VINKO VUKADIN KOMENTIRA REZULTATE REFERENDUMA
- Dohvati vezu
- X
- e-pošta
- Druge aplikacije
Da slavimo il da tugujemo?
Konačno je iza nas i taj „milenijski referendum“, povijesni trenutak,
dan D, dan na koji se razdvojiše izdajnici od domoljuba, slijepi od
vizionara, i kako ih sve ne nazvasmo u ovih nekoliko zadnjih dana.
Mnogima je pao kamen, ne sa srca, nego na nogu kojom su mislili
zakročiti u potpuno novu političku budućnost. Politička „elita“ je se
nadala kakvom takvom uspjehu koji je eto došao. Čujemo da u Buxellesu
svi od reda padaju u delirij kad spaze našu vrlu ministarku. Naši
političari su ostvarili svoj povijesni san. Istina Bog ta povijest traje
tek nekoliko godina, ali kod patuljaka je sve nekako veliko. Oni me
podsjećaju na muškarca, koji nakon plaćene ljubavi, umišlja da je
glasno oduševljenje njegove ulične odabranice plod njegovog umijeća, a
ne obične kalkulacije.
Tako je poprilično smušeni, prezidente
izjavio da smo konačno stigli doma, tamo gdje nam je mjesto. Čak je
objavio da će od sada Hrvatska upraljvati Europskom Unijom. Meni je
jasno da njemu Hrvatska kao država i nije baš prvi izbor domovine, al da
se tako brzo slizao s idejom nove domovine, to je baš simpatično i
pokazuje svu kreativnost u prilagođavanju. Oko sudjelovanja u
upravljanju EU ćemo, vjerojatno, najprije morati priupitati Nijemce. Što
i nije nikakva novina u našoj povijesti. Nijemac koji nam određuje
fiskalnu politiku zajedno s Francuzom je još uvijek veća porcija
samostalnosti nego kad nam tu politiku određuju nekadašnji partijski
drugovi u Beogradu. Možda prezidente kaže: „bolje išta nego ništa“.
Drugi prezident je dao za narod odlučujuću izjavu u jednom jako
afirmativnom govoru. Bio je to govor puni vizionarstva, taktike,
pozitivizma i dokaza da smo konačno krenuli uzbrdo. Šta nas na brdu čeka
to sam Bog zna. Dvorski kroničari će narodu već pojasniti da je dobro
jer dolazi s lijevog krila. U toj izjavi je napomenuo da smo ovu odluku
donijeli samo mi i nitko drugi. To je nevjerojatno otkriće. I genijalna
spoznaja. Činjenica da više od polovice građana nije smatrala dostojnim
da iziđe na referendum u toj kolosalnoj priči ne igra posebnu ulogu,
jer našim političarima nikada i nije bilo važno koliko su njihove bajke u
skaldu s realnim životom naroda kojim vladaju.
Treći član
trijumvirata je dvojac u ženskom obliku. Nekadašnje pionirke, sada
žestoke protivnice na teatralnoj razini su glavne okosnice hrvatske
politike. One nisu proizvod ženske kvote nego sposobnosti da zadovolje
ono što se od njih očekuje. Jedna, nekadašnja prva dama darivanja, druga
prvi seljački plug s profesorskom titulom socijalističkog saveza i
neobuzdanom željom da krivo naglašava ono što želi reći kako bi sakrila
kako ne podnosi one kojim agovori, a druga teatralno dobra pionirka ili
ministrantica koja još uvijek pati od činjenice da je njezina najbolja
prijateljica dobila prvu nagradu za pjesmicu povodom 25. maja, a ne ona.
. Ministrantica je već darovala što je mogla i tužna je da je sada u
ćošku. Samo zato jer narod nije prepoznao njezinu ogromnu političku
snagu i rad za dobrobit naroda. Druga, vjesnica novoga proljeća sa
starim sadržajem, je već spremna na darivanje. Kao što proljeće dariva
godinu tako će i ona darivati sve one koji požele, samo da joj još kažu
što to žele. Obje su odradile svoj posao i bez njih narodu ne bibilo
tako lijepo. Jedna je promijenila Ustav i strpala pola svojeg društva
iza rešetaka, a druga je prokljuvila osnovni i jedini interes
umirovljenika, tog vječitog jezičca na vagi budućih generacija.
Bilo je u ovom povijesnom kolotijeku mnogo drugih aktera. Od biskupa do
generala Gotovine i propalih narodnih spaistelja koji se ne mogu
ujediniti ni da pojedu zajedno odojka na ražnju, a kamo li da dobiju
bilo koje izbore. O njima pak drugom prigodom.
I sad se pitamo što
ćemo. Da slavimo ili da tugujemo? Zašto bismo tugovali? Zato što je
Hrvatska postala nesamostalna. To bi pretpostavljalo da je ona do sada
bila samostalna, ali upravo navodni desničari su nam čitavo vrijeme
tumačili da je Hrvatska pod kapom svjetskih centara moći, masona i
drugih vladara svijetom. Ti isti navodni domoljubi i navodni političari
su nam rekli da je sve već određeno, namješteno? I onda se čude da ljudi
ne odlaze na referendum. Pa koja budala ide gledat utakmicu za koju zna
kako je završila? Samo oni koji su zaljubljeni i finte i neke ekstra
poteze. Ako Hrvatska nije samostalna, nego je izložena vladavini masona,
novinarskih tajkuna i inih izrabljivača, što bi onda ta EU mogla
oduzeti, a što već nismo izgubili? Zašto bi netko glasao za samostalnost
koje, kako kažu, nije ni bilo? Dakle europrotivnici su dobili točno
onaj rezultat koji potvrđuje njihove teze, naime da Hrvatska nije
suverene i da je referendum već unaprijed posložen.
Tugovat dakle ne trebamo.
Da slavimo? To umjesto naroda rade naše, nazovi, političke elite. Oni
slave jer misle da su konačno ostvarili svoj san. U normalnom društvu bi
se svaki političar koji ima morala sramio ovakvih rezultata. Sve su
upregli da narod siluju svojom teorijom i svojim programom. Nisu se
držali zakonskih propisa, potrošili su silne novce, promijenili čak i
Ustav da bi bilo kako su oni sebi zamislili. Normalni političari bi se
sramili. No to je tako u normalnom svijetu, ali što je to normalno?
Hrvatski političari nisu normalni, oni su posebna vrsta i zato se oni ne
srame, oni slave jer njima nikada i nije bilo stalo do političke
korektnosti, privida demokracije i sličnih zapadnjačkih obmana. Naši
političari su odrasli u okviru revolucionarne proleterske demokracije i
oni znaju da je najbolja demokracija u kojoj partija zna što je za narod
najbolje. Upravo zato su svi naši drugovi i drugarice u Saboru bili
tako složni oko jednog zajedničkog cilja. Drugarska kritika je bila
dozvoljena, ali su svi drugovi znali da je njihova historijska
odgovornost da narod usreće pa kako god. Takvi političari nemaju osjećaj
da bi se sramili, oni slave. No imaju li razloga za slavlje? Ja mislim
da nemaju. Zašto?
Hrvatska je od godine 1945. bila u nekoj vrsti
balkanske karantene, svijetu upravljanih i doziranih informacija. Naši
političari su pojašnjavali što je to sloboda pa kasnije što je
europeizam. Nekadašnja pionirska pera iz partijskog listića su u
međuvremenu postala intelektualna elita koja, umjesto sedam sekretara
skoja, narodu tumači osnovna pravila europeizma. Narod tako kroz njihova
pera i njihova usta dobiva prožvakanu istinu o Europi.
Sad je ta
karantena prestala, narod je oslobođen prožvakanih partijskih ćevapa i
luka i može sam naručiti sa europskog stola ono što mu treba. Rekoše nam
drugovi da smo sad za stolom. Da jesmo i za tim stolom više ne vladaju
pravila prožvakavanja u ustima brkatih partisjkih neodemokrata, nego
pravila demokracije. U toj demokraciji će se plitka retorika naših
neodemokrata brzo naći na rubu svojih sposobnosti. Umjesto priprma od
danas će naši političari morati raditi. Nema više priprema i povijesnih
izazova. Nastupa vrijeme rada u kojem će njihova nesposobnost i bahatost
brzo izići na vidjelo. Upravo zato oni nemaju puno razloga da slave.
Slaviti mogu samo oni kojima je stalo do napretka i koji vole izazove. A
nacionalna politika u Europskoj zajednici je izazov i dobra prigoda.
Vinko Vukadin
- Dohvati vezu
- X
- e-pošta
- Druge aplikacije
Primjedbe