EU KAO OBRANA OD BALKANA ILI KATALIZATOR HRVATSKOG POVRATKA U 'REGION'

EU kao dokaz evolucije: Kako je vic izrastao u instituciju

E-mail Ispis PDF
Jeste li znali da možete jeftino dobiti auto ako samo sakupite sve potrebne dijelove, bez mehaničarskog znanja? Niste? Samo nađite dovoljno veliki bubanj, u njega saspite dijelove i uključite njegovu rotaciju. Ako čekate dovoljno dugo, dijelovi će se posložiti u novi novcati auto. Što kažete? To je apsurdno? Ali prema evolucionistima jedna stanica u našem tijelu, savršeni informatičko-biokemijski mehanizam u kojem milijarde varijabli usklađeno djeluju kao cjelina i koja je milijarde puta kompleksnija u jednoga auta nastala je upravo nasumičnim spajanjem atoma i molekula. Što je onda jedan auto spram toga nevjerojatno kompleksnoga stroja kao što je stanica? Punokrvni bi evolucionisti sigurno našli neku vrlo zvučnu pretpostavku kojom bi tu fundamentalnu nedoumicu maknuli s puta.

Ali čemu se oslanjati na pretpostavke kad imate suvremeni, živući dokaz evolucije praktično svuda oko sebe? Europska unija trebala bi ući u udžbenike kao krunski dokaz evolucijske teorije koju su prije 150 godina osmislili prirodoslovac amater i patološki rasist Charles Darwin te njegov naknadno zaboravljeni kolega Alfred Wallace. EU je dokaz kako vic može izrasti u globalnu instituciju.
Molim? EU vam nije smiješna pa ne može biti vic? U tome je fora s vicevima. Koliko je vic smiješan ovisi o tome kako ga ispričate. Stoga su najsmiješniji vicevi oni koji počivaju na argumentima za "ulazak" Hrvatske u EU. Zašto navodnici? E, to će vam biti smješnije ako ispričam na kraju. Doduše, ponekad je najsmiješnije krenuti upravo od kraja. Pa je tako posljednji nadargument zagovornika EU-a, posljednja linija obrane kad svi ostali krnji argumenti zakažu, emocionalne prirode. Moglo bi se zapravo reći kako se radi o emocionalnoj ucjeni. Naime, EU nam se predstavlja kao svojevrstan bijeg s Balkana, a prema civiliziranome europskome krugu. Ovaj je vic malo teže dokučiv pa ga je potrebno razložiti. Jer malo je teže zamisliti kako bismo mi mogli kao zemlja nekamo ili od nekoga pobjeći. Hrvatska je dio kopnene mase između Atlantika i Urala koju nazivamo Europa pa stoga, ako administracija EU-a nema mogućnost utjecaja na ustroj Zemljine kore – što sigurno nije razine kontrole koju oni ne bi željeli – nemamo razloga vjerovati da ćemo kao dio EU biti išta više ili manje dio te kopnene mase. Ali sad se netko naljuti što ne kužim vic jer predoslovno prihvaćam neke stvari. Ne radi se tu o geološkom ili geografskom položaju, ne, ne, već o kulturološko-političkom. Radi se o tome da ćemo napokon postati dio civilizirane Europe i i prestati biti dijelom zaostalog Balkana, reći će mi tumačitelji vica. Ali to nameće pitanja. Kad smo to mi Hrvati prestali biti civilizirani i europski, a kad smo to počeli biti dijelom Balkana?
Povijest jasno svjedoči kako smo mi uvijek bili jedno od vodećih središta pismenosti, demokratičnosti, kulture i kršćanstva, i to unatoč tome što smo tako maleni i što smo uvijek bili ugnjetavani od strane podjednako ili manje civiliziranih naroda. Što se tiče Balkana, niti smo geografski, niti smo kulturološki dijelom Balkana. Da, bili smo dijelom balkanske asocijacije zvane Jugoslavija, ali koliko nam je to pasalo, svjedoči krvavi Domovinski rat kojim smo se odvojili od te tvorevine u koju nikad nismo smjeli ući. U Tuđmanovo vrijeme jasno smo se deklarirali kao dio zapadnoeuropskog i kršćanskog kruga koji smo oduvijek i bili. Pa kad smo to onda odjednom postali Balkan da sad moramo bježati od njega i to preko Europske unije?
Hm, kad je to bilo?
Pa da! Balkanom smo postali kad je počeo naš "euRopski put". Jer jedan od uvjeta koje su postavljali moćnici za "ulazak" Hrvatske u EU bila je regionalna suradnja. Tako mlak naziv za tako mnogo divota. Naime, po nagovoru EU-a naši su dodvorni političari potpisali niz međudržavnih ugovora kojima se Hrvatska i Srbija integriraju na institucionalnome, kulturnome i medijskome planu. I tako smo, primjerice, spojili naša pravosuđa koja omogućuju srpskim istražiteljima da ispituju hrvatske branitelje u njihovoj vlastitoj domovini, ustrojavanje četiri posebna suda koji će masovno slati tisuće branitelja u tamnice temeljem optužnica pisanih u Srbiji, ali vjerojatno je najbolje od svega to što je 90% od 19600 zahtjeva da se sudioništvo u srpskoj agresiji na Hrvatsku prizna u radni staž za mirovinu u RH odobreno. Drugim riječima, što smo se više "europeizirali," to smo više bili gurani u nerazdvojni zagrljaj sa Srbijom. EU činovnici su skovali naziv "zapadni Balkan," a njega su oduševljeno prihvatili naši političari, kao i "naši" mediji. I sad nam ti isti političari koji nisu vidjeli ničega spornoga u smještanju Hrvatske na tzv. zapadni Balkan govore kako je EU naš bijeg od tog istog zapadnog Balkana. Pa tako imamo priliku čuti Vesnu Pusić – jugonostalgičarku koja ispušta suze na pomisao na izgubljenu joj Jugoslaviju, četnički pokret i bratstvo i jedinstvo sa Srbima – kako optužuje protivnike "ulaska" u EU da žele novu Jugoslaviju. Hm! Dakle, da rezimiramo: EU nam nije htjela pomoći kad smo se odvajali od Jugoslavije, već je, štoviše, podupirala neprijatelja, Srbe, da nas još više "integriraju" u velikosrpsku zajednicu. Kad to nije uspjelo, nametala nam je balkansko povezivanje kao uvjet za EU, i sada nam se konačno "ulazak" u EU nudi kao bijeg od svega onoga što nismo nikada htjeli, a što nam se nametalo kako bi nam se omogućio "ulazak" u EU. To ima otprilike smisla kao i usmrtiti vlastita psa samo zato da biste mogli pozvati krdo bizona na njegov sprovod. Neukusno, besmisleno i suvišno. Ali većina neukusnih, besmislenih i suvišnih viceva upravo je zbog toga i smiješna. Šteta što to ovaj nije.
Slažem se s vama. Ovaj je vic preuman da bi čovjeka nasmijao do suza. Ali tek se zagrijavamo.
Sljedeći vic proizlazi iz argumenta kako nam je EU potrebna kao sredstvo protiv korupcije. Jer narod je toliko zasićen lopovlukom domaćih političara da mu se sada kao alternativa nudi EU-uzica oko vrata naši institucija. Logika je ta da će naši političari manje pljačkati ako budu pod budnim okom vrijednih EU službenika. E, sad slijedi onaj smiješni dio. Kad govorimo o lopovima, padaju nam na pamet ljudi poput Sanadera, Linića, Čačića i sličnih. Ali stvar je u tome da njihov zločin uopće nije u tome što su pljačkali, već u tome što su omogućavali pljačku najvećem grabežljivcu na ovim prostorima, a to je... ne, ne, nije vaš susjed, već – EU! EU je u posjedu svih naših banaka koje smo sanirali s 87 milijardi kuna, a prodali za 4! A u međuvremenu su iz Hrvatske izvukli 40 milijardi kuna! Ha! Osim toga, EU je u posjedu naših telekomunikacija, naše naftne kompanije, gotovo svih naših medija, EU ne dopušta diranje uvoznog lobija koji nam nameće trećerazrednu robu koja uništava domaće proizvođače, a za koju se moramo konstantno zaduživati. EU je ta koja kao uvjet "ulaska" u EU nameće uništenje naših brodogradilišta čijim će konačnim nestankom Hrvatska ostati bez 12-15% godišnjeg izvoza, 12 milijardi kuna godišnje potrošnje u zemlji, 1 285 milijardi poreza te 38 000 radnih mjesta. Ha, ha! Rijeka novca koja teče iz Hrvatske usmjerena je prema EU, a tek pokoji manji pritok skrene u džepove domaćih političara, za uloženi trud. I sad će netko pokvariti vic i reći: "Ali kad mi uđemo u EU, mi ćemo moći na to utjecati. Bit ćemo subjekt, a ne objekt politike. Zato je bolje ući nego ostati vani." Aha. Grozno je kad netko logikom uništi vic, ali srećom to ovdje nije slučaj. Naime, postoji velika zabluda o utjecaju kojeg netko može izvršiti unutar EU. To može učiniti zapravo vrlo ograničen broj ljudi. Tko su ti ljudi, malo je kompliciranije pitanje. Tko nisu ti ljudi, već je lakše. To je većina stanovništva EU-a, a tu su uključeni i predstavnici vlada i parlamenata. Sva je vlast u rukama Europske komisije i Vijeća ministara koje sigurno netko bira, samo što taj netko nije niti narod niti neki nacionalni parlament. Preko 80% zakona neke zemlje određuje EU, s tenedencijom rasta. Da bi prošao zakon u Vijeću ministara, trebate ruke predstavnika 65% stanovništva EU-a, 55% od 2017. Hrvatska će zastupljenost biti negdje oko 1%.
Ali vratimo se korupciji. Europski Sud pravde sastoji se od 27 sudaca, jedan iz svake zemlje članice, ali Sudska vijeća se sastoje od 3 ili pet sudaca, a u iznimnim okolnostima sud može zasjedati u proširenom sastavu od 13 sudaca, ili u punom sastavu od 27 sudaca. Odluke moraju biti jednoglasne samo ako u Sudskom vijeću zasjeda tri suca, a u svim ostalim kombinacijama odluke se donose većinom. Prema sadašnjem ustroju europskog Suda pravde, hrvatski bi sudac vrlo rijetko sudjelovao u njegovom radu, a kada bi i sudjelovao veću ulogu bi imao jedino u tročlanim vijećima, jer bi u svim drugim bio podložan preglasavanju većine. Osim sudaca, Sud pravde ima i 11 nezavisnih odvjetnika – „advokates general“ , što se obično prevodi kao „ pravobranitelji“ koji sucima pružaju vrlo važnu odvjetničku pomoć. Šest velikih – privilegiranih članica ima svoje stalne „nezavisne odvjetnike“, a to su Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, Engleska i Poljska. To sve nekako zvuči vrlo nedemokratski za jednu tako utopističku instituciju poput EU. Ali demokraciju su ionako izmislili besposličari kako bi otežavali posao onima koji rade. A za EU se svašta može reći, ali i ne da u njoj rade besposličari. Tamo, naime, ima 3000 radnih skupina birokrata koje stvaraju zakone za Europsku komisiju i 300 radnih skupina koje zakone donose, a za koje nitko ne glasa, nitko ne zna tko su i nitko nema pravo uvida u njihov rad, uključujući i zastupnike Europskog parlamenta . U Europskoj komisiji radi oko 38.000 ljudi. U Europskom parlamentu koji broji preko 700 zastupnika (a svaki zastupnik ima i svoje osoblje) radi još i oko 6000 ljudi u njegovu Generalnom sekretarijatu. U Generalnom sekretarijatu Vijeća EU radi preko 3500 djelatnika. Dakle, u takvom golemom birokratskom aparatu u kojem nitko nikome ne polaže račune ne može biti ničega sumnjivog pa je zamisao o EU kao sredstvu suzbijanja korupcije sasvim opravdana. Napokon, tako radišni ljudi ni ne mogu biti ni za što krivi, a najmanje za korupciju. O tome svjedoči upravo njihov ogroman broj i potpuni izostanak ikakve odgovornosti prema ikome. To i činjenica da rad tih marljivih ljudi godišnje poždere preko 1 000 000 000 000 eura! Ali i to da EU-u računi nisu potvrđeni 17 godina zaredom zbog milijardi izgubljenih u prijevarama i rasipnosti. Samo 2006. godine 12 926 prijestupa EU administracije su članice EU prijavile središnjici u Bruxellesu, od čega je nastala šteta od 1 milijarde i 155 milijuna eura, a od toga je otpalo na prijevare 323 milijuna eura, kako piše njemački „Der Spiegel“. Središnjica EU svakog dana pokrade građanima oko milijun eura. Molim? Milijun eura na dan? Nisam dobar u matematici, ali mislim da je EU kod hrvatskih građana ostvarila mnogo veći prosjek. A ako je vlada EU opljačkala prosječnog hrvatskog građana mnogo više od prosječnog građana EU-a, tada se nameće zaključak kako smo mi prvi među EUropljanima te nam je u toj evolucijsko-radoholičarskoj tvorevini zaista mjesto! Koja je poanta ovoga vica? EU je toliko zaokupljena činjenjem dobra za svoje građane da je krajnje neumjesno pitati kako to ona čini ili se čak eventualno opirati kad to čini. Ah, vi biste ipak pitali? Znatiželjni ste? Pa, možete skoknuti do Bruxellesa i pitati nekoga što vas zanima pa vam se možda posreći. Ali dva naputka: Ponesite dovoljno novaca sa sobom (minimum od šesteroznamenkastih svota) jer u EU birokraciji ništa nije besplatno pa tako ni izgovorene riječi, a još je važnije zapamtiti da pripazite na svoje ponašanje ako će vaš sugovornik biti sugovornica. Naime, EU je donijela nove protudiskiminacijske odredbe pa će biti vrlo neugodno za vas i uvredljivo od vas ako se u Bruxellesu ženi obratite s gospođa ili gospođica jer time nećete samo diskriminatorski prejudicirati njen bračni status, već ćete ju i diskriminatorski smjestiti u tek jedan od dvadesetak znanstveno potvrđenih spolova. Ali treba ipak naglasiti važnost novca za istraživače EU birokracije. EU ništa ne poklanja pa tako ni informacije. Barem ne one prave. U Bruxellesu nećete čuti ho, ho, ho, poznati uzvik u globaliziranom svijetu toliko omiljenoga bradatog darežljivog debeljuce odjevenog u crveno koji je evoluirao iz boce Coca-Cole. Opa, još jedan dokaz evolucije! Do kraja članka ću u mirovinu poslati i darviniste i kreacioniste.
Znam da se već primate za trbuh koji vas boli od smijeha, ali najbolji vic tek slijedi. Od ovoga ćete naprosto umrijeti. A nećete se čak morati ni smijati.
Ultimativni argument svih EUforičara uvijek je onaj novčani. Ono najbolje od najboljega od EU. Da, riječ je o – europskim fondovima! Kad se u medijima govori o fondovima, uvijek govornika prati sudbonosni ton, a slušatelj gotovo da može čuti Straussovu Also Sprach Zarathustra u svojim ušima, uzrokovano samom epohalnošću onoga što je izrečeno. Što se tiče samoga Straussa, kad je pisao tu skladbu, posve sigurno je na umu imao europske fondove. Ništa drugo toj skladbi ni ne bi dalo tu atmosferu veličanstvenosti. Zaista, teško je zamisliti da je bilo što drugo moglo biti u pitanju, kao što je i teško zamisliti da postoji išta drugo osim evolucije koju sada ovdje konačno nedvosmisleno dokazujemo. Ali ozbiljnost na stranu, ovdje se radi o zaista dobrome vicu. Zamislite ovo: Vi želite pokrenuti svoje gospodarstvo. I što činite? Poklanjate ogromne svote novaca – za koje se prvo morate zadužiti jer ih nemate – nekome drugom. A onda toga kome ste poklonili taj novac moljakate da vam vraća taj novac na kapaljku. Naravno, ne ide to samo tako. Morate pisati složene projekte, morate zadovoljavati vrlo zahtjevne kriterije – a to također morate posebno financirati, odnosno zaduživati se – morate osnivati posebne agencije koje će olakšavati ljudima da povuču dio novca kojeg ste poklonili. Ne, ne, nemojte se smijati, najbolje tek stiže! Naime, vi nikada, nikada, nikada, nećete moći vratiti ono što ste poklonili. Zar to nije urnebesno?! Ali ide još bolje. Vi kao članica ne plaćate samo članarinu, već plaćate i čast što jednostavno smijete biti članicom EU. Uz članarinu, morate platiti ogromna sredstva za razne poreze, carine te administrativne i tehičke troškove. Stoga će hrvatski godišnji trošak članstva u EU biti veći od milijardu eura! Ili prevedeno: Hrvatska će se svake godine zbog EU morati zadužiti za milijardu eura. Povrh tradicionalnog zaduživanja. Sad osjećate laganu depresiju što je vic prošao, ali u krivu ste. Ima toga još! Jer vi ne plaćate samo vlastitu čast članstva u EU, već morate plaćati i tuđu. Kriza eurozone je potaknula stvaranje fonda za spas članica pogođenih krizom, a u njega svi moraju uplaćivati određenu svotu. Uplata nije opcionalna! Pa je tako Slovenija morala u krizni fond za spašavanje Grčke uplatiti 3,5 milijardi eura, a Slovačka 7,7 milijardi. A ni tu nije kraj. Da bi EU vlada stala na kraj neodgovornim članicama koje su se drznule dopustiti toj EU vladi da ju gurne u ovisnost o zaduživanju, izglasano je 6 zakona koji će omogućiti baš to. Tzv. six -pack zakoni koji su doneseni krajem 2011. daju EU strukturama goleme ovlasti proračunskog nadzora nad pojedinim članicama, a praktički čitava ekonomska politika svih zemalja stavlja se pod nadzor EU institucija. I ono što je dosada bilo izvan dohvata i izravnog utjecaja EU politike, kao socijalna i porezna politika ili pitanje radničkih plaća, kolektivnih ugovora i privatizacije i liberalizacije konkretnih sektora, dolazi pod totalni nadzor dobrodušne EU vlade. Tome treba dodati i famozni ESM, europski stabilizacijski mehanizam koji će imati zadaću održavati financijsku stabilnost EU-a. Što to znači? Da ćete morati ESM-u po zapovijedi uplaćivati sredstva koja zatraži, da nećete smijeti ni pitati što s tim sredstvima radi, a najbolje od svega je da oni koji raspolažu tim sredstvima, tko god oni bili, ne podliježu ama baš nikakvoj pravnoj odgovornosti za ono što s tim sredstvima rade! Ha, ha, ha, ha!
A tu su onda i poticaji za poljoprivrednike. S obzirom da je EU institucija koja promiče različitost, logično je i da daje različite poticaje seljacima različitih zemalja. Stoga je, primjerice, godišnji poticaj po hektaru u Letoniji 83 eura, a u Belgiji 447 eura. Iako ne postoji nikakva sumnja da će poticaji za hrvatske seljake biti bliže onim belgijskim nego letonskim – jer EU jede Hrvatima iz ruke – imala mala caka. Da ne bude sve tako dosadno predvidljivo. U prvim godinama EU će pokrivati tek 25% poticaja, a ostatak će morati pokriti Hrvatska. Kako će te iznose Hrvatska namiriti? Vjerojatno onako kako će namiriti i iznose za članarinu u EU. Ali to će biti najmanji problem jer većina je seljaka daleko od toga da počne koristiti poticaje iz EU, a mnogo bliže razmišljanju hoće li se poljoprivredom uopće smjeti baviti. EU nalaže legalizaciju bespravno sagrađenih farmi, a velik broj seljaka na to ni ne pomišlja. Manje iz objesti, a više iz nedostatka novaca. Obratili bi se oni bankama za novac, ali već su ionako u dugovima, a banke, koje su u vlasništvu zemalja EU-a, ne vole baš kreditirati bilo koju vrstu proizvodnje u Hrvatskoj jer tako brane gospodarske interese svojih matičinih zemalja. Stoga će se vicu zvanom EU najviše smijati seljaci, pogotovo kad počnu propadati jedan za drugim uslijed još veće navale uvoznih proizvoda i agrarnih koncerna kojima ne mogu konkurirati. Neki bi mogli umrijeti i od gladi, ali sigurno će biti i onih koji će umrijeti od smijeha. Baš kao što sve više francuskih poljoprivrednika – koji imaju jedne od najviših poticaja u EU – umire od smijeha. Tamošnji stručnjaci to nazivaju samoubojstvima, ali sigurno se radi samo o loše dijagnosticiranoj smrti od smijeha. Agrokolonijalizam je nova ključna riječ, i dok malih seljak propada diljem Europe u korist velikih korporacija zbog kojih EU i postoji, domaći se proizvođači hrane ne moraju brinuti zbog nemogućih uvjeta za nastavak proizvodnje, već i zbog velikodušnih kvota na proizvodnju hrane koje nam je nametnula. Zato će zbog smanjenih kvota za šećer Hrvatska morati zatvoriti jednu od tri šećerane. A mlijeko smijemo proizvoditi tek za polovicu svojih potreba. Ostatak ćemo morati uvoziti. Ali budimo ozbiljni na trenutak i recimo da ni sad ne možemo namiriti tu polovicu svojih potreba, a da naših mljekari propadaju zbog uvoznog mlijeka kojem ne mogu konkurirati. Poanta vica: "Ulaskom" u EU možemo očekivati nagli rast uvoza. A kad već uvozimo, činimo to europski. "Ulaskom" u EU nećemo više moći naplaćivati carine na uvoz robe iz EU na koju otpada oko 60% ukupnoga uvoza. Zato ćemo morati već u prvoj godini namaknuti nekih 2 milijarde kuna, koliko će iznositi proračunska rupa izazvana tom velikom prednošću članstva u EU. A vic o rastu uvoza ne bi bio smiješan bez pada izvoza. 20% izvoza ostvarujemo članstvom u CEFTA-i. Tko želi biti u EU, ne može biti i u CEFTA-i. Peh. A ako tome pridodamo uništenje brodogradnje, možemo očekivati značajan pad izvoza već po "ulasku" u EU, a time je i vic kompletan. Na naš je račun, ali to ga ne čini ništa manje smiješnim. Zapravo i nije kompletan. Jer masovnim razaranjem domaće proizvodnje suočit ćemo se i s naglim rastom nezaposlenosti. I to većim nego mi to možda mislimo. Naime, brisanjem granica u našoj će se zemlji moći zaposliti neograničeni broj stranaca, i time dodatno ugrožavati radna mjesta. Mnogi se tome smiju, ali iz pogrešnih razloga. Misle da stranci neće imati razloga dolaziti u Hrvatsku jer u njoj ionako nema posla. I iako je dobro kad se ljudi smiju vicu, mnogo je bolje kad shvate poantu vica jer će im tada biti neusporedivo smiješnije. Poanta je u tome da će biti radnih mjesta za strance. I to onih – hrvatskih. Zašto bi strane korporacije koje su se već raširile po Hrvatskoj, a "ulaskom" u EU će to činiti još i više, zapošljavale hrvatske radnike i plaćale im smiješno niske plaće, kad mogu uvoziti Bugare, Albance ili Vijetnamce koji će raditi za urnebesno niske plaće, pogotovo kad za to ne postoje nikakve zakonske prepreke niti ograničenja? Korporativni smisao za humor traži malo privikavanja, ali i to ima svoje male nagrade. A ako vam stranci i oduzmu posao, možete uzvratiti istom mjerom. Idite preko tada već nepostojeće granice i zaposlite se negdje u prostranoj EU. Ali tek 7 godina nakon "ulaska". Toliko, naime, članice EU mogu zabranjivati strancima iz novih članica zapošljavanje. Ali kad se napokon zaposlite negdje u EU, bit će vam potrebno još malo privikavanja jer ćete naići na još jednu osebujnu vrstu smisla za humor. Ako se zaposlite, primjerice, u Austriji, tada vam poslodavac ne mora isplaćivati austrijsku plaću, već hrvatsku! Ali do tada možete uživati u civilzacijskom ugođaju kojeg će vam pružiti članstvo u EU. On će se odmah osjetiti po "ulasku", i to preko poskupljenja. Kao članica EU, morat ćemo ukinuti nultu stopu PDV-a, što će dovesti do poskupljenja hrane, lijekova, knjiga i ortopedskih pomagala. A kad uvedemo euro – i nitko vas neće pitati želite li ga – sve će još dvostruko poskupjeti tako da će ugođaj biti potpun. A potpun će biti i gubitak kontrole nad našom monetarnom politikom. Kužite vic? Ne? Ne brinite, treba mu vremena da sjedne.
I još da objasnim navodnike na "ulasku" Hrvatske u EU. Dakle, riječ ulazak podrazumijeva da nešto prijeđe s jednoga mjesta na drugo. U ovom je slučaju mjesto političko, ali ovo nešto mora ostati nešto i nakon ulaska. Hrvatska će biti država sve do posljednjeg milimetra do EU, ali kad jednom prijeđe prag, ona će to prestati biti. Stoga nećemo biti u EU, već ćemo biti EU. Izgubit ćemo sva obilježja države i biti anektirani državi EU. Već na samom početku Lisabonskog ugovora EU se definira kao država bez unutarnjih granica. Dakle, Hrvatska će izgubiti granice, vlada EU će biti nadređena njenim institucijama i Ustavu, a i kontrolirati će našu gospodarsku, socijalnu i financijsku politiku. Dakle, Hrvatska ne može ući u EU jer je Hrvatska država, a u EU ne može biti država, već samo anektirana provincija s vrlo niskim stupnjem autonomije.
Svi znaju da vic prestaje biti smiješan kad ga se previše ponavlja. Ali ono što vrlo malo ljudi zna jest da ako ponavljate isti vic ustrajno kroz duži period, on može izrasti u divovsku, neoliberalnu, demokracijom neopterećenu političku tvorevinu. EU je ultimativni dokaz evolucijske teorije. Ali pošto sam i ja amaterski prirodoslovac poput Darwina, mogu samo nagađati o znanstvenoj utemeljnosti svoje teorije. Ono što ipak jest sigurno je to da je EU trijumf evolucijske religije. Religije u kojoj je jedino moralno načelo preživljavanja najjačeg, a jedina zapovijed glasi: "Nema Boga, stoga nemaj Boga." Kao evolucijska religija, EU je izrasla neumornim ponavljanjem laži i sustavnim uskraćivanjem istine. Kao evolucijska religija, ima za cilj smanjiti čovjeku svijet i svesti mu mogućnosti samo na one koje ona može kontrolirati. Stoga, ako želite pobjeći od Balkana, činite to tako da izlječite svoje komplekse – jer Hrvatska nikad nije bila Balkan i nikad biti neće – i razmislite tko vam je te komplekse nabio. Nikako "ulaskom" u EU. Ako želite prosperitet Hrvatskoj i mislite da ćete to postići tako da ju anektirate Europskoj uniji... pa, lakše je povjerovati da će mi se pred očima auto sam od sebe sastaviti. Siguran sam da se mnogi od vas nisu smijali ovim vicevima. Možda zato što evolucijom vicevi postaju preozbiljni. A možda je razlog mnogo prozaičniji. I tu bih se složio s vama. Sve vezano uz Europsku uniju jedan je veliki vic...
... ali uopće nije smiješan.


Aleksandar Kostjuk
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE