DON JOSIP ĆORIĆ O DON IVANU GRUBIŠIĆU
Otvoreno pismo mladom saborskom zastupniku, dru socijalističke sociologije don IVANU GRUBIŠIĆU
Don Ivan Grubišić
Zašto?
Na XX. kongresu KP SSSR-a (1956.), generalni sekretar partije Hruščov je poduzeo neočekivani korak i označio je djelomično odgovorne za masovna ubojstva i deportacije. Međutim Hruščovljevi napori na destaljinizaciji ostali su samo na razotkrivanju namještenih sudskih procesa i iznuđenih priznanja članova komunističke stranke. Nikada nije povukao pitanje odgovornosti za pogubljenja i utamničenja milijuna običnih ljudi.
I kada je iznosio dio stravičnih zločina KPSSSR-a, napominjući kako su oni, svaki put kada bi dolazili na sastanke, opraštali se od svojih ukućana, jer nisu bili sigurni da će se živi vratiti, na te riječi se je začuo među nazočnima jedan jaki glas: 'Zašto niste reagirali?' Stari lisac se je snašao i glasno zapitao: 'Tko je to rekao neka ustane!' Nastao je tajac. Nitko se nije ustao. Slijedio je kratki komentar: 'Zato!' (podrazumijeva se-nismo reagirali).
Zasipani tonama 'nebeskih' obećanja u ovo predizborno vrijeme, želio sam ostati po strani, ali me progoni ona evanđeoska – 'Kad bih ja šutio, kamenje bi govorilo!' gdje nema kamenja govorila bi neka druga materija (usp Lk, 19,40). Zašto ne i zemlja, bilo obrađena, bilo neobrađena? Hvataju me ne samo želučani grčevi kada slušam osobe koje misle televizijski, radijski, propagandno manipulirajućim materijalom, umjesto vlastitim mozgom. Imam li pravo barem pokušati reći ono što je provjereno na desetine puta i nakon što sam spreman svaku riječ povući, ako se pokaže da nije istinita ili da je zlonamjerna? Pogađate! Radi se o medijski najeksponiranijem svećeniku u Europi, bilo da je na tv, na državnoj ili na lokalnoj razini, bilo na radiju, bilo u tiskovinama. Unatoč tome pokatkada se tuži da ga dovoljno mediji ne prikazuju. Riječ je dakle o kolegi kojega poznajem od 1951. godine.
Pred više od pet godina jedan od njegovih zaljubljenika, pomalo novinarsko čudo od djeteta, jer zaposlen je u trajni radni odnos sa srednjom školom. (No ipak je on upisao dva fakulteta koje će najvjerojatnije završiti na sveto nigdarjevo) u poplavi članaka o duhom mladom svećeniku, kojega ipak taru malo više od 75 godina, bio je jedan gdje se stavlja u naglašenu poziciju tekst kako don Ivanu prijete smrću i neki svećenici. Odmah sam reagirao, jer znamo mi svećenici biti svakakvi, ali ne dižemo ruku ni na koga, a kamoli na svećenika. Ondašnja SD je postupila kako sadašnja to ne radi. Objavila je moje, istina nepotpuno, reagiranje gdje sam napisao da onog časa kada se otkriju svećenici koji prijete don Ivanu ja poklanjam auto Saši! Na žalost Saša se je razišao sa mnom svojim rigotinama i lažima protiv mene, pa je morao nakon pet godina mog čekanja da se procesuiraju njegove laži, priznati sudski poraz. Bilo bi pošteno da njegova novinska kuća napiše kako je prošao njezin Dedal.
I kao što se dobro znade ni slovo ž od prijetnji kolega don Ivanu. U poplavi opisa lika dr socijalističke sociologije možda bi bilo najpametnije navesti nešto iz tekstova barem dvaju vrsnih novinarskih pera.
Ivica Šola: Don Ivan Grubišić, demagog (Glas Slavonije, 18.5.2011.)
Kada bi se bilo koji katolički svećenik uključio u aktivnu politiku i izjavio da očekuje dva saborska mandata, mediji bi ga raščerečili, s pravom. K tome, i crkveni zakoni to izričito brane. ( Na toj crkvenoj doktrini je i Ivan Grubišić, ali samo dok propisuje to svojim kolegama, za koje vrijede crkveni zakoni. Za njega je ono staro latinsko načelo – Quod licet Jovi non licet bovi – Što je dopušteno Jupitru nije volu. Starije generacije se dobro sjećaju 'ravnopravnosti' jednopartijske demokracije pa ih ne treba prisjećati na ta petokratska vremena. – moja primjedba).
No kada to učini don Ivan Grubišić, milozvučno splitsko nevinašce i teološki žigolo, onda on postaje "heroj ulice", medija, borac protiv crkvenog i političkog licemjerja. Čim taj pop buntovnik, zapravo govorni automat koji desetljećima vrti nekoliko populističkih fora u svrhu samopromocije, zucne o politici, pune su ga novine. Afirmativno, dakako.
Sitni feudalac
No nitko se nije pozabavio ozbiljnom analizom te vječne žrtve crkvenih struktura debelog novčanika i sjajnog kleričkog i medijskog statusa. Ta žrtva pokvarenih biskupa, feudalaca, kako ih od milja časti, i sam je sitni feudalac. Naime, kao "nepoćudni klerik" i "žrtva" već više desetljeća uživa kao župnik elitne gradske župe, župe sv. Roka u Splitu, i istovremeno pljuje po onima koji su mu takav status i komfor omogućili.
Taj isti skromni pop prokazuje i bogatstvo Crkve, iako je sam pun ko brod. Prima(o) je istovremeno više plaća: kao župnik, na Institutu “Ivo Pilar”, gdje je bio šef (uz župničku službu!), i na fakultetu. I, naravno, predstavlja se javno kao žrtva svih spomenutih. Ni predsjednik države, ni svi omrznuti mu i licemjerni političari i "preplaćeni i privilegirani" saborski zastupnici, kojima stalno nešto popuje, kao ni predsjednik HBK, i svi "idioti" koje proziva nisu mu (bili) po primanjima ni do koljena.
Rokoko moralist
Naš Donivanko nedavno je izjavio i kako je novac koji je Crkva po ugovorima dobila od države trebalo dati zdravstvu i školstvu. Divno je čuti kako se don Grubi sekira za novac poreznih obveznika. No dok je radio u Institutu "Ivo Pilar", uz masu drugih prihoda, godinama nije dolazio na posao, nije objavio ni jedan znanstveni rad, ali je uredno primao plaću. To je borac za pravednu i etičku Hrvatsku, uzimao što nije zaradio. Bi li bilo bolje da je i taj (nezarađen) novac završio u zdravstvu i školstvu?
Don Ivan Grubišić je demagog, kičasti populist, rokoko moralist. Čudno je samo zašto se ne raspopi, nego ostaje u toj pokvarenoj instituciji s mnoštvom sinekurica uživajući sve blagodati sustava po kojem hračka, pa da onda o svom trošku promiče "pravednu i etičku Hrvatsku" i ine čedne aktivnosti. Amen.
U sličnom, istinitom stilu pišu mnogi, koji se ne mogu prodati, a ovdje navodimo::
Silvana Oruč Ivoš: - rubrika 'Pod naponom'
Svojatanje akademika – SVEPRISUTNI GRUBIŠIĆ –(Vjesnik, subota/nedjelja, 17. i 18. ožujka 2007. str. 64).Nekima je sposobnost samoreklame u krvi i jednostavno ne biraju ni mjesta niti vrijeme kad će to napraviti. Kao sveprisutni Ivan Grubišić. Taj splitski svećenik i sociolog svako malo iskoristi prigodu i evo ga. U medijima kao govori o nečem ili nekom, a zapravo najviše ili jedino o sebi. Tako se ovih dana sveprisutni Grubišić oglasio gotovo u svim tiskanim medijima da bi javnosti prepričao svoj zadnji susret s nedavno preminulim akademikom Ivanom Supekom. Naravno, prije toga sveprisutni je Grubišić svojim metodama (znanim ljudima koji pate od samoreklame) suptilno „provukao“ kako je baš on s njim bio veliki prijatelj i kako je baš on taj koji bi trebao govoriti ili pisati o preminulom Supeku.
U jednom je tjedniku i dobio priliku za to. A pokojni je Supek dobio veliku sliku preko cijele stranice. Tekst je sveprisutni Grubišić posvetio – sam sebi… Pa i preko spomenute udruge kojoj bi možda najbolje pristajalo ime „Glas za Grubišića“.
Silvana ORUČ IVOŠ: ČINJENICE – STRUČNJAK
Vjesnik, 3 i 4. siječnja 2009. str. 64.
© Ivan Grubišić, sociolog iz Splita, stručnjaku za sve i svašta sporno je još štošta. Na primjer, smatra da u državi nijedna vlast ili institucija ne bi trebali imati monopol pri čemu Grubišić misli na aktualnu vlast i Katoličku crkvu u kojoj je zaposlen i prima plaću. Možda Grubišić zbog nekog osobnog jala i misli da bi državom trebali vladati oni kojima narod nije dao povjerenje, odnosno izborni gubitnici, ali zamjerati nekoj vjerskoj zajednici što ima veliki broj ili postotak vjernika, pa samim tim ima i »monopol« zaista je - previše. I glupo!
On naglašava svoju poveznicu s Dežulovićem, odnosno kaže da mu je Boris Dežulović još kao osnovac bio učenik, da je njegova kćer pričešćena u njegovoj crkvi, da se on tu krizmao i da misli da se prvi put tu vjenčao, počinjem i ja vjerovati u nekakve teorije zavjere. Stručnjak je ipak uspio prenijeti paranoju i ja se pitam čiji je Grubišić projekt!
Silvana ORUČ IVOŠ: ČINJENICE – STRUČNJAK
Vjesnik, 3 i 4. siječnja 2009. str. 64.
5. Cmizdri da mu župnik župe gdje stanuje ne da misiti, što je najobičnija podvala, jer mu župnik dopušta koncelebraciju sa svećenikom koji tamo redovito služi misu. Ne smije se zaboraviti da do sada nije posjetio župnika u čijoj župi živi, nego mu se je pismeno obratio! Doista plemenito i ponizno!
6. Gdje bismo završili kada bismo naveli sve poteze nadasve čovjeka i –pretpostavljam – dvaput nadasve svećenika? Možda je razočaran što mu se nije ostvarilo ono na što nas pred nekoliko mjeseci upozori g. Ivan Zvonimir Čičak. On se je sreo s dr Grubišićem na Kaptolu kada mu se je povjerio da je on idući splitski nadbiskup. Istog dana je i meni to rekao. Čestitao sam mu, a kako ja nemam file u mozgu poput Ivana Zvonimira Čička, to sam zaboravio, sve dok me Čičak nije podsjetio. Sva povijest nam kazuje da su najopasnije osobe koje sanjaju ulogu koja nikada nije dosanjana. Uz sve grijehe, pogreške, zastranjenja ljudi Crkve, kojima i ja pripadam, izgleda da se Duh Sveti nije prevario što se nije ostvario san onoga, koji upozorava sve svećenike da se ne bave politikom i ne stvaraju stranke, jer to je nebo rezerviralo isključivo njemu. Uzor nam može biti on, jer on tvrdi da ne ide u sabor radi vlasti i politike, jer on nema političke stranke, nego nešto u što je utkano i njegovo ime (nije šija, nego vrat). I ne nađe se nijedan iz 'šestorke' kojima je, podcrtavam, zajedničko da ne mogu prežaliti što se je ipak ostvarila kakva takva nezavisna hrvatska država, a što se tiče rimokatoličke vjere, rekla bi istočna braća, mrze li je bre, mrze i za to u zemlji, ipak katolički obojenoj, dobivaju prihode, plod žuljava i rada sirotinje, kojima se i razvijeni zapad divi. Sramota. Doći će i ovome kraj!
7. Idem kraju -U 35 g. župnikovanja u najunosnijoj župi Splita, koliko se je mladih ljudi odlučilo pokušati biti svećenik, slijedeći njega kao uzora? Ako nije neka se pita koji je tome razlog. Mlade se ljude ne može zavesti na dugu stazu.
Dobročinitelj? Samo poznatima poput Ankice Lepej. I mi imamo Ankice ili Ante ili Marko Lepej. Žao mi je što nisam sačuvao preslik imovinskog, novčanog stanja kolege, kojeg smo pred nekoliko godina našli ubačenog u poštanski sandučić. Toliku sumu nemaju ni saborski zastupnici. Budući da je kopija bez potpisa uništio sam je. Žao mi je.
Od sada ću u litanijama svih svetih moliti da Bog oslobodi čitav svijet od onih stranaka koje nikada nisu dopuštali drugim strankama, kada su oni dolazili na vlast, a nigdje nisu došli bez krvi, jer 'revolucija jede žrtve'. Uvijek su antivjerskog predznaka. No posebno ću moliti Gospodina da ne zasjednu u korito vlasti, bilo kako ga nazivali, koje vode oni, koji dobro znaju da im nije dopušteno baviti se aktivnom politikom i koji nikada nikome, posebno hrvatskom narodu nisu dobro donijeli pa bili nada sve ili nada, nada sve ljudi, svećenici i vjernici. Svećenik u politici može biti samo kolaborator i izdajica. Vrijeme je došlo da im se reče dosta.
Možda bi bilo najbolje ovdje stati, jer suvremeni čovjek ne voli čitati više od tri stranice. Ipak istina bi ostala krnja, a prigode da se opet piše ili da će biti objavljeno nešto protiv olimpskog božanstva, čovjeka nadasve, obdarenog infalibilitetom, ali ne ograničenim poput pape, nego neograničenim bez premca u ljudskoj povijesti, neka mi bude dopušteno iznijeti nešto iz našeg poznanstva koje traje samo 60 godina.
Zbog preopširnog materijala ograničit ću se na 16 minutni snimljeni susret HTV za potrebe emisije ALEKSANDRA STANKOVIĆA, NEDJELJOM U 2 od 5.6.2011. kada je nastupao tek drugi put čovjek nadasve, mlada politička snaga dr sociologije don Ivan Grubišić. Od mojih 16 minuta snimljenog materijala nije prikazano ni 60 sekundi!
Postavši svećenicima često smo se sastajali, izmjenjivali mišljenja; u Splitu sam najdulje od svih svećenika dolazio na njegove tribine, unatoč čestim upozorenjima dobronamjernih. I išao bih i dalje da nije voda prelila čašu. Ukratko – nakon 60 godišnjeg poznanstva i 35 godišnjeg prijateljstva nisam mogao sam protiv struje. Morao sam sebe uvjeriti u ono što su mi svi objektivni i dobronamjerni savjetovali. Na moju veliku žalost kolega je ispunjen tolikim ego-tripom, da mu ravna nema ne samo u Hrvatskoj, nego i u EU Uostalom dovoljno je poslušati njegova dobro tempirana i najčešće odglumljena predavanja u kojima se služi samo prvim licem jednine dok govori u prilog sebi, i svojim epigonima, a kada napada sve osim sebe, jer on je ipak mjera svemu, dobro dođu i druga zamjenična lica. Ako poslije njega nastupa drugi predavač on ga ne sluša, nego preslušava svoje snimljeno predavanje. Koliko je dosljedan u stavovima?
1. On dakle, jednom od 'glasovite' novinarske šestokrake (šestorica najbolje plaćenih novinara, specijaliziranih za pisanje protiv rimokatoličke Crkve, a usput i Hrvatske) iz tzv. SD, kojima je zajednička krvna slika – mržnja do bjesnila na Crkvu, koju uopće ne poznaju i usput prijezir na hrvatsku državu, a koji se ne stide materijalno isisavati tu istu državu tako sebe osiguravaju ne samo za današnji nego i za buduće živote. On jednom Borisu Dežuloviću daje, navodeći crkvene zakone, koje je ovdje do kraja zgazio, i to napismeno s crkvenim biljegom 30.4.2003. dopuštenje, da može kumovati. Kome i kako? Navodim pošteno priznanje Borisa: 'Ja sam napustio svoju ženu i sada sam s…majkom svog (nesuđenog) kumčeta.' Radi poznavatelja domaćih prilika – veliki ljubavnik lady Chaterlay je sada, kao znak izmirenja s našim agresorima uzeo jednu, iz nekad glavnog grada pokojne Jugoslavije, koja je u subotnjim izdanjima SD pisala srpski! Nedavno taj isti iz šestokrakina ambijenta predlaže da bi bilo dobro ne trošiti toliko za papin dolazak, nego dati njegovom prijatelju Ivanu Grubišiću, da održi govor, jer bi se uštedjelo mnogo, a njegov predloženik bi bolje govorio. I nije ga dr. Grubišić upozorio na tu bijedu filozofije ili filozofiju bijede. Kako bi trebalo postupiti s ravnateljem zavoda kad bi dao potvrdu jednom seoskom ranaru da može biti šef odjela u bolnici? Ili imenovati šefom pinakoteke jednog daltonistu?
2. Naslušali smo se dubokoumnih, meditativnih žalopojki protiv bogatstva Crkve i potrebi davanja ljudima u oskudici. Da bi to pokazao vlastitim primjerom crkvenih primanja se nije odrekao, a u vrijeme najvećih oskudica zbog srpsko-crnogorske agresije i poslije, on, bez grižnje savjesti, uz sva ostala, većinom društvena honoriranja, zapošljava se u, Ivi Pilaru' i prima plaću i onda kad u njega nije ulazio. On tada prima preko 5 000 kuna, kada je prosječna plaća u Hrvatskoj bila oko 2000. Pri tome je onima koji mogu dolaziti do tih podataka utjerao strah u kosti da ne bi o tome pričali. Ja nisam pričao, samo sam gledao popis plaća. Zašto ne prizna da je imao privilegij služiti uglavnom dobro stojeće župe, a ova posljednja je materijalno najbolje stojeća župa u Splitu?
3. On ne trepne okom kada se tuži da je zapostavljen u sredstvima priopćavanja posebno na tv. Ima li ijedan svećenik na ovom prostoru, kojemu je omogućeno deset posto don Ivanova provirivanja na ekran i to bilo u koje vrijeme, a naš Ivan svaki tjedan na lokalnoj splitskoj postaji nastupa barem dvaput (reprize), a na državnoj nitko mu nije ni blizu?! U emisiji 'Cenzura' s voditeljem Eugenom Jakovčićem je nastupao barem 12 puta. Koji put i s mogućnošću izravnih pitanja gledatelja, koje je pročišćavao sveprisutni Jakovčić. On umjesto da pusti gosta odgovoriti i na neželjena pitanja, znao je sam odgovarati: 'Don Ivane, ovo nije za vaš nivo.'
4. Što reći na ovo – sve novine u Hrvatskoj, slijedeći korifeje šestokrake iz SD su se raspisale o novom gestu velikog maga Ivana Grubišića. Odlučio je više ne ići u blagoslov obitelji, jer ima dojam, kada ljudi otvaraju svećeniku kuću, kako ga gledaju kao skupljača novaca, a oni ne mogu spojiti kraj s krajem. Površni čitatelj, a posebno Grubišićevi epigoni su mahali tim tekstom, a da nisu ni uvidjeli, kada bi to bila istina onda je njihov ljubimac jako glup, jer tek nakon cca 40 godina svećeništva vidi što ljudi misle kada dolazi blagoslivljati kuću. Koliki su svećenici prije njega s poštenim namjerama prestali uzimati novac, a nastavili su blagoslivljati i o njima niti slova? Istina je pak slijedeća. Dok je bio stari sustav samofinanciranja u crkvenim zajednicama župniku je išao sav novac kojeg su mu poklonili vjernici u prigodi blagoslova obitelji. Sada pak je određeno da 10% primljenih darova ide župniku, a ostalo u zajedničku kasu odakle se daje siromašnijim i malim župama. Kolega Grubišić je uvijek imao veoma dobro stojeće župe poput sadašnje župe sv. Petra u kojoj je preko 30 godina. u ona vremena ondašnjeg financiranja, nikada nije preskočio nijednu od preko 2000 obitelji koje je blagoslivljao. Dovodio je i 'pomoćnu radnu snagu' koja je na večer morala istresti sav novac pred njim, a on se nije zaletio velikom darežljivošću. Radi sigurnosti najbogatije četvrti svoje župe je on osobno blagoslivljao, a pri tome se ne baš rijetko znao zaletjeti i na tuđi teren. Pastoralni žar! Zašto se ne drži onoga što smo mi mladi svećenici s njime koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća zaključili. Trebalo bi naime što češće mijenjati svećenike po župama da se ne zalijene a i da ne zapuste pastoral župe. Normalna služba bi trajala 8, najviše 10 g, a u skroz iznimnom slučaju bi bila 12. Nakon te ga godine mora biskup premjestiti. On ostade 'samo' 35 godina u sv. Petra. Mi ostali potpisnici uglavnom poštujemo potpisano.
5. Jesmo li se pitali kako su prolazili njegovi suradnici na župi? Pitajmo ove koji su još u životu, kako im je bilo? Koji je od njih ostao s njime do kraja službe? Dična starina don Ante Vojnović, kao don Ivanov sužupnik, priča kako nikada nije održavao samoproglašeni najveći mogući ideal demokracije, sjednice župnog pastoralnog vijeća, a jednu jedinu koju je održao iskoristio je samo da njega oblati, a sebe uzvisi! Što bi još rekao npr. prof. don Luka Vrljičak? Ili prof.dr.sc don Ivan Kešina? Koji se je svećenik dragovoljno prijavio biti mu suradnik, a koji je ostao do kraja službe, zadovoljan katoličanstvom II. Vatikanskog koncila, koje 'zrači' iz dra Grubišića?
6. Ima li emisije o politici i službenicima crkve, a da don Ivan ne dijeli lekcije eks cathedra kako se svećenici i crkveni službenici ne smije baviti politikom, jasno osim on, jer on je i dr. sociologije, ali socijalističke, u kojoj se - poput nekih njegovih uradaka – najprije pišu zaključci, a onda traže dokazi. (Tako npr. istražuje posjet misi u Splitu pred 15-ak godina. U sv. Duje je naveo manje od 700, a bilo ih je samo na podnevnoj misi don Ivana Cvitanovića 1172. Nije opovrgao niti popravio taj promašaj unatoč mojim usmenim i pismenim upozorenjima). Kao takav sada želi progurati – prema njegovim riječima – nepolitički 'Savez za građansku i etičku Hrvatsku', koja nije politička stranka?! Par tjedana kasnije izjavi da će prema okolnostima s tim savezom izići na izbore. Vjerujem da će se služiti njegovim uobičajenim sloganom: 'Otvorimo sva vrata, posebno politička, mladima!' Treba ga razumjeti, jer njemu je tek 75 godina, a vjerojatno pod dojmom izjava svog prijatelja, člana francuske akademije znanosti dra Miroslava Radmana, o produljenju ljudskog života na više od 150 godina, on je ipak mlad i ne miče se sa slatkih političkih jasala. On pokazuje i put mladima. Pri tom im nudi neke grubišićevske 'svećeničke' riječi: 'dolje, bando, lopovska; dolje idioti!' Ne libi se pozvati ih i na malo konkretnije biblijske parole –poput one – prsa u prsa. Da sam ja to pomislio, a kamo li izrekao, najprije bi graknula šestokraka, onda papagajski prepisivali svi vrli , osim rijetkih poput Ivice Šole, kolumnisti. Nije li čudno da se nitko još od njih nije javio da ga upozori barem na malo neukusni jezik. Posebno mi je čudno što se ne javljaju dobro poznata pera psihologinja, od kojih je jedna svaki dan, pod ideološkim kišobranom don Ivanovim, toliko da ne zna gdje će sada na misu, kad je don Ivan umirovljen?!“ Nema što HAU-oa ekleziologija! Unatoč takvim njihovim potezima nikada ne preskočim pročitati njihove članke i knjige, ali mi ostaje trpki ukus na jednu od njih kojoj sam pred više godina postavio pitanje da mi odgovori koje je članke napisala prije 1990. g. u prilog slobode vjere i protiv progona vjernika? Do sada je sve bilo uzaludno čekanje. U takvom društvu voli plivati don Ivan. Čini mi se da je u Hrvatskoj najvažnije ne dirati u Ivane pa možeš raditi što te je volja.
7. Mediji su posebna pošast. U Splitu svatko znade da postoji Teološki fakultet s 14 katedri. Zaposlenici su svi s visokim znanstvenim titulama iz različitih grana teologije. Dr Grubišić je dr socijalističke sociologije. Kad god se obrađuje teološko pitanje jedino se njega zove, a što pokazuje koliki je domet i njegov i njegovih epigona, posebno onih iz šestokrake. Pitajte ga kako je postupio sa svojim prethodnikom župnikom i njegovom sestrom? I ptice pjevaju na grani kako je na početku zadnje župničke službe živio u svega desetak kvadrata. No kada je preselio u sadašnju trokatnicu, koju je uglavnom on izgrađivao, odmah je pokazao kršćansku otvorenost. Prisilnim sudskim nalogom je i dotadašnjeg župnika don Marina Bedalova i njegovu sestru izbacio iz 'kućice' s tri kata. Osim teoloških razglabanja za koja doista nema odgovarajuću kompetenciju, a za što nije kriv, jer je završio teologiju prije II. Vatikanskog koncila, znade se upravo 'petljati' u stvari koje ga ne idu. Tko ga tjera govoriti o svećeničkoj djeci, posebno fratarskoj? Kada se o tome već odluči govoriti mora voditi računa da mu tko iz publike ne dovikne: 'A gdje su tvoja?' Pogotovo se trebaju čuvati tih tema oni, kojima se dogodilo da su postali očevi, ali sa ženom koja nije zbog ljubavi postala majka pa ucjenjuje sve dotle dok joj njezina svećenička žrtva ne kupi stan?! U takve se stvari nikada nisam petljao, jer narod voli tražiti prljavštine kod drugih, pa i nepostojeće, samo da bi prekrio svoje.
Ovo je samo uvod. Ljubiteljima istine ma ne znam koliko koštala, doći će dobro da ispitaju svoje stavove, a bijednim epigonima koji nemaju svog ja, a dobro dođu svakoj vlasti pjenit će se usta. No meni preostaje ono što je davno izrečeno, a moj jedini vođa ostvario na drvetu Križa, Židov iz Nazareta Isus Krist: Amicus Plato, sed magis amica veritas! I jedino nas ona može svojim križem osloboditi. (Split, 31. 5. 2011.).
Nekoliko završnih bisera:
1. O najobičnijoj farsi opraštanja ubojicama njegova oca neka neizravno reče njegov odgovor na pitanja svojih novinarskih miljenika, nakon što je kardinal Bozanić predvodio misno slavlje u Bleiburgu, kako ocjenjuje njegov govor, u svom neutaživom egotripu odgovara: 'Zašto to nije rekao pred 50 godina!' Nisam siguran je li se Josip Bozanić tada rodio, a ako jest još nije mogao ići u dječje jaslice. Genijalno, zar ne? A ja ga pitam zašto on nije oprostio ubojicama svog oca pred 50 godina. Bio je punoljetan! Ne bi tada imao političke i ine poene.
2. U drugom susretu kod Aleksandra Stankovića kazat će expressis verbis – 'kao siromašnog dječaka Crkva me je čitavo vrijeme mog školovanja besplatno uzdržavala…' Zbog današnjih generacija, da znaju, kako to znači 14 punih godina (8 godina sjemeništa i 6 godina bogoslovije) nije njegova obitelj dala 1 dinar za njegovo školovanje, jer ga je Crkva uzela u majčinski materijalno-duhovni zagrljaj. Iako sam i sam bio teška materijalna sirotinja te pisao molbe da mi se malo smanje izdaci za sjemenišno školovanje, nisam doživio radost i čast koju je doživio dr Grubišić. Finale se znade – on 'hrabro ne samo pljuca, pokazuje mržnju, čak ciljano laže' o Crkvi, a ja, znajući da je Crkva osim njene božanske naravi i ljudsko djelo, kada osjetim da objektivno treba reagirati, reagiram, jer bih nereagiranjem bio kukavica i izdajica te iste Crkve. Njegove reakcije protiv Crkve koja se pokazala prema njemu kao brižna majka, više nego prema ijednom svećeniku i u vrijeme školovanja, kao i kasnije do umirovljenja, neodoljivo me podsjeća na epizodu jednog afričkog pisca, kojega se ne sjećam, a čitao sam pred više od pola stoljeća. Opisuje jednog neurednog dječaka, koji traži bistri bunar da bi se napio vode. Našavši ga, dobro se je napio, a onda u nj učinio nuždu.
3. Blagoslov obitelji u župi poput Grubišićeve donosili su prihode, kako kaže njegov kolega, spreman to reći na tv, ali pod uvjetom da njegov kolega sociolog dođe s njim na tv i zašuti za čitavi život. Tvrdi taj kolega da mu je don Ivan priznao, kako je mogao primanjima, posebno blagoslovom obitelji, samo u jednoj godini kupiti barem jednosobni stan! Ja ne mogu stajati iza ovoga, jer ne znam, ali sam bio nazočan u društvu našeg sociologa i nekih splitskih svećenika, kada je poznati splitski svećenik don Ivan Cvitanović (opet Ivan) rekao našem 'nepolitičaru': 'Ti ćeš dobiti više za blagoslov kuća, nego sve župe staroga Splita!' Nije reagirao, nego se u svom stilu nasmijao. I takav govori protiv bogatstva Crkve? Veoma me podsjeća na vodeća pera SD kada se bore za prava ugroženih, a – čini mi se – da su njihova primanja (ne plaće) veća od plaće hrvatskog premijera. S njima moj dragi kolega nema nikakva problema.
4. Koliko je dosljedan u poštivanju zakona vidi se iz bijednih drukanja njemu u čast, a protiv zakonskog i poštenog postupka u svezi s primanjem biskupijske mirovine. Što ima normalnijeg od primanja te sume na žiro račun kako se to radi u zakonima pravne države? I umjesto da mu se dade crveni karton novinarski papagaji napadaju nadbiskupiju što mu ne daju mirovinu, a istina je da nadbiskupija želi dati, ali kao i svima, a ne posebnim poštanskim putem. Uz to svaki svećenik, pa i on, treba napisati prima li mirovinu s nekog drugog naslova i da li je veća od 3000 kn. Ako jest nadbiskupija ne daje ništa, a ako je manja daje koliko je potrebno da se zaokruži brojka 3000.
Pamet u glavu, ljubav u srce, molitvu u dubinu savjesti i neka nam ovaj put pomogne dobri Bog da manje griješimo nego li smo to činili do sada., a iznad svega da ne nasjednemo još jednom na slatke i zavodljive riječi onih koji govore, a ne čine. (usp. Mt 23, 3).
Prof.dr.sc don JOSIP ČORIĆ
Primjedbe