PAVUNA PREMIJER


Na crti svođenja hrvatskog parlamentarizma na dvostranačje s demokratskim ukrasom nekoliko probranih manjih stranaka (HSS, HSLS, IDS, HSU, SDA, SDSS), stožerni HDZ i lijevi SDP se u predkampanji trude uvjeriti birače u značajne međusobne programske i kadrovske razlike, ne bi li na taj način pridobili povjerenje svih 'građana' i svih 'nacionalista' . Ni inače skloni mu mediji ne mogu pomoći recimo don I. Grubišiću prikazati se građanskijim i socijalno osjetljivijim od SDP-ovih 'humanitaraca' Kotromanovića, Linića, ili Ingrid A. Marinović. Kao što će birače teško uvjeriti primjerice M. Čondić (HSP), G. Dodig (Hrvatski Plamen) ili H. Hitrec (Hrast) da bi s njima u Saboru bile ispravljene krive hadezeovske Drine, od progona i ponižavanja branitelja do stavljanja stranih banaka u funkciju hrvatskih interesa.

PREDIZBORNE ISPRAZNICE

Sjetimo se samo uvjerljivih nastupa bivšeg premijera Sanadera kad je u prošloj kampanji grmio s govornica, uvjeravajući birače kako je „svaki glas za HSP – bačen glas, zapravo glas za SDP“. Sve da je tada i bio u pravu, pitanje je hoće li birači i ovaj put biti prisiljeni birati izmedju manjeg i većeg zla. I dok je stanje na ljevici manje-više jasno jer su rijetki borci za bolju prošlost i svjetliju budućnost ostali izvan KUKURIKU koalicije, na hrvatskoj desnici (ljevica i desnica se koriste kao uvjetni termini daleko složenije podjele na hrvatskoj političkoj sceni) se nikako ne uspijeva okupiti snažna i uvjerljiva politička snaga koju bi razočarani HDZ-ovi birači ko i oni kojima godinama ne izlaze na izbore, mogli prepoznati kao moguću pobjedničku alternativu. Tako u HSP-u vjeruju kako su si samodostatni ne samo za prelazak izbornog praga (što možda i jest ostvarivo) nego i za povratak u dane kad je HSP u Saboru bio zastupljen s devet zastupnika. Još od tzv.bjelovarske inicijative, od sada već davnog pokušaja ujedinjavanja desnice, predsjednik HSP-a, D. Srb ostaje na istim pozicijama s argumentima „jedno-i-pol-stoljetne tradicije pravaštva“ i u nadi da će s nekim novim, makar i nestranačkim imenima vratiti tu staru slavu HSP-u. Njega ne zabrinjava što mu neki predloženici ne bi prošli ni unutarstranačke izbore. Nije mu problem ni što su od proklamiranog svepravaškog ujedinjenja miljama daleko ostali HSP AS, HČSP, HPB, i niz drugih stranaka bar nominalno pravaške orjentacije. Ni Srb ni Đapić se nisu usudili osuditi sramno sudjelovanje HSP BiH u koaliciji s bošnjačkim SDP-om u nelegitimnoj Vladi Federacije BiH, protivno volji većine Hrvata u BiH.

Iako ih tek uvjetno spominjem kao desnicu, dosadašnji zastupnici HDSSB-a čvrsto vjeruju da bi mogli udvostručiti broj mandata u Saboru. S kojima planiraju i dalje biti opozicija i opoziciji i vladajućoj koaliciji!? Ni lijevo ni desno, samo pravo, makar to pravo vodilo u slijepi politički ćorsokak. Možda neobjektivno, ali bez parlamentarnih HSP-a i HDSSB-a, svaka moguća koalicija desnih stranaka bit će percipirana i javno obilježena ne samo kao nemoćna, besperspektivna grupacija stranaka, udruga i pojedinaca, nego će biti unaprijed osuđena kao antihadezeovska, ergo protunacionalna ili isključivo nacionalistička koalicija koja samo „razbija desno orjentirano biračko tijelo“. Uzalud Jurčević, Hodak i Relković jednako udaraju po slabostima SDP-ovih i HDZ-ovih perjanica. Jer, tko sad može biti radikalniji od Karamarka, desniji od Šeksa, jasniji spram istočnih susjeda od J. Kosor? Hoće li narod opet nasjesti nakon stotinu tisuća premijerkinih prijeđenih kilometara, stotinu novih kamena temeljaca, tisuće prerezanih predizbornih vrpci, dodvoravanja umirovljenicima, saniranja propalih poduzeća, obećanja Potemkinovih mostova,...??? Hoće, jer bez snažne alternative koja bi bila kadra uvjeriti narod u mogućnost radikalnih promjena, počinje se među birače HDZ-a i SDP-a sijati isprobani antiotrov velikih stranaka: birajte manje zlo. Ni suđenje bivšem premijeru, ni eventualne nove haaške presude hrvatskim časnicima, ni realni strah od eu-ropstva, ni mogući socijalni nemiri – ništa ne će zaustaviti jurišnike Saveza za Europu. Nije Ivo Sanader govorio samo u svoje ime da nema te stvari zbog koje smo spremni zaustaviti naš put u EU. To je mantra svih hadezeovaca i esdepeovaca, bez razlike. Zato je u pravu biviši ministar pravosuđa Šimunović kad kaže da „uopće nije važno tko će pobijediti na izborima“. Zaista, što bi to novo ponudio SDP umjesto već viđene HDZ-ove sluganske politike spram institucija međunarodne zajednice?

NADA UMJESTO OČAJA

Ipak, osobno vjerujem da postoji osoba koja bi u personaliziranoj kampanji, kao nositelj svih lista HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA, kao premijerski protukandidat Milanoviću i J. Kosor, u blic kampanji za kratko vrijeme uspio osnažiti vjeru u apsolutnu pobjedu SAVEZA ZA HRVATSKU, vratiti nadu poniženim braniteljima, umirovljenicima i radnicima, izgubljenim naraštajima mladih, koji ili godinama ne glasuju ili će prvi put imati prigodu birati narodne zastupnike. Znam da takvog kandidata ne bi mogli ignorirati mediji, jer bi već svojom najavom kandidature privukao i CNN i BBC, Washington Post i Times, Pravdu i Oslobođenje, ... jer je on sam po sebi most izvandomovinskih Hrvata i nas koje je „slatkost bašćine uzdržala“ u prelijepom, ali pomalo otužnom predvorju Europe, i na koncu, jer je i dosad uspijevao pronaći komunikacijski kanal do šire hrvatske javnosti. Pitanje je samo jesu li politički Liliputanci hrvatske desnice svjesni vlastite nemoći, vide li sve rizike u koje naciju može odvesti isti ovaj ili sličan saziv Sabora i jesu li spremni prihvatiti neovisnog, svjetski priznatog intelektualca, neucjenjenog i neucjenjivog, nepotkupljivog i prološću neopterećenog, zajedničkog premijerskog kandidata.

Ako s jedne strane, Karamarko i Rohatinski mogu preko noći biti lansirani kao desno i lijevo veslo istog korporativnog čamca, ne znam zbog čega se na isti način biračima tzv. desnog političkog kruga ne bi mogao nametnuti ne manje poznati kapetan novog hrvatskog broda. Ako su Todorić i drugovi spremni „odriješiti kesu“ za spomenuti dvojac, siguran sam da bi se našli i ljudi i sredstva za kratku ali učinkovitu kampanju SAVEZA ZA HRVATSKU. Sve drugo je put u sigurni poraz tzv. treće opcije i trajno stabiliziranje ovog i ovakvog HDZ-a te mogućnost njihova daljnjeg (ne)prikrivenog koaliranja sa SDP-om i predstavnicima manjina na štetu ukupnih nacionalnih interesa Hrvata u Hrvatskoj, poglavito u BiH. Namjerno ne otkrivam ime premijerskog kandidata jer je ono vidljivo iz opisa ali i zbog poštovanja spram tog čovjeka dok sve ne bude spremno i dok Šišljagić, D. Srb, Ž. Sačić, J. Jurčević, I. Relković, B. Tolić, D. Pešorda, G. Dodig, Miljak, pa i R. Tomašić i Ž. Markić ne supotpišu svojevrsnu Rezoluciju buduće hrvatske parlamentarne većine s jasnim stavovima o već spomenutim temama vanjske i unutarnje politike, realnim gospodarsko-socijalnim programom izlaska iz krize i prisegom služenja vlastitom narodu a ne međunarodnoj zajednici. Znam da je to teško postići, ali vrijedi bar pokušati.

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE