VINKO VUKADIN KOMENTIRA REZULTATE REFERENDUMA

Da slavimo il da tugujemo?

Konačno je iza nas i taj „milenijski referendum“, povijesni trenutak, dan D, dan na koji se razdvojiše izdajnici od domoljuba, slijepi od vizionara, i kako ih sve ne nazvasmo u ovih nekoliko zadnjih dana.
Mnogima je pao kamen, ne sa srca, nego na nogu kojom su mislili zakročiti u potpuno novu političku budućnost. Politička „elita“ je se nadala kakvom takvom uspjehu koji je eto došao. Čujemo da u Buxellesu svi od reda padaju u delirij kad spaze našu vrlu ministarku. Naši političari su ostvarili svoj povijesni san. Istina Bog ta povijest traje tek nekoliko godina, ali kod patuljaka je sve nekako veliko. Oni me podsjećaju na muškarca, koji nakon plaćene ljubavi, umišlja da je glasno oduševljenje njegove ulične odabranice plod njegovog umijeća, a ne obične kalkulacije.
Tako je poprilično smušeni, prezidente izjavio da smo konačno stigli doma, tamo gdje nam je mjesto. Čak je objavio da će od sada Hrvatska upraljvati Europskom Unijom. Meni je jasno da njemu Hrvatska kao država i nije baš prvi izbor domovine, al da se tako brzo slizao s idejom nove domovine, to je baš simpatično i pokazuje svu kreativnost u prilagođavanju. Oko sudjelovanja u upravljanju EU ćemo, vjerojatno, najprije morati priupitati Nijemce. Što i nije nikakva novina u našoj povijesti. Nijemac koji nam određuje fiskalnu politiku zajedno s Francuzom je još uvijek veća porcija samostalnosti nego kad nam tu politiku određuju nekadašnji partijski drugovi u Beogradu. Možda prezidente kaže: „bolje išta nego ništa“.
Drugi prezident je dao za narod odlučujuću izjavu u jednom jako afirmativnom govoru. Bio je to govor puni vizionarstva, taktike, pozitivizma i dokaza da smo konačno krenuli uzbrdo. Šta nas na brdu čeka to sam Bog zna. Dvorski kroničari će narodu već pojasniti da je dobro jer dolazi s lijevog krila. U toj izjavi je napomenuo da smo ovu odluku donijeli samo mi i nitko drugi. To je nevjerojatno otkriće. I genijalna spoznaja. Činjenica da više od polovice građana nije smatrala dostojnim da iziđe na referendum u toj kolosalnoj priči ne igra posebnu ulogu, jer našim političarima nikada i nije bilo važno koliko su njihove bajke u skaldu s realnim životom naroda kojim vladaju.
Treći član trijumvirata je dvojac u ženskom obliku. Nekadašnje pionirke, sada žestoke protivnice na teatralnoj razini su glavne okosnice hrvatske politike. One nisu proizvod ženske kvote nego sposobnosti da zadovolje ono što se od njih očekuje. Jedna, nekadašnja prva dama darivanja, druga prvi seljački plug s profesorskom titulom socijalističkog saveza i neobuzdanom željom da krivo naglašava ono što želi reći kako bi sakrila kako ne podnosi one kojim agovori, a druga teatralno dobra pionirka ili ministrantica koja još uvijek pati od činjenice da je njezina najbolja prijateljica dobila prvu nagradu za pjesmicu povodom 25. maja, a ne ona. . Ministrantica je već darovala što je mogla i tužna je da je sada u ćošku. Samo zato jer narod nije prepoznao njezinu ogromnu političku snagu i rad za dobrobit naroda. Druga, vjesnica novoga proljeća sa starim sadržajem, je već spremna na darivanje. Kao što proljeće dariva godinu tako će i ona darivati sve one koji požele, samo da joj još kažu što to žele. Obje su odradile svoj posao i bez njih narodu ne bibilo tako lijepo. Jedna je promijenila Ustav i strpala pola svojeg društva iza rešetaka, a druga je prokljuvila osnovni i jedini interes umirovljenika, tog vječitog jezičca na vagi budućih generacija.
Bilo je u ovom povijesnom kolotijeku mnogo drugih aktera. Od biskupa do generala Gotovine i propalih narodnih spaistelja koji se ne mogu ujediniti ni da pojedu zajedno odojka na ražnju, a kamo li da dobiju bilo koje izbore. O njima pak drugom prigodom.
I sad se pitamo što ćemo. Da slavimo ili da tugujemo? Zašto bismo tugovali? Zato što je Hrvatska postala nesamostalna. To bi pretpostavljalo da je ona do sada bila samostalna, ali upravo navodni desničari su nam čitavo vrijeme tumačili da je Hrvatska pod kapom svjetskih centara moći, masona i drugih vladara svijetom. Ti isti navodni domoljubi i navodni političari su nam rekli da je sve već određeno, namješteno? I onda se čude da ljudi ne odlaze na referendum. Pa koja budala ide gledat utakmicu za koju zna kako je završila? Samo oni koji su zaljubljeni i finte i neke ekstra poteze. Ako Hrvatska nije samostalna, nego je izložena vladavini masona, novinarskih tajkuna i inih izrabljivača, što bi onda ta EU mogla oduzeti, a što već nismo izgubili? Zašto bi netko glasao za samostalnost koje, kako kažu, nije ni bilo? Dakle europrotivnici su dobili točno onaj rezultat koji potvrđuje njihove teze, naime da Hrvatska nije suverene i da je referendum već unaprijed posložen.
Tugovat dakle ne trebamo.
Da slavimo? To umjesto naroda rade naše, nazovi, političke elite. Oni slave jer misle da su konačno ostvarili svoj san. U normalnom društvu bi se svaki političar koji ima morala sramio ovakvih rezultata. Sve su upregli da narod siluju svojom teorijom i svojim programom. Nisu se držali zakonskih propisa, potrošili su silne novce, promijenili čak i Ustav da bi bilo kako su oni sebi zamislili. Normalni političari bi se sramili. No to je tako u normalnom svijetu, ali što je to normalno? Hrvatski političari nisu normalni, oni su posebna vrsta i zato se oni ne srame, oni slave jer njima nikada i nije bilo stalo do političke korektnosti, privida demokracije i sličnih zapadnjačkih obmana. Naši političari su odrasli u okviru revolucionarne proleterske demokracije i oni znaju da je najbolja demokracija u kojoj partija zna što je za narod najbolje. Upravo zato su svi naši drugovi i drugarice u Saboru bili tako složni oko jednog zajedničkog cilja. Drugarska kritika je bila dozvoljena, ali su svi drugovi znali da je njihova historijska odgovornost da narod usreće pa kako god. Takvi političari nemaju osjećaj da bi se sramili, oni slave. No imaju li razloga za slavlje? Ja mislim da nemaju. Zašto?
Hrvatska je od godine 1945. bila u nekoj vrsti balkanske karantene, svijetu upravljanih i doziranih informacija. Naši političari su pojašnjavali što je to sloboda pa kasnije što je europeizam. Nekadašnja pionirska pera iz partijskog listića su u međuvremenu postala intelektualna elita koja, umjesto sedam sekretara skoja, narodu tumači osnovna pravila europeizma. Narod tako kroz njihova pera i njihova usta dobiva prožvakanu istinu o Europi.
Sad je ta karantena prestala, narod je oslobođen prožvakanih partijskih ćevapa i luka i može sam naručiti sa europskog stola ono što mu treba. Rekoše nam drugovi da smo sad za stolom. Da jesmo i za tim stolom više ne vladaju pravila prožvakavanja u ustima brkatih partisjkih neodemokrata, nego pravila demokracije. U toj demokraciji će se plitka retorika naših neodemokrata brzo naći na rubu svojih sposobnosti. Umjesto priprma od danas će naši političari morati raditi. Nema više priprema i povijesnih izazova. Nastupa vrijeme rada u kojem će njihova nesposobnost i bahatost brzo izići na vidjelo. Upravo zato oni nemaju puno razloga da slave.
Slaviti mogu samo oni kojima je stalo do napretka i koji vole izazove. A nacionalna politika u Europskoj zajednici je izazov i dobra prigoda.

Vinko Vukadin