BURIDANOV MAGARAC

Kolumna Ivice Ursića: Buridanov magarac

E-mail Ispis PDF
„Nije problem situacija.
Problem je naša reakcija na situaciju.“
Robert Conklin

Svjestan da će ovaj tekst živjeti na međumrežju niti 48 sati pišem ga kako bih sebi olakšao dušu. Možda ga nisam ni trebao pisati, jer svi već sve rekoše što je trebalo reći na temu referenduma. Ukrstiše koplja zvučna imena, sukobiše se stavovi poznatih i nepoznatih, ali čini mi se da nitko danas u Hrvatskoj nije do kraja na čistu što učiniti.

Glasati za EU ili glasati protiv EU?
Kako se bliži nedjelja i dan izlaska na referendum sve smo više nalik Buridanovom magarcu koji je krepao od gladi, jer nije bio u stanju donijeti odluku, kojoj se hrpi, od dvije, sijena prikloniti. Oklijevao je nesretnik i u tom svom oklijevanju je crkao.
Hoćemo li i mi crknuti? Krepati od gladi?
Vjerojatno da, jer kaže V. P. da se ne igramo, jer ukoliko ne zaokružimo „DA“ nema nam više mirovina. Biti ćemo umirovljenici bez mirovine. Jedinstven slučaj. Tako nam i treba ako ne poslušamo „glasnicu EU proljeća“. Nema veze glavno da su naši zastupnici sebi osigurali povlaštene mirovine. Kako oni na vlasti tako oni u oporbi. Solidarni sa svojim narodom, sa svojom biračkom bazom, sve do zadnje kune. „Junaci Sherwoodske šume“ s poremećenim osjećajem za pravdu. Hrvatski proizvod. Samo kod Hrvata to raste. I buja. I ljudi ih i dalje biraju.
Vidim HRT večeras prikazuje film „Braveheart“. Bože moj kako smo neke stvari tako brzo zaboravili. Vukovar, Dubrovnik, Zadar, Mostar, Maslenica, Bljesak, Maestral, Oluja. Ni jedan jedini normalan film o toj mladosti koja nije oklijevala nismo bili u stanju snimiti. Zato smo financirali sve agresorske projekte, od njihovih tiskovina do spomenika. Zato HRT i prikazuje serijal jednog dezertera o jednom od najvećih svjetskih masovnih ubojica, koji se nameće kao retro-ikona generacijama 21. stoljeća. Opet samo mi, Hrvati.
Mi Hrvati! Nitko nam ravan nije. Ni do koljena.
Kako glasovati na referendumu?
Kada čovjek vidi tko je „ZA“ dođe mu muka. Eurofobi koji su nas desetljećima držali u kazamatu zvanom Jugoslavija, zatiratelji demokracije koji su gušili svaku slutnju mogućih ljudskih prava i sloboda, progonitelji svega što je hrvatski disalo, bogomrzitelji koji su Boga razapeli, svi oni danas su perjanice „slobodoumne“ i „demokratske“ misli u Hrvata, oni su mjera i matrica nove podobnosti, oni su veliki ključari koji otvaraju vrata „raja“ onima koji im se najdublje klanjaju i koji im najveće žrtve prinose.
„ZA - EU“ glasa sva ta smiješna (ali nadasve opasna i osvetoljubiva) bulumenta političara koji će se tek poklati međusobno za europske sinekure, koji grade sve veće hramove za sve one idolopoklonike koji im redovito daju svoje ovozemaljske glasove na izborima, a koji su samo trbuhozborci svojih stranih gospodara. U pitanju je njihova „europska mjesečnica“ i naravno skidanje svake odgovornosti u svezi sudbine ove jadne nam Domovine. Jer, kad sve krene po zlu, mrtvi hladni će nam reći, kao i bezbroj puta do sada, „Pa, jeste li glasovali za nas? Za naše programe? Za EU? Što hoćete? Što ste tražili to ste i dobili?“
Za „NE - EU“ glasa sva ta kvazi desnica, sva ta samoproglašena državotvorna politička scena koja umire u svojoj samodovoljnosti, koja nije u stanju za Hrvatsku žrtvovati svoje bolesne liderske ambicije, koja pati od sindroma Luja XIV-og i koju „boli uvo“ za nas malene. Oni su izdali nade svih onih tisuća i tisuća naivnih koji još uvijek vjerno zaokružuju obične iluzije na glasačkim listićima ne znajući da radi nejedinstva onih, kojima još uvijek vjeruju, svoje glasove u biti poklanjaju jednom od krila iste partije.
Ovome narodu nitko ni jedne suvisle riječi nije rekao što to znači pristupiti ili ne pristupiti EU. Sve se je svelo na obično fraziranje, parolašenje i prijetnje. Nitko ne govori da naše eventualno „DA“ ništa ne znači ukoliko veliki igrači to i ne amenuju. Dovoljan je da jedan parlament, od njih 27, bude protiv i ništa od našeg članstva.
Što ako nakon našeg eventualnog ulaska većina odluči da će se oformiti nekoliko „sekcija“ unutar EU? Recimo jedna u famoznom „regionu“? Kako tada reći „NE“ kada si već rekao „DA“? Puno je nepoznanica osim jedne. Naši političari nama svojim biračima ne vjeruju. Drže nas maloumnima. Zato su i promijenili ustav i prilagodili su način donošenja odluka na referendumu svojim željama.
A mi smo šutjeli. Mi Hrvati!
Svakome, i malo politički pismenom čovjeku, je jasno da mi gubimo u svakoj situaciji i da će nam veliki i moćni krojiti sudbinu bili mi u EU ili ne bili u njoj. Ma kojoj god hrpi sijena prišli ostati ćemo gladni. Ostati ćemo magarci. Buridanovi ili neki drugi, ali magarci svakako.
EU će nas progutati, iskoristiti, a možda i uvaliti u daleko veće probleme nego što možemo i sanjati. Ostanak na ovoj drugoj strani, sa ovakvom političkom kastom, znači rasprodaju i onog posljednjeg dobra kojeg ova napaćena Hrvatska još posjeduje. I naravno i dalje posebna traka na Bregani.
Možda bih jedino radi te nesretne trake na Bregani dao svoj glas za EU, jer bih barem mogao živjeti u iluziji da sam dio boljeg i poštenijeg svijeta. Ali prestar sam za iluzije i dovoljno strpljiv kada dođem na Breganu.
Ono zbog čega ja ne ću i ne mogu glasovati „ZA“ jest ponos. Irealna kategorija kažete. Da. Ionako je kod nas sve irealno.
Riječ je o ponosu kojeg su mi ukrali onoga dana kada su „u moje ime“ – „locirali – identificirali – uhitili i transferirali“ Antu Gotovinu i moju Domovinu u Haag.
To im oprostiti ne mogu. Onima koji su to učinili i onima, a to je EU, koji su to od njih tražili. Dok se ne poništi sramotna presuda našim generalima ulazak Hrvatske u EU bio bi kolektivno odobravanje svega onoga što jedan narod ponižava do krajnjih granica. A takav narod, poniženi narod, narod bez ponosa, nije u stanju štititi svoje interese. Jedino ponosan narod, svjestan svoje snage, može ulaziti u ravnopravan savez s drugima.
To je Rubikon, to je točka bez povratka. To je „kamen spoticanja“ na kojemu, za mene, pada koncept EU.
Sve ostalo je stvar za raspravu.
O ovome se ne raspravlja.
„Naše dileme u biti su pitanje prioriteta.
Priznajmo, ostavili smo neobavljenima
stvari koje je trebalo obaviti,
a obavili smo stvari
koje nismo trebali obaviti.“
Charles E. Hummel


Ivica Ursić
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade