Pariški dnevnik «Présent», N°7336, 27. travnja 2011. Tekst donosimo na hrvatskom, engleskom i francuskom jeziku. Međunarodni sud za ratne zločine
ili jazbina nepravde 15. travnja 2011. Međunarodni sud u Haagu za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije osudio je generala Antu Gotovinu i generala Mladena Markača na 24 i 18 godina zatvora. Suđenje ovim hrvatskim časnicima zasigurno će ostati zabilježeno u analima sudstva kao zlobna predstava. Presuda nije ni na koji način valjana, a postavke na temelju kojih je donesena uvredljive su i ponižavajuće. Čitava stvar odiše smradom političkih spletki i prljave intrige. Počevši od nezakonitosti suda, preko sudaca plaćenika, do nevjerojatno kroatofobnih predrasuda i krivih postupaka, slučaj je očito započeo loše. Pored takvih besmislica nije se ni moglo očekivati išta osim besmislene presude. (Zapravo, ne bi bilo zgoreg prisjetiti se da je haaški sud već pokazao svoju „mudrost“ optuživši i oslobodivši... nepostojećeg okrivljenika!) U svakom slučaju, ovo bi nazovisuđenje trebalo potaknuti Hrvate da si postave neka pitanja. Nije li krajnje vrijeme da se pozove na odgovornost neke ljude, primjerice one koji su se, bili političari ili novinari, odrekli svakog nacionalnog ponosa te izdali istinske branitelje države? Takvi su pojedinci posve diskreditirani te bi bilo uputno spriječiti ih da počine daljnja nedjela. U svjetlu krajnje prijezirne naravi presude, također bi valjalo preispitati sudjelovanje Hrvatske u različitim europskim vojnim operacijama. Ako su viši hrvatski časnici tako prijezira vrijedni kako je to izjavio sudac Orie, zašto bi se njihovi bivši suborci i podređeni nastavljali miješati u neokaljane i uzorne vojne odrede NATO-a i Europske Unije? Kao nasljednici operacije „Oluja“, koja još uvijek užasava suce, jesu li hrvaski vojnici sposobni sudjelovati u mirovnim misijama u Afganistanu, u Kfor-u, Eufor Tchad-u, Eunavfor Atalanta-i, Eupm-u i Eufor Althea-i? A što je s NATO-om, čija bi sva bombardiranja trebala biti pravedna i dobronamjerna? Neće li ti zločesti Hrvati širiti u NATO-ovim redovima zločinački duh koji su im prenijeli Ante Gotovina, Mladen Markač i Mirko Norac? Na kraju krajeva, ni Austrija, Finska, Irska, Švedska, Švicarska ni Italija ne pripadaju NATO-u, a čini se da ni jedna od njih ne pati zbog toga. Tu je zatim i veliki problem Europske Unije. Okarakterizirana kao sramota za civilizirani svijet, bi li Hrvatska trebala nastaviti ulizivati se kako bi bila primljena u klub koji joj iskazuje takav prijezir? Kako bi se mogla zbližiti i surađivati s ljudima koji smatraju da je odupiranje agresiji i oslobađanje vlastitog teritorija „zločinački pothvat“? Godinama se Hrvatska busala u prsa zbog ogromnih napora koje je uložila da osvoji svoju neovisnost, ali sada, nakon takve pljuske, ne bi li bilo žalosno nastaviti? To su neka pitanje koja se nameću nakon presude suca Oriea. Prije no što bude mogla na ta pitanja odgovoriti, čekajući rezultate žalbe svojih generala, Hrvatska bi mogla obustaviti neke od svojih međunarodnih aktivnosti. Takav bi istupak bio posve opravdan. Njena bi čast bila zadovoljena, a poruka bi bila savršeno jasna.
Cristophe Dolbeau
ICTY or the Den of Iniquity
On the 15th of April 2011 the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia sentenced general Ante Gotovina and general Mladen Markač to 24 and 18 years of emprisonment. The trial of these Croatian officers will undoubtedly figure in the annals of justice as a sinister masquerade. The verdict is in no way equitable and the grounds upon which it was delivered are both insulting and humiliating. An unsavoury smell of political fiddling and dirty intrigue comes out of the whole thing. With an unlawful court and mercenary judges, an enormous croatophobic prejudice and erratic proceedings, the case had obviously begun badly. From these antics one couldn’t expect but a preposterous verdict (As a matter of fact it is not irrelevant to recall that the ICTY had already shown its « wisdom » by prosecuting and discharging … a fictitious defendant !). Anyhow it remains that this pseudo trial should lead the Croats to ask themselves a few questions. Isn’t it high time to call some people to account, for example all those, be they politicians or journalists, who chose to abdicate any national pride and betray the true defenders of the country ? These individuals are totally discredited and it might be well advised to prevent them from committing further misdeeds. Given the most disdainful character of the verdict, the participation of Croatia in various European military operations must also be reexamined. If Croatian senior officers are so loathsome as Mr Orie said, why should their former comrades and subordinates continue to mingle with the so clean and exemplary battlegroups of NATO and EU ? Being the heirs to that Operation “”Storm””, which still gives the creeps to the judges, are Croatian soldiers really fit to take part in the pacification of Afghanistan, in Kfor, Eufor Tchad, Eunavfor Atalanta, Eupm and Eufor Althea ? And what about NATO whose bombings are always supposed to be fair and benevolent ? Aren’t those bad Croats going to spread in its ranks that villainous spirit Ante Gotovina, Mladen Markač and Mirko Norac passed them on ? After all neither Austria, Finland, Ireland, Sweden nor Switzerland belong to NATO and none of them seems to suffer from it. Then there is also the big problem of the European Union. Depicted as a disgrace to the civilized world, should Croatia continue to grovel to be admitted into a club which is showing such contempt to her? How could she fraternize and cooperate with people who consider that when you resist an agression and liberate your own territory you engage in a « criminal action » ? For years, Croatia beat her chest, which wasn’t worthy of the tremendous efforts she had done to conquer her independence but now, after such a snub, it would be clearly miserable to carry on. Such are some of the questions raised by Mr Orie’s judgment. Before giving any answer and while waiting for the result of the generals’ appeal, Croatia could well suspend some of her international commitments. That stand is fully justified. Her honour will be satisfied and the message would be perfectly clear.
Christophe Dolbeau
Primjedbe