RAZGOVOR S PROF. DR. MIROSLAVOM TUDJMANOM

Presuda generalima je politička presuda


tudjman_croexpressGosp. Tuđman, haška presuda hrvatskim generalima implicira političku odgovornost državnog vrha na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđman. Znači li to, nedvojbeno, da je haški sud politički sud koji radi u interesu nekih svjetskih sila kojima od početka stvaranja neovisne Hrvatske to nije odgovaralo?
Prvostupanjska haška presuda ne implicira kaznenu odgovornost političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske jer svatko kome se sudi mora imati pravo na obranu i ne može biti osuđen bez sudskog postupka. Međutim, postojeća presuda generalima Gotovini, Markaču i Čermaku implicira političku odgovornost ne samo državnog vrha RH, već i svih sudionika „Oluje“.  I zato je prvostupanjska presuda politička presuda, jer ostavlja puno „praznog“ prostora, odnosno prostora političkim progonima: koga će se dalje bilo politički bilo kazneno prozivati na odgovornost zbog sudjelovanja u oslobodilačkoj operaciji „Oluja“.  Pravni institut „zajedničkog zločinačkog pothvata“ ICTY je de facto jedino primijenio u slučajevima hrvatskih generala i dužnosnika iz RH i BiH na način da uključi ne samo cijeli državni vrh nego i „druge znane i neznane“. Ta činjenica da institut „zajedničkog zločinačkog pothvata“ nije primijenjen niti za vojni vrh JNA, niti za političko vodstvo ex Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), kao ni za ostale strane u sukobu u BiH, čini i haško Tužiteljstvo i Sud odgovornim za sve političke manipuliacije i posljedice, što ih je prouzročila već i ova prvostupanjska presuda.
Mnogi sada govore da se nismo smjeli dovesti u situaciju da naše generale koji su zapovjednici pobjedničke strane pošaljemo u Haag. Recite nešto o političkoj konstelaciji u vremenu kada je nastajao haški tribunal?
Vijeće sigurnosti UN donijelo je odluku o formiranju ICTY još 1993. Tada je Hrvatskoj odgovaralo formiranje takvog suda jer je on trebao sankcionirati agresora na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Međutim, oni koji su podržavali politiku Beograda, te oni koji nisu bili za raspad Jugoslavije, uspjeli su nametnuti ad hoc pravila da Sud ne sudi za zločine u agresiji, već po „humanitarnom pravu“. Kada je 1998. tužiteljstvo htjelo pokrenuti istrage protiv hrvatskih generala Hrvatski državni sabor 1999. donio je rezoluciju o nenadležnosti Haaga nad operacijama „Bljesak“ i „Oluja“. Čekao se pravorijek Suda i sve su istrage Tužiteljstva u tom smjeru bile zaustavljene. Dolaskom šestorke na vlast 2000. godine, jednostrano je poništena odluka Sabora iz 1999. godine, a da se nije sačekala odluka Suda. Štoviše, Mesić i Račanova vlada otvorili su arhive ureda Predsjednika RH i tajnih službi, što nitko u povijesti do tada nije učinio. Suradnik Carle del Ponte u filmu "Karlina lista" izjavio je: "Ostali smo šokirani kada smo vidjeli što nam je Hrvatska sve poslala, poslali su nam i ono što nikada nismo tražili". Već i na temelju ove izjave, te Mesićevog krivokletstva u Haagu, i protuzakonitog dostavljanja dokumenata, jasno je da su i u Hrvatskoj postojale snage koje su se svim silama trudile otpužiti vlastitu zemlju.
U domovini i iseljeništvu narod se pokrenuo, organiziraju se brojni skupovi podrške. Što je sve još potrebno da se ispravi nanesena nepravda, generalima osobno i hrvatskom narodu u cijelosti?
Nažalost, politički sudovi i presude u hrvatskoj su povijesti konstanta. S pravne strane treba učiniti sve da se u Haagu poništi prvostupanjska presuda. Međutim, izuzetno je važno da istina o Domovinskom ratu i o oslobodilačkim operacijama, a time i uloga vojnog i političkog vodstva Hrvatske, kao i svih sudionika vojno-redarstvenih operacija,  dobije pravo mjesto kako u medijima tako i u udžbenicima povijesti. Mi se te istine ne trebamo ni sramiti niti je skrivati. Zato su sve akcije i svi skupovi potpore važni jer impliciraju da se mora govoriti istina. Poruka ne može biti da je hrvatski narod protiv „vladavine prava“, ali jesmo protiv nepravde i presuda koje se ne zasnivaju na činjenicama i istini. Idealno bi bilo kada bi postojao politički konsenzus pa da se pošalje jasna poruka svima, da Hrvatska ne pristaje na presude koje ne poštuju istinu i pravdu. Nažalost, Hrvatska je danas politički podvojeno društvo. Unatoč činjenici da je 95% javnosti presudu generalima doživjelo kao poniženje i nepravdu, lijevi radikali u medijima pišu: to nije osuda „Oluje“ već „Tuđmanova  režima“.
U posljednje se vrijeme može čuti usporedba vremena u kojemu živimo s početkom devedesetih. Mnogi očekuju nešto novo, neku stvarnu promjenu kao što se događalo prije dvadeset godina. Kako to Hrvatska može postići? Imamo li za to sve potrebno?
Pod vodstvom predsjednika Tuđmana hrvatski je narod pokazao i dokazao početkom devedesetih, kako zajedništvom svih hrvatskih opcija te domovinske i iseljene Hrvatske, da se mogu ostvariti nacionalni interesi: od samostalnosti i međunarodnog priznanja do teritorijalne cjelovitosti i međunarodnog partnerstva. Nažalost, u posljednjih desetak godina političke garniture na vlasti odrekle su se suvereniteta kao načela vođenja kako unutarnje tako i vanjske politike. Politika „nema alternative ulasku u EU“ imala je za posljedicu neracionalno prihvaćanje rješenja koja su bez pravih  pregovora s EU nametnuta Hrvatskoj. To je i u politici i u javnosti stvorilo atmosferu oportunizma, te umjesto razvijanja partnerskih odnosa dovelo do odbojnosti, nepovjerenja i korupcije. Naime, korupcija je najzločudniji oblik oportunizma.  Izlaz iz krize jest da se ponovo, sada u novim okolnostima, vratimo onoj politici koja će se voditi načelom suvereniteta, samostalnosti i samopoštovanja. Na tim osnovama trebamo graditi poziciju Hrvatske u EU, kao srednjoeuropske i mediteranske zemlje. Za takvu politiku puno toga nam nedostaje: od medija koji su u funkciji transnacionalnog kapitala do parlamentarnih zastupnika koji nisu neposredno odgovorni svojim biračima. No, imamo ne samo generacije iz 1990-ih, nego i mlade generacije koje su opravdano nezadovoljne i ogorčene postojećim stanjem, generacije koje su željne promjena. Isto tako i u EU možemo naći partnere koji su jednako tako nezadovoljni svojom gospodarskom i političkom situacijom kao što je to i Hrvatska.
Jedan ste od inicijatora političkog pokreta HRAST. Što ova opcija može dugoročno ponuditi na političkoj sceni i što se može očekivati na ovogodišnjim izborima za Hrvatski sabor?
Prema anketama današnje parlamentarne stranke, kako one na vlasti tako i one u oporbi, bilo samostalno ili u koaliciji – na narednim izborima neće biti u stanju osigurati potrebnu parlamentarnu većinu. Birači će svoj glas dati nekom – trećem. HRAST je program okupljanja pojedinaca, udruga i stranaka koji su suglasni ne samo oko vitalnih nacionalnih interesa, nego i oko načina kako ih ostvarivati. Imamo dovoljno iskustva da znamo na kojim vrijednostima i idealima je stvarana Hrvatska, ali i dovoljno kritičnosti i nezadovoljstva da se ne pomirimo s postojećim stanjem. Kako i program i izvedbu programa nose pretežito mladi i novi ljudi u politici, to vjerujem u ovu inicijativu. Ona će biti uspješna u onoj mjeri u kojoj dobije potporu veće broja udruga i „malih“ stranaka. Opasnost predstavlja moguća razjedinjenost političke ponude. Zato nam predstoji još puno posla na zajedničkom nastupu (do sada) ne parlamentarnih grupacija.
Preuzeto iz mjesečnika za iseljene Hrvate – CroExpress, br. 14
Razgovarao: Dražen Bušić

Primjedbe

Popularni postovi