MRTVI SU OKLEVETANI, ŽIVI OSUĐENI, A OLUJU OBILJEŽAVAJU ONI KOJI S NJOM VEZE NISU IMALI

Kada se predsjednik Franjo Tuđman nakon Oluje ponosno s hrvatskim generalima popeo na kninsku tvrđavu i razdragan poljubio hrvatsku zastavu pustivši je da vijori nad Kninom, valjda je cijela nacija dijelila slično oduševljenje. Prošlih dana kada se obilježavalo šesnaestu obljetnicu Oluje cijeli je državni vrh, nakon što duže vrijeme nije dolazio, bio u Kninu. Ali nije bilo ni traga nekadašnjem oduševljenju. Šesnaest godina nakon opće sreće i ponosa zbog Oluje, Hrvatska nije baš sretna zemlja. Ona je i višestruko podijeljena zemlja. Pa djelomično i Olujom i odnosom prema njoj.

Dok se vrh države službeno slikao oko novoga kninskoga spomenika ratnoj pobjedi, Oluje se sjećalo političarskim govorima, tj. službeno, suzdržano i prigodničarski. I manje-više dosadnim poetsko-pjevačkim programom kvazidomoljubne namjere, očito više namijenjenim političarima nego okupljenom narodu. A ni njega baš nije bilo “u velikim količinama”. Sve domoljubno žešće i ove se godine slilo u Čavoglave i uživalo s Markom Perkovićem Thompsonom. Dan pobjede se neusporedivo masovnije i oduševljenije slavi u tome selu Dalmatinske zagore nego u “kraljevskom gradu”. Ništa čudno, jer “detuđmanizacija” tako strasno razmahana nakon Tuđmanove smrti zahvatila je i samu bit Oluje i sve što je ona za Hrvate značila. A značila je slobodu, ponos i pobjedu.

Sustavnom i suptilnom destrukcijom mišljenja i pamćenja, stalnim suhim pranjem mozgova i “prevrednovanjem prošlosti” pod sumnju je podvedena i sama ratna pobjeda. Ljudi osjećaju i znaju da je to objeda i laž, da zbog nekoliko tatova i ubojica ne može biti sumnjiva cijela hrvatska ratna pobjeda.

A baš je ona proglašena suspektnom. Pa i uz prešutnost i prijetvornost vlasti i političkih vrhova. Je li se Oluju onako mlako, mlitavo i kukavno trebalo prepustiti Haagu?

Nije li “predsjednik-građanin”, Stipe Mesić, domaćim i stranim mufljuzima i žbirima, “zbog demokracije” i “detuđmanizacije”, otvorio tajne državne arhive kao javnu kuću? Nije li se vrli Ivo Sanader Remetinečki, dok nije dobio vlast, u Splitu derao – “Ne damo naše generale!”, a čim je na toj prevari dobio izbore i postao premijerom, naredio izradu tzv. akcijskoga plana za lov na hrvatskog naj-generala, Antu Gotovinu? Nije li u Sanaderovoj Vladi bila i današnja premijerka, Jadranka Kosor? Ne “blizika” li se naš predsjednik Ivo Josipović, veselo zdravi i rado sastaje sa srpskim predsjednikom Borisom Tadićem, kojemu je svaka obljetnica Oluje samo povod da je nazove zločinom? Puk sve to sluša, gleda i zna, i onda, logično, umjesto na kninski susret s političkim vrhom, ode u Čavoglave. Tamošnje je okupljanje zapravo svojevrsni bunt i prosvjed protiv političkoga licemjerja. A licemjerja je i u samoj kninskoj političkoj paradi. Jer, najzaslužniji za ratnu pobjedu su ili mrtvi ili u zatvoru. Mrtvi su oklevetani, živi osuđeni, a obilježavanje Oluje ostalo je onima koji s njom nisu imali nikakve veze.

Kao što su oklevetani vođe ratne pobjede, povrijeđeni su i mnogi ratnici i pučani koji su ih slijedili i poštovali. Medijskom su demonizacijom i svi oni svedeni na “primitivce”, “ognjištare”, pa i na “ustaše”.

Slavljenje Oluje u Čavoglavama prosvjed je i protiv takvih krivotvorina i podmetanja. A najviše protiv političke dvoličnosti vlasti, koja javno veliča Oluju kao veliku ratnu pobjedu bez koje ne bi bilo Hrvatske, no koja političke i vojne vođe nije obranila od klevetnika i optužbi. Puk povrijeđenoga osobnog i nacionalnog ponosa zato tako brojno i iskreno ide u Čavoglave, a ne u Knin. Osamdeset tisuća ljudi u Čavoglavama prema valjda ni osam u Kninu, nisu samo kulturološki fenomen, podvala da Hrvati “vole derneke”, kako sebe, narod i političare uvjeravaju medijski mandarini, nego porazna nacionalna činjenica.
(M. Jajčinović, VL)
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE