E, MOJ ZVONKO!

„Dragi Zvonko“ – započinjem pismo Bušiću, ali problem nastaje već kod prve riječi, jer dragi je Ivo (Sanader), draga je Jadranka (Kosor), a dolaskom u Hrvatsku, draga je postala i Angela (Merkel). Otprije su si dragi Boris (Tadić), Milorad (Dodik) i još jedan Ivo (Josipović), te to ne može nikako biti prikladna riječ za obraćanje Zvonku Bušiću, jer on nikako ne spada u navedene. Ne uklapa se. Odskače. Visoko iznad njih.

Zato mi je nekako najprikladnije reći mu: E, moj Zvonko! Ako i ništa ne kažem, sve znaš... No, ipak osjećam potrebu ispričati ti se i reći koliko me je sram što si zatekao ovako nespremnu i zaspalu Hrvatsku! Učmalu u svom jadu, očaju i rasulu. Sram me je što su najbolje među nama locirali, identificirali i poslali na dugo putovanje s kojeg si se ti tek nedavno vratio. Što nismo bili spremni biti talac jednog čovjeka – Ante Gotovine, ali smo potpuno spremni biti robovi drugog čovjeka ili više njih. Ne znamo točno ni kojih. Ali to nije ni važno. Glavno da nisu Hrvati. A roblje će biti, već znamo, i naša djeca i unuci, jer prodano je sve što se prodati moglo. I izdano sve što se izdati moglo!

Sram me je, što si se, nakon što si dao više od pola života, svoje najbolje godine, od 11. rujna 1976. do 24. srpnja 2008. godine, za hrvatske interese i svoj san, vratio u ovakvu hrvatsku okrutnu zbilju. Dođeš napokon doma, kamo te srce vuklo i radi čega te duh nije napustio sve te duge godine i zatekneš nas da ne bdijemo. Sve smo profućkali. Ko djeca koja su ostala sama doma, došao tat i na prevaru sve odnio. Ono što nije mogao odvući – razlupao i srušio. A ti još imaš snage i volje skupljati olupine i lijepiti krhotine! Još više mi je žao što nismo uspjeli skupiti mrvice i pospremit dom, jer oni od kojih si očekivao da će pomoći, miniraju svaki tvoj pokušaj. Sram me... da si sve to morao doživjeti u Lijepoj našoj. I je li naša – vrlo je upitno, a da je još uvijek lijepa, mora se priznati.

Poput vala Jadranskog, zapljusnuo si nas Zvonko ti, svojim duhom oduševio i nadu probudio. Prašinu uskovitlao i sve sile uskomešao. Mnogima si zasmetao, a na svoje veliko iznenađenje, ponajviše nazovi-hrvatskim desničarima. Ili samo izvršavaju poslovne obaveze prema svojim mentorima. Zaista si ugrozio njih i njima zajamčenih 0,7 %, pa do izvjesnih 5,2 % kojima se nadaju na predstojećim izborima. Mogli su osvjetlati obraz. Ali nisu oni dorasli onoj političkoj snazi koju su s tobom mogli i trebali predstavljati i postati relevantan faktor sa bar trećinom osvojenih mandata. Uostalom, što bi oni s tim? A i što bi im rekla Jaca? Evo npr. prof. Miroslav Tuđman, sam može osvojiti 1%, pa je, svjestan toga, dao javnu podršku tebi – bezuvjetno, a onda Kosorici – uvjetno! Nakon svega. Baš me zanima koje će on mjere primjeniti prema Jaci ako mu ne ispuni uvjete? Hoće li možda nju i Šeksa izbaciti iz HDZ-a, kao prije oni njega i njegovu majku Ankicu? Zanima me i hoće li general Sačić možda lupiti šakom o stol i stvoriti 12 Bušića, kako reče? Za tvojih 12.000 dana! Zatvorskih, dakako. Ta, što je to spram njegovih 66! Nadam se da je Željka Markić odahnula, jer se riješila „najvećeg i jedinog problema“ – Bušića! A posebno me zanima hoće li Ruža Tomašić, obzirom da te nije uspjela poniziti izbacivanjem iz stranke, kako je najavila, (jer si sam otišao), ovih dana ipak dobiti pismo od premijerke Kosor, u kojem piše: „Draga Ružo, odobravam ti nagradu koju si sama zatražila. Uostalom, zaslužila si je! Baš kao i onu prije što si sama zatražila od predsjednika, dragog Ive (Josipovića)!“ A što tek reći za umišljene veličine rascjepkanih HSP-ova, koji za 20 godina ne učiniše baš ništa?!

Svi oni nemaju potrebu dokazivanja svojeg hrvatstva ujedinjavanjem, ali eto ti si morao njima dokazati svoje domoljublje ne stvaranjem vlastite stranke, što me neodoljivo podsjeća na slučaj Ivana Šimonovića koji je govorio američkom veleposlaniku, da će osobno otići u zatvor generalu Gotovini i zatražiti ga da dokaže svoje domoljublje. Konačno, što reći za novinare koji primaju plaću da pišu kako im se kaže, pa se vade da su u duši Hrvati, ali ne smiju to javno...

Pišu sad i žale neki za tobom, kao da si umro. I nazivaju te posljednjim tuđmanovcem, s čim se nikako ne mogu složiti. Ta zašto bi ti imao potrebu biti tuđmanovac? Ili ja? Takve potrebe imaju oni koji ne znaju kamo pripadaju, pa su: tuđmanovci, mesićevci, titoisti, staljinisti, komunisti, yugovići, europejci, masoni, gayevi...ovisno o potrebi. Sami su nitko i ništa, pa se moraju prikačiti nekome. Ti si Hrvat i bio si to 1976. godine i 1970. ali i 1946. kad te tvoja Kenduša zadojila hrvatstvom. Franjo Tuđman, ma kolike njegove zasluge kasnije bile, 1946. imao je neke druge prioritete, pa kako bi ti onda mogao biti njegov stopoljubac. Ti si zadojen onim za što su njemu trebale godine povijesnih istraživanja da uvidi. Osim toga, da si ti ili koji drugi zadojeni Hrvat kojim slučajem bili na njegovom mjestu, vjerujem da nikad ne bi ostala neistražena ubojstva Ante Paradžika i drugih Hrvata i nikad ne bi bio potpisan daytonski sporazum za potpunu katastrofu BiH Hrvata. A lustracija bi se odavno provela! Ukratko rečeno. Pokušao si Hrvate ujediniti, no, ispada da je i u američkom zatvoru lakše zadržati slobodu duha, nego u Hrvatskoj. Nek bude Hrvatska, makar i komunistička! – uzvikivali su neki zadojeni Hrvati prije. Tolika je želja bila u njima, da nisu shvatili svu pogubnost te ideje, pa ju danas moramo ispaštati. I skupo plaćati!

Znam, Zvonko, strašno je da se u Hrvatskoj ni danas ne smije javno podržati iskrenu hrvatsku opciju. Ne vrijedi trošiti riječi na sve one pokušaje uvaljivanja ti raznoraznih „domoljubnih“ udbaša. Zajedničko svima je da su odmah prepoznali da im upravo od tebe prijeti najveća opasnost. U strahu da se ne bi probudili Hrvati uljuljkani u svoju bezvoljnost i očaj, sve su učinili da te zaustave. Da zaustave Hrvatsku! Nije njima u interesu da Hrvatska postane poput Austrije i Švicarske, kako si ti to priželjkivao još daleke 1976. Što bi rekao tvoj američki odvjetnik danas, 35 godina poslije, kako se gadno prevario tješeći te da će i Hrvatsku jednom obasjati sunce?! A tek američki sudac, koji je smatrao da su vaši razlozi pravedni i koji je Juli gledao kao otac kći, kad bi znao da tvojoj ljubljenoj Penelopi danas nije dopušteno otići posjetiti svoju staru i bolesnu majku? Samo zato što se zaljubila u jednog Hercegovca. I zavoljela njegovu hrvatsku domovinu!

Netko je nedavno napisao da je bio uzvanik na plesnjaku 29. 11. 1970. u neboderu na Trgu, povodom proslave „dana republike“, kad je Juli bacala letke domoljubnog sadržaja, te da se u njemu, unatoč tome što je bio komunist, probudio nacionalni duh i domoljublje: „Milicija nas je rastjerivala, ali dok je sprovodila te dvije američke djevojke, svi smo bili puni ponosa i postao sam svjestan da sam Hrvat. Za tu promjenu u meni i nacionalno buđenje zaslužne su te Amerikanke, dakle Juli i prijateljica joj, po Zvonkinom nalogu, kako sam kasnije saznao.“

Američki, pak, Hrvati ponosili su se kad se netko, napokon, usudio reći da i Hrvati postoje i da zaslužuju državu, kao i drugi narodi! Zato i jesu skupili 7 milijuna dolara za tvoju obranu. Bili su jedinstveni kao danas oko haških presuda! Stoga se i bojim da će nakon dva, tri desetljeća, Ante Gotovina doživjeti isto ono u svojoj Hrvatskoj, što danas, Zvonko, doživljavaš ti!!! Hrvati, na žalost, ne poštuju i ne cijene žrtvu za Hrvatsku! Z A B O R A V je jedino čega se Hrvati nikad odreći neće, a svega se drugog kroz povijest odricaše, svojeg hrvatstva ponajviše.

A meni je bila čast, Zvonko! Posebno što prisustvovah brojnim dirljivim susretima različitih ljudi s tobom. Bili su to nepredviđeni, spontani i skreni susreti, bez kamera, novinara, bez protokola i naročito bez namještenih osmijeha. Zapravo, većinu preplave osjećaji i plaču pri susretu s tobom, prisjećajući se, valjda, vlastitih patnji i boli koje su prošli. Samo u jednom danu preko stotinu ljudi tražilo me da ih slikam s tobom! Urezao mi se u sjećanje posebno trenutak kad su ti pristupili Vukovarci, roditelji sina jedinca, hrvatskog branitelja, poginulog u Tigrovima! Izljubiše te plačući i zamoliše me da te slikam s njima i to nekoliko puta, kako bi dobili što bolju sliku! Pomislih: „Konačno, to je to! On može povesti Hrvate, njega osjećaju kao svojeg, njemu vjeruju i s njim se poistovjećuju. On im može vratiti ponos!“ Da, baš zato što svoj nisi izgubio svih ovih godina.

Želim još izdvojiti kratki, vrlo dirljivi, ali i vojnički odlučni govor generala Glasnovića, jer je to bio čin kojim vojnik odaje priznanje i časnik poštovanje, te smo svi zapljeskali: „Ma čovječe, 32 godine... klanjam se i izražavam svoju podršku!“

I moju podršku imaš! Za svaku svoju odluku. Poštujem i razumijem! Ali ovo je poraz hrvatstva i to težak poraz. Jer Hrvati nisu prepoznali povjesni trenutak niti za ujedinjenje, niti za očuvanje suverenosti! Na žalost i na sramotu svoju. A na tvoju veliku tugu. I moju.

Još nešto: Da ćeš pregrupirati redove i vratiti se u igru nada se bar 39.312 osoba, koje su ti u 24h nakon povlačenja poslale svoju web podršku. Svakako nedovoljno, ali svi „hrvatski“ stranački čelnici bili bi impresionirani kad bi dobili i približnu podršku. Uostalom, toliko će otprilike nazovi-desne stranke dobiti ukupno na izborima glasova i to raspodjeljeno na 10-ak njih! Dakle, Plamen si ipak užegao, a za rasplamsavanje trebaju ljudi...

Portal ‘Politicka scena’

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE