovitija promidžba. To nam mogu potvrditi svi uspješni menadžeri.
Ovim ljudima je nepojmljivo kako stvari
idu s otvaranjem novih tvrtki u Hrvatskoj. Dozvole se daju i izdaju samo
po vezama i mitu. Znam osobno ljude koji su poslije sedam godina
nastojanja i plaćanja odustali od projekta koji je jamčio poslove i
život u pasivnim dijelovima Hrvatske, ali to hrvatske političke elite
nije zanimalo. Fućka se njima o demografiji, natalitetu, obiteljima,
otvaranju novih poslova, nacionalnom prosperitetu, njih samo zanima
osobni profit i dobitak. Pa sigurno da u takvu Hrvatsku ljudi ne žele
ulagati i investirati ma koliko oni nju voljeli. Hrvati u Australiji, i u
drugim zemljama kapitalizma i slobodnog tržišta, naučeni su drukčije,
normalnije, brže, djelotvornije... Hrvatska je za njih svojevrstan šok
što se poduzetništva i investiranja tiče. Dok se to sve ne regulira i
Hrvatska ne postane pravna država u punom smislu te riječi teško će se
ljudi odlučivati na investiranje u Hrvatsku!
Neku večer sam sjedio u društvu mlađih
Hrvata, mahom poduzetnika ovdje u Sydneyu, slušavši njihove priče i
iskustva s Hrvatskom, kao i priče o kapitalu kojim ovdje raspolažu i
kojim posluju. Ako je vjerovati onome što su ti mladi poduzetnici
izgovorili tu večer u Hrvatsku bi dolazile rijeke i rijeke investicija,
samo iz Australije, kada bi se zakoni i administracija u Hrvatskoj
regulirali i kada bi svatko radio samo svoj posao, onaj za koji je dobro
i pristojno plaćen.
I tu se opet vraćam na potrebu Ministarstva za hrvatske migarcije, kroz
koje bi prolazile i kojem bio se tesale i kreirale djelotvorne ideje od
obostranog interesa i onda predlagale Vladi ili Hrvatskom saboru, ili
kako to već ide. Dakle, ne smije se gledati osobno ni kratkoročno, treba
početi planirati i stvarati strategiju na dugi rok. Meni se čini da je
hrvatska politika imala strategiju kako stvoriti hrvatsku državu, ali da
još ni dan danas nema nikakve strategije za budućnost, osim što je bila
uperila sve svoje snage posljednjih desetak godina na ulazak u EU. I to
je dobro, ali EU neće Hrvatskoj dati strateški plan i program za
njezino gospodarstvo, njezin razvoj i bolji i kvalitetniji život. Sami
ćemo to morati ostvariti i kao članica EU. I što se prije prihvatimo
ozbiljna posla tim bolje za Hrvatsku.
Najstariji izvandomovinski
studij hrvatskog jezika osnovan je 1983. na Sveučilištu Macquarie u
Sydneyu. Na tom studiju Vi ste bili prvi predavač, a danas ste i
ravnatelj Centra hrvatskih studija Sveučilišta Macquarie. Zamolio bih
Vas da nas pobliže upoznate s koncepcijom studija, brojem polaznika, kao
i njegovim značenjem za hrvatsku zajednicu u Australiji.
Da, Hrvatski studiji na Sveučilitu
Macquarie doista je najstariji izvandomovinski studij. To ne govorim za
to jer sam ja tu nego stoga jer je to činjenica. Činjenica je i to da
sam ja bio drugi predavač. Prvi je bio kolega dr. Peter Hill, koji je na
Sveučilište Macquarie došao iz Hamburga 1982. i koji je u svojim
znanstvenim radovima, i drugdje gdje je to bilo potrebno, uvijek
pokazivao i dokazivao kako su hrvatski i srpski jezik dva različita
jezika. Dobro je ovdje spomenuti da je ovdje 1983. pokrenut studij
slavistike (Slavonic Studies) čije su sastavnice na toj prvoj godini
bili hrvatski, poljski i srpski i, naravno, hrvatska, poljska i srpska
književnost. Odmah sljedeće akademske godine uslijedilo je uvođenje
makedonskoga i ukrajinskoga, a 1985. i 1986. slovenskoga i ruskoga. Dr.
Hill je bio šef jugoslavistike, a šef polonistike bio je dr. John
Besemeres, inače politolog koji je na ovu funkciju došao iz Ureda
premijera u Canberri. Obojica kolega, dr. Hill i dr. Besemeres, vratili
su se na svoja stara radna mjesta poslije tri godine sudjelovanja u
utemeljenju i razvoju programa na studiju slavistike.
Predugo bi mi trebalo da nabrojim i spomenem Ozbiljno ministarstvoZemlja
koja ima skoro polovicu svojih ljudi koji žive izvan njezinih granica
morala bi voditi kudikamo veću brigu o suradnji sa svojim
sunarodnjacima. To se na žalost neće postići osnivanjem nekog „Ureda za
iseljene Hrvate," to se može postići samo jednim ozbiljnim ministarstvom
koje bi zapošljavalo stručne i iskusne ljude s obje stranesve
što je vezano za ovaj Hrvatski studij u ova skoro tri desetljeća.
Program Hrvatskog studija se mijenjao i upotpunjavao više puta, već
prema potrebama studenata i u skladu s promjenama programa i ustroju
sveučilišta koji su se događali u drugoj polovici devedesetih godina
sada već prošloga stoljeća. Tako se od inauguralne 1983. godine do danas
Hrvatski studij razvio u trogodišnji program studija jezika,
književnosti, kulture, drame, medija i filma – ukupno osamnaest
nastavnih predmeta. Od tih osamnaest predmeta njih pet je moguće
studirati u Hrvatskoj na jednom od naših sveučilišta-partnera. Hrvatski
studiji osiguravaju nastavnu ponudu hrvatskoga jezika u programima skoro
svih australskih sveučilišta, a to znači da se pojedini predmeti
Hrvatskih studija mogu upisati i da su akreditirani na skoro svim
australskim sveučilištima. Od samog početka studij egzistira u svome
dopisnom obliku. Studenti drugih australskih sveučilišta mogu upisati i
dopisno studirati pojedinačne naše predmete ili pak cijeli program
Hrvatskih studija. Od 1983. do danas na Hrvatskim je studijima bilo je
upisano nešto više od 3000 Australaca raznovrsnog podrijetla.
Centar hrvatskih studija utemeljen je
1994. godine. Centar su službeno otvorili gospodin John Aquilina,
ministar obrazovanja i izobrazbe u državi New South Wales i prof. dr.
Nikola Ružinski, zamjenik ministra u Ministarstvu znanosti i tehnologije
i dr. Radovan Fuchs, pomoćnik ministra u istom ministarstvu, zadužen za
međunarodnu suradnju. Od 1998. Centar hrvatskih studija djeluje kao
istraživački i nastavni centar sa svim pravima na vlastitu izdavačku i
samostalnu djelatnost. Centar izdaje stručni časopis Croatian Studies
Review, prvi kroatistički časopis na engleskom jeziku koji izdaje jedna
sveučilišna naklada. U prošlih deset-petnaest godina Centar je
samostalno i u suradnji sa ustanovama iz Hrvatske izdao 7 brojeva
časopisa i petnaestak knjiga, uglavnom projekata koji su napravljeni u
suradnji s pojedinim Hrvaticama i Hrvatima i hrvatskim udrugama iz šire
hrvatske zajednice u Australiji.
Godinu dana kasnije osnovana je i
Hrvatska znanstvena zaklada s ciljem financijske potpore i promoviranja
Hrvatskog studija na tadašnjoj Školi modernih jezika Sveučilišta
Macquarie. Udruga do danas uspješno vrši svoje zadaće?
Hrvatska znanstvena zaklada utemeljena je u kolovozu mjesecu 1984. godine na prijedlog tadašnjih predavača hrvatskoga
jezika dr. Petera Hilla, prof. fra Gracijana Biršića i Vašeg
sugovornika u ovome razgovoru. Naš prijedlog su velikodušno prihvatili
sljedeći hrvatski klubovi u Sydneyu: Hrvatsko društvo „Sydney" sa
sjedištem u Punchbowlu, Hrvatski klub „Kralj Tomislav" i Hrvatsko
kulturno društvo „Bosna." Velikodušna podrška je došla i od tada jedinog
Hrvatskog katoličkog centra u Summer Hillu i Središnjeg odbora
hrvatskih etničkih škola u državi New South Wales. U ostvarenju Zaklade
uvelike su pomogli i Slobodni hrvatski radio program na 2SER-FM u
Sydneyu i Hrvatski međudruštveni odbor za zajedničku suradnju u NSW, kao
i mnoge druge hrvatske udruge i hrvatski domoljubi diljem cijele
Australije..
Od samoga njezina utemeljenja Zaklada
prati i vodi brigu o opstojnosti Hrvatskog studija, a od 1994. godine
osigurava sredstva i za održavanje Centra hrvatskih studija i brine o
njegovu kontinuitetu. Dobro je ovdje spomenuti da je Zaklada
promijenila, zapravo uskladila, svoj hrvatski naziv prema engleskome
nazivu Croatian Studies Foundation te da se od 2011. godine vodi kao
Zaklada hrvatskih studija. I ništa manje nije važno spomenuti i to da je
Zaklada hrvatskih studija registrirana kao humanitarna ili benevolentna
udruga za potrebe visokog školstva pa je svaka donacija u iznosu od dva
dolara ili više oslobođena od poreza.
Ostvaruje li studij hrvatskog
jezika u Sydneyu suradnju sa znanstvenim institucijama u Hrvatskoj? I
postoje li izgledi da se iznađu financijska sredstva i modaliteti
suradnje koji bi omogućili australskim Hrvatima da dođu studirati u
Hrvatsku, a onda možebitno u njoj i ostanu.
Da, suradnja s nekim hrvatskim
znanstvenim institucijama postoji, ali ona je još uvijek daleko od onoga
kako bi to zapravo moglo biti. Suradnja postoji s Ministarstvom
znanosti obrazovanja i sporta, koje od 1998. sufinancira poslovanje
Centra hrvatskih studija zajedno sa Zakladom za hrvatske studije.
Nekoliko naših studenata odlazi svake godine na Ljetnu školu hrvatskoga
jezika i kulture koja se održava u srpnju mjesecu na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Splitu. Tu je trebao proraditi i Centar za
koordinaciju svih Hrvatskih studija po svijetu, počevši s onima na
Sveučilištu Macquarie i Sveučilištu Waterloo u Kanadi, ali ni tu se nije
krenulo puno dalje od same dobre ideje. Sa Zagrebačkim sveučilištem
potpisan je ugovor suradnje na svim mogućim razinama još 1989. godine
dok je rektor sveučilišta bio prof. dr. Zvonimir Šeparović. Osim
nekoliko pojedinačnih odlazaka naših studenata na Croaticum, u čemu je
sudjelovalo i davalo svoju potporu i Ministarstvo vanjskih poslova RH,
taj ugovor je mrtvo slovo na papiru. Dobro
je ovdje spomenuti da nas je upravo ovih dana na Sveučilištu Macquarie
posjetila gospođa Beverly Mercer, veleposlanica Australije u Hrvatskoj.
Veleposlanica Mercer je jako zainteresirana za suradnju dviju zemalja na
području kulture, obrazovanja, znanosti i turizma pa ćemo u sljedećih
nekoliko mjeseci razmotriti neke mogućnosti bolje suradnje na spmenutim
područjima.
Mislim da bi se puno bolje surađivalo i
na obostranu korist kada hrvatska politička elita prepoznala, ili bolje
reći htjela, prihvatiti Hrvate i njihove društvene, obrazovne i ine
ustanove i udruge kao svoje ravnopravne partnere te bar poslušali, pa
eventualno i prihvatili, neke savjete i stvari od stručnih ljudi, s
područja raznih struka i raznih grana znanosti, koje u svijetu puno
bolje funkcioniraju nego u Hrvatskoj. Ako se te sposobne i vrhunske
strukovnjake želi okrenuti da rade na „hrvatski način," onda ih zapravo
plašimo i tjeramo od Hrvatske. Neka se na hrvatski način radi ono što
savršeno ili odlično funkcionira, ali ne može se forsirati ono što na
očigled ne ide, to nitko i malo pametan neće prihvatiti. I ovdje bi
suradnja bila bolja kada bismo imali Ministarstvo migracija i odjele u
njemu za suradnju na svim kontinentima gdje ima Hrvata. Naravno da uz
dobru volju mora postojati i zannje i poznavanje situacije na terenu u
određenim hrvatskim zajednicama po svijetu. U brojnim slučajevima ne
možemo primjeniti ista pravila igre čak u dvije susjedne države na istom
kontinentu, primjerice ovdje Australiji. A čini mi se da je tako i drugdje.
Australaske novine The Sydney
Morning Herald nedavno su izdale svoju prvu elektronsku knjigu, „Framed"
(Lažno osuđeni). U njoj novinar Hamish McDonald istražuje sudbinu
šestorice Hrvata osuđenih na višegodišnje zatvorske kazne zbog navodnih
planova za dizanje u zrak kazališta u Sydneyu 1979., kao dijela hrvatske
terorističke zavjere. Kako iz knjige nedvosmisleno proizlazi, iza svega
je zapravo stajala UDBA, a ne hrvatski nacionalisti. Kako komentirate
čitav taj slučaj?
Da upoznat sam sa istraživačkim radom i
sadržajem knjige Hamisha McDonalda. Namjeravam mu organizirati seriju
predavnja kako bi se šira javnost bolje upoznala s ovom prljavom rabotom
UDBA-e. To je strašno što su napravili tim nedužnim ljudima, uništili
su njihove živote, njihove obitelji, njihovo zdravlje... Hrvatima u
Australiji dali ružno ime, oklevetali ih na najgori mogući način. Za to
lažno suđenje ljudi bi trebali tražiti bar neku odštetu i kompenzaciju, a
Hrvatska zajednica reagirati da joj se napokon očisti njezino časno ime
od te i drugih udbaških podvala i podmetanja šezdesetih i sedamdesetih
godina prošloga stoljeća.
Dakle, uopće ne iznenađuje da je iza
svega stajala UDBA. Ima još cijeli niz drugih podvala koje je Hrvatima
priredila i režirala jugo-UDBA ovdje u Australiji, ali ni jedna od njih
nije bila toliko strašna i jezovita kao ova o šestorici Hrvata koju je
Hamish McDonald istraživao puna tri desetljeća. Nadam da će mlađi
naraštaji Hrvata prijuniti i pozabaviti se istraživanjem činjenica
kojima je oblaćen i njihov obraz te da će i druge podvale biti ubrzo
razotkrivene i time se pokazati tko je zapravo stajao iza te prljave
rabote koja je nalazila nevjerojatno plodno tlo ovdje na ovim
prostorima!
Davor Dijanović
Primjedbe