KAD OHOLOST OBIJA VRATA

Najunosniji bi posao bio kupiti oholice za ono što uistinu jesu, i nanovo ih prodati za onoliko koliko misle da vrijede. Istinitost toga je teška, njezin je korijen u oholosti, put u propasti, plod u sramoti. I kad sijede kose ne budu dostatne da sačuvaju lažno dostojanstvo, tad oholost obija vrata.

Umišljenost stvara nasilje, spletke hranjene strahom pokušavaju zatamniti sjećanja. Svi dokazi se rasplinu i izblijede, ili se nađe neko opravdanje koje uime solidarnosti pokrije počinjeno zlo. Tako se lako nakupe argumenti, razna mišljenja i puste frazetine koje, malo po malo, uguše glas savjesti, a ona postaje sve slabija, prozirnija i rastresenija.

Postoji put koji zasigurno nije put spasenja, ni sreće, ni ikojeg blagoslova i koji, unatoč svemu, postoji samo zato da bismo, kad nas dotakne, znali itekako cijeniti svoju slobodu i još hrabrije se boriti za vlastito dostojanstvo.

Ako postoji ikoji put koji duše čini kompliciranima, to je put oholosti. Slijed hoda u oholosti labirint je u kojemu se duša dezorijentira i izgubi. Ona prestaje biti ovdje da raste, ona prestaje čuvati Božje, ona zaboravi voljeti!!! Oholost razara jednostavnost duše, ono "biti" i postojati bez dodavanja, bez napora, "sine plicis", što je zapanjujuća karakteristika poniznih osoba. "Gloria mea alteri non dabo!" – "Neću dati svoje slave drugima!" - reče Jahve, a ja se pitam može li to oholica uopće čuti?

Kad oholost dotakne svećeničke skute, farizejstvo postane tron, a karijerizam ostvarivanje scene i usporedbe u Evanđelju: "Gratias ago tibi, quia non sum sicut ceteri hominum!" – "Hvala ti što nisam kao drugi ljudi!" Kod takve životne svećeničke tragedije, drugi ljudi postoje samo kao usporedba, da bi se oholost mogla uzdići dok druge ponižava, a strah postane uzglavlje.

Svjedočim za tolike dobre osobe koje se osjećaju obezvrijeđenima, nevoljnima i poniženima samo zato što su bolje, uspješnije ili inteligentnije od njihovih progonitelja. Osjećaju krivnju jer su dobre ili nadarene, ili zato što su radine. Na putu oholosti, ta se pogrješka jako kažnjava: hladnoćom, neprijateljstvom, šutnjom, ignoriranjem, mobingom, zavišću i klevetom.

Zato, kad oholost obije vrata tvojih privatnih prostorija, objesi natpis na ulaz: "Initium omnis peccati est superbia!"
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade