JERZY BUZEK U EU PARLAMENTU

Predsjednik Europskoga parlamenta:
„...odvažno svjedočenje kršćana, prisutno
također i u politici – obilježeno snošljivošću
i otvorenošću prema drugima – jedna je od
najvećih snaga što ih posjedujemo. Ako je
se odreknemo, bit ćemo osuđeni na propadanje europskoga duha...“

Izvadak iz obraćanja predsjednika Jerzyja Buzeka na Europskome molitvenome doručku, 1. prosinca 2011.:

„Ne smijemo nikada zaboraviti kako su oci utemeljitelji ujedinjene Europe bili djelatni kršćani. To nikako ne smije biti zaboravljeno danas, kada smo suočeni s  čitavim nizom teških izazova. Istovremeno se postavlja pitanje je li kršćansko naslijeđe još uvijek vrijedno, ili predstavlja tek još jednu drevnu navadu – hvalevrijednu, ali i beskorisnu? Dopustite mi biti posve jasnim: odvažno svjedočenje kršćana, prisutno također i u politici – obilježeno snošljivošću i otvorenošću prema drugima – jedna je od najvećih snaga što ih posjedujemo. Ako je se odreknemo, bit ćemo osuđeni na propadanje europskoga duha, dokončano nacionalizmom i raspršivanjem, kao i na sve veći osjećaj duhovne praznine – te bolesti svijeta obilježena prekomjernim potrošaštvom.

Spominjanje Milanskoga edikta* također je vrlo dobro polazište za razmatranje pitanja autonomije u odnosima Crkve i države. Naglašavam: upotrijebio sam riječ ''autonomija'', a ne ''odijeljenost''. Stoljećima smo gradili model u kojemu javne vlasti i Crkvene vlasti svaka sa  svoje strane zadržavaju autonomiju na svome području. Istovremeno postoji i neophodna potreba za suradnjom između javnih i vjerskih vlasti na mnogim područjima – jer je ona važna za zajedničku izgradnju pravednoga društva.

U tome bi smislu bilo teško ne zapaziti činjenicu kako smo u Europi u posljednje vrijeme svjedoci vrlo agresivna sekularizma (posvjetovnjačenja). Nazvao bih to negativnom snošljivošću (tolerancijom). Za primjer možemo uzeti pitanje raspela na javnim mjestima. Agresivna, te zapravo netolerantna, manjina, željela bi našu vjeru zaključati u malenu kutijicu privatnosti. To bi zaista predstavljalo gaženje poimanja vjerske slobode što je promiče Milanski edikt.

Povijest pokazuje kako su prazno mjesto koje je ostalo iza uklonjena križa redovito zauzimale totalitarne ideologije. Uklanjanje križa nerijetko je za posljedicu imalo porobljavanje čovjeka, a ne njegovo oslobođenje. Uvjeren sam kako ne samo da smo u stanju spasiti našu vjeru, već također kako svojim stavom, mi kršćani ujedno možemo biti sol zemlje i svjetlost svima.

Uvjeren sam kako ono što sada proživljavamo nije samo kriza  javnoga duga – kriza koja je potekla iz SAD nakon sloma Lehman Brothers – već je posrijedi ujedno i temeljna kriza vrijednostî. Razlog je tome činjenica što naš materijalni razvoj nije praćen duhovnim razvojem, kao niti vjerodostojnošću moralnih normi.

Potraga za vlastitom dobrobiti mora uključivati potragu za vrijednostima! Ukoliko se bogatimo, potrebna je odgovornost; potreba pobrinuti se za socijalnu skrb - potreba za jednakošću. Poimanje konkurentnosti, naposljetku, zahtijeva poimanje pravde. Nisu nam potrebna samo radna mjesta, već i radna etika. Znademo kako je apostol Pavao sve što se čini bez ljubavi nazvao "cimbalom što zveči" (Prva poslanica Korinćanima).

Nedostatak vrijednosti može se za Europu pokazati daleko pogibeljnijim od nedostatka kapitala, ili pak političke moći.“

*Milanski je edikt službena objava slobode vjeroispovijesti za kršćane u Rimskome Carstvu, izdan 313. godine poslije Krista.