HVALA TI MAMA


Mojoj majci

Svaki dan bar na trenutak, sjetim se svog djetinjstva.

Djetinjstva ispunjena srećom.Sjetim se moje majke i malog planinskog sela u kojem sam odrasla....
Imali smo najljepšeg konja na svijetu.Bio je crn kao noć, sjajna griva čista i meka kao svila ponosno se spuštala niz njegov vrat.Svako proljeće mama ga je vodila u polje, a ja sam kao nestašno šestgodišnje dijete nestrpljivo čekala te dane.Veselo sam skakutala oko nje sa rukama u zraku, kako bi me podigla na njegova leđa. Sam taj osjećaj sreće i sad izazove osmijeh na mom licu.Sjećam se sunca koje je veselo sjalo i svojim vrelim zrakama pozdravljalo dan. Lagani vjetrić nosio mi je kosu u lice i hladio mi  užarene obraze.Mojoj radosti nije bilo kraja.Osjećala sam da mogu dotaknuti nebo i uhvatiti vjetar.

"Mamice, mamice, pogledaj me!" vikala sam uzbuđeno.Tad bi konj ubrzao malo, a onda bih  jako stisnula maminu ruku.Ona je bila tu,bila je pored mene, a to je bilo jedino važno. Dodir njene ruke bio je dovoljan da se osjetim sigurnom i da dobijem osjećaj kao da imam krila. Sjećam se pogleda moje majke. Sva svjetlost svijeta bila je u tim očima.U njoj je bio život koji sam dodirivala svojim rukama.U njoj je bila ljubav koja me nosila i grijala svakog trenutka.Ona je bila živi vatreni stup koji  gori, a nikad ne izgara.Grleći nju, grlila sam ljubav, sigurnost i radost.U to vrijeme nisam bila "zatrpana" igračkama i poklonima za rođendan kao djeca u današnje vrijeme. Nisam imala veliku tortu sa svijećicama, ali sam imala nešto drugo, nešto trajno, nešto vrijednije od zlata. Dovoljan mi je bio zagrljaj moje majke dok sam bolesna ležala u krevetu. Dovoljan mi je bio njen osmijeh i njeno krilo u kojem sam uvijek nalazila zaštitu.Dovoljna mi je bila njena ogromna bezuvjetna ljubav koju osjećam i danas. Dovoljan mi je bio i samo jedan "đir" na mom konju, a tada bi moje lice obasjalo jače svjetlo od svjećica na rođendanskoj torti....

Malo planinsko selo u kojem je odraslo moje srce, zauvijek će ostati oaza mira i mjesto u koje se uvijek rado vraćam. Put kući mogu nazvati:vraćanje mom djetinjstvu, vraćanje mojoj majci koja mi i dalje daje snagu, snagu koju samo ljubav može dati....Vraćanje na mjesto gdje je cvrkut ptica glasniji, nebo plavije i polja zlatnija, daje mi osjećaj kako sam zaista imala sretno djetinjstvo.
Hvala ti mama.

Neda Perković
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade