ŠTO JE ČOVJEK BEZ DOMOVINE?
| ŠTO JE ČOVJEK BEZ ... DOMOVINE |
|
|
Nije nekima lako. Uistinu im nije lako.
Odlaze na predsjedničke partije, stvaraju javno mišljenje, financijski ne oskudjevaju, ali sve je to njima uzalud.
Nemaju domovinu.
A to boli. Užasno boli.
Zaigrali se neki među nama i razvalili im domovinu.
Pocjepali je. Nema je više. Nestala. Pukla tikva.
Never more!
Osvrt na članak:
„VLAŠKA POSLA BY ANTE TOMIĆ Letio ja, a letio sa mnom i Zvonko...“
Ostala praznina i neutješna tuga. Rupa u srcu. Suza u oku.
Mogli su se snaći ti što tuguju.
Mogli su da su htjeli. I imaju još uvijek tu šansu.
Autobusom ili vozom dođeš iz Zagreba do Beograda za nekih 5-6 sati i ta te sreća stoji kako kažu oko 30 evra.
Nije
neka lova ako je ljudima napeto. I nije da se ne bi našlo nas koji bi
im platilu kartu u jednom pravcu, uz obavezan hladan obrok za po putu,
nije da nas nema, nego ovi tugaljivi likovi, bez domovine, ne žele „tamo daleko“. Oni bi najradije da sve opet bude kao što je nekad bilo. Svi u jedno kolo. Žikino. Nego.
Tu njihovu otađbinu,
mnogi među nama, rušili su kroz povijest, na ovaj ili na onaj način.
Rušili je i srušili. Tamnicu, svoga hrvatskog naroda, dužan je rušiti
svaki njegov pripadnik. Svaki onaj koji osjeća da je to njegova
domovina.
Zvonko
Bušić je čovjek koji je zbog svojih domovinskih ideala proveo u zatvoru
30 godina. Na svoj je način želio upoznati svijet u kakvoj tamnici
tamuje njegov narod. Za to je platio cijenu. Tešku i veliku.
Vrativši se, nakon te vječnosti, u sada, kako to kažu, slobodnu Hrvatsku nije
želio mirno promatrati kako neki likovi, bez imalo skrupula, krčme i
rasprodaju sve što se rasprodati može, kako gaze i ponizuju one koji su
za Hrvatsku dali sve, kako kukavički služe strancu, kako njegova
Hrvatska iz dana u dan jednostavno nestaje ... i Zvonko Bušić je
pokrenuo „Hrvatski plamen“.
Na
tom plamenu ova današnja Hrvatska bi trebala izgorjeti i iz pepela bi
trebala uzletjeti ona Hrvatska koju svi hrvatski domoljubi sanjaju iz
generacije u generaciju.
Prvi javni nastup Zvonka Bušića, kao pokretača „Hrvatskog plamena“, prošao je uz tek, tu i tamo, mlake komentare udarnih medijskih pesnica antihrvatskih medija. Jedino je burno reagirao burduš. Ali to i jest njegova uloga. Navikli smo na njega.
Neupućenima je to moglo izgledati kao da yugosfera
ne zna što bi. U biti čekala se je reakcija javnosti. Scenariji su već
odavno pripremljeni. Kako za Bušićev povratak tako i za sve moguće
njegove poteze. Sada nakon nekoliko dana zatišja krenula je kampanja.
Najprije
će ga se pokušati redikulizirati, ismijati. Izvrgnuti ruglu. Usput će
se naglašavati njegov terorizam. To nitko ne voli ali nikada se kod
Hrvata ne zna kako bi mogli reagirati. Zato se najprije koriste pera
koja stvari umataju u blago sarkastičan celofan, uz dosta ironije i
vlaškog humora. To dobro prolazi kod ovih koji su intelektualno i
duhovno naslonjeni na mrtvi fenjer, koji se je reinkarnirao u dugopoljskom dnevniku, kada je čovjek koji je na putu iz salzburga svojim prijateljima iz semafora poklonio tu novinu.
„Uzmite, ja sam ionako pročitao!“
„Ma, daj, nisi trebao!?“
„Samo vi uzmite.“
„Ajde dobro, kad si navalio.“
Kažu neki da se je slobodanka ovako udavala.
Kada
čovjek poleti visoko, kada poleti na krilima medija, kada ga lansiraju
centri moći, kada od njega preko noći, snagom monopola stvore pisca, kolumnistu, opinion makera, savjest društva, onda nakon nekog vremena taj lik umisli da on uistinu netko i nešto jest.
I što onda radi?
Povjeruje
da je u njega pamet velika i da bi mogla ishlapiti ili da bi mu je
mogli zavidni ljudi ukrasti, pa onda, kako bi to spriječio kupi ...
kapelin.
Možda baš svi i ne čitaju njegove umotvorine ali po šeširu bi ga mogli prepoznati.
I onda ga više niti ne skida.
Čovjek sa šeširom.
Šešir sa čovjekom.
Šta je čovjek bez šešira?
Šešir bez čovjeka, e to je već nešto drugo.
Je li dosta o šeširu, pitate vi?
Ne, nije. Jer ovdje je poanta u šeširu.
Ako čovjek kupi stetson to znači da podsvjesno obožava sve ono što ta kultura, iz koje šešir dolazi, predstavlja.
Ja
moram biti iskren, kada sam po prvi put '85 zakoračio na tlo SAD-a,
prvo što mi je palo na pamet bilo je – kupiti šešir. Jer ako si odgojen
na pričama o Wyatt Earp-u, ako ti je John Wayne filmski idol, pa ne ćeš
valjda na glavu stavljati – šajkaču.
Ali loše mi je stao. Nije moja glava za šešir. Ponajmanje za šajkaču.
U svojoj vlaškoj pisaniji taj čovjek sa šeširom pokušava omalovažiti Zvonka Bušića citirajući njegove riječi: “Poznato
je da sam ja čovjek koji u povijesti hrvatskog uzništva ima najdužu
robiju. Da sam se borio za Južnu Afriku, za Izrael ili za Palestince,
siguran sam da bih dosada imao Nobelovu nagradu.”
Bez
imalo stila, sa puno mržnje, taj nesretan i tužan lik sa šeširom, riga
iz sebe sav onaj svoj nagomilani jad i bjedu, svu svoju tugu nad nikad
prežaljenom domovinom,
javno pokazuje svu svoju duhovnu golotinju, jer se ne obračunava s
Zvonkom Bušićem, nego pokušava cipelariti Hrvatsku, Hrvatsku koja ga
trpi dok on kune i proklinje sve njezine svetinje i žrtve.
Pokušava
se obračunati s Zvonkovom rečenicom ali ne argumentima nego se nabacuje
blatom, a pojma nema ili ne želi reći istinu da su Nobelove nagrade
dobili Nelson Mandela http://en.wikipedia.org/wiki/Nelson_Mandela
pa
redom Henry Kissinger, Yitzhak Rabin, Shimon Peres, Yasser Arafat,
Menachem Begin, o kojima ima štiva, po pitanju terorizma, koliko ti srce
želi. Samo ako želi.
TOP T10 CONTROVERSIAL NOBEL PEACE PRIZE WINNERS“
I skončava ovaj nesuvisli tekst slijedećom formulacijom:
„Ali,
dobro, to je njegova stvar. Svatko ima pravo vjerovati što god hoće, pa
i u krvave, nepromišljene i kretenske pizdarije, no taj čovjek
posljednjih se dana po novinama predstavlja kao spasitelj koji će
ponovno okupiti hrvatsku desnicu i vratiti zemlju na tvrdi patriotski
kurs. A ta stvar je, oprostite, zabrinjavajuća. Ona je užasna, moralno
čudovišna.“
I
to je bit ovog nasrtaja, ovog brutalnog nasrtaja s leđa, ovog klizećeg
starta s obje noge, i to, naravno dok je protivnik još na zagrijavanju.
Jer Zvonka Bušića treba ELIMINIRATI – MILOM ILI SILOM!
Jer Zvonko Bušić je REALNA PRIJETNJA!
Jer oni se njega – BOJE!
Zvonkov magnum crimen je želja okupiti hrvatsku desnicu i vratiti zemlju na tvrdi patriotski kurs. I to njih brine.
„A ta stvar je, oprostite, zabrinjavajuća.“ Kaže čovjek sa šeširom.
Za njih je Hrvatska slobodna, ponosna, svoja, bogata, neovisna – „užasna i moralno čudovišna stvar!!!!!“
Ovo je tek uvertira u sve ono čime će nasrnuti na Zvonka Bušića i na „Hrvatski plamen“. Kada bi zbrojili sve napade na tzv. hrvatsku desnicu tijekom svih ovih 20 godina to bi bio samo maleni dio onoga što će se sručiti na opciju koja ima šansu spasiti Hrvatsku.
Ovo je najbolji znak da je Zvonko na pravom putu.
Zato podržimo Zvonka.
I na kraju seanse, svaki, pa i ovaj priučeni psihijatar sa šeširom, mora postaviti pacjentu jedno pitanje.
„Doista,
želio bih da mi netko od vas objasni. Što je veličanstveno, herojski i
nenadmašno domoljubno, što je u životima ijednoga od nas u Hrvatskoj
promijenilo nabolje da je Bušićeva žrtva, En-aj-pi-di službenik Brian
Murray trideset pet godina pod ilovačom? Ako ćete glasati za Zvonka
Bušića i njegove političke klaunove, očekujem da ćete imati dobar
odgovor na ovo pitanje.“
Ne pada mi na pamet odgovarati na pitanja koja postavljaju „hired guns“, nego bih ja čovjeku sa šeširom savjetovao jedan temeljit tečaj spelovanja engleskog jezika.
Ako nas čovjek pod šeširom, na kraju članka želi impresionirati, pa se upušta u nekakav easy talk i speluje NYPD (En-aj-pi-di) e, onda si, kako to samo orjunaši znaju reći, lipi moj čovik sa kapelinon promašio ceo futbal.
A što se tiče glasanja (kako to on kaže) – ja ću birati Zvonka Bušića i ja ću Hrvatskom plamenu dati svoj glas ako se pokaže najboljom opcijom za Hrvatsku.
Jer ja za razliku od čovjeka sa šeširom nemam šešir ali imam (i volim) svoju domovinu.
Hrvatsku.
P.S.
Nisam želio uskratiti gušt čovjeku sa šeširom, pa nisam prevodio slijedeće tekstove. Za nekoga tko nosi stetson i onako speluje NYPD „this is a piece of cake“.
Nelson Rolihlahla Mandela
Mandela has received more than 250 awards over four decades,
including the 1993 Nobel Peace Prize.
Armed anti-apartheid activities
In
1961 Mandela became leader of the ANC's armed wing, Umkhonto we Sizwe
(translated Spear of the Nation, and also abbreviated MK), which he
co-founded.[34] He coordinated sabotage campaigns against military and
government targets, making plans for a possible guerrilla war if the
sabotage failed to end apartheid.[35] Mandela also raised funds for MK
abroad and arranged for paramilitary training of the group.[35]
Fellow
ANC member Wolfie Kadesh explains the bombing campaign led by Mandela:
"When we knew that we [sic] going to start on 16 December 1961, to blast
the symbolic places of apartheid, like pass offices, native magistrates
courts, and things like that ... post offices and ... the government
offices. But we were to do it in such a way that nobody would be hurt,
nobody would get killed."[36] Mandela said of Wolfie: "His knowledge of
warfare and his first hand battle experience were extremely helpful to
me."[12]
Mandela
described the move to armed struggle as a last resort; years of
increasing repression and violence from the state convinced him that
many years of non-violent protest against apartheid had not and could
not achieve any progress.[12][37]
Later,
mostly in the 1980s, MK waged a guerrilla war against the apartheid
government in which many civilians became casualties.[35] Mandela later
admitted that the ANC, in its struggle against apartheid, also violated
human rights, sharply criticising those in his own party who attempted
to remove statements supporting this fact from the reports of the Truth
and Reconciliation Commission.[38]
Until
July 2008 Mandela and ANC party members were barred from entering the
United States—except to visit the United Nations headquarters in
Manhattan—without a special waiver from the US Secretary of State,
because of their South African apartheid government era designation as
terrorists.[39][40]
Primjedbe