GENERALI POSLIJE BITKE

Generali poslije bitke

To što se njihova očekivanja i predviđanja rijetko ili nikada ne poklope s voljom naroda, kriv je narod. Krivi su mediji. Kriva je „druga strana“, „objektivni razlozi“, nesreća, slučaj, horoskop, ali nikada – baš nikada i nikako, nisu i ne mogu biti krivi oni sami. 
  • Autor: Ivan Baćak|
  • Srijeda, 14.12.2011 10:58
Oni sve znaju. Ne sjećaju se ničega što se ne uklapa u njihove najnovije dijagnoze. Svoje analize prošlosti oni prodaju kao prognoze budućih događanja. Oni ne mogu biti u krivu. Sve su znali i uvijek sve znaju. To što se njihova očekivanja i predviđanja rijetko ili nikada ne poklope s voljom naroda, kriv je narod. Krivi su mediji. Kriva je „druga strana“, „objektivni razlozi“, nesreća, slučaj, horoskop, ali nikada – baš nikada i nikako, nisu i ne mogu biti krivi oni sami.
Kao što im prije izbora nije bilo jasno kako se nitko ne odziva na spin-pozive pod njihove marketinške „kišobrane i krošnje“ kojima su uspjeli napraviti samo sjenu iznad vlastitih usijanih glava, tako ni danas ne shvaćaju da nikoga pa ni njihove razočarane birače ne zanimaju međusobne optužbe. Neki promatrači sa strane kao da proživljavaju vlastite „sate kasnih spoznaja“, naivno zamjenjujući teze o uzrocima i posljedicama pravaškog nejedinstva, pozivaju na teoretski dobro zamišljeno ali praktički neizvedivo ujedinjenje nezdruživog. Svi upiru prstom u drugog, najčešće u sad već bivšeg političara, A. Đapića. Nitko ne želi vidjeti ni priznati vlastite loše predizborne prosudbe. Tko bi trebao biti Pedro nakon što se Anto maknuo iz HSP-a radi „konsolidacije stranke“?

DIFERENCIJACIJA

Mi malo stariji se dobro sjećamo procesa diferencijacije nametnutog ondašnjim partijskim dužnosnicima nakon prvog vala kosovske krize, početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. Danas se događa slično samo su uloge Vasila Turpukovskog, tada omladinca Azema Vlasija, prevrtljivog Sejde Bajramovića i budućih vođa „jogurt revolucije“, preuzeli Šeks, Milinović, Tuđman, Jandroković, Karamarko ili Protrka, Prkačin i Duspara. Tako, Sanaderovom Rošinu nije jasno kako će dr. Dujomir HDZ-ovu koalicijskom partneru nacionale – Kerumu ubuduće parirati u splitskom gradskom Vijeću u kojemu je HDZ dosad bio opozicija. Pravašima na terenu nije jasno gdje je nestalo više od 150.000 glasova njihovih birača. Neki od njih tek proučavaju tko je taj D'Hont koji im je tako, bez milosti uzeo pet-šest manadata!? Protrka i Tomasović su bili uvjereni da je „150 godina“ HSP-a dostatno jamstvo biračima o njihovim ozbiljnim namjerama ulaska u Sabor, kao da nisu bili svjesni činjenice da ni najbliže suradnike nisu uspjeli uvjeriti da im daju svoj glas. Fanovi Ruže Tomašić, ohrabreni jednim jadnim mandatom, nastavljaju pozivati pod svoj „pravaški kišobran“ kao da predizborna kampanja još traje i kao da će do ljeta osvojiti još koji mandat i tako vratiti dio novca uloženog u promociju svoje 'žene, majke, kraljice'. Koliko li tek za „prolivenim mlijekom“ mogu žaliti neovisni kandidati S. Petrina i dr. S. Jadrijević?! Svi su oni i prije izbora znali sve o „nakaznosti hrvatskog izbornog sustava“ koji favorizira tzv. velike stranke, o čemu u Glasu Koncila piše I. Miklenić. Svi ćemo se lako složiti s njim da „nije dobro za razvitak demokracije u Hrvatskoj da stranka ili koalicija s dobivenih tek neznatno više od 25 % a manje od 30 % glasova birača, ima stabilnu većinu u Hrvatskome saboru“.
Slažemo se i s konstatacijom o antidemokratskom djelovanju većine medija koji su sustavno projicirali, a u nekim izbornim jedinicama i izborili, dvopartijski sustav parlamentarne vlasti. Za svaki slučaj, isti ti mediji su kroz ankete, komentare, izvješća ili intervjue favorizirali i, na koncu, može se reći uveli u Sabor Lesarove Labur-iste i „neovisnu“ listu kontroverznog don I. Grubišića. Čini se da će šest zastupnika HDSSB-a biti jedina protuteža i zapravo jedina opozicija vladajućima i onima koji će se predstavljati kao opozicija, bar kad bude riječ o unutarnjoj politici. Teško ćemo imati prigodu čuti kakav glas euroskepticizma u Saboru. Još teže, bilo kakav glas o sve težoj ustavno-pravnoj poziciji Hrvata u BiH.

INTEGRACIJA

Kako bi tako neorganizirana „šutljiva većina“ ipak mogla pobijediti postizborno beznađe? Kako uravnotežiti hrvatsku političku scenu ako je očito da u Saboru nema desnice i da sadašnji HDZ „samo glumi kršćanskodemokratsku stranku“, kako u zadnjem broju Prilike, magazina GK (12. 11. '11., str. 5.) primjećuje mr. I. Lovrić. Konstatirajući kako „konzervativna i kršanskodemokratski orijentirana većina birača“ nije zadovoljna izborom, Lovrić zaključuje da „birači ne mogu birati ono čega nema“. A nema ga zato što „svi pokušaji etabliranja takvih snaga nisu ozbiljni i njihovi protagonisti ne razumiju pravila političke igre“. Više od pogodovanja korupciji, on HDZ-u zamjera „aroganciju, nesposobnost za dijalog i izostanak unutarstranačke demokracije“. HDZ, zbog svoje bahatosti i arogancije, ne samo da nije ništa (u)činio na stvaranju kršanskodemokratske koalicije koja je mogla i trebala, uz HDZ, osvojiti još bar desetak mandata u ovom sazivu Sabora, nego je, preko pojedinaca ubačenih u Hrast od samog utemeljenja toga političkog pokreta, uradio sve kako Hrast slučajno ne bi izrastao u toliko očekivani i tako potreban treći politički blok. Nažalost, i Savez za Hrvatsku, nastao nakon razbijanja Hrasta, u kojem je glavna snaga trebala počivati na novoosonovanoj Akciji za bolju Hrvatsku (ABH) i Hrvatskoj demokršćanskoj stranci (HDS) doživio je sličnu sudbinu i još gori rezultat od Hrasta.

Ako Hrast i ABH, kao ranije Hrvatski blok, HIP ili DC, zbog loših izbornih rezultata ne pronađu u sebi unutarnju snagu i poticaj za daljnje političko djelovanje, to si HDS, kao jedina stvarna, iako zasad nedostatno organizirana, kršćanskodemokratska stranka, ne smije dopustiti. Oni bi se morali nametnuti kao politička snaga sposobna povući za sobom Obiteljsku stranku, nove mladice Hrasta i druge, zasad politički neorganizirane snage umjerene desnice i političkog centra. Poučeni dosadašnjim razvojem događaja na krajnjoj desnici političkog spektra, prije možemo očekivati daljnju dezintegraciju i još jednu, „najčistiju“ stranku prava, nego UHSP kakvog priželjkuje Tomislav Jonjić i mnogi čestiti pravaši. Kad se zna koliko se od ideje demokršćanstva odmakao HDZ u Hrvatskoj i oba HDZ-a u BiH, koji više ni ne „glume kršćanskodemokrastke stranke“, kad je jasno da ni J. Kosor ni njezini mogući protukandidati na skorom Saboru HDZ-a (Karamarko, Kalmeta-Milinović, Tuđman-Jandroković,...) nemaju kršćanskodemokratski politički habitus, onda dr. G. Dodigu, A. Lediću, i njihovim suradnicima ostaje politički imperativ dokazati da „razumiju pravila političke igre“, te redefinirati, usudio bih se reći reprogramirati HDS, pozvati sve koji politiku promišljaju na temeljima modernog europskog demokršćanstva, ozbiljno pripremiti Sabor HDS-a, dopustiti mladim, stručnim, dokazivanja željnim, novim snagama da u što kraćem roku podignu mrežu stranačkih ogranaka i podružnica te već na prvim lokalnim izborima dokažu da kršanskodemokratskoj političkoj opciji nije mjesto u ropotarnici povijesti.
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE