JOSIP JURČEVIĆ GOVORI ZA DRAGOVOLJAC.COM

Posljednjih dana 'hrvatski' mediji prepuni su napisa vezano za incident koji se dogodio između članova HRAST-a. Spominju se masovne tučnjave, krađe i prijave, što sve skupa baca vrlo ružnu sliku na hrvatski politički prostor. Kako bi razjasnili o čemu se tu doista radi, razgovaramo sa prof Josipom Jurčevićem, čovjekom čije je domoljubno djelovanje već godinama poznato hrvatskoj javnosti. Zbog čega je uopće trebalo stvarati politički pokret Hrast?
Hrast je jedan od niza pokušaja koji su namjeravali objediniti razasute domoljubne stranke, organizacije i pojedince s ciljem da se napokon zajednički izađe na sljedeće parlamentarne izbore, a potom se to trebalo ponavljati i u budućnosti. Takvih pokušaja je bio cijeli niz u proteklih 20-ak godina, no redovito se nije uspijevalo zbog niza različitih razloga: objektivnih i subjektivnih.
S jedne strane, vladajuće strukture koje su naslijeđene iz bivše Jugoslavije cijelo vrijeme golemo, raznovrsno i moćno djeluju protiv nastanka i uspjeha bilo kakve hrvatske politike. A iste strukture su bilo kavu hrvatsku politiku doslovno i potpuno pogubile 1945. g. te potom onemogućavale nastanak i svakog njezinog zametka. O tome možda najzornije svjedoči „obični“ statistički podatak da je u Hrvatskoj od 1945. do 1990. vođeno čak 30-ak tisuća političkih procesa u kojima je za tzv. politički krimen osuđeno približno 100 tisuća osoba.
Tako se ideja hrvatske državotvornosti i nekih hrvatskih političkih djelovanja desetljećima organizirano održavala jedino u hrvatskom iseljeništvu. No, iseljeništvo je bilo raspršeno diljem svijeta, bez potpore međunarodnih čimbenika i mogućnosti ozbiljnijeg utjecanja na događaje u domovini.
Osim toga, jugoslavenske komunističke strukture su i nama u domovini i hrvatskom iseljeništvu nametale tzv. povijesnu krivnju, da je svaka i bilo kakva hrvatska država nužno zločinačka. Još ni danas nismo svjesni koliko su praktični mehanizmi i psihologija te „povijesne krivnje“ utjecali i utječu na sve što se događa u Hrvatskoj i s hrvatskom državom. Tu je možda najpoučnija Haška priča.
Stoga je objektivni startni položaj bilo kakve hrvatske politike jednako težak bio krajem 1980-ih, kao i danas. Čak i ono što se danas u Hrvatskoj naziva i predstavlja hrvatskom politikom zapravo je lažni proizvod kojeg su osnovali ili infiltrirali protuhrvatski interesi. Unutar toga bespomoćno se utapaju mnogobrojni pojedinci koji su imali časne namjere.
S druge strane, a pod utjecajem naznačenog povijesnog i aktualnog stanja, kod hrvatskih domoljuba se potiču i razvijaju mnogobrojne subjektivne duhovne slabosti i temeljna neznanja, koje dodatno destimuliraju i onemogućavaju bilo koji oblik zajedništva, a naročito političkog.
Zbog svega naznačenog treba imati beskonačnog strpljenja i vjere da se hrvatska politika mora roditi i djelovati u Hrvatskoj. Svi dosadašnji neuspjesi ne smiju sijati malodušje i nevjericu, nego biti poukama i dodatnom snago za uspostavu i provođenje hrvatske politike. Ili hrvatske politike neće biti.
Na tragu ovakvih povijesnih uvida, znanja i svijesti te nacionalnih i socijalnih motiva treba promatrati i vrednovati sve pokušaje rađanja hrvatske politike. U te pokušaje svakako pripada i iskustvo s Hrastom.
Kakvi su sadašnji izgledi za nastanak hrvatske politike?
U ovom sadašnjem slučaju (Hrasta i ostalih aktualnih pokušaja) situacija je značajno izglednija i sudbinski odgovornija nego u ranijim pokušajima, jer su dosadašnji upravljači izdali sve hrvatske interese i Hrvatsku doveli pred državno i društveno rasulo, te je očigledno da su naredni izbori barem jednako presudni za hrvatsku budućnost, kao što su to bili i izbori 1990. godine.
Objektivno gledajući, sadašnja situacija je idealna za nastanak i veliki uspjeh hrvatske politike. Svi dijelovi upravljačke strukture u Hrvatskoj, znači vladajući i oporba, izgubili su povjerenje birača, a u Hrvatskoj bjesni duboka materijalna, upravljačka i duhovna kriza kojoj se ne vidi kraja. Krizna vremena su uvijek i svugdje u svijetu bila vrijeme dubokih promjena.
Ako sada ne nastane i ne postane odlučujuća hrvatska politika, tada je pitanje koliko stoljeća će naredni naraštaji čekati novu prigodu. U slučaju neuspjeha bila bi to neoprostiva i najveća odgovornost našeg naraštaja prema budućnosti, jer bi naraštaj koji je stvorio državu postao izdajnik svega dobroga što država znači jednoj naciji.
Tako je iskustvo s nastankom i rušenjem Hrasta veoma zanimljivo i nadajmo se poučno svima koji će sada i nadalje pokušavati promijeniti situaciju u Hrvatskoj, pa je korisno i u ovom razgovoru navesti podosta detalja.
Koji su Vaši motivi za bavljenje politikom?
Moji osobni motivi i razlozi ulaska u politički život proizlaze iz naznačene opće hrvatske situacije. Nisam bio u komunističkoj partiji niti sam se nakon 1990. g. uključivao u novonastale stranke, iako sam bio društveno veoma aktivan. Primjerice, bio sam srednje istaknuti sudionik Hrvatskog proljeća, a od proljeća 1991. g. bio sam dragovoljac Hrvatskog domovinskog rata. Na prošlim predsjedničkim izborima odlučio sam se prvi put izravno uključiti u politički život.
Cilj mi je, u okviru mojih mogućnosti, pridonijeti procesu promjena u Hrvatskoj, te sam kampanju temeljio na pokušaju provođenja predizbora, tj. da se kandidatu neokomunističkih struktura suprotstavi samo jedan nacionalni kandidat. Desetak mjeseci prije predsjedničkih izbora sve je bilo očigledno. Oni koji upravljaju Hrvatskom, izvana i iznutra, imat će jednog svojeg kandidata, i sve će biti podešeno njegovoj pobjedi. Glavni preduvjet tome bilo je da se na nacionalnoj strani mora pojaviti puno predsjedničkih kandidata, nešto stvarnih i puno lažnih.
Ta strategija mi je bila poznata približno godinu dana prije predsjedničkih izbora. Tada je čak je bilo očigledno i da se za protuhrvatskog predsjedničkog kandidata medijski i drugačije izgrađuje Ivo Josipović. Stoga sam ga ja javno i nazvao haškim predsjedničkim kandidatom.
O svemu tome sam javno pisao i govorio devet mjeseci prije predsjedničkih izbora i nadalje, a o tome ću objaviti i dokumentiranu knjigu prije sljedećih predsjedničkih izbora, pa to možda pridonese da se ista igra opet ne ponovi.
U svojoj predsjedničkoj kampanji sam naglašavao da su za mene predsjednički izbori samo uvod u parlamentarne i lokalne izbore na kojima mora započeti proces dubokih upravljačkih i duhovnih promjena u Hrvatskoj.
No, posebno je znakovito je da niti jedan od čak devet predsjedničkih kandidata koji su se predstavljali nacionalnima nije prihvatio ni ozbiljniji razgovor o hrvatskoj inačici američkog modela predizbora ili nekom drugom objektivnom načinu odabira jednog nacionalnog kandidata. Na koncu, kad više nije bilo vremena za predizbore, predlagao sam – za hrvatsku Big Brother situaciju - markentiški atraktivno izvlačenje iz šešira. No ni to nije prihvaćeno.
Odbio sam ponude biti predsjednički kandidat nekih manjih stranaka, jer bi to bitno narušilo mogućnost kasnijeg djelovanja na političkom objedinjavanju za parlamentarne i lokalne izbore.
U večeri objave rezultata prvog kruga predsjedničkih izbora, medijima sam izjavio da sam obzirom na okolnosti veoma zadovoljan mojim rezultatom od 2,8% glasova, te da je taj rezultat dokaz da je ipak rođena nova hrvatska politička paradigma. Naime iako sam bio teško diskriminiran u mogućnostima javnog nastupanja s čime su najteže kršene odredbe zakona o izboru Predsjednika, ipak sam pronalazio prigode dosta javno iznositi hrvatski politički program na lokalnim i internetskim medijima.
Na temelju toga čak je 55.000 birača uspjelo prepoznati što govorim te su mi dali glas. To je golem broj koji je i više nego dovoljan da se iz njega može – prije ili kasnije – izvući organizacijska struktura nositelja hrvatske politike. Tim više, jer sam po cijeloj Hrvatskoj imao veoma ujednačen broj glasova.
I što se događalo nakon predsjedničkih izbora?
Čim su završili predsjednički izbori (početkom 2010. g.), sa skupinom pojedinaca koji su me podržavali u kampanji, započeo sam raditi na traženju putova hrvatskog političkog okupljanja za nizove nerednih parlamentarnih, lokalnih i predsjedničkih izbora. Postojeće manje stranke i grupacije se nisu mogle zaobići usprkos niza slabosti, neuspjeha i teškoća koje su nosile sa sobom.
Kako sve ne bi počinjalo i završavalo u Zagrebu dogovorili smo s Jurom Šimićem (iz Bjelovara) da prvi sastanak širokog kruga manjih stranaka i poznatijih javnih osoba bjelovarska skupina organizira u Bjelovaru. Nakon dužih razgovora i dogovora, u proljeće 2010. u Bjelovaru se okupilo 70-ak osoba, i to je do sada bio najveći skup, tzv. Bjelovarska inicijativa.
Nazočno je bilo po nekoliko čelnih osoba iz niza stranaka (pravaških, demokršćanskih, Jedino Hrvatska, Zagorska stranaka itd.), te više poznatijih udruga – npr. HKV, tri bivša predsjednička kandidata – A. Ledić, M. Tuđman i J. Jurčević itd.
Sastanak je bio tipičan za hrvatske prilike. Gotovo svi su govorili i suglasili se o dramatičnosti situacije u Hrvatskoj, te nužnosti zajedničkog izlaska na sljedeće izbore. No, iz rasporeda sjedenja, vođenja sastanka i izjava za nazočne medije koji su čekali pred vratima, bilo je očigledno da sastanak nije bio neutralno postavljen, nego da su na bjelovarske organizatore zasjeli HSP-ovci (D. Srb i još nekolicina, bez A. Đapića), što je bilo protivno dogovoru kojeg sam imao s J. Šimićem. Naime, strategija je bila da se nikome u startu ne daje prednost, jer se u prošlosti pokazalo da to vodi brzom raspadu pokušaja okupljanja.
Na ovom (prvom) skupu nitko nije postavljao izravne uvjete daljnje suradnje, jedino su predstavnici Jedino Hrvatske (M. Šibl, M. Bošnjak i B. Tolić) bili do kraja otvoreni i oštri, uvjetujući da njihovo daljnje sudjelovanje traži odmah, jasno i kratko očitovanje svih o EU, tj. „ne EU“. Oko toga je bilo dosta rasprave, s tim što nitko nije bio izrijekom na položaju „da EU, ali se nitko nije suglasio s JH da temelj zajedništva bude samo „ne EU“. Većina je bila da se to i slična pitanja usuglašavaju na narednim sastancima.
Što se potom događalo s Bjelovarskom inicijativom?
Dogovoren je drugi sastanak u Zagrebu, a kao koordinator se ponudio D. Srb, navodeći da HSP ima najbolju infrastrukturu. Meni, a vjerojatno i ostalima bila je jasna igra nametanja HSP-a. no, nitko nije htio oko toga problematizirati, kako se ne bi sve završilo na prvom sastanku.
Nakon prvog sastanka imao sam žestoke razgovore s J. Šimićem, no on je neuvjerljivo tvrdio da nije u dogovoru s HSP-om. Znatno kasnije kad se stvar raspala, Šimić je ipak meni otvoreno rekao da je njegovo stajalište od početka da svi moramo u HSP, jer je tako najbolje. Njegovo pravo na osobno mišljenje nije sporno, no sporno je što nije bio iskren od početka, nego naprotiv, prisezao je na neutralnost.
Na drugom sastanku u Zagrebu sve je svima postalo jasno, i bilo im je previše. HSP je scenarij sastanka (u Novinarskom domu) i dosta odazvanih medija podredio isključivo svojim stranačkim interesima. Čak je ovoga puta fizički nazočio i glavnu riječ vodio A. Đapić.
Nije nevažno znati je li HSP bio sebičan i ograničen u razumijevanju situacije ili su radili prema zadatku strukture koja vlada Hrvatskom. Ovdje se neću upuštati u tu analizu, nego je važno naglasiti da je u oba slučaja rezultat bio isti; ovaj pokušaj zajedništva je propao.
Poslije sastanka mi je pojedinačno prilazila većina pojedinaca, te su odlučno rekli da više ne žele sudjelovati u toj HSP-ovoj igri.
U narednim tjednima, razgovor sa mnom je tražio D. Srb, nudeći ulazak „istaknutih pojedinaca“ u HSP ili nekakvu izbornu suradnju pod kapom HSP-a, a sve je opravdavao s pričom o stoljećeipol starosti HSP-a, njihovim saborskim položajem i ugledom itd.
Nisam bio načelno protiv ulaska svih u HSP, ali je svima (i D. Srbu) bilo jasno da nijedna stranka i golema većina pojedinaca ne želi u ovakav HSP, zbog različitih razloga. Bez odgovora je ostajalo moje pitanje je li na prvom mjestu stranka ili interes Hrvatske. Znam da je D. Srb obavio pojedinačni razgovor i s M. Tuđmanom, a vjerojatno i s nekim drugima. Za sada je očigledno – bez uspjeha.
Na taj način je brzo i neslavno skončala Bjelovarska inicijativa. Nije to bilo ništa neočekivano ni meni niti boljim poznavateljima pravaških i političkih prilika u Hrvatskoj. Moralo se ići dalje.
I što se dalje događalo s političkim okupljanjem?
Narednih ljetnih i jesenskih mjeseci 2010. g. održao sam niz dugih i ponovljenih pojedinačnih sastanaka sa stranačkim i udrugaškim predstavnicima propale Bjelovarske inicijative (osim s HSP-om) te s nizom drugih osoba, a te osobe su isto tako razgovarale sa skupinama i pojedincima koje su poznavali. Održavani su i zajednički sastanci s više desetaka nazočnih osoba. Dio osoba je bio stalan, dio je odustajao, a pridolazili su novozainteresirani. Razgovori su bili više-manje tipični: dugi, ponavljajući s malo novih ideja i bez značajnijih pomaka u organizacijskom smislu.
Sve to je trebalo izdržati, te djelovati da se dogode bitni organizacijski pomaci. Uz mene, najuporniji su tada bili Ž. Tomašević i G. Rubić, koje sam predložio za koordinatore sastanaka i okupljanja, što su ostali bez ikakvih problema prihvatili. Oni su bili idealni koordinatori, ne samo zbog svoje sustavnosti i marljivosti, nego i zbog toga jer nisu bili osobno politički ambiciozniji i poznatiji, pa su bili prihvatljivi svima jer nisu „ugrožavali“ ambicije mnogih s očiglednim osobnim ambicijama.
Na ovim sastancima svi su, barem verbalno, bespogovorno uviđali nužnost zajedništva, ali model ostvarenja je bio veoma raznolik.
Malo po malo ustalila se osnovna skupina stranaka, udruga i pojedinaca, te je odlučeno da se načini model koji će biti prilagođen svim vrstama interesa, taština i slabosti u hrvatskom stranačko-političkom, udrugaškom i općem javnom životu. Nažalost, ranije naznačena objektivno i subjektivno uvjetovana politička neizgrađenost u Hrvatskoj je toliko visoka da drugog (lakšeg i u svijetu uobičajenog) puta nije bilo.
Bila je dvojba: ili ići s takvim veoma otvorenim i u svakom pogledu rizičnim modelom ili odustati od okupljanja. Moglo se osnovati i novu stranku, ali ona bi bila nova bezuspješna kap u već postojećem moru.
Tako je nastao veoma netipičan model političkog okupljanja u kojem je gotovo svaka sastavnica grčevito čuvala i štitila sve svoje interese i frustracije. To je model u kojem nije bilo lidera, niti nekog izdvojenog odlučujućeg tijela.
Predugo bi trajalo opisivanje smiješnih i žalosnih situacija u kojima veoma veliki broj viših dužnosnika malih stranaka, udruga i organizacija koristi sve svoje nadarenosti i mogućnosti isključivo za zaštitu svojeg malog položajčića i kroz to promatra i iscrpljuje sav svoj život i svoje probitke, te se samo na toj skučenosti uključuje u djelovanje za opće dobro.
No, takav ljudski potencijal je za sada uglavnom na raspolaganju u Hrvatskoj i to se jednostavno treba bez ljutnje i ogorčenja razumjevati i uvažavati. Možda je situaciju najslikovitije i najkraće opisao Z. Bušić, kad mi je nedavno (suočavajući se s ovom situacijom) pola u šali a pola u zbilji rekao: „Razočaran sam. Ovo u hrvatskom političkom i javnom životu je prava pravcata ludnica. Možda je pametnije i bolje da se vratim u zatvor.“
Gdje je tu politički pokret Hrast?
Iz ovog događanja je nastao politički pokret Hrast, kojem je svrha bila okupiti što veći broj stranaka, udruga, organizacija i pojedinaca, s ciljem da se uspješno zajednički izlazi na sljedeće izbore u Hrvatskoj. Svakoj organizaciji i pojedincu je zajamčena njegova puna i svakovrsna samostalnost.
Već tada sam naglasio objektivnu činjenicu (i nitko u pokretu se nije protivio) da mi s tim neobičnim modelom nismo realna snaga, a naša glavna prednost pred biračima je u ostvarenju (makar i takvog) zajedništva. Odnosno, naš izborni uspjeh ne treba očekivati u sintetiziranoj našoj snazi, nego prvenstveno zbog rasula i krize vladajućih struktura u Hrvatskoj.
Gotova dva mjeseca su u pokretu bezbroj puta brušena, raspravljana, usvajana, poništavana pa ponovno usvajana dvostranična osnovna načela i točke koje će se provesti nakon osnivanja vlasti. Taj polazni osnovni tekstić sam osobno napisao i on zaista nije bio nikakva mudrost, nego tipični sažetak. Na koncu je taj tekst usvojen, s neznatnim programskim i nekim stilskim izmjenama. No, put do toga je bio više nego mukotrpan, kao da se radi o novoj kršćanskoj kanonizaciji Biblije. No, već tada su se vidjele sve hrvatske opće organizacijske teškoće, a napose teški egomanski karakteri pojedinaca.
Kakav je bio ustroj političkog pokreta Hrast i tko su njegovi utemeljitelji?
Pokret se nije nigdje registrirao, nego predstavlja neformaliziranu političku inicijativu. Svi utemeljitelji (stranke, udruge, pojedinci-predsjednički kandidati i koordinatori) imali su po jednog predstavnika u upravljačkom tijelu pokreta, a planirano je da novopridošle skupine i predstavnici koordinacija izbornih jedinica također daju po jednog predstavnika u to tijelo, koje je nekoliko puta mijenjalo naziv, a na koncu je opstao naziv Veliko Vijeće Hrasta (VVH).
Sve odluke donosile su se na sjednicama VVH, a termin i neke teme svake naredne sjednice zakazivane su na prethodnoj sjednici. Nastajala su i različita nova niža operativna tijela, odbori itd. Tako je nastalo i operativno tijelo VVH-a, koje nije moglo donositi odluke, nego samo provoditi ono što je odredio VVH. To izvršno tijelo je također mijenjalo naziv, a na koncu se ustalio naziv Stalni odbor.
O svemu su se vodili i zapisnici, koji su skraćeno prikazivali duge i složene porođajne muke pokreta.
Utemeljitelja pokreta je bilo 17, te toliko i članova VVH. Dvije stranke: Republikanska zajednica (predstavnik u VVH je njen predsjednik Mario Marcos Ostojić, rani povratnik iz iseljeništva iz J. Amerike, a u RH je dugogodišnji djelatnik Ministarstva vanjskih poslova) i Obiteljska stranka (Ivica Relković, predsjednik OS). Udruge i incijative: Hrvatsko kulturno vijeće (Hrvoje Hitrec, predsjednik HKV), vjerničke udruge (Alojzije Prosoli), Hrvatsko društvo političkih zatvorenika (Ivan Marohnić), žrtvoslovne udruge (Željko Tomašević), Glas roditelja za djecu (Ladislav Ilčić ,predsjednik GROZD-a), obiteljske udruge (Krešimir Miletić), Hrvatski pleter (Ivo Markulin, predsjednik HP), udruge mladih (Ivan Tomljenović, studentski pravobranitelj), udruge za život (Mirjana Granić), opće udruge (Dražene Dujmović), predsjednice stranke Hrast (Željka Markić, ujedno i dopredsjednica GROZD-a), Goran Rubić (zbog rada na nastanku pokreta), te tri bivša predsjednička kandidata (Ante Ledić, Miroslav Tuđman i Josip Jurčević).
Datum nastanka pokreta nije moguće točno odrediti, jer se radilo o inicijativi, koja se početkom jeseni 2010. ustalila i dobila naziv Hrast. Glede naziva je bilo puno prijedloga i rasprava, a na koncu je prihvaćen prijedlog H. Hitreca, koji je objasnio različita simbolička značenja riječi Hrast. Proširenja imena Hrast u Hrvatski rast dosjetio se I. Relković.
jurcevic_02Zašto i kako je uz pokret nastala i stranka Hrast?
Glavni razlog registraciji stranke je u zakonu o parlamentarnim izborima, koji dopušta da na izbore mogu izaći stranke, koalicije stranaka ili neovisne liste. Hrast je htio pokazati političko zajedništvo te nismo prihvatili varijantu nezavisnih lista, kojima zakon ne dopušta zajedništvo, nego je svaka nezavisna lista sama za sebe.
Stoga je odlučeno da se osnuje i istoimena stranka (Hrast), koja je trebala poslužiti samo kao tehničko sredstvo predaje zajedničkih izbornih lista političkog pokreta Hrast. Pokret se trebao razvijati i širiti, a stranka je organizacijski umrtvljena nakon osnivanja. Osnivačka skupština stranke dogodila se u studenome 2010., bez obavještavanja medija.
Kako bi se sve usredotočilo na pokret te kako ne bi bilo pogrešnih percepcija ili zloporaba, dogovoreno je da u stranku ne uđu istaknutiji pojedinci iz pokreta (utemeljitelji), nego da svaki utemeljitelj odredi deset „svojih ljudi“ kao osnivače stranke, te da svaki utemeljitelj ima jednog „svojeg čovjeka“ u predsjedništvu stranke. Na taj način, ni ja niti većina utemeljitelja nismo članovi stranke Hrast. Nekoliko utemeljitelja pokreta (Tomašević, Rubić, Markulin, Tomljenović, Granić) ipak su na osnivačkoj skupštini ušli u članstvo stranke, a detalji razloga mi nisu poznati.
Zanimljivo je da prva osnivačka skupština stranke nije uspjela, jer se nije skupilo zakonom predviđenih 100 ljudi, budući neke skupine i pojedinci nisu imali ili nisu poslali „svoje ljude“. Na drugoj, uspješnoj, osnivačkoj skupštini okupilo se tek 120-ak osnivača, što znači da su opet zakazali neki pojedinci i neke skupine. Zbog toga predsjedništvo stranke na koncu nije imalo 18 članova (predsjednicu i 17 članova koji su ujedno bili i dopredsjednici stranke), nego samo 13 članova.
Osnivanje stranke dogodilo se u studenom 2010. u vrijeme kad sam bio na trotjednom gostovanju kod hrvatskih iseljenika u Australiji. Za predsjednicu stranke je izabrana potpuno nepoznata Željka Markić (dopredsjednica udruge GROZD), koja do tada nije igrala nikakvu ulogu u pokretu.
Svi smo se ranije složili da za predsjednika stranke treba izabrati pouzdanu te nepoznatu osobu koja neće na sebe i stranku privlačiti javnu pozornost. Zbog niza razloga ja sam zagovarao kako je poželjno da to bude ženska osoba. Kako je odabrana Željka Markić, ostala mi je tajna. Jedino su mi rekli da su je – u nedostatku bilo koga drugog - predložili I. Relković i L. Ilčić.
No, postoji i udruga Hrast. Kako i zašto je ona nastala?
Pokret se počeo redovito sastajati, a budući nije bio registriran nije mogao imati pečata, račun u banci, svoju Internet stranicu i ostalo što je potrebno za funkcioniranje. Sve te tehničke stvari je trebala imati stranka, no njena registracija u ministarstvu se otegla. Pobojali smo da će biti i većih i dužih komplikacija s registracijom stranke od strane zainteresiranih struktura vlasti kojima Hrast nije odgovarao. Osim toga, neke grupacije utemeljiteljice pokreta, kao i stranke s kojima se razgovaralo o ulasku u pokret nerado su gledale na to da stranka Hrast bude aktivnija u pokretu preko pečata, računa i sl., jer je na taj način navodno ugrožavala subjektivitet tih stranaka.
Stoga je donesena odluka da se registrira udruga istoga imena (Hrast), te da se preko nje što prije i bez unutarnjih otpora omogući pravno pokrivana djelovanja pokreta. Kako se ni udruga Hrast, ne bi doživjela kao neka opasnost za stranke i u druge u pokretu, prihvaćeno je da nas samo četvero (Tomašević, Rubić, Relković i Jurčević) osnujemo i budemo članovi udruge. Nitko drugi od utemeljitelja tada nije si htio komplicirati život s papirologijom i procedurom osnivanja udruge Hrast.
To su najjednostavnije činjenice koje govore o razlozima nastanka neregistriranog političkog pokreta, te registrirane stranke i udruge, a sve troje pod istim imenom Hrast, tj. Hrvatski rast. Teoretski i na prvi praktični pogled to je zaista ludo, ali to je bio jedini način na koji su pristajale stranke i udruge utemeljiteljice političkog pokreta Hrast, a slično razmišlja i većina čelništava malih stranaka (stotinjak) i bezbrojnih udruga (ima ih preko 60.000). Velika većina čelništava se ni pod koju cijenu ne žele odreći svojih malih statusića i povremene milostinje koje im udjeljuju vladajući; neki zbog neizgrađenosti i nezrelosti, a neki to i ne smiju.
U kojem trenutku i iz kojih razloga je došlo do razmimoilaženja u mišljenju kod članova HRAST-a?
Ta priča je najduža, najzanimljivija i najpoučnija. Po tome iskustvu u Hrastu bi se mogla pisati komično-tragična književna djela i filmski scenariji, a velikih istraživanja mogli bi provesti politolozi, povjesničari i sociolozi a naročito psiholozi i psihijatri. A sve to skupa je odraz i slika stanja političkog života u Hrvatskoj, koji odlučuje o sudbini cjelokupnog državnog i društvenog života, te svih naših pojedinačnih života. Dakle, to je Hrvatska stvarnost koju teško može razumjeti netko tko to nije praktički iskusio.
Razmimoilaženja, pa i svakojaka neslaganja - koja su išla do nezamislive infantilnosti te banalnih i dugih prepiranja - postojala su cijelo vrijeme u pokretu Hrast, što je bitno otežavalo i usporavalo razvijanje pokreta. Dio razmimoilaženja je bio potpuno razumljiv u jednom tako složenom i ambicioznom pokretu.
No, pored toga, od početka se vidjelo da su pravi motivi i interesi utemeljitelja bili ipak veoma različiti. Bilo je nevjerice, ali se prišlo za svaki slučaj da se nešto dobije ako pokret uspije. Bilo je nevjerice spojene s dobrim namjerama da se dade potpora hrvatskim načelima i po mnogo čemu drugom novom hrvatskom političkom pokušaju. Bilo je uobičajenih osobnih interesa i ambicija, ali i čiste egomanije. Bilo je naravno i ulazaka po zadatku.
No, bilo je dosta i izgrađenih moralnih načela i hrvatskih nacionalnih interesa, s ciljem da se otvori proces upravljačkih promjena u Hrvatskoj. Bilo je i svega drugoga. Nije ovdje mjesto obrazlagati jednostavne i složene razloge svakog pojedinačnog utemeljitelja Hrasta. Za to će nekom drugom prigodom biti dosta vremena, a postoji i povelika pismohrana.
U svakom slučaju, interesi i motivi, pored drugih razloga, su dosta utjecali na različitu količinu rada pojedinaca u samom Hrastu. Dio utemeljitelja je od početka rijetko, a vidjevši sve komplikacije, i sve rjeđe dolazio na redovite i česte sastanke, te se gotovo nisu ni uključivali u operativne djelatnosti. Dio utemeljitelja je dosta redovito dolazio na sastanke i sudjelovao u odlučivanju, ali je operativno djelovao veoma malo ili nikako. Dio utemeljitelja je veoma redovito dolazio na sastanke i iznimno puno djelovao i trošio vremena na razvoj pokreta Hrast.
Gledajući ukupno – i vremenski i sadržajno – među utemeljiteljima Hrasta je daleko najdjelatnije bilo sedam osoba, i na neki način Hrasta operativno ne bi bilo bez njih, pa ih i ovdje treba izdvojiti: Tomašević, Rubić, Relković, Jurčević, Prosoli, Markulin, i Hitrec. Uz njih su veliki prinos davale brojne osobe koje su nosile koordinacije 10. i 9. izborne jedinice, a od početka u informatičkom širenju ideje Hrasta posebno je značajan Ivan Baćak.
Usprkos slomu pokreta Hrast, ovdje ću najprije naglasiti neke iznimno dobre rezultate, koje je usprkos svemu pokazao Hrast, do izvršenja puča, koji je nedvojbeno imao bitne čimbenike izvan Hrasta.
Politički pokret Hrast je prvi put pokazao da u političkom životu RH mogu zajedno politički djelovati veoma raznorodne skupine, organizacije i pojedinci. U tome je posebno važno da su se - usprkos svim naznačenim razlikama, neslaganjima i drugim slabostima Hrasta – sve ključne odluke uspjele donositi konsenzusom. Kad su pojedinci bili nezadovoljni, velika većina je pristajala voditi duge, duge rasprave dok se nije pronašlo rješenje kojim su svi bili zadovoljni. Bio je to ulog u mukotrpne pokušaje izgradnje međusobnog povjerenja i nadvladavanja svih bolesti sebičnosti.
Iako je Hrast medijski bio prešućivan, i iako je imao golemih unutarnjih slabosti, ipak je ideja Hrasta izazvala veliku pozornost među brojnim hrvatskim građanima, koji su u Hrastu vidjeli izlaz iz krize upravljanja Hrvatskom. To što su se s idejom i akcijama Hrasta stapali građani, nažalost nije bio prvenstveno rezultat nekog uspješnog djelovanja Hrasta, nego katastrofe do koje su nas dovele političke strukture u Hrvatskoj. Dakle Hrast je pokazao da su hrvatski građani veoma zainteresirani i da znaju prepoznati poštenu nacionalnu ponudu koja ne počiva na kultovima. Stoga će svi budući zaista hrvatski politički pokušaji morati uvažavati neka iskustva do kojih se došlo u Hrastu.
No, vratimo se razmimoilaženjima u Hrastu?
O poučnoj slabosti Hrasta najjasnije svjedoči sljedeći slučaj. Pripremili smo da pvo javno predstavljanje političkog pokreta Hrast bude 10. 12. 2010., na dan međunarodnih ljudskih prava i obljetnicu smrti F. Tuđmana. Sukladno tome dugo smo brusili pozivnicu u kojoj smo to sve naveli i naglasili da ćemo poslije predstavljanja otići položiti vijenac na grob F. Tuđmana.
Taj tekst i program predstavljanja smo konačno oblikovali nas četvorica – Hitrec, Relković, Jurčević i Ilčić. Ilčić se sam ponudio da će on i Markićka iz GROZD-a poslati email pozive svim medijima.
Međutim pozivi medijima uopće nisu upućeni, jer su Ilčić i Markićka preko noći iskombinirali da njihovu ugledu i politici šteti što se u pozivnici spominje F. Tuđman i što se predstavljamo povodom obljetnice njegove smrti. Sve to su nam njih dvoje sasvim mirno i otvoreno emailom priopćili drugi dan (09. 12. 2010.) popodne, te predložili da se otvori rasprava o tome. To je bilo toliko suludo, ne samo politički, nego i organizacijski, jer je sve bil odogovoreno u Hrastu (i uz aktivno sudjelovanje Ilčića), dvorana već bila zakupljena (i to na jedvite jade), a nekolicina nas je već obavijestila novinare koje smo poznavali.
Vjerovali ili ne, prvo javno predstavljanje Hrasta (10. 12.) tako je održano bez upućenih pozivnica medijima, te je na predstavljanje došlo samo nekoliko novinara koje smo privatno obavijestili.
Što se potom dogodilo s Ilčićem i Markićkom?
Vjerovali ili ne, nije se dogodilo apsolutno ništa. Ne samo što za takvu suludost i neviđenu neodgovornost i nekorektnost nije bilo sankcija, nego se na narednoj i narednim sjednici VVH čak o tome nije uopće ni raspravljalo.
Logično je pitati se zašto? Odgovor također zvuči suludo: zbog iracionalnog stajališta članova VVH o čuvanja nekakvog mira u kući. Kad sam taj dan i narednih dana razgovarao sa svim članovima VVH predlažući da takva suludost i neodgovornost mora imati neku sankciju, jer će u protivnom i drugi moći u Hrastu raditi nesagledivu štetu, odgovori su bili: „Pa nemoj sada. Nije vrijeme. Nije dobro da sada to otvaramo i radimo raskole!“, itd.
Tada a i danas tvrdim da je to bila najveća logička i načelna pogreška u organizacijskom smislu u Hrastu. Ne stoga što su Ilčić i Markićka poslije bili među glavnim pučistima, nego stoga što se s takvim skandaloznim postupanjem ne može napraviti ništa i nigdje.
Bio sam tada u dvojbi što učiniti. Odabrao sam prihvatiti put velike većine i ne otvarati to pitanje s kojim nitko drugi nije bio suglasan, ali sam u daljnjem djelovanju Hrasta veoma često i odmah otvarao usmene ili email rasprave s daljnjim i uglavnom Ilčić-Markićkinim sebičnostima i nenačelnostima. Na taj način se dosta rano u nepoduzetnom ozračju VVH i izvan njega percipiralo da smo u nekom nepotrebnom osobnom sukobu Ilčić-Markićka i ja.
Što se potom događalo i kako su postupali ostali članovi VVH?
Jedini od ostalih članova koji je – u nizu drugih pasivnosti i pogrešaka Hrasta - barem načelno i često na sastancima i u emailovima govorio o lošem ili katastrofalnom stanju u Hrastu bio je g. Markulin, koji je također učestalo tražio da moramo nešto mijenjati i poduzimati. Međutim, u VVH je zavladalo nepodnošljivo ozračje čuvanja mira u kući. A to je značilo da se većina točno zaključenog i dogovorenog na VVH jednostavno nije ostvarivalo, te se pritom nije pitalo ni zbog čega niti tko je zakazao.
Banalni primjer je nabavka i opremanje prostora Hrasta te zapošljavanje tajnice. Pet članova VVH je preuzelo obvezu da će to na tržištu riješiti u tjedan dana. Prošlo je preko mjesec dana i ništa se nije događalo, pa sam potom osobno pronašao prostor i uz pomoć Tomaševića i Rubića se pobrinuo za njegovo čišćenje, opremanje i odabir tajnice putem internog natječaja.
Još je katastrofalnije bilo s najbitnijim za Hrast, a to je osnivanje teritorijalnih koordinacija Hrasta po izbornim jedinicama. Sve je do tančina isplanirano, određeno i postavljeni su točni rokovi. No, ništa se nije događalo.
Tada sam predložio da me VVH imenuje voditeljem Stalnog odbora, te da preuzimam odgovornost da će se do sredine ožujka osnovati koordinacije u 10. i 9. izbornoj jedinici. Tako je i bilo, ali sav posao sam odradio samo uz pomoć I. Relkovića, te osoba iz 10. i 9. izboren jedinice.
Sredinom ožujka sam opet trebao tri tjedna ići među hrvatske iseljenike, ovaj puta u S. Ameriku, gdje su Hrvati bili veoma zainteresirani za ideju i pružanje potpore Hrastu. Na VVH sam predložio da namjesto mene za voditelja Stalnog odbora postavi I. Relkovića, te je određeno da će se do mojeg povratka osnovati ostale koordinacije, a za neke od njih smo već Relković i ja odradili dio priprema. Potom, u prvoj polovici travnja su trebali započeti predizbori.
No, kad sam se vratio iz S. Amerike nije bila osnovana nijedna nova koordinacija, niti je Hrastu pristupila ijedna nova stranaka ili skupina., a u VVH su se otvorili i radikalizirali unutarnji sukobi; prvenstveno između Ilčić-Markićke i Relkovića. Razlog je bio banalan, Ilčić-Markićka nisu htjeli Hrastu staviti na raspolaganje terenski adresar kojeg su prikupili u ime i uz pomoć svih nas tj. Hrasta, a bez toga adresara Relković nije mogao osnivati koordinacije..
Ilčić-Markićka su otvoreno na sjednicama VVH govorili da je to njihov adresar, da nemaju povjerenja u ostale utemeljitelje, da će sve raditi po svome i da ni slučajno neće dati adresar, a ako se ostalima ne sviđa njihovo postupanje neka ih VVH izbaci. Nažalost, velika većina u VVH i nadalje je smatrala da treba čuvati mir u kući, iako je kuća gorjela od rata i vatre. Tijekom puča se uglavnom prepoznalo koji članovi utemeljitelji su bili spavači-pučisti a koji su bili tipični hrvatski naivci.
Naravno vrijeme je prolazilo, odvijali su se besplodni sastanci, uz sve češće veoma teške i sve glasnije verbalne ispade Markićke prema Relkoviću, koji je to prepokorno podnosio. Otvorile su se i različite email rasprave, u kojima su zajednički trojac Ilčić-Markić-Miletić najčešće bili jedna napadačka strana, a osamljeni pojedinci iz VVH na drugoj. Bio sam - uz donekle Ž. Tomaševića i ponekad I. Markulina - jedini član VVH koji se otvoreno i bez zadrške uključivao u sve email rasprave i zaštitu Relkovića, koji je sam „mudro šutio, iz meni ni sada razumljivih i opravdanih razloga. U rasprave su se češće uključivali i članovi koordinacije iz 10. izborne jedinice.
Tako sam postupno od trojca Ilčić-Markić-Miletić bio percipiran kao posebna smetnja, te su posebno sinkronizirano naizmjence email raspravljali ili u četiri oka prijetvorno razgovarali sa mnom, pokušavajući me ili pridobiti ili ekstremizirati i prikazati kao jedini problem Hrasta.
Što je dovelo do puča u Hrastu?
Opisane situacije bi trajale do tko zna kada da se nisu dogodile dvije prijelomnice koje su vodile k ubrzanom puču. Prva prijelomnica je bio zajednički i iznimno uspješni prosvjedni skup Hrasta s nastajućom strankom ABH na čelu s generalom Ž. Sačićem, a povodom haških presuda. Na skupu su između ostalih govorili i Miletić (veoma dobro) i Ilčić (veoma loše). Zanimljivo je da su obojica – vidjevši 70-ak tisuća ljudi na Trgu te da će možda ispasti zbog previše govornika – gotovo cvilili da im se omogući nastup.
Sada je potpuno očigledno je da su i upravljači Hrvatske tada prepoznali kakvu bi političku opasnost predstavljala daljnja sve bliža suradnja ABH i Hrasta, te njihovo okupljanje drugih stranaka. Taj strah se u Hrastu odmah počeo prepoznavati i kod kasnijih pučista, koji su – najvjerojatnije daljinskim upravljačem – počeli sve više problematizirati, kritizirati i izbjegavati suradnju s ABH i s još nekim strankama i domoljubnim grupacijama s kojima su neki od članova VVH, uključujući i mene, započeli dogovore.
Budući Hrast, gledajući ukupno, do početka svibnja nije ostvario gotovo ništa od bitnog i davno planiranog (neosnovane terenske koordinacije, neprovođenje predizbora, markentiške i finacijske dubioze, itd.), zatražio sam posebnu sjednicu VVH na kojoj se moraju donijeti ključne odluke. Prvo, tražio sam donošenje odluke: hoćemo li ići na sljedeće izbore (što nikako nismo mogli sami s tolikim rezultatskim nulama i kašnjenjima) ili ćemo se preorijentirati na dugoročni rad. Drugo, predložio sam ako idemo na sljedeće izbore treba nužno i žurno ući u čvrsto savezništvo s ABH i nekim drugim bliskim strankama i grupacijama, uz čuvanje načela da se na izborne liste dolazi temeljem objektivnih kriterija.
Na sjednici VVH je u početku bilo veoma napeto, jer je kasniji pučistički kvartet Ilčić-Markić-Miletić-Ostojić predložio sumanutost da Relkovića voditelja Stalnog odbora (koji praktično cijeli dan mora biti ina raspolaganju Hrastu) zamjeni Ostojić (koji je cjelodnevno zauzet svojim obvezama u MVPEI). Sumanuti prijedlog ipak nije prošao.
U nastavku sjednice jednoglasno su uglavnom prihvaćeni moji načelni prijedlozi, tj. da se ide na izbore i da se ubrzano uđe u koalicijske odnose s ABH i ostalima. Čak su podijeljene i konkretne zadaće, tj. tko će i pod kojim uvjetima pregovarati, tko će rješavati marketing itd.
No, sve je to bila lagana i lažna uvodna predstava, pred izvođenje puča u Hrastu.
Koja je bila druga prijelomnica?
Uskoro se, iznenada,pojavila i druga – unutarhrastovska – prijelomnica, koja je panično ubrzala puč. Naime, M. Živković (voditelj odjela za Internet u Hrastu) podnio je službeno izvješće da su Ilčić-Markićka s nekoliko svojih suradnika neovlašteno preuzeli dio Hrastove internetske komunikacije, te njega neovlašteno isključili. Uz to izvješće Živkovića - a i neke uplatnice koje su slučajno došle do kancelarije Hrasta – ukazali su da Ilčić-Markićka neovlašteno u ime Hrasta i bez znanja ovlaštenih u pokretu Hrast petljaju s donacijama i donatorima iz iseljeništva.
To je bilo stvarno previše, te sam radi zaštite Hrasta ali i sebe kao jedne od formalno odgovornih osoba u pokretu Hrast – ultimativno tražio da se taj službeno prijavljeni slučaj mora do kraja razjasniti, jer će nam se u protivnom to svima teško obiti o glavu, politički i kazneno. U VVH, a naročito kod G. Rubića, prevladavala je klasika, tj. da se ništa ne poduzima, nego da sve prekrije perje i šaš.
Međutim, ja sam nastavio emailovima tražiti čiste račune. Uz to, na Stalnom odboru (Tomašević, Rubić, Hitrec, Jurčević, Relković, Markić, Ilčić) su se o drugim pitanjima (javnim akcijama, marketingu, dizajnu itd.) do kraja zaoštrile svađe, naročito između Markićke i Relkovića. Stalni odbor je potom s neuobičajenim mirom priredio i sljedeću sjednicu VVH, te pravodobno odredio datum njena održavanja (sredinom lipnja), koji je prilagođen većini članova VVH. Bilo je to zatišje pred buru.
Osim toga u Stalnom odbor usu izbili i sukobi zbog toga što su Ilčić-Markićka neovlašteno i tajno obavili dogovor s P. Čorićem iz HSP AS, da se na sastanku za uspostavu koalicije grubo eliminiraju ABH, HDS i HČSP, pa i oni mogu posvjedočiti o načinu djelovanja Hrastovih pučista.
jurcevic_03Kako se odvijala ta pučistička sjednica VVH?
Najprije je Stalni odbor - na prijedlog Markićke, bez konzultacija s članovima VVH i bez moje nazočnosti – za jedan dan pomaknuo ključnu (pučističku) sjednicu VVH.
Odabran je dan i sat za koji se znalo da sam zajedno s kardinalom Puljićem i dva biskupa predstavljač važne knjige u crkvi Sv. Mati slobode. Vjerojatno to nije bilo slučajno, jer su pučisti iz iskustva mogli pretpostavljati da ću uporno pružati otpor.
Kasnije se pokazalo da su pučisti i njihovi vanjski gospodari i pomagači sve dobro pripremili, a ostali članovi VVH su bili kao „janje za klanje“, te ni moja nazočnost na sjednici VVH ne bi ništa promijenila.
Nekoliko dana prije ključne sjednice VVH postalo je jasno da se priprema puč. Naime, iz 6. izborne jedinice koju sam ja pokrivao i pripremao za osnivanje koordinacije javljeno mi je da je hrastovce u 6-toj iznenada uporno nazivala neka Ana Pažin iz GROZD-a, koja je rekla da je zadužena u jednom danu osnovati koordinaciju. Bit je bila u tome da GROZD (ilčić- Markićka i ekipa) i u 6-oj postavi svojeg koordinatora, koji je automatski postajao član VVH, a to je značilo još jedan glas pučistima u VVH, koji su se očigledno bojali da i „janje za klanje“ radi slični nemoralni posao.
Slučajno saznavši to, jedva sam stopirao pučističko osnivanje koordinacije za 6-tu, ali sam iz drugih nekoliko izbornih jedinica saznao da je operacija pučista uspjela, te da su prema poznatom Sanaderovom modelu „izabrali“ svoje koordinatore. Kad sam neke članove VVH telefonski obavijestio o dramatičnim terenskim događajima - predlažući da se žurno nađe Stalni odbor i odgodi sjednicu VVH dok se ne utvrdi što se to događa – nitko nije htio ni prstom mrdnuti.
Tako je došao petak, sredinom lipnja, i započela je sjednica VVH. Mogao sam biti nazočan pola sata i odjuriti na navedeno predstavljanje. Već prije sjednice bila je neuobičajena situacija. U prostorima Hrasta sjedila je i gomila nepoznatih ljudi, među kojima sam tek dva-tri poznavao (B. Prebeg, general Ž. Glasnović). Bili su to predstavnici postojećih ili nepostojećih 11 nepoznatih grupacija koje su pučisti doveli kao nove predstavnike u VVH. Uz njih je došlo i 5-6 novih koordinatora koje su uglavnom namjestili pučisti. Nedostajao je jedino koordinator 6-te u kojoj puč nije uspio, a sam se nisam htio služiti tom metodom koja je rušila Hrast i sva njegova vrijednosna načela.
Na početku sjednice sam rekao da za pola sata moram ići i predložio sam izmjenu dnevnog reda VVH, s time da prva točka bude rješavanje odnosa među utemeljiteljima, te da je to korektno prema novim članovima VVH koji mogu vidjeti u što ulaze, kako poslije ne bi rekli da su manipulirani. Miletić koji je vodio sjednicu počeo se žestoko protiviti ovom prijedlogu. Stoga sam predložio da sjednicu vodi netko drugi tko nije navijački raspoložen i nije bio toliko istaknut u dosadašnjim sukobima. Na to je I. Relković objavio da zbog stanja u Hrastu do daljnjeg zaleđuje svoj status u Hrastu.
Drama je bila na vrhuncu, jer su o dnevnom redu, o prijemu novih članova i o svemu drugom ipak odlučivali dotadašnji članovi VVH (ukupno 22), od kojih su na sjednici nedostajali Tuđman, Ledić i Dujmović (zakasnio i došao nakon pola sata, kad je sve bitno bilo odlučeno).
Na glasovanju o mojim prijedlozima bilo je veoma gusto, rezultat je bio 10:8 protiv mojih prijedloga (Relković je bio nazočan ali samozamrznut, a Dujmović je kasnio, dok Ledić i Tuđman nisu uopće došli). Šteta što se Relković samozaledio i što je Dujmović kasnio, jer bi u tom slučaju rezultat bio 10:10, pa bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi pučisti reagirali. Vjerojatno fizičkim nasiljem, kao dva tjedna kasnije na sjednici predsjedništva stranke.
Vrijedi zabilježiti ovih osam glasova: Tomašević, Markulin, Prosoli, Baćak, Marohnić, Tomljenović, Živković i Jurčević). Za mene osobno najveće iznenađenje je pučizam i cijela nemoralna uloga spavača koju je dugo igrao Rubić, te čini mi se smušena glasačka inercija Hitreca i njegov dosadašnji ostanak i supotpisivanje lažnih javnih izjava pučista. Za neke može iznenaditi i pučizam Mirjane Granić iz molitvenih skupina, no to nije iznenađenje ako znamo da je u najgore doba bila marljiva članica HHO-a.
Potom je uslijedilo provođenje pučističkog dnevnog reda, s kojim je petorka utemeljitelja Ilčić-Markić-Miletić-Ostojić-Rubić preuzela svu vlast u Hrastu i započela njegovo vrijednosno, organizacijsko i metodološko upropaštavanje.
Najprije su na sjednici primljeni novi članovi VVH (njih 17), koji su time dobili pravo glasa i odlučivali o sudbini Hrasta, iako gotovo svi nisu nijedanput bili u Hrastu. Kasnije se saznalo da su svi bili temeljito instruirani kako glasovati, a to je u Splitu na jednom kasnijem sastanku pred 20-ak ljudi javno priznao i Ilčić. Saznalo se kasnije da su instrukcije bile jednostavne. Cijela situacija u Hrastu im je predstavljena kao sudbonosni križarski rat katolika i Hrvata protiv nevjernika i Protuhrvata. A sličnom pričom su kasnije pučisti pokušali izmanipulirati i Hrastovu mrežu na terenu. Na sreću, uglavnom neuspješno.
Nakon prijema novih uglavnom čudnih članova i njihova ubrzanog predstavljanja (ime i prezime te najčešća fraza „ja sam hrvatski nacionalist“), isteklo je mojih pola sata i odjurio sam na predstavljanje. Kasnije sam saznao da je sve daljnje brojno pučističko glasovanje išlo kao po najlojalnijem loju.
Nakon višesatnog izbivanja, uspio sam se vratiti pred kraj te duge sjednice VVH i čuti kako prije kraja Miletić napušta sjednicu s obrazloženjem da mora ići kući, a Ilčić ga glasno ispraća pohvalom: „Bravo Krešo, odlično si odradio posao“.
Kada i kako je došlo do fizičkog obračunavanja?
U danima nakon puča u VVH stvari su se počele razbistravati i kod većine naivnih utemeljitelja i u Hrastovoj mreži na terenu. Odnosno, pučisti su pokušali svoj puč utemeljiteljima objasniti kao nešto sasvim uobičajeno i demokratsko, te zbog javnosti i mreže na terenu zadržati sva utemeljiteljska imena, ali u potpuno pasivnom položaju.
No, kao što pokazuju događaji i dokumenti ta pučistička priča ipak nije prošla, ni kod utemeljitelja niti na terenu.
Naime, u dugim raspravama na početku nastajanja političkog pokreta Hrast, utemeljitelji su predvidjeli i veliku vjerojatnost da će, prije ili kasnije, protuhrvatski interesi izvršiti pokušaj infiltracije i pučističkog preuzimanja pokreta Hrast. Stoga je u statut stranke Hrast ugrađen mehanizam da se zaštite ideje, vrijednosti i politički ciljevi pokreta Hrast.
Radi se o statutarnim odredbama po kojima sve važnije odluke u stranci donosi predsjedništvo stranke, kojeg su činili predstavnici utemeljitelja. Na temelju toga je za početak srpnja 2011. sazvana sjednica predsjedništva stranke Hrast. U međuvremenu je umro jedan član predsjedništva (M. Mikuljan). No svejedno, odnos snaga u predsjedništvu stranke bio je 7:5 u korist prevarenih utemeljitelja. Prije sjednice predsjedništva pučisti su pokušali preobratiti dio članova predsjedništva, no nisu uspjeli.
Stoga, kad se na početku sjednice pokazalo da su pučisti u manjini, Markićka daje signal Granićki i Rubiću da u prostorije sastanka pozovu skupinu uglavnom nepoznatih nasilnika s kojima je izravno izvan prostorija čekao i upravljao Ostojić. Po upadu nasilnika u prostorije s njima su – osim Ostojića - upravljali još Markićka i Rubić (koji su članovi predsjedništva stranke) te Ilčić i Miletić. Zanimljivo je da Ilčić, Ostojić i Miletić (kao i većina utemeljitelja) nisu osobno članovi stranke, te nisu imali što tražiti na sjednici predsjedništva.
O drskosti Ilčića i Miletića svjedoči i činjenica da su nepozvani došli na sjednicu predsjedništva, te su odbili zahtjev članova predsjedništva da napuste sjednicu. Tako su njih dvojica unutra čekali upad nasilnika.
Nasilnici su počeli fizički zlostavljati najmlađeg člana predsjedništva Živkovića te prijetiti ostalima. Stoga je član predsjedništva Tomašević telefonom pozvao policiju, pa je i on prije dolaska policije fizički napadnut. Zanimljivo je da je policija bila krajnje suzdržana, te su nakon odlaska policije u prostorijama ostali svi, uključujući i nasilnike. U toj situaciji Tomašević i Živković su nazvali nekolicinu utemeljitelja i obavijestili nas o svemu te da neizvjesnost i dalje traje. Nakon 40-ak minuta u prostorije smo došli Tomljenović i ja a potom i još neki utemeljitelji.
Budući su prostorije bile u posjedu udruge DIS, koja je te prostorije ustupila na korištenje Hrastu i još nekim udrugama i inicijativma, obavijestio sam sve nazočne da – zbog opće sramote i blamaže – Hrast više tu ne može održavati sastanke bez nazočnosti zaštitara.
Na to su pučisti dali znak nasilnicima te su zajedno u hordi s njima počeli iz prostorija otuđivati sve što im je došlo pod ruku: fotokopirku, računala i drugu informatičku opremu, dokumente, majice, letke itd. Zamolio sam Ilčića, Miletića i Markićku da se urazume te da barem naprave zapisnik toga što iznose, kako moja udruga DIS ne bi bila odgovorna za otuđenje stvari. No, sve troje me ignoriralo i slavodobitno se smješkalo, a Ostojić (kojeg inače dosta dobro poznajem) s pjenom na ustima je siktao prema meni: „Raskrinkat ću ja tebe! Saznat će se za koga radiš!“ Rekao sam mu da se sabere, te da promisli za koga on radi uvodeći latinoameričke „tupamaros“ metode u politički život u Hrvatskoj.
U toj suludosti nije mi preostalo drugo nego pozvati policiju radi otuđivanja imovine. Policija je brzo došla. No, znakovito je – osim konstatacije da sam ih pozvao i mojih podataka – policija nije ništa praktički poduzela, iako su nasilnici još uvijek otuđivali imovinu.
Dakle, ovo fizičko nasilje je temeljna demokratska granica koja predstavlja potpunu kompromitaciju i rušenje političkog pokreta Hrast, bez obzira kako će cijela stvar završiti u formalnopravnom smislu, a taj formalnopravni dio još traje.
Osim tih kratkoročnih negativnih učinaka, ta blamaža i sramota će sigurno poslužiti i za kompromitaciju budućih političkih pokušaja u koje će se uključivati domoljubi i vjernici, jer pučisti su se uporno predstavljali kao zastupnici kršćanskih i domoljubnih vrijednosti i interesa, a nalaze se ina čelu takvih udruga. Stoga treba očekivati da će se većina čestitih vjernika i domoljuba iz toga kruga ograditi od sramotnog i kompromitirajućeg postupanja Ilčića, Markićke, Miletića, Ostojića i Rubića.
Što se potom događalo u stranci Hrast?
Nakon nekoliko sati prekida, većina članova predsjedništva su nastavili svoju sjednicu i donijeli su legitimne odluke, između ostalih i odluku o brisanju iz članstva predsjednice stranke Markić i Rubića. Sve to je upućeno na verifikacijsku proceduru u nadležno Ministarstvo uprave.
No, ministarstvo je nakon proteka zakonskog roka, ovih dana, donijelo protudemokratsko i protupravno rješenje kojim izravno podupire pučiste tvrdeći da sjednica predsjedništva nije sazvana sukladno statutu, iako je sve napravljeno potpuno sukladno statutu. Ovo sramotno rješenje je potpisao ministar Mlakar.
Na taj način je očigledno da vladajuće državne institucije stoje iza cijele „nasilne operacije u Hrastu“, tj. puča, fizičkog nasilja i uništavanja političkog pokreta Hrast, te pokazuju što su vladajuće političke strukture u stanju poduzimati za onemogućavanje konstituiranja hrvatske politike u Hrvatskoj. Uostalom, nije to neka novost. Sjetimo se fizičkog i drugačijeg nasilja s kojim je Sanader prije desetak godina doveden na čelo HDZ-a.
Dakle, u ovom slučaju - i politički i formalnopravno - je odgovorna Vlada RH na čelu s J. Kosor. Ta korumpirana struktura i nadalje održava na životu pučističku skupinu, te će s njom do daljnjega postupati kao s golf-lopticom, koju će do izbora udarati u svim potrebnim smjerovima, kako bi se kompromitirali drugi pokušaji političkog zajedništva hrvatskih domoljuba.
Šira braniteljska populacija s vama se najbolje upoznala kada ste nastupili na braniteljskim prosvjedima koje je organizirala Akcija za bolju Hrvatsku i od strane branitelja ste izuzetno dobro prihvaćeni. Kako to da niste pristupili generalu Sačiću i Akciji za bolju Hrvatsku, i namjeravate li to učiniti?
Smatram da me braniteljska populacija dobro poznaje i iz rata i nakon njega, budući sam većinu svojeg javnog djelovanja protekla dva desetljeća podredio dosljednom zastupanju vrijednosti i interesa koje su branitelji iskazali tijekom obrana hrvatske države od srbijanske oružane agresije.
Od travnja, tj. zajedničkih prosvjeda s ABH neprekidno i intenzivno surađujem na dvije razine s generalom Sačićem i ABH. Prvo, na sve njihove pozive radi tribina, konferencija za medija i drugih javnih istupa, odazivam se odmah i bez ikakve zadrške. Drugo, s generalom Sačićem i sjajnim momcima i profesionalcima iz ABH radim na pokušaju koalicijskog okupljanja za izbore. Svima nam je jasno da bez toga zajedništva nijedna grupacija nema izgleda na uspjeh.
Stoga je sve podređeno ostvarivanju tog koalicijskog zajedništva. Stoga je i moj nestranački položaj najkorisniji za to zajedništvo, jer poznajem i u dobrim sam odnosima s nizom čelnika i osoba u manjim strankama, te procesu hrvatskog političkog zajedništva u ovoj situaciji mogu najviše pridonijeti ako nisam član nijedna stranke. Uostalom, zbog toga nisam bio ni član stranke Hrast, nego samo utemeljitelj i pripadnik pokreta.
Nakon HRAST-a, imali smo Hrvatski plamen, koji je isto tako promoviran kao baza za okupljanje domoljubnih Hrvata. Ljudi su već prilično zbunjeni od svih tih stranaka i baza, možete nam reći nešto više o tome?
Možda sve to zbunjuje na prvi pogled. No, na početku ovog možda i predugačkog razgovora naznačio sam izrazito nepovoljne okolnosti u kojima se pokušava roditi ozbiljna i uspješna hrvatska politika, te koliko puno treba biti razborit, optimističan, strpljiv i uporan.
Gotovo cijeli politički prostor u Hrvatskoj i BiH (stranke, mediji, novac itd.), kao i većina hrvatskih interesa i vrijednosti su okupirani, a okupatori dobro znaju da je za trajanje njihove okupacije najvažnije u ranoj fazi locirati, idnetificirati i razbijati hrvatsku politiku.
Stoga je i bilo u Hrvatskoj toliko pokušaja koji su razbijeni. To je kao načelni sukob dobra i zla. Zlo nema milosti i neprekidno djeluje i vreba, a posao dobra je da vjeruje u sebe te da nikao ne odustaje u pokušajima nadvladavanja zla i stvaranja dobra.
Sjetimo se, slično je bilo i u Hrvatskom domovinskom ratu. Nitko ozbiljan i stručan nije nam davao nikakve šanse. No, naše povjerenja u sebe, kreativnost i upornost te vjera u dobro koje činimo i branimo uspjelo je zaustaviti goleme količine moćnih oružja i interesa.
Tako je i sada. Moramo vjerovati u sebe i ono što radimo, te jasno razlikovati što su sredstva a što ciljevi. Stranke, pokreti, organizacije i druge stvari su sredstva za ostvarivanje političkih ciljeva. Pogrešno je na bilo koji način robovati sredstvima a ne ciljevima i svrsi.
Prema tome, Hrast, Hrvatski plamen i sve tome slično su sredstva, koja treba prilagođavati i mijenjati radi ostvarivanja političkih rezultata. To mijenjanje za sada nije naš izbor, nego nužda na koju nas tjera nadmoćniji neprijatelj. Kao u pravom oružanom ratu; ako ste slabiji i ne mijenjate slabo zaštićeni položaj, nastradali ste čim vas otkriju i opkole.
Svi koji smo hrvatski svjesni, moramo se potruditi razumjeti cijelu situaciju i naš nepovoljni hrvatski položaj, te ne samo promatrati i prigovarati, nego se pridružiti i djelovati. Propadanje stranaka, pokreta i ostalih sredstava ne smije kod nas razvijati malodušje i nevjericu, nego nas sve više podučavati i jačati. Ako je obrnuto, onda se ostvaruju ciljevi neprijatelja.
Prema tome, bit će još stranaka, pokreta i baza, dok se ne uspostave čvrsti hrvatski temelji, u koje su već ugrađene najrazličitije i brojne višestoljetne žrtve, odricanja i energije. Ta neće valjda odustati i predati se naš naraštaj koji je stvorio i obranio hrvatsku državu, i još je preostalo samo urediti hrvatske institucije.
Kakve su vaše daljnje namjere, vezano za politiku?
U izravnu politiku sam prvi put ušao prije približno dvije godine, u 58-oj godini mojeg života. Već to - ako se i ne zna moj životopis ili nisu pročitali moji brojni radovi i knjige – ukazuje da se radi o ozbiljnoj i promišljenoj odluci.
Dakle, veoma dobro sam znao u što ulazim, što me čeka i što hoću. Stoga budite uvjereni da neću odustati ni od djelovanja niti od ciljeva i svrhe koje veoma jasno javno izričem, ma štogod se oko mene događalo.
A Vama zahvaljujem što ste mi dali prigodu ovako opsežno progovoriti na našem iznimno važnom dragovoljačkom portalu
Zahvaljujemo na odgovorima i želimo Vam uspjeh u Vašim budućim političkim djelovanjima.

Objavio: dragovoljac.com
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade