HRASTOV KAIROS

Čas za treću opciju

Sve je očitije da se na aktualnoj hrvatskoj političkoj sceni sve snažnije razbuktava, doduše, neformalna ali vrio angažirana predizborna kampanja i da se sve čini da se još jednom ne dopusti stvarni zaokret u hrvatskoj državnoj politici koji bi bio u skladu s legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i hrvatskim nacionalnim interesima. Ivan MiklenićPremda je osobito medijsko sumnjičenje i »razvaljivanje« pojedinih političara konstanta hrvatske političke scene, čini se, kad dođu na takav tapet pojedini političari iz druge grupacije i kad se oni sami i uz pomoć drugih javno stanu braniti svim sredstvima, saziva se - ni više ni manje - sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost. Premda pitanje eventualne zloporabe položaja i institucije u kadrovskom prepucavanju, odnosno eventualno protuzakonito djelovanje određenog političara vjerojatno nije jedina ni glavna točka te sjednice, ipak je znakovito da ne postoji jednaka osjetljivost ili jednako suosjećanje za sve takve slučajeve, pa ostaje dojam da je ipak veoma važno kojoj grupaciji koji političar pripada. Takva je nabujala suosjećajnog najvjerojatnije najdublje povezana upravo s predizbornim natjecanjem odnosno sa zauzimanjem pozicija u javnosti, pred biračkim tijelom, pred parlamentarne izbore.
Ta kadrovska napetost, a možda i samo bura u čaši vode, uključivanjem i sudjelovanjem državnog vrha dobiva znatnu političku težinu, a može se iz toga iščitati i potreba obiju grupacija da se - ako se baš mora ili treba - žrtvuje Pedra, ali da se nipošto ne dovede u pitanje neupitnost, povlaštenost i nedodirljivost tih grupacija i njihovih vodstava.Josipović - Kosor Nažalost, još jednom potvrđuje se koliko je u današnjoj Hrvatskoj vlast slatka i poželjna, koliko je golema želja da se vlast zadrži ili osvoji, a što bi bilo stvarno dobro za hrvatsku naciju, što bi stvarno služilo općemu dobru sadašnjega hrvatskog društva - opet je u sporednom planu. Natjecanje za mandate na državnim pozicijama uobičajena je i normalna stvarnost u svim demokratskim zemljama, no u stabilnim demokratskim zemljama pritom se ipak događa i javno natjecanje političkih programa, koji uz obično stabilni državotvorni i vanjskopolitički dio imaju i onaj varijabilni unutrašnjopolitički dio, pa izbori ipak donose stanovite promjene, često i poboljšanja. U Hrvatskoj je od 2000. godine iskustvo drugačije: politički programi ostaju mrtvo slovo na papiru, a u realnoj državnoj politici nema značajnijih promjena. Npr. nakon što je koalicijska vlast lijevoga predznaka otvorila proces tzv. detuđmanizacije, očekivalo bi se da će koalicija predznaka desnoga centra razvijati sve ono dobro što je utemeljitelj države i te vodeće stranke započeo, no umjesto toga dogodilo se radikaliziranje i gotovo potpuna provedba procesa detuđmanizacije. Ili, na gospodarskom planu, ni jedna od grupacija koje su se izmijenile na vlasti nema stvarnu hrvatskim komparativnim prednostima primjerenu strategiju gospodarskoga razvitka - a posljedica toga je sve veće inozemno zaduživanje Hrvatske - pa se ne može govoriti ni o ikakvoj bitnoj razlici tih političkih grupacija. Moglo bi se još nanizati mnogo važnih društvenih područja na kojima se umjesto poboljšanja događao štetni kontinuitet, pa je jasno da opće dobro hrvatske nacije i hrvatske države vapi za stvarnim zaokretom i u politici i u gospodarstvu i na svim područjima društvenog života.
U takvim aktualnim okolnostima stvarnoga stanja u Hrvatskoj i nehotice otvara se iznimno velik prostor za treću opciju koja bi ipak morala biti bitno drugačija od onih koje su dosada bile na vlasti, koja bi morala na prvo mjesto staviti opće dobro, hrvatske nacionalne ciljeve i interese te stvarnu demokratizaciju i izgradnju društva u kojem bi zakoni bili svetinja za sve.Križ na ušću Vuke Tu postojeću prazninu na hrvatskoj političkoj sceni nipošto ne bi smjeli popuniti programi ili političke grupacije koji su skloni ikojem ekstremizmu ili radikalizmu, bilo stvarnom bilo fingiranom; jer, hvala Bogu, hrvatsko biračko tijelo više je puta pokazalo da nikakav ekstremizam niti radikalizam nema veću potporu. Budući da se od 2000. na hrvatskoj političkoj sceni pretežno u biti događao kontinuitet, očito je da je ispražnjen desni centar, a pogubno je za svako društvo ako se na političkoj sceni ne bi uspostavila ravnoteža lijevog i desnog centra. Za taj politički prostor aspiracije njeguje također i više malih političkih stranaka te više nezavisnih lista, no to bi moglo biti beznačajno ako se ne bi povezali, ako ne bi prestali jedni drugima konkurirati i na taj način - zahvaljujući postojećemu izbornome sustavu - pomagati grupacijama koje birači tih lista nikako ne bi željeli na vlasti. Ako aspiranti na taj politički prostor ne bi prepoznali jedinstvenu prigodu aktualnoga političkog časa u hrvatskoj državi, onda je pitanje treba li za njih još uvijek biti mjesta u politici ili bi učinili najveću uslugu svome narodu da se smjesta povuku iz aktivnoga političkog djelovanja. Ako pak ti aspiranti prepoznaju tu jedinstvenu prigodu aktualnoga političkog časa, ne bi li trebali npr. hitno zajedničkim snagama okupiti ljude od pera i od osjećaja za opće dobro hrvatskoga naroda i omogućiti im da - možda tek na jednom internetskom portalu - stvore novi medij koji bi s pozicija desnoga centra, uz poštivanje univerzalnih vrednota, podrobno iz minute u minutu secirao hrvatsku političku, medijsku i cjelokupnu stvarnost? Ne bi li možda sljedeći nužni korak, koji bi uslijedio nakon iskustva zajedničkoga medijskog projekta, npr. Trebao biti - po praksi u demokratskim zemljama - dogovor za izlazak na izbore samo s jednom zajedničkom listom? Ne bi li također možda trebalo hitno stvoriti vladu u sjeni da bi njezini članovi bili pripremljeni i za eventualno preuzimanje vlasti i za promptno služenje općem dobru hrvatske nacije?
Ivan Miklenić
Glas Koncila
Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Večernja molitva vlč. Zlatka Suca

ZNANJEM ĆEMO, A NE ORUŽJEM, STVARI PROMIJENITI NABOLJE

Karamarko usporedio Vladu sa zrakoplovom punim putnika, ali bez pilota i posade