NE OKLIJEVAJ!

Ivica Ursić - 'Uvijek nedjeljom': Ne oklijevaj!

E-mail Ispis PDF
A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: "Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!" Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.
(Marko 1, 14-20)


NE OKLIJEVAJ!
„Oklijevanje – to je moj grijeh.
Ne donosi mi ništa nego tugu.
I znam da ga zaustaviti moram.
U biti ... i hoću ... sutra.“
(Gloria Pitzer)

Ovo naše vrijeme nije za oklijevala.
Čim ti se ukaže prigoda moraš je zgrabiti. Bilo kako. Za rogove, za rep, na svaki mogući način, jer pitanje je hoćeš li uopće više imati neku novu prigodu.
Oklijevala uvijek kasne, nikada nisu u skladu s vremenom. Dok se oni odluče drugi već poberu vrhnje ili ono što već treba pobrati. Dok se oni promišljaju „bi li - ne bi li“, i ako eventualno „bi“ onda „kako bi“, drugi ne „čase časa“ pa lijepo privatiziraju, prodavaju, kupuju, rasprodaju i obogate se, a onaj koji oklijeva još se uvijek – premišlja.
Možemo se suglasiti s ovom malom analizom ali mi smo ljudi puno kompliciranija stvorenja. Kada je u pitanju novac, moć i slava onda tu oklijevanja nema. Rekli bi smo držimo se starih Latina i one čuvene: „Carpe diem, quam minimum credula postero! - Iskoristi dan, ne vjeruj sljedećem.“ (Horacije).
Ali kada je u pitanju naša duša, naša vjera, naš Bog e onda se opet uzdamo u stare Latine pa kličemo: „Festina lente. - Požuri polako.“ Sada nam se naglo nikamo ne žuri, mi bismo rado malo stali i predahnuli, odmorili, promislili – oklijevali – „odnija vrag i prišu“.
Mi volimo kada se stvari u našem životu događaju brzo ali samo za one stvari koje nama odgovaraju, koje su isključivo nama na korist, ali koliko često mi istog trena, bez oklijevanja, odgovaramo na Božji poziv?
Današnji tekst iz Evanđelja po Marku tekst je o radikalnom sljedbeništvu. O sljedbeništvu bez oklijevanja. Riječ „odmah“ privlači našu pozornost. Isus zove Šimuna, Andriju, Jakova i Ivana i oni „odmah“ ostavljaju sve svoje i slijede ga. Za sobom ostavljaju svoje brodove, mreže, iza sebe ostavljaju svoj stari život, svoj stari način obavljanja stvari, ostavljaju svoje bližnje, svoje obitelji.
Prihvaćaju rizik. Ne oklijevajući.
Nije lako komentirati današnji tekst ali ne zato što ga čovjek ne razumije nego što smo mi današnji ljudi, kada je Bog u pitanju, velika oklijevala.
Današnje Evanđelje sažeto glasi – Bog misli sada!
Da – sada – ne za pola sata, ne za tjedan dana, ne dogodine, ne kada odemo u mirovinu – nego – sada!
Ali mi smo kršćani velika oklijevala. Izuzetno velika.
Bog kaže: „Dođi i slijedi me!“, a mi kažemo: „Naravno, nema problema.“
Nakon nekog vremena Bog kaže: „Ja sam mislio da ćeš ići za mnom?“ A šta mi kažemo? – „O, pa ti si mislio sada?“
Bog kaže: „Ja želim da ti širiš radosnu vijest moje ljubavi.“, a mi kažemo: „Naravno, nema problema.“
Nakon nekog vremena Bog se vrati i kaže: „I ...?“, a mi se stanemo iščuđavati: „Ej, pa ti si mislio sada. Pa šta ne kažeš.“
U svim područjima našeg života Bog nas poziva na djelovanje. Poziva nas da se molimo, da svjedočimo, da se međusobno pomažemo. Pozvani smo nahraniti gladne, odjenuti gole, skućiti beskućnike, njegovati bolesne, stati uz potlačene i one koji pate.
I mi na sve te Božje pozive odgovaramo sa glasnim – DA!
Ali Bog se neprestano treba vraćati i podsjećati nas da je on mislio – sada, da to sve sada učinimo.
Da ne oklijevamo.
Bog nas po Kristu zove da postanemo ribari ljudi. Isus poziva učenike da čine dvije stvari. Da ga slijede i da ribare. Mi jako dobro čujemo ovo prvo i zato sebe i nazivamo kršćanima, Kristovim sljedbenicima. Ali ovo drugo nekako kao da slabije čujemo. Skoro pa da i ne čujemo.
Što se zbiva s kršćanima, što se zbiva sa Crkvom koja samo slijedi, i to ponekad na popriličnoj udaljenosti, Krista, a koja rijetko isplovljava na pučinu i tamo baca svoje mreže?
Netko jednom reče da treba zamisliti klub ribara u kojem njegovi članovi samo sjede unaokolo i prepričavaju svoje ribarske priče o tome kako su nekada ulovili neku veliku ribu, i koja im se je u zadnji tren otrgnula s udice ... ali ti ribari, u biti, više uopće ne ulaze u brod, ne bacaju udicu, a kamo li mrežu ... sjede i sjećaju se kako je to nekada bilo.
Danas će Hrvatska na referendumu odlučiti hoće ili ne će pristupiti EU. Možda nas sam Bog šalje da protresemo, da provjetrimo sve te „ribarske klubove“ po Europi, u kojima se sve manje „lovi riba“ za Krista. Možda razbudimo te pozaspale ribare koji oklijevaju isploviti na pučinu i baciti svoje mreže.
Najgore bi bilo ako bismo se i mi priklonili njihovom stilu, ako bismo samo pričali o ribarenju, ako bismo samo sjedili, oklijevali i govorili „ima dana, pa ne mora to biti baš danas“, dok bi za to vrijeme neki drugi ribari polovili našu braću i sestre.
Prije nekoliko godina Richard Cardinal Cushing je pisao o tome koliko je Crkvi potrebna hrabrost.
Rekao je: „Ako bi se svi oni koji spavaju probudili i ako bi svi oni koji su malki uzavreli, ako bi svi grintavi postali dobre volje i svi se obeshrabreni osokolili, ako bi svi depresivni digli svoj pogled gore i svi se otuđeni zbližili, ako bi svi koji ogovaraju zašutjeli i ako bi se svi umrtvljeni pokrenuli, ako bi svi odistinski lovci ustali i ako bi svi članovi Crkve molili, i ako bi svima ime Spasiteljevo bilo u srcu i na usnama ... onda bismo imali najveći preporod kojeg je ovaj svijet ikada upoznao.“
I danas Isus stoji pred nama i pita nas: „Misliš li ti nastaviti sjediti i oklijevati ili misliš isploviti na pučinu i baciti mreže?“

„Tko oklijeva već je napola izgubio.“
(Njemačka poslovica)



Ivica Ursić
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade