VELIKA KOALICIJA
Kolumna Benjamina Tolića: Velika koalicija
Ima stvari kojima se čovjek mora diviti. Eto, primjerice, to čudo kako su se u hrvatskoj liberalnoj demokraciji krasno snašli agenti diktature proletarijata! Pola ih se socijalno demokratiziralo, pola nacionalno pokatoličilo. A niti je onima bilo do socijalne demokracije niti ovima do katoličanstva i nacije.
Treba to razumjeti. Jadni su ljudi bili ideološki brodolomci. Kada im se korablja raspala, htjeli su samo preživjeti. No, čim je pogibelj prošla, apetiti su narasli. I malo pomalo – evo ih opet! Opet apsolutno vladaju. Dakako, ovaj put liberalno. Partija se pred izbore žestoko roguši na se. (Na koga će, kad u politici nema nikoga drugoga?!) Te tobožnji lijevi psiču na tobožnje desne, tobožnji desni na tobožnje lijeve. Padnu i vrlo teške riječi. Ali to jedni drugima ne uzimaju za zlo. Krv nije voda. A i danas - premda se povremeno ideološki prenemažu – „lijevi“ i „desni“ prakticiraju istu vjeru. Ta nova vjera nije manje blesava od marksizma-lenjinizma, ali je barem jednostavnija. Ima samo tri stavka: 1. Tuđinska vrhovna vlast neusporedivo je bolja nego svoja; 2. Hrvatska ne može biti samostalna jer je premalena; 3. Samo dobrostivi duh inozemnoga kapitala jamči Hrvatima blagoslovljenu budućnost.
To su činjenice. No, malo ih se tko usuđuje vidjeti. Ne vidi ih ni negdašnji predsjednik hrvatske Vlade Nikica Valentić. Ali on ih očito ćuti. Odaje to njegov postojani zagovor „velike koalicije“ SDP-a i HDZ-a nakon izbora. Taj nam se zagovor nudi kao politička mudrost i vidovitost, jer Valentić, kada priziva „veliku koaliciju“, misli na političku stabilnost zemlje. Ta je koalicija, veli, potrebna samo u slučaju „časne pobjede“ ove ili one strane. Ali Valentiću „časna pobjeda“ nije poštena pobjeda. Njemu je „časna pobjeda“ – tijesna pobjeda! Odatle izviru pitanja: Kakva je onda premoćna pobjeda? Zar je poraz na izborima nečastan? Može li se „časno pobijediti“ i na izborima koji se provode na osnovi neuredna popisa birača?
Ta pitanja pokazuju što je posrijedi. Nikakva politička mudrost ni vidovitost, nego – blago rečeno – slijepo čuvanje sadašnjega stanja. Valentić naime priziva nešto što neformalno postoji već desetak godina. Koliko je to pogubno, pokazuju goleme nevolje u kojima se nacija danas koprca. Ali Valentić je, s druge strane, u pravu. Dugotrajna neformalna „velika koalicija“ SDP-a i HDZ-a doista je pokazala silnu moć. Dokazala je da može jamčiti političku stabilnost - kolonije. Možda bi to mogla i formalna „velika koalicija“. Ali, tko zna? Hude su družbe obično jače u mraku.
Tvrdnja o neformalnoj „velikoj koaliciji“ SDP-a i HDZ-a djeluje možda nategnuto. Ali samo na prvi pogled. Ona se, na žalost, može vrlo široko argumentirati. Nije li HDZ, protivno svojoj raspravi u Saboru, pomogao SDP-u poslati hrvatske vojnike u Afganistan? Je li se SDP protivio prljavoj HDZ-ovoj hajci na generala Gotovinu? Nije li HDZ, kada se god. 2003. vratio na vlast, odbacio svoj suverenizam i prigrlio SDP-ov integracionizam? Nije li SDP, protivno svomu javno deklariranom stajalištu, pomogao HDZ-u utjerati Hrvatsku bez referenduma u NATO? Nije li HDZ, na radost SDP-a, obnovio četničko-partizanski spomenik u Srbu? Nisu li HDZ i SDP do svršetka „pregovora“ o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji bili glavni stupovi neformalnog saborskog Saveza za Europu? Ne guše li danas i HDZ i SDP javni razgovor o najvažnijemu političkom pitanju – o državnoj samostalnosti i suverenosti?
Kako u svjetlu tih pitanja žalosno izgledaju one krabulje što na predizbornim sajmovima po Hrvatskoj unaprijed slave svoju „časnu pobjedu“! Krevelje se, zibaju se u kukovima, polijevaju jedni druge crvenom bojom, prijete otpuštanjem iz državnih služba, spočitavaju jedni drugima svoju zajedničku otočnu kaznenopopravnu baštinu. A narod zabavljaju na sve moguće načine. Od priča o velekrađama i zlostavljanju „zakonitih drugarica“ do izjava da njih nikada ne će „zaboljeti prepone“ u radu za opće dobro. I, dakako, i jedni i drugi obećavaju mnogo, malko više od potpune sreće. Samo se treba još malo strpjeti, sreća sviće nakon izbora.
A nema dvojbe da će nam se nakon izbora još gore smrknuti, ako se ne trgnemo prije izbora. Zato je krajnji čas da se stvori najveća predizborna „velika koalicija“ – Savez za Hrvatsku – i da se samosvjesno ustane u obranu narodne slobode, samostalnosti i suverenosti.
Primjedbe