PRAVDA JE SPORA I (NE)DOSTIŽNA

Davor Butković, negdašnji najbliskiji prijatelj dragog Ive, komentira da je uhićenje Josipa Boljkovca srušilo Tuđmanovu koncepciju povjesne pomirbe, te da HDZ više nije nacionalni pokret, nego desna stranka, koja se odrekla komunističkih utemeljitelja. No, je li baš tako?

HDZ se odriče komunističkih temelja? Hdz se NIKAD nije, niti će se ikad odreći komunističkih temelja, jer bez obzira što se odrekao Mesića, Manolića, Boljkovca i inih, naslijedili su ih ISTI, SLIČNI ili GORI! A većina je još tu: Jaca, barba Luka, Šeks, pa i Hebrang (kojeg neki ne ubrajaju među navedene, zaboravljajući tko je idejni začetnik komunizma u Hrvata. A jabuka ne pada daleko od stabla!), pa je suvišno tratiti, makar i virtualni prostor na sve njih.

HDZ nacionalni pokret? Iskreno, nikad nije ni bio. Možda će neki reći da je bio makar do 1995, no, nije li tada sprovedena ona čuvena privatizacija i čarobna pretvorba – dok su branitelji ginuli za Hrvatsku. Tko je od čuvenijih hdz-ovaca poginuo ili bio ranjen? Prazne priče su nešto drugo, a nasjedanje na njih je treća stvar.

HDZ desna stranka? NIKAD! Hdz nije ni pretendirao biti desno, jer ga osnovaše Manolić, Mesić, Tuđman, Boljkovac i ini, sve redom ljevičari, dapače komunisti, koji niti su u crkvu išli, niti su se Bogu molili, niti su kapitalisti bili, niti pojma o liberalnom poslovanju imali. Čak i Kosorica u predizbornoj se kampanji nije izjasnila protiv pobačaja, već da je to privatna stvar... toliko o njihovoj desnici. Hdz se doista nikad ni trudio nije glumiti desnicu.

Kako bi onda, ovih dana vrlo eksponirani Karamarko mogao glumiti desničara? I na to dobiti pokoji mandat. Karamarko je jedino bio desna ruka Mesiću i dugogodišnji frend. Čovjek od Mesićevog najvećeg povjerenja, koji je tvrdio da je Mesić častan i pošten čovjek. Razumjem da ga je Mesić mogao dovesti u zabludu, kao i milijun i pol drugih koji mu dadoše svoj glas, čak dva puta, ali... Karamarku ne vjerujem iz drugog razloga: zbog njegova ovogodišnjeg govora na Bleiburgu, točnije zbog rečenice: „Moramo prevladati osjećaj podjela kod nevinih, ali i bolnih povijesnih tema, koje razdoblje komunizma, zbog svoje jednoumne naravi i brutalne prakse nije dopustilo rasvijetliti!“

Kako mu onda sad vjerovati, kad je sam rekao da moramo prevladati osjećaj podjela i prihvatiti činjenicu da će komunistički zločin ostati nerasvijetljen, a zločinci nekažnjeni. Dakle, eto Boljkovca prije Božića doma iz Remetinca, k obitelji, premda Božić ne slavi, a mnogi su puno Božića čekali moleći i NIKAD nisu dočekali da im se njihovi najdraži vrate... A protiv Boljkovca ili neće biti dovoljno elemenata ili neće biti sposoban za suđenje... Nobilo je već najavio njegovu demenciju, a ono što se ljetos prijetio da ima pištolj i da se neće predati kad dođu po njega – to samo ide u prilog obrani prolupalog starca.

Ne znam, ali ne čini li se i vama da je on preživahan i nekako suviše žilav za devedesetogodišnjaka? Nimalo nemoćan! Ili mu tijelo čeka na ovom svijetu ne bi li možda savjest proradila? A tek ruke, koliki čapci, jeza hvata pri pomisli da nekog dohvati onim ogromnim, zločinačkim navodno, rukama. A Nobilo nam prodaje priču o nekom bespomoćnom starčiću. Valjda ga je ovo asociralo na vrijeme od prije 25 godina, kad je bio jugoslavenski državni tužilac i pred njega su doslovno na nosilima donijeli nemoćnog starčića, teško bolesnog i dementnog. Što Nobila nije spriječilo da za njega zatraži i dobije SMRTNU PRESUDU! I koje li igre sudbine, ne samo da je dr Artuković bio Boljkovčeve dobi, već je i on bio ministar unutarnjih poslova. Prvi u hrvatskoj povijesti, a Boljkovac drugi...

A kadija, ne samo da TUŽI I SUDI, već ponekog i BRANI!

Hrvatska bi ovim, makar i jednim, simboličnim uhićenjem napravila velik korak, kad ne bi to sadašnji ministar unutarnjih poslova radio samo u predizborne svrhe. I ravnoteže i dogovora radi. Sad i HDZ konja za utrku imade...

Dirnula me ova Nobilova nježna strana, toliko suosjeća s nemoćnim starcima da možemo očekivati da nam tako raznježen, možda, otkrije i gdje su onog prvog starčića, dr Artukovića zakopali, jer „svatko ima pravo na svoj grob“, kako bi rekao predsjednik Josipović. To je dosad vrijedilo za komuniste, partizane, antihrvate. Na Hrvate se to pravo još nije počelo primjenjivati! Nekoliko stotina tisuća njih, žrtava komunističko-partizansko-antifašističkog zločinačkog režima, ni groba, ni mira, ni spokoja još nemaju. Ni sudbine im se ne zna, ni danas, gotovo 70 godina nakon hrvatskog križnog puta, progona, genocida, holokausta. Ni za ovogodišnji Dan mrtvih svijeće im zapaliti nemamo gdje. Zbog Boljkovaca i Boljkovčića koji su nam na vlasti i ne namjeravaju sjašiti!

Ako nema, a u Hrvatskoj već 20 godina nema desnice, zar bi i dalje trebali održavati tu lažno-desnu, korumpiranu i od Manolića, Mesića i Boljkovca osmišljenu, utemeljenu i nametnutu stranku, u kojoj se ni na vodeću funkciju ne dolazi izborom, već se vladarsko mjesto nasljeđuje ko u monarhističkim dinastijama?

Konačno, koja vražja povjesna pomirba? I Bog prašta tek nakon iskrenog kajanja, a ovdje se ono, kao i u srpskom slučaju, ne nazire. Tko smo mi da praštamo ono što ni Bog neće oprostiti...


Politička scena
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE