U EUROPI, ZA RAZLIKU OD HRVATSKE, RENESANSA DESNIH KONZERVATIVNIH STRANAKA
EUROPA Jačanje konzervativnih snaga i ekstremne desnice u Europskoj uniji
Renesansa desnih populističkih stranaka
FOTO: REUTERS
Postavlja se pitanje proizlazi li i snaga konzervativnih u Europi iz slabosti socijalista, socijaldemokrata, liberala i zelenih ili razloge treba tražiti drugdje. Činjenica je da su na izborima za Europski parlament konzervativni s 36 posto osvojili također najveći broj glasova europskih birača
Alen LEGOVIĆ
Bruxelles
Objavljeno: 11. 6. 2011. u 13:52 Zadnja izmjena: 11. 6. 2011. u 14:05
Konzervativne stranke i političari vladaju Europskom unijom i većinom
njezinih zemalja članica. Ne samo da su predsjednici triju europskih
institucija iz redova Europske pučke stranke - i to Portugalac Jose
Manuel Barroso (Europska komisija), Poljak Jerzy Buzek (Europski
parlament) i Belgijanac Herman Van Rompuy (Europsko vijeće) - nego i
većina povjerenika u Europskoj komisiji dolazi iz tabora konzervativnih
stranaka. Osim toga, u većini zemalja članica na vlasti su ili
konzervativne stranke ili koalicije u kojima sudjeluju konzervativne
stranke ili stranke desnog centra.
Na posljednjim izborima u Portugalu pala je još jedna socijaldemokratska vlada, a izbore su dobili konzervativni. Smjena lijevog centra ili socijaldemokrata prijeti na predstojećim izborima u Sloveniji i Španjolskoj, jedinoj velikoj zemlji članici gdje je još na vlasti ljevica. Postavlja se pitanje proizlazi li i snaga konzervativnih u Europi iz slabosti socijalista, socijaldemokrata, liberala i zelenih ili razloge treba tražiti drugdje. Činjenica je da su na izborima za Europski parlament konzervativni s 36 posto osvojili također najveći broj glasova europskih birača.
U Europi ne jačaju samo europske konzervativne stranke nego i desnica. Europa se ujedinjuje i granice bi trebale polako nestajati, ali istodobno desni populisti bilježe uspjehe na izborima u pojedinim članicama Unije. Zanimljivo je promatrati kako većina desnih stranaka dijeli ne samo svoju antimigracijsku politiku nego i duboku sumnju u politiku Europske unije.
Tako je u Mađarskoj u travnju ove godine desnim ekstremistima prvi put uspio ulazak u parlament. U Francuskoj su desničari iz Nacionalnog fronta Jean-Marie le Pena na lokalnim izborima osvojili dodatne mandate, a isto je za rukom pošlo i populističkoj, i prema strancima vrlo neprijateljski raspoloženoj, Legi Nord. I na sjeveru Europe, poput Nizozemske, gdje je kritičar islama Geert Wilders na vrhuncu omiljenosti, desnici raste popularnost. Koliko su europski birači skloni povjerovati populističkim sloganima koji na komplicirana pitanja daju naizgled jednostavne odgovore?
Europa sve više postaje zajednički prostor. Schengenski se krug prošle godine proširio do Islanda na jednoj strani te sve do ukrajinske granice na drugoj. Prijelaz preko granica postao je svakodnevnica, mnogi građani se stoga podjednako osjećaju i Europljanima i građanima svojih nacionalnih država. Unatoč tomu, desno-populističke stranke s vrlo neprijateljskim stavom prema svemu što je strano, doživljavaju renesansu. U mnogim su europskim državama posljednjih nekoliko mjeseci ostvarile značajne političke uspjehe.
Njemački stručnjak za pitanja političkog ekstremizma Wolfgang Kapust opisuje različito motivirane oblike desnog populizma u europskim zemljama.
»U Skandinaviji smo imali desne populiste koji su se borili protiv visokih poreza, u istočnoj Europi imamo nacionalno motivirane desničare koji od pada Berlinskog zida naovamo pokušavaju potaknuti nove nacionalne identitete. S druge strane, nacionalno motivirani desničarski pokreti u Austriji i Francuskoj opet su drukčije prirode«, smatra Kapust. No desnim je populistima zajedničko to da u doba krize pokušavaju instrumentalizirati strahove i nesigurnost građana za svoje potrebe. »Desni populisti računaju s nezadovoljstvom svojih sljedbenika. Oni na složene probleme reagiraju jednostavnim rješenjima. Gospodarska situacija, nezaposlenost i socijalna nesigurnost - za sve su krivi stranci ili neki drugi kojih bi se htjeli riješiti protjerivanjem ili na neki sličan način«, kaže.
Budući da se te snage uglavnom definiraju u svom sijanju mržnje prema svemu što je strano, one teško funkcioniraju izvan granica svojih zemalja i nisu u stanju udružiti snage sa slično orijentiranim snagama u inozemstvu. To je vidljivo i u Europskom parlamentu: »I desni ekstremisti i populisti imaju problema kad je riječ o Europi. Oni se protiv nje bore, oni ne žele nadnacionalnu političku razinu kao što je to Europska unija. Oni žele Europu nacionalnih domovina, žele zadržati identitete pojedinih zemalja. Apsurdno je da se desni ekstremisti pokušavaju ujediniti u jedan zastupnički klub u parlamentu, ali im nije uspjelo, jer su međusobne razlike jednostavno prevelike«.
Desne populističke stranke često ostaju na razini protestnih pokreta nesposobnih za bilo kakav oblik političke suradnje s drugim strankama. Istodobno, one svojim djelovanjem rade pritisak na stranke desnog centra da ne gube iz vida birače desne orijentacije. To se pokazalo i na lokalnim izborima u Francuskoj sredinom veljače ove godine. Tada su konzervativci izgubili mnogo glasova koji su otišli u desno-radikalni tabor, ali i u tabor socijalista. Za političke snage na rubu desnog spektra lokalni su izbori bili prilika da Sarkozyju pokažu kako su razočarani njegovom politikom. Na posljednjim su izborima svi mislili da su konzervativci Nacionalnom frontu oduzeli toliko birača da se ta stranka od toga nikad neće oporaviti. Pogotovu zato jer Le Pen s 81 godinom više i nije u cvijetu mladosti. No on je u izbornu utrku poslao kćer koja je mnoge birače koje je razočarao Sarkozy vratila Nacionalnom frontu.
I dok manje ekstremističke stranke vrlo brzo nestaju s političke pozornice, često u vrtlogu raznih financijskih i korupcijskih skandala, većim i umjerenijim narodnim strankama uspijeva bez problema prebroditi sve skandale i poteškoće. Izvanredan primjer za to je talijanski premijer Silvio Berlusconi koji je, unatoč brojnim aferama, sve popularniji, a to je pokazao uspjehom na lokalnim izborima početkom godine, ali je zatim nakon nekoliko mjeseci ipak izgubio važne velike gradove gdje je pobjedila oporba. Berlusconijeva stranka je početkom godine na izborima zapravo prošla loše. No nisu pobijedili njegovi protivnici nego njegovi partneri poput Sjeverne lige. Pritom Berlusconijevi sljedbenici već desetljećima znaju za njegove afere, skandale i ispade. Čini se kao da kod Talijana vrijedi pravilo prema kojem je onaj koji je Berlusconiju to oprostio tada, oprašta mu i danas.
Posebnu poziciju u desnom političkom spektru zauzimaju kritičari islama. Najistaknutiji je predstavnik tog smjera nizozemski političar Geert Wilders koji se, međutim, svjesno ograđuje od antisemitizma i svih desnih stereotipa. On se prikazuje kao pravi demokrat no to ga ne čini drukčijim od ostalih desnih snaga u Europi. Razvoj u Nizozemskoj usko je povezan sa zabranom minareta u Švicarskoj i sličnim pokretima i u Njemačkoj. Stručnjaci govore o protuislamskom rasizmu, jer se njime ciljano širi strah te na taj način stvaraju neprijateljske slike.
Mogu li se europski konzervativci oduprijeti izazovima desnih stranaka, vidjet ćemo vjerojatno najkasnije iduće godine na predsjedničkim izborima u Francuskoj, gdje je vjerojatno da će se u drugom krugu ogledati sadašnji predsjednik Nicolas Sarkozy i nova šefica stranke Front Nacional Marine Le Pen. Bit će to i okršaj između zagovornika Europske unije i njezine žestoke protivnice.
Stručnjaci i politički promatrači u Bruxellesu smatraju da je pred Europom ozbiljan izazov i žestok diskurs na političkoj sceni u kojoj sve više sudjeluje i desnica. Rasprava i sukobi oko temeljnih europskih tema kao što su migracije, europska solidarnost, zapošljavanje i ostala socijalna pitanja mogli bi obilježiti idućih nekoliko godina i negativno utjecati na politiku proširenja Unije.
Na posljednjim izborima u Portugalu pala je još jedna socijaldemokratska vlada, a izbore su dobili konzervativni. Smjena lijevog centra ili socijaldemokrata prijeti na predstojećim izborima u Sloveniji i Španjolskoj, jedinoj velikoj zemlji članici gdje je još na vlasti ljevica. Postavlja se pitanje proizlazi li i snaga konzervativnih u Europi iz slabosti socijalista, socijaldemokrata, liberala i zelenih ili razloge treba tražiti drugdje. Činjenica je da su na izborima za Europski parlament konzervativni s 36 posto osvojili također najveći broj glasova europskih birača.
U Europi ne jačaju samo europske konzervativne stranke nego i desnica. Europa se ujedinjuje i granice bi trebale polako nestajati, ali istodobno desni populisti bilježe uspjehe na izborima u pojedinim članicama Unije. Zanimljivo je promatrati kako većina desnih stranaka dijeli ne samo svoju antimigracijsku politiku nego i duboku sumnju u politiku Europske unije.
Tako je u Mađarskoj u travnju ove godine desnim ekstremistima prvi put uspio ulazak u parlament. U Francuskoj su desničari iz Nacionalnog fronta Jean-Marie le Pena na lokalnim izborima osvojili dodatne mandate, a isto je za rukom pošlo i populističkoj, i prema strancima vrlo neprijateljski raspoloženoj, Legi Nord. I na sjeveru Europe, poput Nizozemske, gdje je kritičar islama Geert Wilders na vrhuncu omiljenosti, desnici raste popularnost. Koliko su europski birači skloni povjerovati populističkim sloganima koji na komplicirana pitanja daju naizgled jednostavne odgovore?
Europa sve više postaje zajednički prostor. Schengenski se krug prošle godine proširio do Islanda na jednoj strani te sve do ukrajinske granice na drugoj. Prijelaz preko granica postao je svakodnevnica, mnogi građani se stoga podjednako osjećaju i Europljanima i građanima svojih nacionalnih država. Unatoč tomu, desno-populističke stranke s vrlo neprijateljskim stavom prema svemu što je strano, doživljavaju renesansu. U mnogim su europskim državama posljednjih nekoliko mjeseci ostvarile značajne političke uspjehe.
Njemački stručnjak za pitanja političkog ekstremizma Wolfgang Kapust opisuje različito motivirane oblike desnog populizma u europskim zemljama.
»U Skandinaviji smo imali desne populiste koji su se borili protiv visokih poreza, u istočnoj Europi imamo nacionalno motivirane desničare koji od pada Berlinskog zida naovamo pokušavaju potaknuti nove nacionalne identitete. S druge strane, nacionalno motivirani desničarski pokreti u Austriji i Francuskoj opet su drukčije prirode«, smatra Kapust. No desnim je populistima zajedničko to da u doba krize pokušavaju instrumentalizirati strahove i nesigurnost građana za svoje potrebe. »Desni populisti računaju s nezadovoljstvom svojih sljedbenika. Oni na složene probleme reagiraju jednostavnim rješenjima. Gospodarska situacija, nezaposlenost i socijalna nesigurnost - za sve su krivi stranci ili neki drugi kojih bi se htjeli riješiti protjerivanjem ili na neki sličan način«, kaže.
Budući da se te snage uglavnom definiraju u svom sijanju mržnje prema svemu što je strano, one teško funkcioniraju izvan granica svojih zemalja i nisu u stanju udružiti snage sa slično orijentiranim snagama u inozemstvu. To je vidljivo i u Europskom parlamentu: »I desni ekstremisti i populisti imaju problema kad je riječ o Europi. Oni se protiv nje bore, oni ne žele nadnacionalnu političku razinu kao što je to Europska unija. Oni žele Europu nacionalnih domovina, žele zadržati identitete pojedinih zemalja. Apsurdno je da se desni ekstremisti pokušavaju ujediniti u jedan zastupnički klub u parlamentu, ali im nije uspjelo, jer su međusobne razlike jednostavno prevelike«.
Desne populističke stranke često ostaju na razini protestnih pokreta nesposobnih za bilo kakav oblik političke suradnje s drugim strankama. Istodobno, one svojim djelovanjem rade pritisak na stranke desnog centra da ne gube iz vida birače desne orijentacije. To se pokazalo i na lokalnim izborima u Francuskoj sredinom veljače ove godine. Tada su konzervativci izgubili mnogo glasova koji su otišli u desno-radikalni tabor, ali i u tabor socijalista. Za političke snage na rubu desnog spektra lokalni su izbori bili prilika da Sarkozyju pokažu kako su razočarani njegovom politikom. Na posljednjim su izborima svi mislili da su konzervativci Nacionalnom frontu oduzeli toliko birača da se ta stranka od toga nikad neće oporaviti. Pogotovu zato jer Le Pen s 81 godinom više i nije u cvijetu mladosti. No on je u izbornu utrku poslao kćer koja je mnoge birače koje je razočarao Sarkozy vratila Nacionalnom frontu.
I dok manje ekstremističke stranke vrlo brzo nestaju s političke pozornice, često u vrtlogu raznih financijskih i korupcijskih skandala, većim i umjerenijim narodnim strankama uspijeva bez problema prebroditi sve skandale i poteškoće. Izvanredan primjer za to je talijanski premijer Silvio Berlusconi koji je, unatoč brojnim aferama, sve popularniji, a to je pokazao uspjehom na lokalnim izborima početkom godine, ali je zatim nakon nekoliko mjeseci ipak izgubio važne velike gradove gdje je pobjedila oporba. Berlusconijeva stranka je početkom godine na izborima zapravo prošla loše. No nisu pobijedili njegovi protivnici nego njegovi partneri poput Sjeverne lige. Pritom Berlusconijevi sljedbenici već desetljećima znaju za njegove afere, skandale i ispade. Čini se kao da kod Talijana vrijedi pravilo prema kojem je onaj koji je Berlusconiju to oprostio tada, oprašta mu i danas.
Posebnu poziciju u desnom političkom spektru zauzimaju kritičari islama. Najistaknutiji je predstavnik tog smjera nizozemski političar Geert Wilders koji se, međutim, svjesno ograđuje od antisemitizma i svih desnih stereotipa. On se prikazuje kao pravi demokrat no to ga ne čini drukčijim od ostalih desnih snaga u Europi. Razvoj u Nizozemskoj usko je povezan sa zabranom minareta u Švicarskoj i sličnim pokretima i u Njemačkoj. Stručnjaci govore o protuislamskom rasizmu, jer se njime ciljano širi strah te na taj način stvaraju neprijateljske slike.
Mogu li se europski konzervativci oduprijeti izazovima desnih stranaka, vidjet ćemo vjerojatno najkasnije iduće godine na predsjedničkim izborima u Francuskoj, gdje je vjerojatno da će se u drugom krugu ogledati sadašnji predsjednik Nicolas Sarkozy i nova šefica stranke Front Nacional Marine Le Pen. Bit će to i okršaj između zagovornika Europske unije i njezine žestoke protivnice.
Stručnjaci i politički promatrači u Bruxellesu smatraju da je pred Europom ozbiljan izazov i žestok diskurs na političkoj sceni u kojoj sve više sudjeluje i desnica. Rasprava i sukobi oko temeljnih europskih tema kao što su migracije, europska solidarnost, zapošljavanje i ostala socijalna pitanja mogli bi obilježiti idućih nekoliko godina i negativno utjecati na politiku proširenja Unije.
Primjedbe