"ŽIVOT NIJE FER"

"Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: 'Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.' I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: 'Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?' Kažu mu: 'Jer nas nitko ne najmi.' Reče im: 'Idite i vi u vinograd.'" "Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: 'Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.' Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: 'Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.'" "Nato on odgovori jednomu od njih: 'Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?'" "Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji."

(Matej 20,1-16)

ŽIVOT NIJE FER

„Život nije fer; navikni se na to.“

Bill Gates

Malo tko od nas nije promislio da život nije fer. Ne samo promislio nego i rekao. U sebi ili na glas. To je jedna od onih surovih realnosti koje čovjek jako rano nauči u svome životu. Nitko ne treba čekati punoljetnost, a kamo li zrelost ili čak starost kako bi to otkrio. To se nauči još u vrtiću.

Kreneš u život i dobiješ odmah po nosu. Opali te posred lica činjenica da život jednostavno nije fer. Vaša sestra ili brat dobivaju puno više pozornosti od vas. Tete vas baš nešto ne maze i ne paze u vrtiću. Učiteljica je prestroga prema vama. Nastavnici su vas uzeli „na pik“. Profesori se iživljavaju na vama. Šef vas definitivno ne može smisliti. Susjedi vas mrze. Bračni drug je sve hladniji prema vama. Djeca su vas zaboravila. Prijatelji su vas napustili.

Pa kako onda ne reći: „Život nije fer.“

I mi kada procijenimo i ustvrdimo „da život nije fer“ za to optužujemo „sve živo i mrtvo“, optužujemo one sebi najbliže i one koji su nam najdalje, optužujemo lošu sreću, hudu sudbinu, svoju državu, naravno i samoga Boga, ali sebe – nikada.

Da, život uistinu ponekad nije fer.

Nevoljko odlazimo na proslave godišnjice mature, jer znamo kako ćemo tamo susresti likove koji nisu ni pokušali upisati se na neki fakultet. Mi smo, skoro pa osjedili ili oćelavili studirajući, usavršavajući se, doškolavajući se, a oni namlatili silnu lovu u nekom „export – import“ biznisu, dok smo mi svako malo dizali pozajmnice kako bi nekako vezali kraj s krajem. Ne odlazimo na takve skupove, jer znamo da ćemo, vraćajući se kući, neprestano ponavljati: „Čovječe, ovaj život uistinu nije fer.“

Od djetinjstva kada smo počeli raspoznavati koliko vrijede tenisice druge djece, a koliko naše, pa do usporedbe onoga što mi parkiramo (ako je sreće) ispod prozora, a susjed u garažu s automatskim podizačem vrata, ništa se bitnog ne mijenja. Samo pokretnine i nekretnine.

Mi smo uvjereni kako nas je život zakinuo, jer naš je rad i trud trebalo nagraditi daleko većim iznosima, našu je naobrazbu trebalo potpuno drugačije vrjednovati, našu je „pamet“ trebalo prepoznati ... ali ... eto ... što smo ono rekli ... život nije fer.

No, mi neprestano trubimo kako imamo svoja prava, i naše pravo broj jedan jest pravo dobiti u životu da nam se ostvare naša prava. Puno je tu nešto prava, ali bojim se da pravde nema ni na vidiku. Ili je to neka „nova pravda“. Vjerojatno. „Jer ste vi to tražili!“

Neko vrijeme čovjek se nosi s tom činjenicom. Pokušava nešto na optimizam. Uvjeravaju te: „Misli pozitivno!“ I zna to i djelovati. Baš kao i tableta za glavobolju. Neko vrijeme. Ali onda život „uhvati zalet i razvali te“, a ti se nisi ni snašao.

To je obično onda kada se loše stvari događaju dobrim ljudima, a događaju se i događati će se. Dobri umiru mladi i iznenada, a opaki uglavnom žive dugo i naizgled sretno. Plemeniti dobivaju rak i veliku patnju dok su oni zli uglavnom zdravi i veseli. Pošteni i dosljedni ostaju bez posla, a lažljivci i varalice se bogate. Heroji čame po kazamatima, a izdajice vladaju.

Uzalud vam u takvim situacijama sva pozitiva. Ponekad (e da je samo ponekad, kažete vi) je život tako nepošten da ne pomaže nikakvo pozitivno razmišljanje, nikakvi tečajevi joge, duboko disanje, traženje čakri, meditacija, feng ovaj ili onaj. Uostalom pokušajte tim pristupom nešto reći dragovoljcu s PTSP-jem, čovjeku bez posla ili osobi s teškom dijagnozom. Pozitivno misli! Mo'š mislit.

I to je trenutak kada mi počnemo propitkivati, ne samo je li život fer, nego i je li sam Bog fer. Od postanka čovjek se znao često upitati: „Pa dobro, je li moj Bog fer?“ Sjetimo se strpljivog Joba, proroka Jeremije i Habakuka, Josipa kojeg su braća prodala u ropstvo. Biblija je puna onih koji su promislili da Bog nije fer.

U današnjem čitanju svjedočimo o nezadovoljstvu radnika u vinogradu, koji su mrmljali na domaćina, nezadovoljni, jer je isto platio njih koji su „podnosili svu tegobu dana i žegu“ i one „od jedanaeste ure“.

Reče netko da je ova parabola nalik bakalarevom ulju kojeg su nam naše drage majke davale kada smo bili mali. Znaš da je to ulje dobro za tebe, vjeruješ onome tko ti to ulje daje, ali sve je to uzalud i ne pomaže kod gutanja ulja. Nama jednostavno „ne ide niz grlo“, a „ni u glavu“ da je domaćin vinograda postupio fer.

„Pa to nije fer!“ prosvjedovali su radnici koji uraniše zorom u vinograd. Isto smo pomislili i mi čitajući današnju parabolu. Bio to strpljivi Job, bili to oni radnici u vinogradu, koji su radili čitav dan, bio to Jeremija ili Josip, bili to vi ili ja, prije ili kasnije, morati ćemo priznati da postoje trenutci u našem životu kada se pitamo je li Bog fer?

I pitamo se mi, svi se mi to isto pitamo, ali svi mi isto tako lako zaboravljamo činjenicu da Bog nama ništa nije dužan i da Božja pravda ne funkcionira onako kako to funkcionira ljudska pravda.

U odnosu prema Bogu mi smo ljudi – dužnici. Bogu svi sve dugujemo. Da, baš tako. Dugujemo mu svoje vrijeme, svoje talente, svoje imanje i svoje znanje, svoje živote. Svi smo dužnici i nama Bog ništa dužan nije. Mi ne zaslužujemo ništa, jer nam Bog ništa ne duguje. A kad nam Bog ništa nije dužan onda nemamo što mrmljati da život nije fer i ljutiti se na Boga što prihvaća one „od jedanaeste ure“, koji po našem sudu i po našoj pravednosti zaslužuju daleko manje nego mi koji smo „podnosili svu tegobu dana i žegu“.

Božja pravda nije ljudska pravda, a pogotovo nije „nova pravda“. Pravda ovoga svijeta je selektivna. Nije jednaka za sve ljude. To su mnogi osjetili i još uvijek osjećaju na svojoj koži. I ljubav i pravda izviru iz Boga. Pravda ne može bez ljubavi, jer ljubav pravdu vodi dalje, jer ona ne može dalje sama. Pravda dobiva smisao tek kada su uz nju Božja nemjerljiva ljubav i milost – za manje od dana rada, čitava dnevnica, što po ljudskim kriterijima nije fer, ali u Božjim jest.

Svjetska pravda u sebi ima ugrađenu sistemsku grešku. Ne može daleko. Ne može daleko, jer je ekskluzivna i izbirljiva, jer je sama sebi dovoljna. Božja milost za svakoga je jednaka. Za svakoga bez razlike.

Ova parabola u izravnoj je suprotnosti s mentalitetom koji dominira našim životima. Uvijek su nam govorili, a mi smo u to i povjerovali, i na sve u svome životu primijenili, da trebaš dobiti onoliko koliko si uložio. Ali to se u Isusovoj priči ne događa. Ova nas priča izaziva da odustanemo od klišeja koji su nam usađeni u glavu, od razmišljanja koja vladaju našim duhom. Ne smijemo na Kraljevstvo Božje gledati kao na poslovni subjekt.

Priznajmo, to nama nije lako. Teško je, jer smo mi tako izdresirani razmišljati. Možda ćemo mi danas nakon ovog čitanja ustvrditi kako nam je konačno sve jasno, ali čim se nešto slično dogodi u našem poslovnom, obiteljskom ili vjerskom okruženju mi ćemo uzviknuti: „To nije fer!“

Mi slijepi, gluhi i poslušni, živimo u svijetu hijerarhije i protokola, djecu nam odgajaju na teoriji podrijetla vrsta, život nam kroje krojači kod kojih nikada ni na probu nismo otišli, a kamo li izabrali materijal, pa zar je za čuditi se da sumnjičavo vrtimo glavom na Isusove riječi: „Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.“?

Kraljevstvo Božje nije položeno na pravdi koja govori da svatko dobiva prema zasluzi, na onome što je po ljudskim kriterijima fer. Mi smo ovaj svijet pokušali urediti po tim i takvim postulatima i sada vidimo gdje nas je ljudska pravda dovela. Sve puca po šavovima. Sve se raspada.

Kod nas pravdu simbolizira žena zavezanih očiju, sa vagom u ruci. Slijepa, bezosjećajna, navodno nepristrana i uravnoteženo objektivna. I to mi nazivamo pravdom. Ali Božja pravda nema veze s ovom našom pravdom. Božja pravda nije slijepa, ona ne odustaje, ona ustrajava, ona je milosrdna i nikada nije bezosjećajna. Na njezinim tezuljama su poravnate ljubav i milost i to je savršeni balans. To je savršena pravda. To je fer.

Ako je jedino ono što mi od Boga tražimo „fer život“ onda ćemo jedino to i dobiti. „Uzmi svoje pa idi.“, kaže Bog. Uzmi taj nesretni „denar“ ako ti je toliko do njega stalo. Uzmi ga. I idi.

Ali ako nama nije do „denara“ nego nam je do Boga, onda se možemo nadati puno većem dobitku od pravednosti. Da, život uistinu zna ne biti fer, ali dobra vijest glasi – Bog je fer.

Možda nas pozove i „o jedanaestoj uri“ i odvede u svoj vinograd.

„Život nikada nije fer;

možda je dobro za većinu nas što nije.“

Oscar Wilde

Ivica Ursić

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE